Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je već 1948. uspjela premašiti realni BDP po stanovniku iz 1939. Isto je uspjelo i Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Poražena strana u ratu oporavljala se bitno sporije, Austrija je BDP po stanovniku iz 1941. dostigla tek 1953., a SR Njemačka 1956.
Britanski ekonomist i povjesničar ekonomije Angus Maddison umro je 2010. u dobi od 83 godine. Povodom njegove smrti „New York Times“ napisao je kako mnogi pokušavaju prognozirati što će biti s nama u budućnosti, a Maddison je svoj život posvetio „prognozi ekonomske povijesti“. Angus Maddison započinje svoju karijeru 1953. u Ekonomskom odjelu OEEC-a, koji deset godina kasnije mijenja naziv u OECD.
Nakon što je jedno vrijeme bio ekonomski savjetnik vladama na raznim stranama svijeta, 1978. imenovan je za profesora na sveučilištu u nizozemskom Groningenu, gdje je proveo pionirsko istraživanje rekonstrukcije BDP-a po stanovniku za gotovo sve zemlje i regije svijeta sve od 1. godine. Prema njegovom istraživanju te je godine „realni BDP po stanovniku“, izražen u vrijednosti dolara iz 2011., za područje današnje Italije iznosio 1546 dolara, Grčke 1400 dolara, Egipta, Iraka i Irana 1225 dolara, Francuske i Belgije 1050 dolara, a Španjolske 973 dolara.
Maddison je svojim radom dokazao da dohodak po stanovniku u svijetu nije imao nikakav značajniji porast od 1000. do 1820., a nakon toga stagnantnog razdoblja dolazi do eksponencijalnoga globalnog gospodarskog rasta i drastičnoga povećanja dužine ljudskoga života.
Maddison Project Database 2018.
Ostavština Angusa Maddisona je i istraživački centar na Sveučilištu u Groningenu, koji redovno objavljuje dopunjene ekonomske podatke i komparativne analize iz bliže i daljnje povijesti ljudske civilizacije. Tako je nastao „Maddison Project Database (MPD) 2018.“ u kojemu se mogu pronaći povijesne vrijednosti „realnoga BDP-a po stanovniku“ u dolarima iz 2011. za područja gotovo svih zemalja svijeta. Zanimljivo je da MPD daje podatke za područja određenih država i prije nego što su one postojale, ali i nakon što su se neke od njih raspale, kao što su Čehoslovačka, SSSR i Jugoslavija.
Najstariji podaci za područje današnje Austrije su iz 1820., a za područja današnje Mađarske i bivše Jugoslavije izračun počinje s 1870. godinom. Prema MPD-u najveći realni BDP po stanovniku u 1870. imale su Australija (4292 dolara), Novi Zeland (4285), Ujedinjena Kraljevina (3848), SAD (3736) i Urugvaj (3286). Za tu godinu napravljeni su izračuni za većinu današnjih europskih država te za određeni broj današnjih zemalja na ostalim kontinentima.
Sveukupno za tu godinu dostupni su podaci za područja 65 današnjih država, a među njima najsiromašnije su bile Sjeverna Koreja (247), Nepal (451), bivša Jugoslavija (463), Južna Koreja (480), Ekvador (624) i Albanija (658). Kako bi se dobila prava slika enormne ekonomske i svake druge zaostalosti područja bivše Jugoslavije potrebno je navesti i vrijednosti u nekim susjednim državama: Austrija (2018), bivša Čehoslovačka (2017), Grčka (1668), Italija (1503), Bugarska (1487), Turska (1451) i Mađarska (790).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalni mitovi i romansirane povijesti
Kako su i na području bivše Jugoslavije postojale ogromne razlike u razvijenosti simbolička, ali i stvarna razdjelnica između bolje stojećih i jako siromašnih krajeva prolazila je tada kao i pola stoljeća kasnije, prema neponovljivom opisu Miroslava Krleže, „Oleander“ terasom zagrebačkoga hotela Esplanade.
