Vodeći IT portal, Netokracija, radi važnu digitalnu konferenciju. Sjeli smo s njezinim osnivačem

Želi pomoći drugima da nađu posao, na internetu

Realno, oni su autoritet za sve što je digitalno; prenose priče i vijesti iz tog svijeta, oglase za posao, organiziraju edukacijske programe i radionice na kojima ljude uče kako upravljati društvenim mrežama, digitalnim medijima i kako izgraditi karijeru preko interneta. Zato je Brkan trenutno toliko uzbuđen. Uskoro počinje njihov najveći projekt – #DigitalnaKarijera, niz konferencija koje okupljaju domaće i svjetske stručnjake za digitalno poslovanje na kojoj Brkan i ekipa žele naučiti ljude sve što trebaju znati oko zapošljavanja na internetu.

Zapravo, glavni im je cilj objasniti mladim ljudima, studentima pogotovo, da ne moraju imati formalno tehničko obrazovanje kako bi pronašli posao u digitalnoj ekonomiji. Možda još bitnije, žele predstaviti lokalne priče o uspjehu, stoga za predavače i mentore dovode inovatore iz kraja u kojem se konferencija te godine održava.

Prvu #DigitalnuKarijeru 2015. godine radili su u Osijeku, drugu u Zadru, a za ovogodišnje izdanje, odlučili su dati čitateljima Netokracije da biraju lokaciju. Stoga su proteklih desetak dana ljudi na njihovim stranicama mogli birati između regija – Središnje Hrvatske, Slavonije i Baranje, Istre i Kvarnera s otocima, Gorskog Kotara i Like te Dalmacije. Sutra će objaviti koja je regija dobila najviše glasova nakon čega kreće odabir grada, ponovno prema izboru čitatelja. Glasovanje će trajati dva tjedna, nakon čega ćemo dobiti prve lokacije održavanja ovogodišnjih konferencija #DigitalneKarijere. Naime, bit će ih nekoliko.

Igrao je Warcraft III i ozbiljno se zagrijao za digital

Danas je dobar dio našeg života digitaliziran i tu se otvaraju radna mjesta i za one koji imaju diplome humanističkih smjerova, ili čak ni to, već su naprosto samouki entuzijasti. Potrebni su ljudi koji znaju izvrsno komunicirati. To je ono u čemu su Ivan i njegov tim među najboljima u Hrvatskoj. Zapravo i šire. Ako vam treba savjet o poslovanju na internetu, to su ljudi koje zovete za pomoć.

Ivan danas ima 29 godina. Prije 15-ak godina bio je tipičan tinejdžer s pristupom internetu, na kojem je tada bila puno manja gužva nego danas, kad svatko sa sobom nosi svoj online život u mobitelu. Išao je u opću gimnaziju, nije bio informatičar, ali visio je na netu, po forumima, volio je igrati Warcraft III preko kojeg je počelo njegovo online druženje s ljudima diljem svijeta i zanimanje za digitalno okruženje. Ali njega nije toliko zanimalo programiranje, koliko što ljudi zapravo rade na internetu. Zanimao se i za dizajn pa je za prijatelje s kojima se igrao napravio svoj prvi sajt, danas nepostojeći Fortology, a dizajniranje je izučio sam.

Tu se negdje javlja i njegova želja za pisanjem. “Kako mi je mama novinarka i književnica, danas i blogerica – Božica Brkan – zanimalo me i pisanje. Zašto ne bih pisao o onome što volim? Htio sam recenzirati tehnologiju, recimo nove konzole i kompjutere, ali ne kao tehnički stručnjak, nego kao korisnik”, priča Ivan dok sjedimo u jednom od otvorenih ureda u Hubu385.

