Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Nakon nezgodnog skoka u more ostao sam paraliziran. A onda sam krenuo putovati i našao curu

Slaven Škrobot prije 10 godina ostao je paraliziran od vrata na dolje. Jedna je od senzacionalnih osoba koje smo upoznali

'Ostao sam plutati na vodi. Samo su mi leđa bila vani. U prvi mah mi ništa nije bilo čudno jer se znalo događati da se nekada lupim, malo zaurlam pod vodom i izronim van. Tako sam se i tada osjećao. Međutim, u trenutku kada sam htio izroniti shvatio sam da mogu pomicati samo oči'. Nisam se uspaničio, vjerojatno jer sam bio u stanju šoka. Tijelo mi je bilo potpuno mrtvo, ali nisam izgubio svijest.'

Slaven Škrobot bio je 23-godišnji student ekonomije kojeg se teško odvajalo od sportskih treninga. Samo jedan krivi skok u more u sekundi mu je promijenio život i paralizirao ga od vrata na dolje. Prikovan za invalidska kolica morao je doslovce ispočetka izgraditi svoju svakodnevicu. Kroz tri godine počeo je sumanuto putovati i odlučio se baviti putopisima. Prvi koji je nedavno napisao dobio je i nagradu. Deset godina nakon tragedije, ispričao nam je svoju priču.


Došao sam na nekoliko dana na otok Krk. Našao sam se na molu s društvom iz djetinjstva i krenuli smo skakati u more. To nam je još kao klincima bila omiljena zabava. Oduvijek smo imali pravila oko skakanja. Kako nas je četvero u društvu, imali smo određen ritam i raspored zaletavanja u vodu kako se netko ne bi ozlijedio. Postalo mi je hladno i planirao sam završiti s kupanjem za taj dan. Pričao sam s prijateljicom na plaži kada nam je prišao frend i nagovorio me da još jednom skočimo. Pogledao sam u more i činilo se da nema nikoga. Zašprintao sam se dvadeset metara po molu, odskočio na glavu i u letu vidio drugog prijatelja kako izranja iz vode. U toj milisekundi samo mi je prošlo kroz glavu: ‘Makni ruke, nemoj ga ozlijediti’. I ja sam se glavom zabio u njegovo desno bedro.

Bio sam svjestan svega

Slaven danas, 10 godina nakon nesreće Vjekoslav Skledar

Ostao sam plutati na vodi. Samo su mi leđa bila vani. U prvi mah mi ništa nije bilo neobično jer se znalo događati da se nekada lupim, malo zaurlam pod vodom i izronim van. Tako sam se i tada osjećao. Međutim, u trenutku kada sam htio izroniti, shvatio sam da mogu pomicati samo oči. Nisam se uspaničio, vjerojatno jer sam bio u stanju šoka. Srećom, frendovi su primijetili da nešto nije u redu i jedan od njih me dignuo iznad vode. Tada sam bio puno jači i s više kilograma, a vjerojatno i sklizav od kreme, tako da sam mu vrlo brzo skliznuo iz ruku natrag pod vodu. Bilo je kao u filmu, doslovce me podignuo u zadnjoj sekundi zraka što mi je ostalo. Rekao sam mu da nešto nije u redu i da me izvadi van. Tijelo mi je bilo potpuno mrtvo, ali nisam izgubio svijest. Bio sam svjestan svega.

Na kraju su me dvojica izvlačila van, a meni je glava visjela bez snage i klatila se na sve strane. Moguće da je to dodatno pogoršalo stvar jer mi se kost zabila u leđnu moždinu. Odnijeli su me do plaže i položili na leđa. Među kupačima je bio i jedan nizozemski par fizioterapeuta. Prišli su mi i lagano me ispipavali po tijelu. Normalno sam s njima pričao na engleskom. Odjednom sam se počeo jako umarati. Samo sam htio zaspati i nisam više mogao razmišljati ni pričati. Oko mene se skupio veliki broj ljudi, a jedan je susjed držao luftić u zraku da me sakrije od sunca. Hitna pomoć došla je za 15- ak minuta, a kroz pola sata smo već bili u Rijeci. Tijekom vožnje zatvorio sam oči, ali mi je doktorica rekla da ne smijem zaspati. Zaista su se trudili održati me budnim. Stigao sam u bolnicu i tamo me dočekao sestrin dečko. To je zadnje čega se sjećam.

