Uljanik je puno veći od njegovih golemih gubitaka, i od nesreće njegovih radnika, koji mjesecima ne primaju plaću. Uljanik je desetljećima bio drugi simbol uspjeha i snage Istre. Prvi je simbol naravno, bio turizam, s vinom, uljem i gastronomijom. No, Uljanik je sve do lani ili preklani bio ona neturistička, a svejedno jaka Istra. Pitanje identiteta, kako je nedavno rekao Andrej Plenković.
Karlo Radolović je bio Todorić Uljanika
Karlo Radolović vjerojatno je prvi razumio politički potencijal Uljanika. Karlo Radolović, kojeg danas skoro nitko ne spominje, bio je Ivica Todorić Uljanika. Gospodin Radolović, koji danas ima 75 godina, stvorio je moderni Uljanik. Karlo Radolović artikulirao je model Uljanika, kao simbola ne samo istarske industrijske snage, nego i istarskog otpora prema Zagrebu. U velikom intervjuu za Jutarnji list, objavljenom 2011. godine, Karlo Radolović otvoreno je govorio o sukobima sa Zagrebom. Kazao je kako mu je drago što napušta mjesto predsjednika Uprave Uljanika, jer se “svakog ponedjeljka budi s migrenom, zbog rasprava koje ga čekaju s ministrima u Zagrebu.”
Svega nekoliko ministara, od 2000. do 2011. godine, izvukao je kao pozitivne primjere ljudi s kojima se može nešto konkretno dogovoriti. Bili su to, među ostalim, Goranko Fižulić i Božidar Kalmeta. Skoro sve druge optužio je za opstrukciju Uljanika, pa tako i cijele istarske industrije. Te 2011. godine Radolović je imao 67 godina. Odlučio se povući iz firme koju je cijela Hrvatska smatrala njegovom, poslije navodno uspješno provedene privatizacije (privatizacija je zapravo dovršena 2012. godine). Danas vidimo da je ta privatizacija bila krajnje neuspješna.
Model koji je doveo do današnje katastrofe
No, puno je važnije što je u Radolovićevo vrijeme uspostavljen model upravljanja Uljanikom, koji je doveo do sadašnje katastrofe. Taj se model temeljio na dva podmodela, eksternom i internom. Onaj eksterni, politički, počivao je na sljedećim premisama. Prvo, svaki napad na Uljanik napad je na Istru. Drugo, kako Istra ne bi bila napadnuta, Uljaniku se mora omogućiti stalno financiranje. Treće, ako bilo što u tom financiranju zapne, Uljanik i istarske vlasti optužit će Zagreb za podrivanje Istre.
Na temelju ovog političkog obrasca, Uljanik se neprekidno mogao financirati; jutros nam je jedan iskusni istarski bankar potvrdio da mnoge banke od Radolovića i njegovih nasljednika nisu tražile bonitete, nego su naprosto Uljaniku isplaćivale onoliko kreditnog novca koliko je Uljanik bio tražio: kod velikih je iznosa, kako znamo, uskakala država sa svojim jamstvima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi, interni model Uljanikova poslovanja vjerojatno će postati predmet ozbiljne, forenzičke kriminalističko financijske istrage (ako je u Hrvatskoj bilo tko može provesti). Javna je tajna, već desetljećima, da su i Uljanik, i druga hrvatska brodogradilišta, svojim kooperantima i dobavljačima isplaćivala puno više novca od vrijednosti njihovih usluga. Hrvatska je brodogradnja, utoliko, bila prilično dobro organizirana kriminalna shema kojoj se nitko nije usudio zamjeriti, jer je ispunjavala niz važnih lokalnih, socijalnih i političkih funkcija. Uostalom, jučer objavljen primjer o tome kako je Uljanik, i sam u golemim problemima, financirao tvrtku sina Danka Končara, svjedoči da se takva praksa očuvala do danas.
Hrvatsku brodogradnju svejedno ne treba ukinuti
Što je, dakle, bila hrvatska brodogradnja, na čelu s Uljanikom? Hrvatska je brodogradnja bila fenomen iznimne socijalne i identitetske težine, koji ni jedna Vlada nije htjela kompromitirati, pa smo tako došli do famoznih tridesetak milijardi kuna državnog novca potrošenih na brodogradnju. S druge strane, hrvatska je brodogradnja bila kriminalna organizacija, koja je namirivala bezbroj kooperanata, koji su prenaplaćivali svoje usluge, i koji su bili povezani s menadžerima i vlasnicima brodogradilišta. Što je sve dovelo do toga da su hrvatski brodovi skuplji u izgradnji, nego u prodaji. Što je, naposljetku, dovelo do sadašnje agonije Uljanika i Trećeg maja.
