Zašto je ekonomski rezultat u protekla tri desetljeća toliko različit u Hrvatskoj i Irskoj nije previše teško odgovoriti, Irska nije imala rat, nije imala Franju Tuđmana, ni HDZ, i što je daleko najvažnije, nije imala hipertrofiranu partijsku državu čija je jedina svrha bila i još uvijek jest (p)održavanje hranidbenoga klijentelističkog lanca i kapilarne korupcije garniranoga patetičnim kič domoljubljem
Irska je 1950. imala 2,9 milijuna stanovnika i bila je među siromašnijim državama u Zapadnoj Europi. Prema podacima iz “Maddison Project Database” Sveučilišta u Groningenu te godine stvarni BDP po stanovniku, u cijenama iz 2011., iznosio je 5805 dolara, za usporedbu, dva puta manje nego u Ujedinjenom Kraljevstvu. U narednih sedamdeset godina broj stanovnika u Irskoj narastao je na 5 milijuna, a BDP po stanovniku – za ovu priliku ostavimo po strani stalne zamjerke načinu izračuna irskoga BDP-a – uvećan je za više od 11 puta.
U Hrvatskoj je 1950. živjelo 3,84 milijuna stanovnika, a prema istome izvoru, imala je dvostruko manji BDP po stanovniku od irskoga. Za razliku od Irske koja je u tih sedamdeset godina uvećala broj stanovnika za 72 posto, Hrvatska, nakon što je 1989. dosegla 4,78 milijuna, sada opet ima isti broj stanovnika kao i pedesetih godina prošlog stoljeća.
U razdoblju od 1950. do 1970. Hrvatska je ostvarila bitno brži ekonomski rast od Irske te je početkom sedamdesetih godina dostigla Irsku, a pet godina zaredom, od 1978. do 1982., hrvatski BDP po stanovniku bio je čak nešto veći od irskog.
Pad u Hrvatskoj, rast u Irskoj
Hrvatska je još 1989. imala približno 1,3 milijuna stanovnika više od Irske, ali kako je u tri desetljeća svoje samostalnosti Hrvatska izgubila 750.000 stanovnika, a u Irskoj je u istome razdoblju broj stanovnika povećan za 1,55 milijuna, sada Irska ima milijun stanovnika više od Hrvatske.
Prošle godine Irski BDP po stanovniku bio je veći više od dva puta od hrvatskog, a prije tjedan dana naveo sam podatke Eurostata prema kojima je 2020. irska obitelj s dvoje djece, u kojoj dva člana ostvaruju prosječna primanja, imala na raspolaganju 73.550,17 eura godišnje, a ista takva hrvatska obitelj 21.270,95 eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je ekonomski rezultat u protekla tri desetljeća toliko različit u Hrvatskoj i Irskoj nije previše teško odgovoriti. Irska nije imala rat, nije imala Franju Tuđmana, ni HDZ, i što je daleko najvažnije, nije imala hipertrofiranu partijsku državu čija je jedina svrha bila i još uvijek jest (p)održavanje hranidbenoga klijentelističkog lanca i kapilarne korupcije garniranoga patetičnim kič domoljubljem.
Stranci čine 13 posto irskog stanovništva
Ono što je Irska imala i još uvijek ima kao svoju prednost u odnosu na ostatak Europe, porezni je model prilagođen načinu poslovanja globalnih korporacija, ali to je tema za neku drugu priču.
Činjenica je da je gospodarski rast Irsku, zemlju koja je desetljećima bila sinonim za iseljavanje stanovništva, pretvorio u još jednu useljeničku meku u kojoj je prošle godine prebivalište imalo 650.000 stranih građana, a od tog broja njih 300.000 bili su državljani zemalja koje nisu članice Europske unije. Strani državljani s prebivalištem u toj zemlji čine 13 posto stanovništva te je posvema jasno da bez njih irsko gospodarstvo, ali i društvo u cjelini, ne može uspješno funkcionirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Irska i Hrvatska imale su i oprečan društveni razvoj, jedna je od zemlje moderniteta postala dominantno konzervativnom, zbog političke korektnosti ne smije se kazati zatucanom, a druga je iz slične zatucanosti izašla zahvaljujući i silovitom ekonomskom razvoju. U Irskoj pobačaj je bio zabranjen sve do 1. siječnja 2019. i Irska je zbog te zabrane bila redovnom godišnjom temom raznih tijela UN-a.