Halucinacije i neprihvaćanje

Probudio sam se nakon operacije. Imao sam osjećaj nekakve masti na očima i sve mi je bilo mutno. Oči su mi bile teške, a kada sam ih uspio otvoriti sve oko mene bilo je u nekakvoj ljepljivoj paučini, a na podu su bila položena jaja nalik onima iz filma Alien. U tragovima sam vidio ljude kako se prešetavaju i nisam mogao govoriti. Bila je to moja prva halucinacija izazvana analgeticima morfija i tramala. Dobivao sam ih intravenozno u ogromnim količinama. Iznad mojeg kreveta visjela je boca od 1,2 litre te tekućine. Zanimljivo, halucinacije su se nastavile i kasnije, kada sam već malo došao k sebi. Mogao sam normalno razgovarati sa svima koji su mi došli u posjetu, ali sam mislio da se nalazimo na nekom drugom mjestu. Bio sam ukopčan u ovaj svijet, ali u isto vrijeme nisam zapravo shvaćao da sam u bolnici, niti sam povezivao što mi se stvarno dogodilo. Jednom sam tako mislio da smo na Sjevernom polu, drugi put na plaži, treći put na Havajima. Bilo je toliko realno da mi je i danas to sjećanje potpuno normalno.

To stanje zabrinulo je doktora pa je pozvao psihologinju. Ispitivala me neka pitanja na koja sam potpuno trezveno odgovarao. Zadnje pitanje bilo je ‘Znaš li gdje si?’ Pomislio sam ”pa nisam glup, normalno da znam. U kampu!” Odgovorila mi je da nisam u kampu nego u bolnici. Jako me to zbunilo jer sam doslovno vidio borove, kamp kućice i vjetar koji puše u pozadini. To je isto kao da se nalazite u kafiću, a netko vam kaže da niste u kafiću nego kod zubara. Zbog tih lijekova također nisam bio svjestan svoje dijagnoze, nagnječenja leđne moždine i petog kralješka. Tek kada su me skinuli s lijekova shvatio sam koliko mi je tijelo ozlijeđeno i koliko će mi se život promijeniti. Prvo što mi je tog trena prošlo kroz glavu bilo je da tako ne želim živjeti i da me mogu odmah ubiti. Srećom, to me crnilo vrlo brzo napustilo. Trebalo je skupiti snage za daljnju borbu.

Snimljen prošli tjedan, u svojoj kuhinji Vjekoslav Skledar

Najteži dio rehabilitacije

Nakon mjesec dana prebacili su me u Varaždinske toplice. Ostao sam zatečen koliko je tamo sve u raspadu. Dočekao me šef odjela, doktor Đidić s rečenicom “Znaš li da su šanse 99 posto da više nikada ne hodaš?’’. Počeo se derati na mene što su me doveli u lošem stanju. Ispalo je da sam iz Rijeke došao s dekubitusima, visokom temperaturom i jakim upalama. Ležao sam u suterenskoj sobi s još pet ljudi. Uvjeti su bili kriminalni. Prali su nas maramicama, uz otvorena vrata, bacali pelene pune izmeta na pod, a o ostaloj čistoći da i ne govorim. Nažalost to i nije moglo biti drugačije kada je bilo premalo osoblja na previše pacijenata. Kako sam konstantno imao temperaturu između 38 i 40 nisam smio vježbati, a to je u prvih par mjeseci bilo ključno za daljnji oporavak.

