S vrećicama iz dućana stižem pred svoj auto na parkiralištu i odjednom me srdačno oslovljava jedna lijepa djevojka. Joj, baš mi je drago da ste došli. Čuvala sam vam auto, ali nisam znala hoćete li se vratiti. Ostavili ste otvoren prozor, a na sjedištu su vam mobitel i torbica. Budala, kažem na svoj račun. Smijemo se, zahvaljujem se sto puta. Ona se odveze, maše mi.
Vjerojatno se više nikad nećemo sresti, ali ovo se pamti. Svima nam se vječno žuri, sigurno se žurilo i ovoj djevojci, ali svejedno je ostala da učini uslugu nepoznatoj osobi, tko zna kome, meni. Netko drugačiji prošao bi svojim poslom. Što ga se tiču tuđi auto, tuđe stvari i tuđa smušenost? Ona je ostala i čekala me.
Učiniti nešto lijepo i ne očekivati ništa zauzvrat
Kako čovjek zrije i odrasta, počinje shvaćati koliko su dragocjeni ovakvi ljudi, nesebični i topli. Nekad sam mislila da je najvažnije biti pametan, načitan, puno znati. Imponirala su mi takva društva. Odavno to ne mislim. Sada puno više cijenim one kojima je stalo da drugima naprave nešto lijepo i dobro ne očekujući ništa zauzvrat.
Više nego do onih koji su pametni držim do tih dosta rijetkih primjeraka naše vrste koji ne misle samo na sebe. Koji sebe ne doživljavaju kao kriterij nego žele poslušati i uvažiti što i drugi imaju reći.
Te koji se spontano užive u tuđu brigu kao da je njihova i daju ruku da pomognu kad za pomoć nisi ni pitao. Koji ne diskutiraju iz pozicije Strašnog suda. Koji ne vrijeđaju i ne proklinju kad se ne slažu nego mirno zastupaju svoje stavove. Ljubaznost nije posve dobra riječ za njih, preuska je, ali sad ne nalazim bolju.
Ljubaznost nije kapitulacija
Jer ljubaznost može biti sasvim površna i indiferentna, svoditi se samo na plastični smiješak, uljudan pozdrav ili da se susjedu pridrže vrata, i utoliko biti lišena svakog rizika, truda, suosjećanja i tolerancije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lani sam naletjela i na knjigu američke autorice Donne Cameron iz 2008. koja, evo, tjera vodu na moj mlin, a bavi se ljubaznošću (”A Year of Living Kindly”). I Cameron smatra da je u konačnici vrednije biti istinski ljubazan čovjek nego biti samo pametan.
Posebno naglašava da nije ni predaja, ni kapitulacija, ni slabost ako se ne konfrontiraš nasilnički, ne uzvraćaš ognjem i mačem i ne gaziš tuđa mišljenja ili uvjerenja osvetničkom čizmom kako bi pokazao svoju nadmoć. Pa pogledajmo u tom svjetlu komentar koji je hrvatski general Željko Sačić ostavio nekidan ispod moga teksta o zločinu u Gruborima.
‘Lažeš, gaduro i kretenušo’
Evo tog primjerka finoće i ljubaznosti, samo pravopisno očišćenoga: ”Lažeš, zlobna, puna protuhrvatske mržnje zlotvorko Modrić, opako lažeš i utuživo, protupravno klevećeš, licemjerko, pravno neprilagođena, asocijalna. Gaduro. Plaćenička kretenušo. Uhljebničko zlo od osobe.”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjda se i nekim pristojnijim riječima može izraziti neslaganje, i drugačije se mogu osporiti pojedine tvrdnje, ali takvog je histeričnog ophođenja svejedno pun naš javni prostor. A kad živce i jezik ne mogu kontrolirati ni generali, koji bi trebali biti elita i služiti kao primjer društvu, što očekivati od neukog puka?
Ima i divnih primjera
Zato mi se čini da je najvažnije odmalena poučavati djecu pristojnosti, toleranciji, bolje rečeno tome kako biti istinski ljubazan prema drugima. Kako stvarno vidjeti drugoga, osjetiti njegovu situaciju i priskočiti, čuti njegovo mišljenje, nositi se s neugodom, krizom ili porazom. U vrtićima i školama, da tamo jer te institucije moraju i odgajati.
