Venezuela već godinama srlja u kaos
Venezuela već godinama srlja u gospodarski i financijski kaos. Za zemlju s najvećim potvrđenim rezervama nafte i gotovo potpuno ovisnu o prihodima od izvoza tog energenta jednako su kobni bili i svojedobni pad cijena nafte na svjetskom tržištu i političke odluke vlasti te zemlje o nacionalizaciji naftne industrije. Pad cijena nafte drastično je smanjio prihode od prodaje, a nacionalizacija je Venezuelu izložila sankcijama SAD-a i njihovih saveznika.
Destabilizaciji prilika sasvim sigurno pridonijelo je raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora 2018. godine uz istodobno pojačanu represiju i progon najistaknutijih predstavnika opozicije. Ponovni izbor predsjednika Nicholasa Madura venezuelanska opozicija i mnoge zemlje ne smatraju zakonitim ni legitimnim. Za objašnjenje aktualnih zbivanja u Venezueli potrebno je sjetiti se uloge karizmatičnog predsjednika Huga Chaveza.
Taj padobranski časnik predvodio je neuspješni vojni udar 1992. godine. Nakon što je pomilovan i pušten iz zatvora, osnovao je Pokret za petu republiku. Pobijedio je na predsjedničkim izborima 1998. godine uz podršku najsiromašnijih slojeva venezuelanskog društva. 2007. godine osnovao je Ujedinjenu socijalističku partiju Venezuele. Nakon što je i četvrti put izabran za predsjednika umro je od raka 2013. godine, a naslijedio ga je njegov potpredsjednik Maduro.
Neodrživi model društvenog razvoja
Chavez se pozivao na baštinu glavnog borca za oslobođenje Južne Amerike od europske kolonijalne vlasti s početka 19. stoljeća Simona Bolivara, ali i na tradiciju velikih južnoameričkih socijalističkih revolucionara iz sredine 20. stoljeća Fidela Castra i Che Guevare. Bio je otvoreni saveznik južnoameričkih socijalističkih vlada na Kubi, u Boliviji, Ekvadoru i Nikaragvi. Dok su cijene nafte bile visoke i dok se Amerika nije angažirala na suzbijanju socijalističkog vala u Južnoj Americi, Chavezu je dobro išlo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak je CIA u svom opisu prilika u Venezueli priznala njegove početke uspjehe. “Socijalne investicije u Venezueli u vrijeme Chavezove administracije smanjile su siromaštvo s gotovo 50% u 1999. godini na približno 27% u 2011., povećale pohađanje škola, bitno smanjile stopu smrtnosti djece i dojenčadi te povećale dostupnost pitke vode i sanitarija. ‘Misije’ posvećene obrazovanju, prehrani, zdravstvu i higijeni bile su financirane prihodima od nafte.”
S padom cijena nafte i pooštrenjem ekonomskih sankcija SAD-a i njihovih saveznika financiranje takvog modela društvenog razvoja prestalo je biti održivo. Nekarizmatični Maduro naslijedio je ekonomske i političke probleme s kojima se, očito, ne može nositi, a pitanje je kako bi ih rješavao i karizmatični Chavez da je ostao živ.
Amerika misli da je gospodar Južne Amerike
Administracija predsjednika Trumpa, koja se ne susteže od neprijateljskih gesti ni prema dojučerašnjim najbližim saveznicima, procijenila je da je došao trenutak za obračun sa stranim tijelom na zapadnoj hemisferi, na području dvaju američkih kontinenata koje američka politika smatra sferom svog utjecaja. Ta doktrina, koju je formulirao američki predsjednik James Monroe 1823. godine, smatra da miješanje bilo koje svjetske sile – a to su tada bile samo europske države – u politiku bilo koje zemlje u Južnoj Americi predstavlja agresiju na SAD. To je značilo da SAD mogu nesmetano uredovati u Južnoj Americi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U skladu s tim pristupom, primorale su Meksiko da se, mirovnim ugovorom iz 1846. godine, odrekne više od 50% svog teritorija u korist SAD-a. 1903. godine Amerika je izrežirala odvajanje Paname od Kolumbije kako bi u potpunosti kontrolirala izgradnju i eksploataciju Panamskog kanala. Iste godine s Kubom je uspostavljen takav odnos da je Amerika u potpunosti kontrolirala gospodarstvo i unutrašnju politiku te zemlje te ondje uspostavila svoju vojnu bazu Guantanamo. 1959. godine Fidel Castro je odvojio Kubu od Amerike, ali je vojna baza i dalje tamo.