Nakon mjesec dana u toplicama, stanje mi se znatno pogoršalo i tu kreće najteži dio moje rehabilitacije. Uz stalne temperature imao sam teške probavne smetnje i prokrvarila su mi crijeva. Hitno su me poslali u varaždinsku Zaraznu bolnicu. Tamo sam završio na intenzivnoj jer su našli veliki broj raznih bakterija u mjehuru, plućima, crijevima, dekubitusima… U takvom lošem stanju našao sam se, između ostalog, zbog neadekvatnog održavanja kanile i cijevi u grlu koju sam imao još u riječkoj bolnici. Taj period na intenzivnoj pamtim kao najteži. Nisam imao televizor, ni posjete, čak niti sat na zidu. Bio sam u potpunoj izolaciji. Cijelo sam vrijeme gledao u strop i tresao se pod temperaturom.

Kasnije su me prebacili na odjel, dali mi transfuziju i očistili me od bakterija. Tada sam se preporodio. No, temperatura i dalje nije padala i nitko nije znao zašto. Moj otac je urgirao i prebacili su me u zagrebačku bolnicu Fran Mihaljević. Doktori su ustanovili da mi je organizam u rasulu od silnih antibiotika koje sam primao. Skinuli su me sa svih tih lijekova i počeo sam dobivati na kilaži. Nakon mjesec dana bio sam spreman za povratak u Varaždinske toplice gdje sam proveo sljedećih šest mjeseci. Uvjeti se nisu promijenili, ali sklopio sam neka lijepa prijateljstva, a mnogo mi je pomoglo i prisustvo moje obitelji koja je cijelo to vrijeme rehabilitacije bila sa mnom.

Dan kada sam se konačno vratio kući

Kada je došlo vrijeme za otpust iz toplica, shvatio sam da 11 mjeseci nisam bio doma. Sama pomisao na vraćanje kući bila mi je čudna. Naviknuo sam se na bolnicu. Bojao sam se kako će izgledati moj daljnji život. Imali smo stan na četvrtom katu bez lifta. Živio sam s majkom i sestrom i svaki dan su me po stepenicama nosili na vježbanje. Srećom, u prizemlju se prodavao stan. Kupili smo ga i sada ovdje živim s majkom. A i djevojka Gabrijela mi je tu svaki dan.

Gabi sam upoznao na Krku prije dvije godine. Bio sam vani s dečkima s početka priče i čekao kod šanka. Tada se ona pojavila. Preko reda se progurala i naručila više porcija hrane. Okrenuo sam se prema njoj i pitao je hoće li sve to sama pojesti? Hrabro me pogledala i nešto mi drsko odbrusila. To mi je bilo zabavno i počeli smo razgovarati. Nisam ju odmah doživio kao potencijalnu curu, no frend je preuzeo inicijativu i pozvao ju s nama u kamp. I tako je sve krenulo. Skupa smo godinu i pol. Jako nam je lijepo i dobro se razumijemo, a dijelimo i istu strast prema putovanjima. Dobar sam s njezinim roditeljima i osjećam se prihvaćeno i voljeno. Nedavno smo bili i na svadbi njezine sestre pa me Gabin tata nosio na kat u kući. Primili su me bez ikakve zadrške, iako su svjesni težine koju nosi moja invalidnost.

Ne znam kako bih bez osobnog asistenta

Moje stanje ipak se popravilo u ovih deset godina. Na početku sam bio potpuno oduzet od vrata prema dolje, a danas ipak mogu malo micati rukama. Nemam pravi osjet, tek kao da ti netko dira dlake. Prstima nažalost ne mogu micati, ali se služim palcem. Tako da mogu pisati na računalu, javljati se na mobitel i pisati poruke. I dalje redovito vježbam i trudim se održati kontinuitet. Imam osobnog fizioterapeuta s kojim sam se i privatno zbližio.

Od države dobivam na četiri sata dnevno pomoćnu asistenticu koja mi je od velike pomoći. Zove se Ivana i stvarno ne znam što bih bez nje. Kada je ovdje, mama mi se rastereti i može se posvetiti radu u očevoj firmi. Ivana mi posprema sobu, pomaže s odlaskom na zahod i pomaže pri tuširanju. Isto me tako oblači za vježbanje, a kad zatopli znamo napraviti i krug oko Jaruna. Često odemo na kavu ili se odvezemo u shopping centar ako trebam nešto. Volio bih da osobni asistenti mogu ostati osam sati dnevno, ali nažalost u Hrvatskoj to nije moguće.

