Kako smo naučili da se svaka vrsta navike i komocije u trenu može raspasti

Samo mjesec dana prije ovoga, dani su još bili sunčani, živjeli smo kako nas je bila volja u granicama obaveza i moranja

FOTO: Vjekoslav Skledar

Za nekoga je velika sreća da mu djeca nisu gladna i da dostaje za režije, za drugoga da uvijek u frižideru ima džina i tonika i da može trknuti do Amsterdama na kakvu svjetsku izložbu razglašenu u finim časopisima. No, kako vidimo, a mnogima nije prvi put, ništa nije sigurno i s tom se sviješću mora moći živjeti

Najgore je čovjeku kad mu se dirne u komoditet, a sad je došlo to najgore. Prvo smo svi završili u turobnoj izolaciji, onda je potres u Zagrebu doslovno porušio kuće i u jednom časku istjerao obitelji iz toplih soba izručivši ih na skrb civilne zaštite, u studentske domove i na čemerni humanitarni grah Crvenog križa.

Samo mjesec dana prije ovoga, dani su još bili sunčani, živjeli smo kako nas je bila volja u granicama obaveza i moranja. I tjerali smo svatko svoj film u kome smo točno definirali bez čega navodno ne možemo, što nam prirodno pripada, gdje čemu mora biti granica i bez čega bismo navodno propali. Sada su bijesne prirodne sile sve okrenule skroz naopako i odjednom se više ništa ne podrazumijeva.

Ova perspektiva može biti korisna

Znam da će se opet sve vratiti na staro kad ovo napokon prođe i potisnut ćemo da smo morali prihvatiti novi nekomforni i bolni red stvari. Ali ne bismo trebali sve ovo zaboraviti. Jer treba nam i korisna je ta perspektiva koja čovjeku omogućuje da spozna kako se komoditet može rasuti u krhotine prije nego ujutro otvori oči, a što da radiš, svejedno nekako ideš dalje.

Komoditet, doduše, nije za sve isto. To je jako plivajuća kategorija, podložna osobnim mjerilima i stupnju prizemljenja. Netko je, recimo, najosjetljiviji na svoj Earl Grey čaj u pet popodne, na svoj krevet za koji je kupio točno takav madrac kakav je siguran da mu treba, ili na onih pola sata mira poslije dnevnika kad ga nitko neće ništa zapitkivati pa može voziti sobni bicikl, ležati u vrućoj kadi ili naprosto buljiti u zid i slušati kako kuca sat.

Što je sreća?

Kakav drugi svat, razmažen kao kraljević na zrnu graška, spreman je puškom braniti svoje ”pravo” da posjeduje neki bijesni auto točno te i te dramatične boje. Okej, nemojte tu pušku shvatiti sasvim doslovno premda postoje i vrlo doslovne varijante. Taj samodopadni tip homo sapiensa dobit će slom živaca ako mu posluže malo prepečeni biftek i vozit će se u Milano da kupi određene cipele, dobro, sad baš ne, ali u redovnim uvjetima apsolutno.

I pritom je sasvim uvjeren da mu se ni u što od toga ne može i ne smije taknuti i da će svijet propasti ako njegova udobnost dođe u pitanje. Ima i takvih luđaka, u te i sama spadam na svoju nevolju, kod kojih mora sve biti čisto i složeno jer ih u svakom neredu hvata neopisiva huja.

Za nekoga je veliki komoditet da mu djeca nisu gladna i da dostaje za režije, za drugoga da uvijek u frižideru ima džina i tonika i da može trknuti do Amsterdama na kakvu svjetsku izložbu razglašenu u finim časopisima. No, kako vidimo, a mnogima nije prvi put, ništa nije sigurno, čak ni obična šalica čaja iz bakinog plavog servisa, i s tom se sviješću mora moći živjeti.

Preispitajmo svoje sustave vrijednosti

Otkud znaš da će na dobro ispasti brak sklopljen iz velike ljubavi, da ćeš roditi zdravo dijete, da te jednog predvečerja na zebri neće pokupiti kakav pripiti idiot ili da neće grunuti zemljotres baš sada, jednom u 500 godina. A još manje možeš računati na to da će te mimoići krize u poslu, ludila tržišta i financijski padovi koji znače totalno iščašenje osi i gubitak osobnog komoditeta.

Danas imaš odličnu tvrtku, sutra možda ne pa ćeš doći na to da ćeš biti sretan ako ti država da minimalac. Sinoć si večerao u skupom restoranu, a možda na takvo mjesto nećeš više nikad. Sve je to život. Bili smo sigurni da ne možemo tjednima biti zatvoreni u kući pa vidiš da možemo kad je viša sila u pitanju. Svatko od nas iskače iz kože kad izgubi novčanik s dokumentima i tristo kuna ili kad crkne televizor, a vidi ovo.

Kakav god da je dosad bio život ovih jadnih ljudi po zagrebačkom centru, kojima je drhtanje tla srušilo krovove i iščupalo dimnjake netom prije nego što će pasti ovaj sarkastični proljetni snijeg, kakve god da su bile njihove navike i komocije, toga sada više nema. Zato bi ove dane bilo pametno iskoristiti za razmišljanje i preispitivanje sustava naših vrijednosti. Tako će od ovog užasa ostati bar neka dugoročna korist za svakoga od nas.