Upravo u tim vremenima posvemašnjega siromaštva, neukosti i devedesetpostotne nepismenosti nastali su nacionalni mitovi i romansirane povijesti južnoslavenskih naroda u koje i danas vjeruje većina ovdašnjih ne samo slabo obrazovanih suvremenika. To i jest razlog zašto ogroman broj njih nije kadar ni shvatiti, ali isto tako zbog više desetljeća brižno njegovane nacionalističke i šovinističke vizure, ni priznati koliko su, kada i kako današnje države koje su bile u sastavu obje Jugoslavije gospodarski rasle.
Kraljevina SHS odnosno kasnije Jugoslavija bila je 1920., uz Rumunjsku i Albaniju, najsiromašnija država u Europi. Jugoslavenski realni BDP po stanovniku bio je te godine manji nego onaj ostvaren u El Salvadoru i Boliviji, dvije najnerazvijenije države Srednje i Južne Amerike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poraženi u ratu oporavljali su se duže
U naredna nepuna dva desetljeća realni BDP po stanovniku uvećan je svega za 36,91 %. Sve susjedne države imale su u razdoblju između dva svjetska rata daleko veći gospodarski rast. Tako je Rumunjska od 1920. do 1939. povećala svoj realni BDP po stanovniku za 114,25 %, Grčka za 84,11 %, Bugarska za 70,05 %, a Mađarska za 66,07 %. Kraljevina Jugoslavija skončala je svoj vijek na istom mjestu europske rangliste gospodarske razvijenosti, kao jedna od tri najsiromašnije europske države.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je već 1948. uspjela premašiti realni BDP po stanovniku iz 1939. Isto je uspjelo i Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Poražena strana u ratu oporavljala se bitno sporije, Austrija je BDP po stanovniku iz 1941. dostigla tek 1953., a SR Njemačka 1956.
U prvoj priloženoj tabeli dan je prikaz rasta realnog BDP-a po stanovniku između 1952. i 1989. godine. „Madison Project Database (MPD) 2018.“ ne sadrži podatke za Hrvatsku i ostale republike bivše Jugoslavije za razdoblje prije 1952. te sam tu godinu uzeo kao polaznu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Površnom promatraču može se učiniti da sam objavio ranglistu s nekoga nedavnog europskog prvenstva u rukometu jer se među prvih deset najbrže rastućih gospodarstava nalaze četiri bivše republike socijalističke Jugoslavije. Austrija, koja je u tih 37 godina uspjela više nego četiri puta povećati realni BDP po stanovniku, uspjela se plasirati tek na deseto mjesto, ali kao prva među „neprekinutim“ liberalnim demokracijama. Portugal i Španjolska, iako su za razliku od naše predsjednice Republike cijelo vrijeme bili s prave strane „željezne zavjese“, uživali su do polovice sedamdesetih godina u fašističkim diktaturama, a Grčku je usrećila vojna hunta od 1967. do 1974.
*Maddison Project Database
Rumunji imali najbrži gospodarski rast u Europi
Rumunjska, koja je uz Albaniju i Jugoslaviju bila najsiromašnija europska država 1952. godine, uspjela je bez obzira na rigidan, a u zadnjoj fazi toga razdoblja i neostaljinistički tip vladavine, ostvariti najbrži gospodarski rast u Europi, višekratno veći od najrazvijenijih članica Varšavskog pakta, Mađarske, Čehoslovačke i Poljske. Očito da državno vlasništvo i plansko gospodarstvo nije previše odmoglo iznimno brzom gospodarskom rastu u nerazvijenoj i očajno siromašnoj Rumunjskoj, ali je suspregnulo razvoj u bitno ekonomski naprednijim državama poput Poljske i Mađarske ili visokorazvijene Čehoslovačke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ranglista prema kojoj su najveći razvojni profiteri bivše Jugoslavije i njenoga poretka Srbija, Hrvatska i Slovenija neće se dopasti nikome. Oni koji dovoljno dugo pamte sjećaju se brojnih napisa iz jugoslavenskih vremena u kojima se dokazivalo upravo suprotno. Viđeniji predstavnici svih triju naroda, ovisno o razdoblju i političkoj konjunkturi te ostvarenome pravu na slobodu govora i pisanja, komunisti i antikomunisti, pismeni i poluobrazovani, upinjali su se kako bi dokazali da je upravo njihov narod i njihova republika ta koja najviše ekonomski gubi u Jugoslaviji.