Vodio sam jako aktivan život

Prije nesreće sam studirao ekonomiju i bavio se sportom. Trenirao sam odbojku na pijesku i igrao nogomet četiri puta tjedno. Živio sam stvarno intenzivan život i dosta sam vremena provodio na biciklu. Nisam bio jedan od onih koji tri sata sjede u kafiću, uvijek sam bio hiperaktivan. Uz fakultet i treninge, kada sam mogao, radio sam u obiteljskoj firmu koja se bavi softverima. Ali eto, dogodila se nesreća i jedino sam od tad ponekad zaigrao stolni tenis jer se samo to nudi za nekog s mojom razinom ozlijede.

Što se tiče studija, zamrznuo sam svoj status apsolventa nakon nesreće. Nakon toga sam opet krenuo s učenjem, čak i dao dva ispita, no ubrzo sam opet stao. Mislim da je problem što sam prije imao naviku uzeti knjigu i šetati po stanu. To mi je najbolje odgovaralo. Mogao sam i biti sam navečer i učiti do sitnih sati. Ovako sam prisiljen biti u krevetu, a nije mi lako ni okrenuti stranicu. Jednostavno nemam volje za to. Uz majčinu pomoć učim knjigovodstvo, a ideja je da preuzmem sve oko kontrole plaćanja i telefonske razgovore s klijentima u firmi.

Tipkam palcem, tako da se mogu koristiti laptopom i mobitelom. Prije sam bio veliki ljubitelj kompjuterske igre World of Warcraft. Čak smo u jednom trenu bili peti na svijetu, iako se nikad nisam bavio e-sportom. To mi je bio super prozor u svijet preko kojeg sam upoznao puno ljudi iz Europe. I danas znam zaigrati neku igru, uglavnom laganijeg tempa, čisto da se opustim.

Sada planiram tri putovanja

No, kao što sam već rekao, velika su mi ljubav putovanja. Bio je nedavno natječaj za putopis na Putoholičarima i ja sam pobijedio pišući o svojim iskustvima u Maroku. Za nagradu sam dobio dvije povratne karte za Australiju i jako puno pozitivnih komentara. No, prije nego odem tamo, čeka me putovanje u Tanzaniju u prvom mjesecu. To je avantura u koju idem sa svojom curom, sestrom i njezinim dečkom, a pridružit će nam se prijatelji s kojima sam već putovao u Maroko. Nakon Tanzanije, čeka nas Indija u kolovozu iduće godine, a zatim Nova Godina u Australiji koju sam spomenuo. Velika mi je želja posjetiti i Iran, Vijetnam i Tajland.

Uvijek se dobro organiziram za takva putovanja. Sve do najsitnijih detalja proučim i dogovorim za cijelo društvo. Naravno, i tu nailazim na poteškoće koje su vezane za moje stanje. Ima dosta mjesta u svijetu koja se prilagođavaju osobama s invaliditetom, ali to ipak poskupljuje priču. Primjerice, u Maroku je agencija nudila asistenciju za ljude u kolicima. Bili su čak i posebno napravljeni nasloni za jahanje deva. No, za četiri dana takve usluge trebalo je platiti 600 eura. Taj novac si nisam mogao priuštiti. Nadam se da će boljih prilika biti s Gabrijelom u Australiji, iako pretpostavljam da će i tamo biti financijski zahtjevno.

Nakon uspjeha na Putoholičarima, dosta mi je ljudi reklo da se počnem baviti pisanjem. Čak sam mislio putem Instagrama ili nekog drugog medija tražiti sponzore za put po Australiji. Da budem iskren ne znam koliko je to teško postići. Prije par dana otvorio sam i svoju stranicu na Facebooku i tamo planiram pisati o putovanjima, ali kroz moju vizuru. Također želim pokazati da ima još ljudi koji putuju u kolicima samo se za njih ne zna. Volio bih pomoći svima u sličnoj situaciji da se oslobode i krenu putovati. Jer sve se može ako si tako zacrtaš u glavi.

