Druga mladost devedesetih na HRT-u, koja upravo s Generalom proživljava renesansu, iznjedrila je novu dokumentarnu seriju ‘Predsjednik’. Nju su kao ključni ljudi proizveli Miljenko Manjkas i Gordan Malić, a da odmah dokinem svaku neizvjesnost, s ‘Predsjednikom’ se soc-realizam kao umjetnički pravac, nakon sedamdeset godina vratio u mainstream, što nije zanemarivo postignuće.
Ako je suditi po prvoj epizodi, a nema nikakvog razloga da sumnjamo kako će i ostale biti na istom tragu, ‘Predsjednik’ predstavlja nesretan miks kršćanskih hagiografija svetaca, socijalističkog realizma dekadentne faze i famoznog Uvodićevog dvodijelnog intervjua s Tuđmanom na Pantovčaku. Ukratko, nudi sve razloge zbog kojih možemo zaključiti kako će uradak biti ekspresno zaboravljen i kako ovakav, kakav je, niti je kome trebao, niti ičemu realno može poslužiti. Svi ti mitovi koji su se ispleli oko Tuđmana već su odavno u opticaju i nema nikakvog načina da im se ovakvim pristupom podigne vjerodostojnost.
Veliki državnik, mudri suverenist, istinski demokrat …
Ako je, dakle suditi po Maliću, Tuđman je bio veliki državnik poštovan u svijetu, osim posljednjih godina, regionalni faktor stabilnosti i garant mira, mudri suverenist i netko tko je volio Hrvatsku više od bilo koga drugoga, autentični vjernik, istinski demokrat kojeg su najbliži suradnici obmanjivali uskraćujući mu bitne informacije, vizionar koji je vidio dalje od svih i čovjek koji zapravo nije uspio uspostaviti punu vlast.
Jedini koji se u ovakvu vrstu idealtipskog oca nacije nisu uklapali jesu međunarodni faktori koji su mu okrenuli leđa, nelojalna opozicija, koju se neizravno optužuje kao agenture stranih sila te nezavisni mediji iz ne znam kojih razloga. Ovo je kratki prikaz najbitnijih poruka serije, a za dublje razumijevanje kako je do njega došlo, vrijedi se uputiti u redateljski postupak.
Jedini politički protivnici su oni koji ga sad veličaju
Ako zanemarimo negledljive igrane sekvence, Malić je u seriju doveo isključivo Tuđmanove najbliže suradnike, uz izuzetak Ive Banca i biografa Darka Hudelista, koji doista jesu, posebno Banac, devedesetih bili njegovi politički protivnici, ali ovdje nastupaju kao konvertiti koji ga veličaju, što je dodatno izraženo blagim osmijehom kod svih sugovornika iz kojeg se vidi da su očito emocionalni kada govore o njemu.
Svi ti sugovornici se, budući da druge strane nema, u svojim odgovorima sukobljavaju s imaginarnim oponentima, odnosno gledatelji su dobili priliku da čuju odgovore na dio kritika, ali nisu imali priliku čuti bilo kakve kritike, a samim tim ni objašnjenja istih. Na taj način autor je nesvjesno prikazao pravi karakter Tuđmana i njegove vlasti, a on se najbolje očituje u potpunoj delegitimizaciji njegovih političkih protivnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokušaj uzdizanja Tuđmana na pijedestal bezgrešnika
Vrhunac tako ciničnog pristupa odnosi se na, tko zna koje po redu, mahanje egzistencijom splitskog Feral Tribunea kao krunskog dokaza slobode medija. Toliki nedostatak srama da se novinu koju je na svaki način želio ugušiti, pa i mobilizacijom glavnog urednika, uvođenjem poreza na pornografski sadržaj, javnim govorima protiv nje ili spaljivanjem Ferala u centru Splita u organizaciji tajnih službi, uzima kao dokaz za postojanje slobode medija, nadmašuje zamislivo.
No, koliko god Malić nastojao ovako jednostranim pristupom nekritički uzdignuti Tuđmana na pijedestal bezgrešnika, to mu je realno bilo nemoguće postići. Dovoljno je, naime, da svaki pismeniji gledatelj vidi kadrove s masovnog prosvjeda za očuvanje Radija 101 ili njegov aerodromski govor o jalnuškim diletantima i vragovima svih boja, pa da shvati o kome je zapravo riječ. Ukratko, trud je primjetan, ali učinak je nikakav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je HRT-ov Predsjednik, natrpan jedino ljudima koji mu se dive, nesvjesno prikazao pravi karakter Tuđmana i njegove vlasti
Markovina o novoj dokumentarnoj seriji Miljenka Manjkasa i Gordana Malića
Ako je, dakle suditi po Maliću, Tuđman je bio veliki državnik poštovan u svijetu, osim posljednjih godina, regionalni faktor stabilnosti i garant mira, mudri suverenist i netko tko je volio Hrvatsku više od bilo koga drugoga, autentični vjernik, istinski demokrat kojeg su najbliži suradnici obmanjivali uskraćujući mu bitne informacije, vizionar koji je vidio dalje od svih i čovjek koji zapravo nije uspio uspostaviti punu vlast
Druga mladost devedesetih na HRT-u, koja upravo s Generalom proživljava renesansu, iznjedrila je novu dokumentarnu seriju ‘Predsjednik’. Nju su kao ključni ljudi proizveli Miljenko Manjkas i Gordan Malić, a da odmah dokinem svaku neizvjesnost, s ‘Predsjednikom’ se soc-realizam kao umjetnički pravac, nakon sedamdeset godina vratio u mainstream, što nije zanemarivo postignuće.