Hrvatska i Srbija su potratile tri desetljeća
E sad, ispada da su Srbija, Hrvatska i Slovenija bile „južnoslavenski tigrovi“ kao što su u isto to vrijeme zbog svog brzog gospodarskog rasta Tajvan, Singapur, Hong Kong i Južna Koreja dobili titulu „azijskih tigrova“, a Irska je zbog istih razloga desetljeće kasnije postala „keltski tigar“. Samo što „južnoslavenski tigrovi“ nisu htjeli ni tada ni sada, ni samima sebi, a kamoli nekome drugome priznati kako je njihovo „tigrovsko doba“ ostvareno i završeno u zajedničkoj autoritarnoj državi ograničenih ljudskih prava poznatoj po originalnome socijalističkom društvenom modelu.
Zbog toga je u prilogu druga ranglista koja pokazuje porast realnoga BDP-a po stanovniku od 1989. do 2016. prema kojoj je samo Slovenija jedva prosječna, a preostala dva nekadašnja „južnoslavenska tigra“, Hrvatska i Srbija, ekonomski gledano samo su nepotrebno potratile protekla tri desetljeća. O tome u nastavku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
*Izvor: Maddison Project Database, version 2018. Bolt, Jutta, Robert Inklaar, Herman de Jong and Jan Luiten van Zanden (2018), “Rebasing ‘Maddison’: new income comparisons and the shape of long-run economic development”
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Kako smo potratili 30 godina: brojke o bijednom rastu hrvatskog BDP-a apsolutno su poražavajuće
Zanimljivo je usporediti rast BDP-a od 1952. do 1989., s rastom od 1989. do 2016., kad su nas debelo pretekli i razvijeniji i nerazvijeniji
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je već 1948. uspjela premašiti realni BDP po stanovniku iz 1939. Isto je uspjelo i Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Poražena strana u ratu oporavljala se bitno sporije, Austrija je BDP po stanovniku iz 1941. dostigla tek 1953., a SR Njemačka 1956.
Britanski ekonomist i povjesničar ekonomije Angus Maddison umro je 2010. u dobi od 83 godine. Povodom njegove smrti „New York Times“ napisao je kako mnogi pokušavaju prognozirati što će biti s nama u budućnosti, a Maddison je svoj život posvetio „prognozi ekonomske povijesti“. Angus Maddison započinje svoju karijeru 1953. u Ekonomskom odjelu OEEC-a, koji deset godina kasnije mijenja naziv u OECD.
Nakon što je jedno vrijeme bio ekonomski savjetnik vladama na raznim stranama svijeta, 1978. imenovan je za profesora na sveučilištu u nizozemskom Groningenu, gdje je proveo pionirsko istraživanje rekonstrukcije BDP-a po stanovniku za gotovo sve zemlje i regije svijeta sve od 1. godine. Prema njegovom istraživanju te je godine „realni BDP po stanovniku“, izražen u vrijednosti dolara iz 2011., za područje današnje Italije iznosio 1546 dolara, Grčke 1400 dolara, Egipta, Iraka i Irana 1225 dolara, Francuske i Belgije 1050 dolara, a Španjolske 973 dolara.
Maddison je svojim radom dokazao da dohodak po stanovniku u svijetu nije imao nikakav značajniji porast od 1000. do 1820., a nakon toga stagnantnog razdoblja dolazi do eksponencijalnoga globalnog gospodarskog rasta i drastičnoga povećanja dužine ljudskoga života.
Maddison Project Database 2018.