Ponekad je tata morao malo uskočiti

U to vrijeme ranih dvijetisućitih, blogovi su bili hit, a blogere su doživljavali kao nezavisne novinare koji uređuju osobne časopise i dnevnike. Sa 17 godina, još u školi i bez nekog prevelikog iskustva, Ivan se posvetio pisanju za blogove o temama koje ga zanimaju, na način koji baš nije bio zastupljen kod nas. Nije još imao svoj blog, zvali su ga “bloger bez bloga”. Njemu se sviđao američki portal TechCrunch, posebno članci koji predstavljaju nove tehnologije stilom razumljivim i laicima. “Nisu me zanimale tehničke recenzije hardvera i softvera. Više me zanimalo kako će ti biti koristiti novi PC koji si uzeo, nego opis njegovih komponenti.”

Počeo je tipkajući iz svoje sobe u roditeljskom domu. Kad bi pisao o nekom novom komadu tehnike, morao je direktno zvati distributere i zamoliti ih da mu ga daju na recenziranje. Nije imao novinarsku akreditaciju niti je radio za neki poznati medij. Bio je srednjoškolac, a predstavio bi se kao bloger koji piše o digitalnim temama. I to bi mu uglavnom upalilo. Iako, bilo je i par prepreka.

“Jednom sam htio pisati recenziju nove generacije laptopa, morao sam ih imati nekoliko na korištenju istovremeno kako bih napravio paralelnu usporedbu, ali firme koje sam kontaktirao nisu mi mogle niti htjele tek tako dati kompjutere. Niti sam ja mogao ići autom po svaki od njih. Tu mi je tata uskočio, on je otišao podignuti laptope u moje ime”, prisjeća se početaka. Sretan je jer su mu roditelji dali potporu oko posla koji većini nije izgledao kao nešto ozbiljno. Tada to sigurno nije donosilo profit, ali on je sve shvaćao i radio kao ozbiljan posao.

Iz sobe pokreće svoj prvi tehnološki portal

Sredinom 2006. pokreće vlastiti tehnološki portal i daje mu ime Tehnoblic. Bez ureda ili zaposlenika, iz vlastite sobe i s raznih drugih lokacija, Ivan je pisao vijesti iz digitalnog svijeta, pratio je trendove i recenzirao tehniku, čitavo vrijeme uz faks proučavao kako se ponašamo na internetu i pratio razvoj lokalnih tehnoloških inovacija. Preko interneta, spajao se s ekipom uživljenom u iste teme kao i on, i tako nalazio suradnike za svoj blog. To je sve bilo volontiranje. Jedini trošak bio je hosting za sajt, a to ga je koštalo 250 kuna godišnje. Imao je honorar od pisanja, tako da si je to mogao priuštiti.

Presudan trenutak bio je kad je za Tehnoblic odlučio intervjuirati Miroslava Rosandića, glavnog urednika informatičkog časopisa Bug. Nekako je cijela stvar završila tako da su ga pozvali da počne pisati za njih. Njegov prvi tekst za Bug bio je usporedba blogerskih servisa. Tad nije bilo društvenih mreža, blogovi su bili sve, ali nitko se nije pošteno uhvatio takve teme. Mediji koji prate tehnologiju i dalje su bili fokusirani na tehničke vijesti i recenzije, a to je bio materijal zanimljiv i razumljiv užoj grupi čitatelja. Ivan se htio obraćati svima.

Kad su se kod nas počele održavati konferencije o internet poslovanju, počeli su dolaziti i strani investitori kako bi opipali teren i otkrili inovatorske firme, a Ivan je to pratio i pisao izvještaje s konferencija. Čitavo vrijeme opsesivno je pratio TechCrunch, sajt koji mu je bio uzor. I užasno je htio pisati za njih. A onda je jedan dan vidio da su počeli prenositi njegove reportaže sa startup konferencija i odlučio ih kontaktirati. Tako je postao prvi novinar iz Hrvatske koji je počeo pisati za popularni sajt. “Pomislio sam, zašto ne, zašto im se ne bih javio. Nisam neki veliki igrač, ali netko mora pisati”. I upalilo je. Javio mu se Mike Butcher, glavni urednik TechCruncha za koji je počeo izvještavati o hrvatskim startupovima.