Bivši irski premijer – sin imigranta
U svibnju 2018. organiziran je referendum na koji je izašlo 64,1 posto građana s pravom glasa, a njih dvije trećine izjasnilo se za ukidanje ustavne zabrane pobačaja. Sve to događalo se za vrijeme vlade premijera Lea Varadkara, čiji je otac bio indijski imigrant te se kao liječnik doselio u Dublin 1973. godine iz Mumbaia. Leo Varadkar, po zvanju isto liječnik, bio je prvi javno deklarirani gay na ministarskoj poziciji u irskoj vladi i jedan od najglasnijih zagovornika uspješnoga referenduma o pravu na brak osoba istoga spola održanog 2015. godine.
Bivši irski premijer, i od lipnja 2020. zamjenik premijera, samo je jedan od simbola tektonskih promjena u irskom društvu, a kakve će se neminovno dogoditi i u Hrvatskoj u narednim godinama i desetljećima. Hrvatska dobna struktura stanovništva, ni sadašnja, a kamoli buduća, nije održiva. Prije trideset godina udio starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji bio je manji od 12 posto; sada ih je više od 21 posto, a projekcija stanovništva UN-a predviđa da će 2050. gotovo trećina stanovništva Hrvatske biti starija od 65 godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema istoj projekciji, udio mlađih od 20 godina smanjit će se do 2050. na samo 17 posto. Budući da je 1990. godine ta dobna skupina činila četvrtinu ukupne populacije, a da je u protekla tri desetljeća njen udio pao samo na petinu, svaki razgovor ili bilo kakva daljnja rasprava o hrvatskoj demografskoj politici i pronatalitetnim mjerama nepotrebno je trošenje vremena.
Majka budućih kriza
Premijer Andrej Plenković i dalje može javno ignorirati hrvatski demografski kolaps, a time i majku svih budućih hrvatskih kriza, jer do kraja njegovoga sadašnjeg mandata sve će biti pokrpano sa 100.000 ili nešto više inozemnih radnika. Ali za pet ili deset godina taj broj će biti utrostručen ili učetverostručen, za radnicima će doći i njihove obitelji, djeca će krenuti u vrtiće i škole, a među njima će vjerojatno biti i poneki budući hrvatski Leo Varadkar.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj dugotrajni proces dopune i djelomične zamjene stanovništva neće biti nimalo nalik onome koji je zamišljao Franjo Tuđman, ali on će se neminovno i neizbježno odvijati bez obzira što za hrvatsku politiku i dobar dio javnosti ta tema uopće ne postoji.
Hrvati će i dalje iseljavati iz svih onih razloga koje sam naveo prije tjedan dana, a ambicioznijim stanovnicima azijskih i afričkih sela i gradova kojima su daleko bogatije zemlje Europske unije ipak bile nedostižne, Hrvatska će postati rezervnom, makar i ne previše željenom opcijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Integracija imigranata
Njemačka i Turska potpisale su ugovor o dolasku turskih građana na rad u Njemačku 1961. godine, kada je u Njemačku stiglo prvih 7000 Turaka. Danas u Njemačkoj živi 3 milijuna građana turskih korijena od kojih njih polovina ima njemačko državljanstvo.
Njemačka kancelarka u odlasku Angela Merkel kazala je prije nekoliko dana da se integracija imigranata u njemačko društvo ne može provlačiti kroz sedam generacija samo zbog toga što se netko ne zove Erika ili Klaus.