Koga su sve Sjedinjene Države dosad rušile
U vrijeme Hladnoga rata Monroeova doktrina dopunjena je Trumanovom doktrinom o nužnosti sprječavanja širenja komunizma. U skladu s tom novom doktrinom Sjedinjene Države su 1954. godine svrgnule zakonito izabranog socijalističkog predsjednika Gvatemale Jakoba Arbenza. Pokušaj svrgavanja Kastrove vlasti na Kubi iskrcavanjem u Zaljevu svinja 1961. godine bio je neuspješan. No, uspio je udar protiv ljevičarskog predsjednika Brazila Joao Goularta 1964. godine kada je u toj zemlji, uz otvorenu američku podršku, uspostavljena vojna diktatura koja je trajala sve do 1980. godine. 1964. godine SAD su intervenirale u građanskom ratu u Dominikanskoj Republici na strani desničara. Sedamdesetih godina podržavale su pobunjeničke pokrete protiv socijalističkih vlada u različitim južnoameričkim državama. 1973. godine novoizabrani predsjednik Čilea Salvador Allende svrgnut je vojnim udarom iza kojega su stajale Sjedinjene Države.
Predsjednik Reagan vojno je podupirao pobunjenike protiv legalno izabrane sandinističke, ljevičarske vlade Nikaragve i provodio blokadu morskih luka te zemlje bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu. Amerikanci su 1983. godine organizirali invaziju na malu karipsku državu Grenadu pod optužbom da je tamošnja vlast odlučila surađivati s Kubom koja je od 1959. godine, kada je Fidel Castro ondje izveo revoluciju, crvena krpa za sve američke administracije. U smiraj Hladnoga rata Amerika je intervenirala u Panami i uhitila tadašnjeg diktatora Manulela Noriegu pod optužbom za sudjelovanje u ilegalnoj trgovini narkoticima i pranju novca. Kako su se tad odvijali američko-panamski pregovori o predaji uprave nad Panamskim kanalom panamskim vlastima, pravi američki motiv bio je da osigura takvu vlast u Panami koja ubuduće neće ugroziti američke interese u toj zoni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo nije prvo ozbiljnije miješanje u politiku Venezuele
Nakon svršetka Hladnoga rata takvih je intervencija bilo manje. 1994. godine američke su snage intervenirale na Haitiju da bi omogućile povratak na vlast vojnim udarom svrgnutoga predsjednika Aristidea. No, u okviru svoje generalne politike koja odbacuje načela UN-a, temelje međunarodnog prava i multilateralizam kao pristup rješavanju globalnih problema, administracija predsjednika Trumpa odlučila je vratiti se Monroeovoj doktrini i na svoj način uređivati odnose u svom dvorištu. Vrlo je vjerojatno da je donošenje odluke o poduzimanju odlučujućih koraka u Venezueli bilo pospješeno najavama o mogućem otvaranju ruske vojne baze u toj zemlji. Amerika je, očito, odlučila da u samom korijenu sasiječe mogućnost ponavljanja sirijskog scenarija na južnoameričkom tlu.
Što se tiče Venezuele, današnje američko izravno pozivanje na svrgavanje predsjednika Nicholasa Madura nije prvo ozbiljno miješanje u unutrašnje stvari te zemlje. 2002. godine tadašnji predsjednik Venezuele Hugo Chavez, koji je bio više nego glasan protivnik SAD-a i saveznik kubanskog predsjednika Castra, svrgnut je s vlasti državnim udarom organiziranim uz pomoć Amerike, ali je vojska stala na njegovu stranu i on je poslije nekoliko dana vraćen na vlast. Malo je vjerojatno da bi Maduro mogao računati s takvim scenarijem. Da ni sam ne vjeruje da će mu vojska i sigurnosne službe biti do kraja odani, pokazao je time što je prihvatio usluge ruskih najamnika koji su preuzeli njegovu osobnu zaštitu.