Ostavština Angusa Maddisona je i istraživački centar na Sveučilištu u Groningenu, koji redovno objavljuje dopunjene ekonomske podatke i komparativne analize iz bliže i daljnje povijesti ljudske civilizacije. Tako je nastao „Maddison Project Database (MPD) 2018.“ u kojemu se mogu pronaći povijesne vrijednosti „realnoga BDP-a po stanovniku“ u dolarima iz 2011. za područja gotovo svih zemalja svijeta. Zanimljivo je da MPD daje podatke za područja određenih država i prije nego što su one postojale, ali i nakon što su se neke od njih raspale, kao što su Čehoslovačka, SSSR i Jugoslavija.
Najstariji podaci za područje današnje Austrije su iz 1820., a za područja današnje Mađarske i bivše Jugoslavije izračun počinje s 1870. godinom. Prema MPD-u najveći realni BDP po stanovniku u 1870. imale su Australija (4292 dolara), Novi Zeland (4285), Ujedinjena Kraljevina (3848), SAD (3736) i Urugvaj (3286). Za tu godinu napravljeni su izračuni za većinu današnjih europskih država te za određeni broj današnjih zemalja na ostalim kontinentima.
Sveukupno za tu godinu dostupni su podaci za područja 65 današnjih država, a među njima najsiromašnije su bile Sjeverna Koreja (247), Nepal (451), bivša Jugoslavija (463), Južna Koreja (480), Ekvador (624) i Albanija (658). Kako bi se dobila prava slika enormne ekonomske i svake druge zaostalosti područja bivše Jugoslavije potrebno je navesti i vrijednosti u nekim susjednim državama: Austrija (2018), bivša Čehoslovačka (2017), Grčka (1668), Italija (1503), Bugarska (1487), Turska (1451) i Mađarska (790).
Nacionalni mitovi i romansirane povijesti
Kako su i na području bivše Jugoslavije postojale ogromne razlike u razvijenosti simbolička, ali i stvarna razdjelnica između bolje stojećih i jako siromašnih krajeva prolazila je tada kao i pola stoljeća kasnije, prema neponovljivom opisu Miroslava Krleže, „Oleander“ terasom zagrebačkoga hotela Esplanade.
Upravo u tim vremenima posvemašnjega siromaštva, neukosti i devedesetpostotne nepismenosti nastali su nacionalni mitovi i romansirane povijesti južnoslavenskih naroda u koje i danas vjeruje većina ovdašnjih ne samo slabo obrazovanih suvremenika. To i jest razlog zašto ogroman broj njih nije kadar ni shvatiti, ali isto tako zbog više desetljeća brižno njegovane nacionalističke i šovinističke vizure, ni priznati koliko su, kada i kako današnje države koje su bile u sastavu obje Jugoslavije gospodarski rasle.
Kraljevina SHS odnosno kasnije Jugoslavija bila je 1920., uz Rumunjsku i Albaniju, najsiromašnija država u Europi. Jugoslavenski realni BDP po stanovniku bio je te godine manji nego onaj ostvaren u El Salvadoru i Boliviji, dvije najnerazvijenije države Srednje i Južne Amerike.
Poraženi u ratu oporavljali su se duže
U naredna nepuna dva desetljeća realni BDP po stanovniku uvećan je svega za 36,91 %. Sve susjedne države imale su u razdoblju između dva svjetska rata daleko veći gospodarski rast. Tako je Rumunjska od 1920. do 1939. povećala svoj realni BDP po stanovniku za 114,25 %, Grčka za 84,11 %, Bugarska za 70,05 %, a Mađarska za 66,07 %. Kraljevina Jugoslavija skončala je svoj vijek na istom mjestu europske rangliste gospodarske razvijenosti, kao jedna od tri najsiromašnije europske države.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je već 1948. uspjela premašiti realni BDP po stanovniku iz 1939. Isto je uspjelo i Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Poražena strana u ratu oporavljala se bitno sporije, Austrija je BDP po stanovniku iz 1941. dostigla tek 1953., a SR Njemačka 1956.