Hrvatska je u nekoliko navrata svoje (ne)slavne prošlosti imala problem s nepoćudnim imenima kako došljaka tako i starosjedilaca. Hoće li u budućnosti Hrvatice i Hrvati nepalskih ili somalijskih korijena morati biti Petre i Luke kako bi bili Hrvati ili će se odazivati na neka nama čudna imena zasad nije razvidno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Analiza: Želimo li rasti poput Irske, Hrvatska će morati prihvatiti stotine tisuća radnika iz afričkih i azijskih sela
Za razliku od Hrvatske, Irska u 30 godina zabilježila gospodarski rast i rast stanovništva, a dvije zemlje su imale i oprečan društveni razvoj
Zašto je ekonomski rezultat u protekla tri desetljeća toliko različit u Hrvatskoj i Irskoj nije previše teško odgovoriti, Irska nije imala rat, nije imala Franju Tuđmana, ni HDZ, i što je daleko najvažnije, nije imala hipertrofiranu partijsku državu čija je jedina svrha bila i još uvijek jest (p)održavanje hranidbenoga klijentelističkog lanca i kapilarne korupcije garniranoga patetičnim kič domoljubljem
Irska je 1950. imala 2,9 milijuna stanovnika i bila je među siromašnijim državama u Zapadnoj Europi. Prema podacima iz “Maddison Project Database” Sveučilišta u Groningenu te godine stvarni BDP po stanovniku, u cijenama iz 2011., iznosio je 5805 dolara, za usporedbu, dva puta manje nego u Ujedinjenom Kraljevstvu. U narednih sedamdeset godina broj stanovnika u Irskoj narastao je na 5 milijuna, a BDP po stanovniku – za ovu priliku ostavimo po strani stalne zamjerke načinu izračuna irskoga BDP-a – uvećan je za više od 11 puta.
U Hrvatskoj je 1950. živjelo 3,84 milijuna stanovnika, a prema istome izvoru, imala je dvostruko manji BDP po stanovniku od irskoga. Za razliku od Irske koja je u tih sedamdeset godina uvećala broj stanovnika za 72 posto, Hrvatska, nakon što je 1989. dosegla 4,78 milijuna, sada opet ima isti broj stanovnika kao i pedesetih godina prošlog stoljeća.
U razdoblju od 1950. do 1970. Hrvatska je ostvarila bitno brži ekonomski rast od Irske te je početkom sedamdesetih godina dostigla Irsku, a pet godina zaredom, od 1978. do 1982., hrvatski BDP po stanovniku bio je čak nešto veći od irskog.
Pad u Hrvatskoj, rast u Irskoj
Hrvatska je još 1989. imala približno 1,3 milijuna stanovnika više od Irske, ali kako je u tri desetljeća svoje samostalnosti Hrvatska izgubila 750.000 stanovnika, a u Irskoj je u istome razdoblju broj stanovnika povećan za 1,55 milijuna, sada Irska ima milijun stanovnika više od Hrvatske.
Prošle godine Irski BDP po stanovniku bio je veći više od dva puta od hrvatskog, a prije tjedan dana naveo sam podatke Eurostata prema kojima je 2020. irska obitelj s dvoje djece, u kojoj dva člana ostvaruju prosječna primanja, imala na raspolaganju 73.550,17 eura godišnje, a ista takva hrvatska obitelj 21.270,95 eura.
Zašto je ekonomski rezultat u protekla tri desetljeća toliko različit u Hrvatskoj i Irskoj nije previše teško odgovoriti. Irska nije imala rat, nije imala Franju Tuđmana, ni HDZ, i što je daleko najvažnije, nije imala hipertrofiranu partijsku državu čija je jedina svrha bila i još uvijek jest (p)održavanje hranidbenoga klijentelističkog lanca i kapilarne korupcije garniranoga patetičnim kič domoljubljem.
Stranci čine 13 posto irskog stanovništva
Ono što je Irska imala i još uvijek ima kao svoju prednost u odnosu na ostatak Europe, porezni je model prilagođen načinu poslovanja globalnih korporacija, ali to je tema za neku drugu priču.
Činjenica je da je gospodarski rast Irsku, zemlju koja je desetljećima bila sinonim za iseljavanje stanovništva, pretvorio u još jednu useljeničku meku u kojoj je prošle godine prebivalište imalo 650.000 stranih građana, a od tog broja njih 300.000 bili su državljani zemalja koje nisu članice Europske unije. Strani državljani s prebivalištem u toj zemlji čine 13 posto stanovništva te je posvema jasno da bez njih irsko gospodarstvo, ali i društvo u cjelini, ne može uspješno funkcionirati.