Režim se održava zahvaljujući ruskim i kineskim kreditima
Kao što se moglo predvidjeti, Rusija nije uspjela u namjeri da spriječi stavljanje stanja u Venezueli na dnevni red sjednice Vijeća sigurnosti UN-a. Ruski je predstavnik naglasio da Venezuela ne predstavlja opasnost za međunarodni mir i sigurnost, ali da to predstavlja politika Sjedinjenih Američkih Država koje nastoje nasilno smijeniti legalno izabranog predsjednika Venezuele. Isto tako, ruski i kineski veto onemogućava donošenje rezolucije kojom bi se osudio Maduro i podupro samoproglašeni predsjednik Gaidao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od Trumpa koji je odmah priznao Gaidaa kao predsjednika i Pompea koji je najavio žurno slanje pomoći od 20 milijuna dolara, ključne članice EU-a su predsjedniku Maduru dale rok od osam dana da raspiše nove predsjedničke izbore. Spremnost Madura da pregovara s opozicijom znak je njegove slabosti, a energično odbijanje pregovora s Madurom znak je da se Gaidao osjeća samouvjereno i moćno i da uopće ne sumnja u ishod aktualne venezuelanske krize.
Kako je Venezuela izložena oštrim sankcijama SAD-a i izolaciji u Južnoj Americi, logično da je potražila partnere na drugoj strani. Venezuelanski režim se održava dobrim dijelom zahvaljujući ruskim i kineskim kreditima. Nije stoga iznenađujuće što američki državni tajnik Pompeo, pozivajući sve države da se u slučaju Venezuele opredijele za slobodu i demokraciju, optužuje Rusiju i Kinu da “održavaju propali režim u nadi da će vratiti milijarde dolara pogrešno plasiranih investicija”.
Zanimljivo je kako Europa slijedi Ameriku
Zanimljivo je da inače suzdržana europska diplomacija u slučaju Venezuele vjerno slijedi američku politiku. Vjerojatno se europski lideri nadaju da će time udobrovoljiti predsjednika Trumpa i poboljšati izglede za smanjivanje napetosti oko trgovinske, energetske i obrambene politike, koje su ozbiljno ugrozile euroatlantsko partnerstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čini se da EU ni ne pokušava posredovati u eventualnom dijalogu vlasti i opozicije u Venezueli. Europljani kao da su zaboravili do kakvih je katastrofalnih posljedica dovelo svrgavanje Saddamma Huseina u Iraku, Moamara Gadafija u Libiji i neuspješan pokušaj primjene sličnog scenarija u Siriji. Zanimljivo je da se europski lideri ne pitaju hoće li uskoro Bolivija, Nikaragva i Meksiko postati poprišta sličnog uvođenja reda na zapadnoj hemisferi kakvo se sada odvija u Venezueli.
Gotovo je sigurno da je započeo niz događaja koji će završiti kobno za predsjednika Madura. Nije jasno na što su, u pokušaju da spriječe potpuni gubitak dosadašnjih investicija u Venezueli, spremne Kina i Rusija osim što će se pozivati na međunarodno pravo. Ako u Venezueli izbije građanski rat, moglo bi se dogoditi da se ondje svjetske sile međusobno obračunavaju ne vodeći računa o interesima ionako već napaćenih građana te zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
OK, Venezuela je devastirana i na rubu kolapsa, no je li intervencija najbolje rješenje?
Što se događa u Venezueli?
Predsjedniku Venezuele Nicholasu Maduru, koji je na drugi mandat prisegnuo tek prije dva tjedna, ne piše se dobro. Veliko je pitanje koliko će se dugo moći suprotstavljati dobro orkestriranom pritisku venezuelanske opozicije i vanjskih čimbenika. Sjedinjene Američke Države, čiji predsjednik je odmah podržao samoproglašenog vršitelja dužnosti Venezuele Juana Guaida, ni ne pokušavaju prikriti da stoje iza najnovije pobune protiv venezuelanskog predsjednika.