Moglo bi se o tome naći divnih i poučnih primjera koji će djeci odmah doprijeti do srca. Mogao bi im se, na primjer, prepričati onaj slučaj o kome smo mogli čitati u srijedu, a odvio se u uspješnoj američkoj tvornici električnih kamiona ”Nikola”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlasnik tvrtke – tajkun, rekli bismo ovdje – odlučio je radnicima pokloniti dionice vrijedne više od 200 milijuna dolara. ”Zaslužili su to i jer su mi pomogli da postanem ono što sam danas. Zauvijek sam im zahvalan”, poručio je vlasnik.
Čini li škola dovoljno?
Čine li odgajatelji i nastavnici sve što mogu da djeca čuju stvarne priče o dobroti i ljubaznosti i da se tako lakše podignu kao topli i obazrivi ljudi, je li kurikulum ugođen i prema tom važnom interesu društva, to ne znam, ali čini se da ipak ne dovoljno. Jer svako malo saznajemo za užasne slučajeve poput onoga u Kaštel Sućurcu, gdje su vršnjaci divljački pretukli momka kad im nije upalila iznuda novca.
Nasilničko ponašanje i bezobzirnost pretvaraju se u zaglušujući standard, pogledajmo društvene mreže na hrvatskom jeziku i komentare pod novinarskim tekstovima. Ako to nije ono što želimo oko sebe, a valjda nije, moramo svi odgovorno djelovati da se stanje popravi. Pa pozdravljam onu djevojku koja mi je čuvala auto. Njena mala, ali važna gesta uljepšala mi je ne dan, nego cijeli ovaj tjedan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekad sam mislila da je najvažnije puno znati. A onda me jedna djevojka podsjetila da je vrjednije biti nesebičan i ljubazan
Kako čovjek zrije i odrasta, počinje shvaćati koliko su dragocjeni ovakvi ljudi
Čine li odgajatelji i nastavnici sve što mogu da djeca čuju stvarne priče o dobroti i ljubaznosti i da se tako lakše podignu kao topli i obazrivi ljudi, je li kurikulum ugođen i prema tom važnom interesu društva, to ne znam. Ali čini se da ipak ne dovoljno. Jer svako malo saznajemo za užasne slučajeve poput onoga u Kaštel Sućurcu, gdje su vršnjaci divljački pretukli momka kad im nije upalila iznuda novca.
S vrećicama iz dućana stižem pred svoj auto na parkiralištu i odjednom me srdačno oslovljava jedna lijepa djevojka. Joj, baš mi je drago da ste došli. Čuvala sam vam auto, ali nisam znala hoćete li se vratiti. Ostavili ste otvoren prozor, a na sjedištu su vam mobitel i torbica. Budala, kažem na svoj račun. Smijemo se, zahvaljujem se sto puta. Ona se odveze, maše mi.
Vjerojatno se više nikad nećemo sresti, ali ovo se pamti. Svima nam se vječno žuri, sigurno se žurilo i ovoj djevojci, ali svejedno je ostala da učini uslugu nepoznatoj osobi, tko zna kome, meni. Netko drugačiji prošao bi svojim poslom. Što ga se tiču tuđi auto, tuđe stvari i tuđa smušenost? Ona je ostala i čekala me.
Učiniti nešto lijepo i ne očekivati ništa zauzvrat
Kako čovjek zrije i odrasta, počinje shvaćati koliko su dragocjeni ovakvi ljudi, nesebični i topli. Nekad sam mislila da je najvažnije biti pametan, načitan, puno znati. Imponirala su mi takva društva. Odavno to ne mislim. Sada puno više cijenim one kojima je stalo da drugima naprave nešto lijepo i dobro ne očekujući ništa zauzvrat.
Više nego do onih koji su pametni držim do tih dosta rijetkih primjeraka naše vrste koji ne misle samo na sebe. Koji sebe ne doživljavaju kao kriterij nego žele poslušati i uvažiti što i drugi imaju reći.