Sve ovo, međutim, ne znači da bi hrvatsku brodogradnju trebalo ukinuti, kao što to tvrde brojni hrvatski kvaziliberali. Brodogradnja je, prvo, golemi izvor znanja. Brodogradnju želite imati zbog sličnih razloga, zbog kojih želite imati moderne borbene zrakoplove. Želite je imati zato što želite da ova zemlja raspolaže tehnološkim znanjem. Prilično je nemoguće da je baš Hrvatska jedna od onih rijetkih zemalja na svijetu koja zna graditi brodove, ali nije kadra graditi komercijalno isplative brodove. Brodogradnju, stoga, treba zadržati u obliku koji omogućuje gradnju brodova barem na razini pozitivne nule (što podrazumijeva raščišćavanje s dosadašnjim kriminalnim sustavom gradnje brodova).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zloupotreba Uljanika za pokušaj osvajanja Istre
Zatim, osobito je važno da se slučaj Uljanik ne počne zlorabiti kao povod za HDZ-ovu, tko zna koju, invaziju na Istru. Činjenica jest da cijela Istra, ne samo ona vezana uz Uljanik i uz IDS, doživljava sadašnju situaciju kao uvertiru za pokušaj političkog napada iz Zagreba. HDZ je unatrag trideset godina Istranima pružio bezbroj povoda za takve prognoze. Andrej Plenković stoga mora biti krajnje oprezan u svim svojim potezima, jer nema ništa gore, nego zloupotrijebiti Uljanik za pokušaj političkog osvajanja Istre (koji, ionako, ne može uspjeti).
Karlo Radolović spada u grupu menadžera, koji su samostalno privatizirali veliki biznis u Istri. Karlo Radolović bio je najvažniji istarski poduzetnik, uz Antu Vlahovića iz Adrisa. On je jedan od ljudi koji su suvereno vladali Istrom, koristeći sve njene prirodne, proizvodne i političke resurse. Taj se model, koji se temeljio na političkim ucjenama i lakom pristupu kapitalu, kako bi se plaćali loši računi, definitivno iscrpio. Pitanje je državničke kompetentnosti kako da se takav model ukine, a da se ne antagonizira cijela Istra, i da se održi brodogradnja, kao strateški nacionalni industrijski resurs.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je zapravo nastao model Uljanika; na političkom reketu i kapilarnom kriminalu
U vrijeme Karla Radolovića uspostavljen je model upravljanja Uljanikom koji je doveo do ove katastrofe
Model koji je doveo do sadašnje katastrofe temeljio se na dva podmodela, eksternom i internom. Onaj eksterni, politički, počivao je na sljedećim premisama. Prvo, svaki napad na Uljanik napad je na Istru. Drugo, kako Istra ne bi bila napadnuta, Uljaniku se mora omogućiti stalno financiranje. Treće, ako bilo što u tom financiranju zapne, Uljanik i istarske vlasti optužit će Zagreb za podrivanje Istre
Uljanik je puno veći od njegovih golemih gubitaka, i od nesreće njegovih radnika, koji mjesecima ne primaju plaću. Uljanik je desetljećima bio drugi simbol uspjeha i snage Istre. Prvi je simbol naravno, bio turizam, s vinom, uljem i gastronomijom. No, Uljanik je sve do lani ili preklani bio ona neturistička, a svejedno jaka Istra. Pitanje identiteta, kako je nedavno rekao Andrej Plenković.
Zbog tog specifičnog pitanja identiteta, Vlada Zorana Milanovića financirala je Uljanik (ne samo radi pritiska svog koalicijskog partnera, Istarskog demokratskog sabora). Zbog tog specifičnog pitanja identiteta, nitko se ne usuđuje proglasiti stečaj Uljanika: to bi bilo kao da spalite zastavu i zabranite himnu (istarska je himna, ideologiji convivenze usprkos, prilično hrvatski nacionalistička, što u lokalnom kontekstu nije nerazumljivo; naprotiv).
Karlo Radolović je bio Todorić Uljanika
Karlo Radolović vjerojatno je prvi razumio politički potencijal Uljanika. Karlo Radolović, kojeg danas skoro nitko ne spominje, bio je Ivica Todorić Uljanika. Gospodin Radolović, koji danas ima 75 godina, stvorio je moderni Uljanik. Karlo Radolović artikulirao je model Uljanika, kao simbola ne samo istarske industrijske snage, nego i istarskog otpora prema Zagrebu. U velikom intervjuu za Jutarnji list, objavljenom 2011. godine, Karlo Radolović otvoreno je govorio o sukobima sa Zagrebom. Kazao je kako mu je drago što napušta mjesto predsjednika Uprave Uljanika, jer se “svakog ponedjeljka budi s migrenom, zbog rasprava koje ga čekaju s ministrima u Zagrebu.”
Svega nekoliko ministara, od 2000. do 2011. godine, izvukao je kao pozitivne primjere ljudi s kojima se može nešto konkretno dogovoriti. Bili su to, među ostalim, Goranko Fižulić i Božidar Kalmeta. Skoro sve druge optužio je za opstrukciju Uljanika, pa tako i cijele istarske industrije. Te 2011. godine Radolović je imao 67 godina. Odlučio se povući iz firme koju je cijela Hrvatska smatrala njegovom, poslije navodno uspješno provedene privatizacije (privatizacija je zapravo dovršena 2012. godine). Danas vidimo da je ta privatizacija bila krajnje neuspješna.