Potpredsjednik SAD-a Mike Pence, otvoreno najavljuje snažan američki angažman koji će uključivati “potpuni ekonomski i diplomatski pritisak sve dok sloboda i demokracija i pošteni izbori ne budu uspostavljeni za narod Venezuele”. Predsjednik Trump ne isključuje ni vojnu intervenciju ako diplomatski i ekonomski pritisak ne donesu očekivane brze rezultate. Državni tajnik Michael Pompeo o Maduru govori kao o bivšem predsjedniku.
Venezuela već godinama srlja u kaos
Venezuela već godinama srlja u gospodarski i financijski kaos. Za zemlju s najvećim potvrđenim rezervama nafte i gotovo potpuno ovisnu o prihodima od izvoza tog energenta jednako su kobni bili i svojedobni pad cijena nafte na svjetskom tržištu i političke odluke vlasti te zemlje o nacionalizaciji naftne industrije. Pad cijena nafte drastično je smanjio prihode od prodaje, a nacionalizacija je Venezuelu izložila sankcijama SAD-a i njihovih saveznika.
Destabilizaciji prilika sasvim sigurno pridonijelo je raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora 2018. godine uz istodobno pojačanu represiju i progon najistaknutijih predstavnika opozicije. Ponovni izbor predsjednika Nicholasa Madura venezuelanska opozicija i mnoge zemlje ne smatraju zakonitim ni legitimnim. Za objašnjenje aktualnih zbivanja u Venezueli potrebno je sjetiti se uloge karizmatičnog predsjednika Huga Chaveza.
Taj padobranski časnik predvodio je neuspješni vojni udar 1992. godine. Nakon što je pomilovan i pušten iz zatvora, osnovao je Pokret za petu republiku. Pobijedio je na predsjedničkim izborima 1998. godine uz podršku najsiromašnijih slojeva venezuelanskog društva. 2007. godine osnovao je Ujedinjenu socijalističku partiju Venezuele. Nakon što je i četvrti put izabran za predsjednika umro je od raka 2013. godine, a naslijedio ga je njegov potpredsjednik Maduro.
Neodrživi model društvenog razvoja
Chavez se pozivao na baštinu glavnog borca za oslobođenje Južne Amerike od europske kolonijalne vlasti s početka 19. stoljeća Simona Bolivara, ali i na tradiciju velikih južnoameričkih socijalističkih revolucionara iz sredine 20. stoljeća Fidela Castra i Che Guevare. Bio je otvoreni saveznik južnoameričkih socijalističkih vlada na Kubi, u Boliviji, Ekvadoru i Nikaragvi. Dok su cijene nafte bile visoke i dok se Amerika nije angažirala na suzbijanju socijalističkog vala u Južnoj Americi, Chavezu je dobro išlo.
Čak je CIA u svom opisu prilika u Venezueli priznala njegove početke uspjehe. “Socijalne investicije u Venezueli u vrijeme Chavezove administracije smanjile su siromaštvo s gotovo 50% u 1999. godini na približno 27% u 2011., povećale pohađanje škola, bitno smanjile stopu smrtnosti djece i dojenčadi te povećale dostupnost pitke vode i sanitarija. ‘Misije’ posvećene obrazovanju, prehrani, zdravstvu i higijeni bile su financirane prihodima od nafte.”
S padom cijena nafte i pooštrenjem ekonomskih sankcija SAD-a i njihovih saveznika financiranje takvog modela društvenog razvoja prestalo je biti održivo. Nekarizmatični Maduro naslijedio je ekonomske i političke probleme s kojima se, očito, ne može nositi, a pitanje je kako bi ih rješavao i karizmatični Chavez da je ostao živ.
Amerika misli da je gospodar Južne Amerike
Administracija predsjednika Trumpa, koja se ne susteže od neprijateljskih gesti ni prema dojučerašnjim najbližim saveznicima, procijenila je da je došao trenutak za obračun sa stranim tijelom na zapadnoj hemisferi, na području dvaju američkih kontinenata koje američka politika smatra sferom svog utjecaja. Ta doktrina, koju je formulirao američki predsjednik James Monroe 1823. godine, smatra da miješanje bilo koje svjetske sile – a to su tada bile samo europske države – u politiku bilo koje zemlje u Južnoj Americi predstavlja agresiju na SAD. To je značilo da SAD mogu nesmetano uredovati u Južnoj Americi.