Ako je suditi po prvoj epizodi, a nema nikakvog razloga da sumnjamo kako će i ostale biti na istom tragu, ‘Predsjednik’ predstavlja nesretan miks kršćanskih hagiografija svetaca, socijalističkog realizma dekadentne faze i famoznog Uvodićevog dvodijelnog intervjua s Tuđmanom na Pantovčaku. Ukratko, nudi sve razloge zbog kojih možemo zaključiti kako će uradak biti ekspresno zaboravljen i kako ovakav, kakav je, niti je kome trebao, niti ičemu realno može poslužiti. Svi ti mitovi koji su se ispleli oko Tuđmana već su odavno u opticaju i nema nikakvog načina da im se ovakvim pristupom podigne vjerodostojnost.
Veliki državnik, mudri suverenist, istinski demokrat …
Ako je, dakle suditi po Maliću, Tuđman je bio veliki državnik poštovan u svijetu, osim posljednjih godina, regionalni faktor stabilnosti i garant mira, mudri suverenist i netko tko je volio Hrvatsku više od bilo koga drugoga, autentični vjernik, istinski demokrat kojeg su najbliži suradnici obmanjivali uskraćujući mu bitne informacije, vizionar koji je vidio dalje od svih i čovjek koji zapravo nije uspio uspostaviti punu vlast.
Jedini koji se u ovakvu vrstu idealtipskog oca nacije nisu uklapali jesu međunarodni faktori koji su mu okrenuli leđa, nelojalna opozicija, koju se neizravno optužuje kao agenture stranih sila te nezavisni mediji iz ne znam kojih razloga. Ovo je kratki prikaz najbitnijih poruka serije, a za dublje razumijevanje kako je do njega došlo, vrijedi se uputiti u redateljski postupak.
Jedini politički protivnici su oni koji ga sad veličaju
Ako zanemarimo negledljive igrane sekvence, Malić je u seriju doveo isključivo Tuđmanove najbliže suradnike, uz izuzetak Ive Banca i biografa Darka Hudelista, koji doista jesu, posebno Banac, devedesetih bili njegovi politički protivnici, ali ovdje nastupaju kao konvertiti koji ga veličaju, što je dodatno izraženo blagim osmijehom kod svih sugovornika iz kojeg se vidi da su očito emocionalni kada govore o njemu.
Svi ti sugovornici se, budući da druge strane nema, u svojim odgovorima sukobljavaju s imaginarnim oponentima, odnosno gledatelji su dobili priliku da čuju odgovore na dio kritika, ali nisu imali priliku čuti bilo kakve kritike, a samim tim ni objašnjenja istih. Na taj način autor je nesvjesno prikazao pravi karakter Tuđmana i njegove vlasti, a on se najbolje očituje u potpunoj delegitimizaciji njegovih političkih protivnika.
Pokušaj uzdizanja Tuđmana na pijedestal bezgrešnika
Vrhunac tako ciničnog pristupa odnosi se na, tko zna koje po redu, mahanje egzistencijom splitskog Feral Tribunea kao krunskog dokaza slobode medija. Toliki nedostatak srama da se novinu koju je na svaki način želio ugušiti, pa i mobilizacijom glavnog urednika, uvođenjem poreza na pornografski sadržaj, javnim govorima protiv nje ili spaljivanjem Ferala u centru Splita u organizaciji tajnih službi, uzima kao dokaz za postojanje slobode medija, nadmašuje zamislivo.
No, koliko god Malić nastojao ovako jednostranim pristupom nekritički uzdignuti Tuđmana na pijedestal bezgrešnika, to mu je realno bilo nemoguće postići. Dovoljno je, naime, da svaki pismeniji gledatelj vidi kadrove s masovnog prosvjeda za očuvanje Radija 101 ili njegov aerodromski govor o jalnuškim diletantima i vragovima svih boja, pa da shvati o kome je zapravo riječ. Ukratko, trud je primjetan, ali učinak je nikakav.