Model koji je doveo do današnje katastrofe
No, puno je važnije što je u Radolovićevo vrijeme uspostavljen model upravljanja Uljanikom, koji je doveo do sadašnje katastrofe. Taj se model temeljio na dva podmodela, eksternom i internom. Onaj eksterni, politički, počivao je na sljedećim premisama. Prvo, svaki napad na Uljanik napad je na Istru. Drugo, kako Istra ne bi bila napadnuta, Uljaniku se mora omogućiti stalno financiranje. Treće, ako bilo što u tom financiranju zapne, Uljanik i istarske vlasti optužit će Zagreb za podrivanje Istre.
Na temelju ovog političkog obrasca, Uljanik se neprekidno mogao financirati; jutros nam je jedan iskusni istarski bankar potvrdio da mnoge banke od Radolovića i njegovih nasljednika nisu tražile bonitete, nego su naprosto Uljaniku isplaćivale onoliko kreditnog novca koliko je Uljanik bio tražio: kod velikih je iznosa, kako znamo, uskakala država sa svojim jamstvima.
Drugi, interni model Uljanikova poslovanja vjerojatno će postati predmet ozbiljne, forenzičke kriminalističko financijske istrage (ako je u Hrvatskoj bilo tko može provesti). Javna je tajna, već desetljećima, da su i Uljanik, i druga hrvatska brodogradilišta, svojim kooperantima i dobavljačima isplaćivala puno više novca od vrijednosti njihovih usluga. Hrvatska je brodogradnja, utoliko, bila prilično dobro organizirana kriminalna shema kojoj se nitko nije usudio zamjeriti, jer je ispunjavala niz važnih lokalnih, socijalnih i političkih funkcija. Uostalom, jučer objavljen primjer o tome kako je Uljanik, i sam u golemim problemima, financirao tvrtku sina Danka Končara, svjedoči da se takva praksa očuvala do danas.
Hrvatsku brodogradnju svejedno ne treba ukinuti
Što je, dakle, bila hrvatska brodogradnja, na čelu s Uljanikom? Hrvatska je brodogradnja bila fenomen iznimne socijalne i identitetske težine, koji ni jedna Vlada nije htjela kompromitirati, pa smo tako došli do famoznih tridesetak milijardi kuna državnog novca potrošenih na brodogradnju. S druge strane, hrvatska je brodogradnja bila kriminalna organizacija, koja je namirivala bezbroj kooperanata, koji su prenaplaćivali svoje usluge, i koji su bili povezani s menadžerima i vlasnicima brodogradilišta. Što je sve dovelo do toga da su hrvatski brodovi skuplji u izgradnji, nego u prodaji. Što je, naposljetku, dovelo do sadašnje agonije Uljanika i Trećeg maja.
Sve ovo, međutim, ne znači da bi hrvatsku brodogradnju trebalo ukinuti, kao što to tvrde brojni hrvatski kvaziliberali. Brodogradnja je, prvo, golemi izvor znanja. Brodogradnju želite imati zbog sličnih razloga, zbog kojih želite imati moderne borbene zrakoplove. Želite je imati zato što želite da ova zemlja raspolaže tehnološkim znanjem. Prilično je nemoguće da je baš Hrvatska jedna od onih rijetkih zemalja na svijetu koja zna graditi brodove, ali nije kadra graditi komercijalno isplative brodove. Brodogradnju, stoga, treba zadržati u obliku koji omogućuje gradnju brodova barem na razini pozitivne nule (što podrazumijeva raščišćavanje s dosadašnjim kriminalnim sustavom gradnje brodova).
Zloupotreba Uljanika za pokušaj osvajanja Istre
Zatim, osobito je važno da se slučaj Uljanik ne počne zlorabiti kao povod za HDZ-ovu, tko zna koju, invaziju na Istru. Činjenica jest da cijela Istra, ne samo ona vezana uz Uljanik i uz IDS, doživljava sadašnju situaciju kao uvertiru za pokušaj političkog napada iz Zagreba. HDZ je unatrag trideset godina Istranima pružio bezbroj povoda za takve prognoze. Andrej Plenković stoga mora biti krajnje oprezan u svim svojim potezima, jer nema ništa gore, nego zloupotrijebiti Uljanik za pokušaj političkog osvajanja Istre (koji, ionako, ne može uspjeti).
Karlo Radolović spada u grupu menadžera, koji su samostalno privatizirali veliki biznis u Istri. Karlo Radolović bio je najvažniji istarski poduzetnik, uz Antu Vlahovića iz Adrisa. On je jedan od ljudi koji su suvereno vladali Istrom, koristeći sve njene prirodne, proizvodne i političke resurse. Taj se model, koji se temeljio na političkim ucjenama i lakom pristupu kapitalu, kako bi se plaćali loši računi, definitivno iscrpio. Pitanje je državničke kompetentnosti kako da se takav model ukine, a da se ne antagonizira cijela Istra, i da se održi brodogradnja, kao strateški nacionalni industrijski resurs.