Kad su mu odbili temu odlučio se osamostaliti

Paralelno je nastavio pisati za Bug. “Nedugo nakon onog prvog naručenog teksta o blog servisima, napisao sam veliki članak o društvenim mrežama. Nisu to ove koje imamo danas, u igri su bili MySpace i Friendster. Par mjeseci kasnije htio sam napisati još jedan tekst, jer sam znao da je to priča koja i dalje traje. Znao sam da će se društvene mreže razvijati i postati iduća velika stvar, ali urednici nisu mislili tako. Što se njih ticalo, napravio sam jednu veliku priču o toj temi i to je bilo to, gotovo”, priča Ivan, koji je nakon srednje upisao sociologiju i antropologiju, baš zato što se najviše zanimao za društvo i međuljudske odnose.

Kaže da je predvidio da će društvene mreže preuzeti internet i da ćemo tehnologiju prije svega koristiti za druženje. Pisanje za honorar mu je počelo davati financijsku samostalnost, ali mu je oduzimalo vrijeme koje je mogao posvetiti Tehnoblicu, gdje je imao daleko veći kreativni prostor. Nakon godine dana, shvatio je da ne može balansirati pisanje za honorar i vođenje vlastitog sajta bez profita pa je odlučio ugasiti Tehnoblic.

No, kad mu je Bug, u međuvremenu, odbio nastavak teme o društvenim mrežama, shvatio je da se ipak želi osamostaliti. Oni su i dalje htjeli tehnološke teme, recenzije hardvera i softvera, a njega je zanimao web dizajn, blogiranje, društvene mreže, digitalni marketing i online život. Vidio je da njegove čitatelje takve teme zapravo daleko najviše zanimaju, iako urednici za koje je pisao naručene tekstove to nisu shvaćali. Nije imao budžet, ali već je zarađivao od pisanja, stekao je neprocjenjivo iskustvo i poprilično široku online publiku koja je pratila o čemu piše.

Cijela IT zajednica počela je pričati o novom sajtu

Godine 2009., kad je imao jedva 22 godine, Brkan shvaća da se kao autor želi posve osamostaliti i sam birati o čemu piše. Tada osniva Netokraciju, naizgled samo još jedan WordPress blog, a onda dovodi kolegu Nikolu Krajačića i sajt lagano počinje rasti. Budući da je Ivan tada bio etablirani bloger s nekoliko tisuća folovera na Twitteru – što je za hrvatsko područje i dalje mali pothvat – pokretanje novog sajta zgrabio je pažnju čitave regije. Paralelno je osnovao Agenciju za društvene mreže, s ciljem da organizira edukacijske programe iz tog područja.

U početku nisu imali službeni ured, radili su od doma. Prvi u regiji imali su radionice o Facebooku i Twitteru. Tada stvar postaje ozbiljna; ljudima je, naime, sve jasnije da firme moraju biti prisutne na internetu i u stalnoj interakciji s klijentima. Korporacije ih zovu da im drže radionice o društvenim mrežama, kako bi naučili svoje zaposlenike kako da ih predstavljaju na internetu. “Svakakve firme su nam slale timove na edukaciju. Recimo, Niš Petrol, koji nam je poslao svoju ekipu da ih naučimo o internet oglašavanju i poslovanju. Kad se sjetim tko su bili polaznici tih prvih radionica, vidim da su to danas stručnjaci za društvene medije”, priča Ivan.

Tim Netokracije postepeno se širio, i uz brojne vanjske suradnike, u prvu službenu redakciju došli su i Marina Filipović i Nebojša Grbačić – ali, to je i dalje bio projekt rađen iz gušta. Nije tu bilo nekih para od klikova i oglašivača. Pisali su u slobodno vrijeme, živjeli su od rada Agencije. Godinu po godinu, Netokraciju je počeo pratiti sve veći broj ljudi u regiji, i došao je trenutak kad su trebali definirati što će taj sajt postati – hoće li nastaviti raditi kao neprofitni blog, ozbiljan portal ili će se možda skroz fokusirati na Agenciju za društvene medije? Netokracija je pobijedila. Godine 2013. odlučili su uložiti sve što imaju i napraviti portal o digitalnom svijetu koji prati vijesti, organizira edukacijske programe, nudi oglase za poslove (i to kvalitetne, probrane bolje nego na većini većih online servisa za zapošljavanje) i na jednom mjestu okuplja veliku regionalnu internet zajednicu.