U prvoj priloženoj tabeli dan je prikaz rasta realnog BDP-a po stanovniku između 1952. i 1989. godine. „Madison Project Database (MPD) 2018.“ ne sadrži podatke za Hrvatsku i ostale republike bivše Jugoslavije za razdoblje prije 1952. te sam tu godinu uzeo kao polaznu.
Površnom promatraču može se učiniti da sam objavio ranglistu s nekoga nedavnog europskog prvenstva u rukometu jer se među prvih deset najbrže rastućih gospodarstava nalaze četiri bivše republike socijalističke Jugoslavije. Austrija, koja je u tih 37 godina uspjela više nego četiri puta povećati realni BDP po stanovniku, uspjela se plasirati tek na deseto mjesto, ali kao prva među „neprekinutim“ liberalnim demokracijama. Portugal i Španjolska, iako su za razliku od naše predsjednice Republike cijelo vrijeme bili s prave strane „željezne zavjese“, uživali su do polovice sedamdesetih godina u fašističkim diktaturama, a Grčku je usrećila vojna hunta od 1967. do 1974.
Rumunji imali najbrži gospodarski rast u Europi
Rumunjska, koja je uz Albaniju i Jugoslaviju bila najsiromašnija europska država 1952. godine, uspjela je bez obzira na rigidan, a u zadnjoj fazi toga razdoblja i neostaljinistički tip vladavine, ostvariti najbrži gospodarski rast u Europi, višekratno veći od najrazvijenijih članica Varšavskog pakta, Mađarske, Čehoslovačke i Poljske. Očito da državno vlasništvo i plansko gospodarstvo nije previše odmoglo iznimno brzom gospodarskom rastu u nerazvijenoj i očajno siromašnoj Rumunjskoj, ali je suspregnulo razvoj u bitno ekonomski naprednijim državama poput Poljske i Mađarske ili visokorazvijene Čehoslovačke.
Ranglista prema kojoj su najveći razvojni profiteri bivše Jugoslavije i njenoga poretka Srbija, Hrvatska i Slovenija neće se dopasti nikome. Oni koji dovoljno dugo pamte sjećaju se brojnih napisa iz jugoslavenskih vremena u kojima se dokazivalo upravo suprotno. Viđeniji predstavnici svih triju naroda, ovisno o razdoblju i političkoj konjunkturi te ostvarenome pravu na slobodu govora i pisanja, komunisti i antikomunisti, pismeni i poluobrazovani, upinjali su se kako bi dokazali da je upravo njihov narod i njihova republika ta koja najviše ekonomski gubi u Jugoslaviji.
Hrvatska i Srbija su potratile tri desetljeća
E sad, ispada da su Srbija, Hrvatska i Slovenija bile „južnoslavenski tigrovi“ kao što su u isto to vrijeme zbog svog brzog gospodarskog rasta Tajvan, Singapur, Hong Kong i Južna Koreja dobili titulu „azijskih tigrova“, a Irska je zbog istih razloga desetljeće kasnije postala „keltski tigar“. Samo što „južnoslavenski tigrovi“ nisu htjeli ni tada ni sada, ni samima sebi, a kamoli nekome drugome priznati kako je njihovo „tigrovsko doba“ ostvareno i završeno u zajedničkoj autoritarnoj državi ograničenih ljudskih prava poznatoj po originalnome socijalističkom društvenom modelu.
Zbog toga je u prilogu druga ranglista koja pokazuje porast realnoga BDP-a po stanovniku od 1989. do 2016. prema kojoj je samo Slovenija jedva prosječna, a preostala dva nekadašnja „južnoslavenska tigra“, Hrvatska i Srbija, ekonomski gledano samo su nepotrebno potratile protekla tri desetljeća. O tome u nastavku.
*Izvor: Maddison Project Database, version 2018. Bolt, Jutta, Robert Inklaar, Herman de Jong and Jan Luiten van Zanden (2018), “Rebasing ‘Maddison’: new income comparisons and the shape of long-run economic development”