U skladu s tim pristupom, primorale su Meksiko da se, mirovnim ugovorom iz 1846. godine, odrekne više od 50% svog teritorija u korist SAD-a. 1903. godine Amerika je izrežirala odvajanje Paname od Kolumbije kako bi u potpunosti kontrolirala izgradnju i eksploataciju Panamskog kanala. Iste godine s Kubom je uspostavljen takav odnos da je Amerika u potpunosti kontrolirala gospodarstvo i unutrašnju politiku te zemlje te ondje uspostavila svoju vojnu bazu Guantanamo. 1959. godine Fidel Castro je odvojio Kubu od Amerike, ali je vojna baza i dalje tamo.
Koga su sve Sjedinjene Države dosad rušile
U vrijeme Hladnoga rata Monroeova doktrina dopunjena je Trumanovom doktrinom o nužnosti sprječavanja širenja komunizma. U skladu s tom novom doktrinom Sjedinjene Države su 1954. godine svrgnule zakonito izabranog socijalističkog predsjednika Gvatemale Jakoba Arbenza. Pokušaj svrgavanja Kastrove vlasti na Kubi iskrcavanjem u Zaljevu svinja 1961. godine bio je neuspješan. No, uspio je udar protiv ljevičarskog predsjednika Brazila Joao Goularta 1964. godine kada je u toj zemlji, uz otvorenu američku podršku, uspostavljena vojna diktatura koja je trajala sve do 1980. godine. 1964. godine SAD su intervenirale u građanskom ratu u Dominikanskoj Republici na strani desničara. Sedamdesetih godina podržavale su pobunjeničke pokrete protiv socijalističkih vlada u različitim južnoameričkim državama. 1973. godine novoizabrani predsjednik Čilea Salvador Allende svrgnut je vojnim udarom iza kojega su stajale Sjedinjene Države.
Predsjednik Reagan vojno je podupirao pobunjenike protiv legalno izabrane sandinističke, ljevičarske vlade Nikaragve i provodio blokadu morskih luka te zemlje bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu. Amerikanci su 1983. godine organizirali invaziju na malu karipsku državu Grenadu pod optužbom da je tamošnja vlast odlučila surađivati s Kubom koja je od 1959. godine, kada je Fidel Castro ondje izveo revoluciju, crvena krpa za sve američke administracije. U smiraj Hladnoga rata Amerika je intervenirala u Panami i uhitila tadašnjeg diktatora Manulela Noriegu pod optužbom za sudjelovanje u ilegalnoj trgovini narkoticima i pranju novca. Kako su se tad odvijali američko-panamski pregovori o predaji uprave nad Panamskim kanalom panamskim vlastima, pravi američki motiv bio je da osigura takvu vlast u Panami koja ubuduće neće ugroziti američke interese u toj zoni.
Ovo nije prvo ozbiljnije miješanje u politiku Venezuele
Nakon svršetka Hladnoga rata takvih je intervencija bilo manje. 1994. godine američke su snage intervenirale na Haitiju da bi omogućile povratak na vlast vojnim udarom svrgnutoga predsjednika Aristidea. No, u okviru svoje generalne politike koja odbacuje načela UN-a, temelje međunarodnog prava i multilateralizam kao pristup rješavanju globalnih problema, administracija predsjednika Trumpa odlučila je vratiti se Monroeovoj doktrini i na svoj način uređivati odnose u svom dvorištu. Vrlo je vjerojatno da je donošenje odluke o poduzimanju odlučujućih koraka u Venezueli bilo pospješeno najavama o mogućem otvaranju ruske vojne baze u toj zemlji. Amerika je, očito, odlučila da u samom korijenu sasiječe mogućnost ponavljanja sirijskog scenarija na južnoameričkom tlu.
