Prvi pogled je često sasvim dovoljan. I površni uvid u situaciju, dakle, može ju razjasniti sasvim dovoljno da se s njom moguće nositi u sadašnjosti i budućnosti. U politici je često tako; već je na prvi pogled bilo prilično izvjesno da postMilanovićevski SDP s Davorom Bernardićem nije dobio jackpot, ili da je tanka vladajuća većina u Saboru nakon zamjene Mosta HNS-om čvršća od armiranog betona.
No, pogrešni uvidi koje prvi pogled daje baš u politici mogu imati gadne posljedice. HDZ je, recimo, bio na koljenima u ljeto 2016. godine, a Andrej Plenković izgledao poput idealnog žrtvenog janjeta stranačke desnice koja je, zapravo, svojim ekstremizmom prosula veliku prednost HDZ-a u izbornoj kampanji godinu ranije. Prvi pogled u političke procese danas govori da taj isti Andrej Plenković može trljati ruke. Strankom je ovladao. Desnica je rutinski podijeljena na previše manjih stranaka – Most, Nezavisni za Hrvatsku, koalicija Hrasta i konzervativaca, Desni Đapić… Poznata izreka, uostalom, kaže da su dva Hrvata u tri stranke. Ako se, pak, radi o dva pravaša, onda govorimo o bar pet stranaka.
Novi pokreti rađaju se iz slabosti SDP-a
Prava živost, političko bubrenje novih projekata kakvo dugo nije viđeno vlada, međutim, lijevo od centra. Razlog ne treba previše tražiti; dva dugogodišnja stožerna stupa lijevog centra bila su SDP i HNS. Potonja stranka je Titanic preokretom prije dvije godine za mnogo birača s ove strane političkog spektra nepovratno prešla na “tamnu stranu”, a Bernardićev SDP se topi iz mjeseca u mjesec.
Na ljevici i lijevom centru, dakle, postoji ogroman neiskorišten politički potencijal i nije čudno da posljednjih tjedana većina naslova u političkim rubrikama spominje nova imena s ovog područja. Start Dalije Orešković, Možemo!, Amsterdamska koalicija (Živi zid je, usput itekako bitan u hrvatskoj politici, ali je nebitan za ovu analizu, Pernar i ekipa, zapravo, nisu ni lijevo, ni desno, oni su u trećoj dimenziji politike; kako i priliči populističkom pokretu) – svi gone svoju političku afirmaciju i zauzimanje mjesta “SDP-a umjesto SDP-a”, odnosno stožerne političke snage građanskog biračkog tijela.
Plenković, dakle, može trljati ruke. Gospodin d’Hondt u slučaju mnogo manjih stranaka uporno odrađuje svoje za najjače pojedinačne stranke, a tu je sam samcat, bez konkurencije njegov HDZ. Što više strančica, to bolje. To je, međutim, samo prvi pogled.
Mi ili oni
Za početak, europski izbori su idealni za predstavljanje novih i alternativnijih projekata. Na takvim izborima, koje birači ne doživljavaju odsudnima, lakše se daje glas stranci prvog osobnog izbora, bez obzira na njenu snagu. Kad dođu parlamentarni izbori, birači su racionalniji, a pred njih se manje-više stavlja izbor “mi ili oni” i tad se glasovi itekako grupiraju na dva najjača bloka. Tako je u Hrvatskoj, tako je i u ostatku EU-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga je ovo vrijeme idealno za predstavljanje novih stranaka i koalicija i hvatanje političkog zaleta. Kad dođu parlamentarni izbori, za očekivati je da će se ova fragmentacija na lijevom centru krenuti pretvarati u jedan ili dva jaka politička bloka. Kad se to ne bi dogodilo, pobjeda HDZ-a bila bi samo stvar proglašenja izbornih rezultata.
Promjena pravca igre
Ono što, međutim, doista mora nabrati obrve Andreju Plenkoviću je činjenica da nove stranke i koalicije na lijevom centru imaju potencijal izvući na izbore nešto više ljudi nego što bi to bilo da ih nema. Više birača i veći izbor na tom dijelu političkog spektra znači i manji značaj “stranačke vojske” SDP-a, ukoliko tako nešto još postoji. Dakle, ljudi koji će izići na izbore i glasati za svoju, veliku stranku, bez obzira na njeno stanje, bez obzira na razinu izbora i bez obzira pada li kiša ili vija snijeg.
Dakle, Start, Amsterdamska i Možemo!, a onda i već dugo postojeći igrači poput Pametnog, Oraha i ostalih, mogli bi utjecati na lošiji rezultat SDP-a. A to je ipak loša vijest za Andreja Plenkovića. Prođe li, naime, SDP lošije od cilja koji je ta stranka sama sebi zadala (tri zastupnika, odnosno 203.042 glasa) moglo bi se lako dogoditi da Davor Bernardić bude – bivši.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A onda bi se dinamika igre na hrvatskoj političkoj sceni mogla početi dodatno mijenjati. Pravac te promjene teško da bi se mogao dopasti predsjedniku HDZ-a, stranke koja vodi Vladu čijim radom nije zadovoljno dvije trećine građana.