Te koji se spontano užive u tuđu brigu kao da je njihova i daju ruku da pomognu kad za pomoć nisi ni pitao. Koji ne diskutiraju iz pozicije Strašnog suda. Koji ne vrijeđaju i ne proklinju kad se ne slažu nego mirno zastupaju svoje stavove. Ljubaznost nije posve dobra riječ za njih, preuska je, ali sad ne nalazim bolju.
Ljubaznost nije kapitulacija
Jer ljubaznost može biti sasvim površna i indiferentna, svoditi se samo na plastični smiješak, uljudan pozdrav ili da se susjedu pridrže vrata, i utoliko biti lišena svakog rizika, truda, suosjećanja i tolerancije.
Lani sam naletjela i na knjigu američke autorice Donne Cameron iz 2008. koja, evo, tjera vodu na moj mlin, a bavi se ljubaznošću (”A Year of Living Kindly”). I Cameron smatra da je u konačnici vrednije biti istinski ljubazan čovjek nego biti samo pametan.
Posebno naglašava da nije ni predaja, ni kapitulacija, ni slabost ako se ne konfrontiraš nasilnički, ne uzvraćaš ognjem i mačem i ne gaziš tuđa mišljenja ili uvjerenja osvetničkom čizmom kako bi pokazao svoju nadmoć. Pa pogledajmo u tom svjetlu komentar koji je hrvatski general Željko Sačić ostavio nekidan ispod moga teksta o zločinu u Gruborima.
‘Lažeš, gaduro i kretenušo’
Evo tog primjerka finoće i ljubaznosti, samo pravopisno očišćenoga: ”Lažeš, zlobna, puna protuhrvatske mržnje zlotvorko Modrić, opako lažeš i utuživo, protupravno klevećeš, licemjerko, pravno neprilagođena, asocijalna. Gaduro. Plaćenička kretenušo. Uhljebničko zlo od osobe.”.
Valjda se i nekim pristojnijim riječima može izraziti neslaganje, i drugačije se mogu osporiti pojedine tvrdnje, ali takvog je histeričnog ophođenja svejedno pun naš javni prostor. A kad živce i jezik ne mogu kontrolirati ni generali, koji bi trebali biti elita i služiti kao primjer društvu, što očekivati od neukog puka?
Ima i divnih primjera
Zato mi se čini da je najvažnije odmalena poučavati djecu pristojnosti, toleranciji, bolje rečeno tome kako biti istinski ljubazan prema drugima. Kako stvarno vidjeti drugoga, osjetiti njegovu situaciju i priskočiti, čuti njegovo mišljenje, nositi se s neugodom, krizom ili porazom. U vrtićima i školama, da tamo jer te institucije moraju i odgajati.
Moglo bi se o tome naći divnih i poučnih primjera koji će djeci odmah doprijeti do srca. Mogao bi im se, na primjer, prepričati onaj slučaj o kome smo mogli čitati u srijedu, a odvio se u uspješnoj američkoj tvornici električnih kamiona ”Nikola”.
Vlasnik tvrtke – tajkun, rekli bismo ovdje – odlučio je radnicima pokloniti dionice vrijedne više od 200 milijuna dolara. ”Zaslužili su to i jer su mi pomogli da postanem ono što sam danas. Zauvijek sam im zahvalan”, poručio je vlasnik.
Čini li škola dovoljno?
Čine li odgajatelji i nastavnici sve što mogu da djeca čuju stvarne priče o dobroti i ljubaznosti i da se tako lakše podignu kao topli i obazrivi ljudi, je li kurikulum ugođen i prema tom važnom interesu društva, to ne znam, ali čini se da ipak ne dovoljno. Jer svako malo saznajemo za užasne slučajeve poput onoga u Kaštel Sućurcu, gdje su vršnjaci divljački pretukli momka kad im nije upalila iznuda novca.
Nasilničko ponašanje i bezobzirnost pretvaraju se u zaglušujući standard, pogledajmo društvene mreže na hrvatskom jeziku i komentare pod novinarskim tekstovima. Ako to nije ono što želimo oko sebe, a valjda nije, moramo svi odgovorno djelovati da se stanje popravi. Pa pozdravljam onu djevojku koja mi je čuvala auto. Njena mala, ali važna gesta uljepšala mi je ne dan, nego cijeli ovaj tjedan.