Što se tiče Venezuele, današnje američko izravno pozivanje na svrgavanje predsjednika Nicholasa Madura nije prvo ozbiljno miješanje u unutrašnje stvari te zemlje. 2002. godine tadašnji predsjednik Venezuele Hugo Chavez, koji je bio više nego glasan protivnik SAD-a i saveznik kubanskog predsjednika Castra, svrgnut je s vlasti državnim udarom organiziranim uz pomoć Amerike, ali je vojska stala na njegovu stranu i on je poslije nekoliko dana vraćen na vlast. Malo je vjerojatno da bi Maduro mogao računati s takvim scenarijem. Da ni sam ne vjeruje da će mu vojska i sigurnosne službe biti do kraja odani, pokazao je time što je prihvatio usluge ruskih najamnika koji su preuzeli njegovu osobnu zaštitu.
Režim se održava zahvaljujući ruskim i kineskim kreditima
Kao što se moglo predvidjeti, Rusija nije uspjela u namjeri da spriječi stavljanje stanja u Venezueli na dnevni red sjednice Vijeća sigurnosti UN-a. Ruski je predstavnik naglasio da Venezuela ne predstavlja opasnost za međunarodni mir i sigurnost, ali da to predstavlja politika Sjedinjenih Američkih Država koje nastoje nasilno smijeniti legalno izabranog predsjednika Venezuele. Isto tako, ruski i kineski veto onemogućava donošenje rezolucije kojom bi se osudio Maduro i podupro samoproglašeni predsjednik Gaidao.
Za razliku od Trumpa koji je odmah priznao Gaidaa kao predsjednika i Pompea koji je najavio žurno slanje pomoći od 20 milijuna dolara, ključne članice EU-a su predsjedniku Maduru dale rok od osam dana da raspiše nove predsjedničke izbore. Spremnost Madura da pregovara s opozicijom znak je njegove slabosti, a energično odbijanje pregovora s Madurom znak je da se Gaidao osjeća samouvjereno i moćno i da uopće ne sumnja u ishod aktualne venezuelanske krize.
Kako je Venezuela izložena oštrim sankcijama SAD-a i izolaciji u Južnoj Americi, logično da je potražila partnere na drugoj strani. Venezuelanski režim se održava dobrim dijelom zahvaljujući ruskim i kineskim kreditima. Nije stoga iznenađujuće što američki državni tajnik Pompeo, pozivajući sve države da se u slučaju Venezuele opredijele za slobodu i demokraciju, optužuje Rusiju i Kinu da “održavaju propali režim u nadi da će vratiti milijarde dolara pogrešno plasiranih investicija”.
Zanimljivo je kako Europa slijedi Ameriku
Zanimljivo je da inače suzdržana europska diplomacija u slučaju Venezuele vjerno slijedi američku politiku. Vjerojatno se europski lideri nadaju da će time udobrovoljiti predsjednika Trumpa i poboljšati izglede za smanjivanje napetosti oko trgovinske, energetske i obrambene politike, koje su ozbiljno ugrozile euroatlantsko partnerstvo.
Čini se da EU ni ne pokušava posredovati u eventualnom dijalogu vlasti i opozicije u Venezueli. Europljani kao da su zaboravili do kakvih je katastrofalnih posljedica dovelo svrgavanje Saddamma Huseina u Iraku, Moamara Gadafija u Libiji i neuspješan pokušaj primjene sličnog scenarija u Siriji. Zanimljivo je da se europski lideri ne pitaju hoće li uskoro Bolivija, Nikaragva i Meksiko postati poprišta sličnog uvođenja reda na zapadnoj hemisferi kakvo se sada odvija u Venezueli.
Gotovo je sigurno da je započeo niz događaja koji će završiti kobno za predsjednika Madura. Nije jasno na što su, u pokušaju da spriječe potpuni gubitak dosadašnjih investicija u Venezueli, spremne Kina i Rusija osim što će se pozivati na međunarodno pravo. Ako u Venezueli izbije građanski rat, moglo bi se dogoditi da se ondje svjetske sile međusobno obračunavaju ne vodeći računa o interesima ionako već napaćenih građana te zemlje.