Irska i Hrvatska imale su i oprečan društveni razvoj, jedna je od zemlje moderniteta postala dominantno konzervativnom, zbog političke korektnosti ne smije se kazati zatucanom, a druga je iz slične zatucanosti izašla zahvaljujući i silovitom ekonomskom razvoju. U Irskoj pobačaj je bio zabranjen sve do 1. siječnja 2019. i Irska je zbog te zabrane bila redovnom godišnjom temom raznih tijela UN-a.
Bivši irski premijer – sin imigranta
U svibnju 2018. organiziran je referendum na koji je izašlo 64,1 posto građana s pravom glasa, a njih dvije trećine izjasnilo se za ukidanje ustavne zabrane pobačaja. Sve to događalo se za vrijeme vlade premijera Lea Varadkara, čiji je otac bio indijski imigrant te se kao liječnik doselio u Dublin 1973. godine iz Mumbaia. Leo Varadkar, po zvanju isto liječnik, bio je prvi javno deklarirani gay na ministarskoj poziciji u irskoj vladi i jedan od najglasnijih zagovornika uspješnoga referenduma o pravu na brak osoba istoga spola održanog 2015. godine.
Bivši irski premijer, i od lipnja 2020. zamjenik premijera, samo je jedan od simbola tektonskih promjena u irskom društvu, a kakve će se neminovno dogoditi i u Hrvatskoj u narednim godinama i desetljećima. Hrvatska dobna struktura stanovništva, ni sadašnja, a kamoli buduća, nije održiva. Prije trideset godina udio starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji bio je manji od 12 posto; sada ih je više od 21 posto, a projekcija stanovništva UN-a predviđa da će 2050. gotovo trećina stanovništva Hrvatske biti starija od 65 godina.
Prema istoj projekciji, udio mlađih od 20 godina smanjit će se do 2050. na samo 17 posto. Budući da je 1990. godine ta dobna skupina činila četvrtinu ukupne populacije, a da je u protekla tri desetljeća njen udio pao samo na petinu, svaki razgovor ili bilo kakva daljnja rasprava o hrvatskoj demografskoj politici i pronatalitetnim mjerama nepotrebno je trošenje vremena.
Majka budućih kriza
Premijer Andrej Plenković i dalje može javno ignorirati hrvatski demografski kolaps, a time i majku svih budućih hrvatskih kriza, jer do kraja njegovoga sadašnjeg mandata sve će biti pokrpano sa 100.000 ili nešto više inozemnih radnika. Ali za pet ili deset godina taj broj će biti utrostručen ili učetverostručen, za radnicima će doći i njihove obitelji, djeca će krenuti u vrtiće i škole, a među njima će vjerojatno biti i poneki budući hrvatski Leo Varadkar.
Taj dugotrajni proces dopune i djelomične zamjene stanovništva neće biti nimalo nalik onome koji je zamišljao Franjo Tuđman, ali on će se neminovno i neizbježno odvijati bez obzira što za hrvatsku politiku i dobar dio javnosti ta tema uopće ne postoji.
Hrvati će i dalje iseljavati iz svih onih razloga koje sam naveo prije tjedan dana, a ambicioznijim stanovnicima azijskih i afričkih sela i gradova kojima su daleko bogatije zemlje Europske unije ipak bile nedostižne, Hrvatska će postati rezervnom, makar i ne previše željenom opcijom.
Integracija imigranata
Njemačka i Turska potpisale su ugovor o dolasku turskih građana na rad u Njemačku 1961. godine, kada je u Njemačku stiglo prvih 7000 Turaka. Danas u Njemačkoj živi 3 milijuna građana turskih korijena od kojih njih polovina ima njemačko državljanstvo.
Njemačka kancelarka u odlasku Angela Merkel kazala je prije nekoliko dana da se integracija imigranata u njemačko društvo ne može provlačiti kroz sedam generacija samo zbog toga što se netko ne zove Erika ili Klaus.
Hrvatska je u nekoliko navrata svoje (ne)slavne prošlosti imala problem s nepoćudnim imenima kako došljaka tako i starosjedilaca. Hoće li u budućnosti Hrvatice i Hrvati nepalskih ili somalijskih korijena morati biti Petre i Luke kako bi bili Hrvati ili će se odazivati na neka nama čudna imena zasad nije razvidno.