Prijatelj koji me nosi na rukama

Gabrijela i ja znamo često ići na neka kraća putovanja. Išli smo na koncert Pearla Jama u Padovu, zatim u Veronu, Milano, Firencu… Posjetili smo i sva naselja Cinque Terre. Cijelo vrijeme se brinula za mene, pa su joj Talijani znali dovikivati da je Wonder Woman. Moji prijatelji su mi također velika podrška. S njima sam bio na Golom otoku, u Postojnskoj jami, prošli smo cijele Kornate i proveli velik dio vremena na gliseru ploveći Jadranom.

Imam prijatelja koji se zove Grega i on me stalno nosi u rukama kada zatreba. Uz pomoć njega i drugih suputnika vidio sam pustinju, a čak sam se i jednom prilikom s njime vozio na ziplineu. Jako cijenim to što Grega putuje sa mnom jer sam svjestan da to nije lako. Stalno me treba nositi, gurati, voditi računa o meni. Siguran sam da bi nekad radije držao curu za ruku nego mene nosio po nekoj litici. Ali on je uvijek u blizini i brine da ne budem zakinut.

Štit u glavi kojim odbijam stvari

Htio sam reći da je najmanji problem biti u kolicima. Kad ljudi upoznaju osobu s invaliditetom, uvijek se groze tih kolica. No, ima puno gorih stvari s kojima se mi susrećemo. Ja, recimo imam neki štit u glavi koji mi služi da odbijam stvari od sebe. Primjerice, cura mi ode planinariti na Dinaru, a ja ne mogu s njom. To moram riješiti nekako sa sobom, što ću…

Nekad se prijatelji nađu na kavi, a ne pozovu mene. I tada moram prihvatiti da im se ne da uvijek baviti sa mnom, a sebe moram dovesti se u stanje u kojem me to ne dira. Na putovanjima bude situacija na kojima ne mogu pratiti ostalu ekipu. Primjerice, svi se žele popeti na neko brdo do čijeg vrha vode stotine stepenica. Ja ih ne želim ograničiti, kažem im da ću ih pričekati u autu i neka mi donesu lijepu fotografiju. Razvio sam neku svijest o tome, iako mi je prije bilo puno teže. Osjećao sam jako veliku nemoć kada bih gledao kako ljudi skijaju ili voze bicikle kraj mene. Teško ti je.

Glazba kao najveći oslonac

Slavena je snimio Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar

Trebalo mi je neko vrijeme, ali uspio sam naći nešto za što ću se držati nakon što mi se život preokrenuo u sekundi. Taj oslonac meni pruža glazba. Idem po koncertima u Zagrebu, ali i po festivalima diljem Europe. Po prirodi sam noćna ptica, pa s užitkom čekam da svi zaspu, a ja tada uključim glazbu na kompjuteru i otplutam negdje daleko. Nije to samo interes. Stvarno ne bih mogao živjeti bez tog stalnog istraživanja glazbe. I čak se usudim reći, da kojim slučajem nisam doživio nesreću, ne bih imao taj gušt. Živio bih sigurno drukčijim tempom, radio osam sati dnevno, možda već imao obitelj i druge brige. U takvom se okruženju ne bih mogao približiti glazbi na način na koji sam joj danas blizak.

Na koncertima volim biti u prvim redovima. Volim tu gužvu i kaos koji nastaje oko mene. Zato me nekad živcira kad nas osobe s invaliditetom stavljaju u poseban prostor na tridesetak metara od pozornice. Znao sam nekad i nadrapati zbog te svoje želje da budem u središtu zbivanja. Na jednom se koncertu diglo toliko prašine da nisam mogao disati, pa su me ljudi štitili. A jednom me čak zaštitar prebacio preko ograde. Zna to biti pustolovno, ali neka.

Petra Smoljak
Telegram autor
11 članaka Više o autoru