Ljevica i lijevi centar se rasipaju i to izgleda kao dobra vijest za HDZ i Plenkovića; ali, samo na prvi pogled
Start, Možemo!, Amsterdamska i ostali mogu umanjiti rezultat SDP-a. To nije dobra vijest za HDZ
Prvi pogled u političke procese danas govori da Andrej Plenković može trljati ruke. Strankom je ovladao. Desnica je rutinski podijeljena na previše manjih stranaka - Most, Nezavisni za Hrvatsku, koalicija Hrasta i konzervativaca, Desni Đapić… Poznata izreka, uostalom, kaže da su dva Hrvata u tri stranke. Ako se, pak, radi o dva pravaša, onda govorimo o bar pet stranaka. Ali, pogrešni uvidi koje prvi pogled daje baš u politici mogu imati gadne posljedice
Prvi pogled je često sasvim dovoljan. I površni uvid u situaciju, dakle, može ju razjasniti sasvim dovoljno da se s njom moguće nositi u sadašnjosti i budućnosti. U politici je često tako; već je na prvi pogled bilo prilično izvjesno da postMilanovićevski SDP s Davorom Bernardićem nije dobio jackpot, ili da je tanka vladajuća većina u Saboru nakon zamjene Mosta HNS-om čvršća od armiranog betona.
No, pogrešni uvidi koje prvi pogled daje baš u politici mogu imati gadne posljedice. HDZ je, recimo, bio na koljenima u ljeto 2016. godine, a Andrej Plenković izgledao poput idealnog žrtvenog janjeta stranačke desnice koja je, zapravo, svojim ekstremizmom prosula veliku prednost HDZ-a u izbornoj kampanji godinu ranije. Prvi pogled u političke procese danas govori da taj isti Andrej Plenković može trljati ruke. Strankom je ovladao. Desnica je rutinski podijeljena na previše manjih stranaka – Most, Nezavisni za Hrvatsku, koalicija Hrasta i konzervativaca, Desni Đapić… Poznata izreka, uostalom, kaže da su dva Hrvata u tri stranke. Ako se, pak, radi o dva pravaša, onda govorimo o bar pet stranaka.
Novi pokreti rađaju se iz slabosti SDP-a
Prava živost, političko bubrenje novih projekata kakvo dugo nije viđeno vlada, međutim, lijevo od centra. Razlog ne treba previše tražiti; dva dugogodišnja stožerna stupa lijevog centra bila su SDP i HNS. Potonja stranka je Titanic preokretom prije dvije godine za mnogo birača s ove strane političkog spektra nepovratno prešla na “tamnu stranu”, a Bernardićev SDP se topi iz mjeseca u mjesec.
Na ljevici i lijevom centru, dakle, postoji ogroman neiskorišten politički potencijal i nije čudno da posljednjih tjedana većina naslova u političkim rubrikama spominje nova imena s ovog područja. Start Dalije Orešković, Možemo!, Amsterdamska koalicija (Živi zid je, usput itekako bitan u hrvatskoj politici, ali je nebitan za ovu analizu, Pernar i ekipa, zapravo, nisu ni lijevo, ni desno, oni su u trećoj dimenziji politike; kako i priliči populističkom pokretu) – svi gone svoju političku afirmaciju i zauzimanje mjesta “SDP-a umjesto SDP-a”, odnosno stožerne političke snage građanskog biračkog tijela.
Plenković, dakle, može trljati ruke. Gospodin d’Hondt u slučaju mnogo manjih stranaka uporno odrađuje svoje za najjače pojedinačne stranke, a tu je sam samcat, bez konkurencije njegov HDZ. Što više strančica, to bolje. To je, međutim, samo prvi pogled.
Mi ili oni
Za početak, europski izbori su idealni za predstavljanje novih i alternativnijih projekata. Na takvim izborima, koje birači ne doživljavaju odsudnima, lakše se daje glas stranci prvog osobnog izbora, bez obzira na njenu snagu. Kad dođu parlamentarni izbori, birači su racionalniji, a pred njih se manje-više stavlja izbor “mi ili oni” i tad se glasovi itekako grupiraju na dva najjača bloka. Tako je u Hrvatskoj, tako je i u ostatku EU-a.
Stoga je ovo vrijeme idealno za predstavljanje novih stranaka i koalicija i hvatanje političkog zaleta. Kad dođu parlamentarni izbori, za očekivati je da će se ova fragmentacija na lijevom centru krenuti pretvarati u jedan ili dva jaka politička bloka. Kad se to ne bi dogodilo, pobjeda HDZ-a bila bi samo stvar proglašenja izbornih rezultata.
Promjena pravca igre
Ono što, međutim, doista mora nabrati obrve Andreju Plenkoviću je činjenica da nove stranke i koalicije na lijevom centru imaju potencijal izvući na izbore nešto više ljudi nego što bi to bilo da ih nema. Više birača i veći izbor na tom dijelu političkog spektra znači i manji značaj “stranačke vojske” SDP-a, ukoliko tako nešto još postoji. Dakle, ljudi koji će izići na izbore i glasati za svoju, veliku stranku, bez obzira na njeno stanje, bez obzira na razinu izbora i bez obzira pada li kiša ili vija snijeg.
Dakle, Start, Amsterdamska i Možemo!, a onda i već dugo postojeći igrači poput Pametnog, Oraha i ostalih, mogli bi utjecati na lošiji rezultat SDP-a. A to je ipak loša vijest za Andreja Plenkovića. Prođe li, naime, SDP lošije od cilja koji je ta stranka sama sebi zadala (tri zastupnika, odnosno 203.042 glasa) moglo bi se lako dogoditi da Davor Bernardić bude – bivši.
A onda bi se dinamika igre na hrvatskoj političkoj sceni mogla početi dodatno mijenjati. Pravac te promjene teško da bi se mogao dopasti predsjedniku HDZ-a, stranke koja vodi Vladu čijim radom nije zadovoljno dvije trećine građana.