Trenutak kad su odlučili sve uložiti u Netokraciju

Shvatili su da im treba redakcija. Od časopisa Banka unajmili su ured u poslovnoj zgradi nedaleko od Cibone. Za vođenje sajta u tim dovode Miu Biberović, koja je tada radila u reklamnoj industriji. Ni Mia nije završila neki tehnološki ili informatički smjer. Išla je u klasičnu gimnaziju u Osijeku, zatim je na Filozofskom studirala hrvatski jezik i književnost. U digitalni svijet ušla je preko novinarstva, pokušala je pokrenuti nekoliko svojih web projekata, radila je kao copywriter i pisala komercijalne tekstove, a nakon toga prešla u reklamnu agenciju gdje je upravljala društvenim mrežama klijenata. Kroz te poslove postala je stručnjakinja za digitalno i ona je prva osoba koju su službeno zaposlili na Netokraciji. Zna što čitatelji žele i jednostavno kuži kako se ljudi ponašaju na internetu. S njom, Netokracija se diže na još viši nivo.

“Znala sam da se želim baviti nečim digitalnim, nečim na internetu, a s vremenom sam shvatila da to nije programiranje ni dizajniranje”, priča mi Mia koju sam kasnije zamolio da mi malo opiše početke Netokracije. Kaže kako je dosta toga naučila sama, preko interneta, dok ih je na početku rada na Netokraciji bilo samo troje u jednom malom uredu. Iz reklamne agencije prešla je na blog, što je mnogima djelovalo suludo, ali Ivan ju je uvjerio da je to dobar potez. Znao je da s njom Netokracija može narasti u ozbiljan portal. Bio je u pravu. Brkan vjeruje da za uspjeh u digitalnoj ekonomiji nije potrebno tehničko obrazovanje, ali većina ljudi i dalje nije svjesna te činjenice. Kaže da je jedan od najvažnijih razloga zašto je Google danas lider i zašto su u jednom trenutku prestigli Microsoft taj što su se odlučili fokusirati na komunikaciju s krajnjim korisnicima, dok je Microsoft ostao uporan u fokusu na tehnički aspekt.

“Tko god radi u Hrvatskoj, mora se ljudima obraćati na hrvatskom. Dakle, ako si strana firma, tebi trebaju domaći predstavnici da te približe domaćoj publici. Kad se ljudima obraćaš istim jezikom koji oni sami govore, onda to više nije nešto strano, nego se doživljava kao ‘naše’, jer je prilagođeno za lokalce. Google zato zapošljava jako puno ljudi s diplomama filozofskog faksa, jako puno jezičara”, priča mi Ivan. Kaže da je problem u tome što studenti humanističkih smjerova nisu svjesni da mogu naći poslove u IT-u, jer se drže klišeja da je to rezervirano samo za tehnička i informatička zanimanja. A digitalne firme danas traži širok spektar zanimanja.

Najvažnija godina konferencije #DigitalnaKarijera

Danas živimo i radimo online, a tone poslova možete raditi od doma ili odakle god želite, glavno da imate dovoljno brzi internet. Ne morate čak ni bježati iz Hrvatske. Digitalna ekonomija znači apsolutno otvoreno tržište, koje ne ovisi o državnim granicama i vašoj lokaciji. Nezavisni profesionalci koji rade online danas zauzimaju sve veći dio tržišta rada, a u iduće tri godine digitalna ekonomija preuzet će oko četvrtinu svjetske ekonomije.

Zato je Brkan toliko napaljen na #DigitalnuKarijeru, konferenciju o online poslovanju koju Netokracija organizira treću godinu zaredom. Prvu su organizirali u Osijeku, što zbog prijatelja s kojima rade, što zbog činjenice da tamo već godinama raste scena kojoj tepaju da je domaća Silicijska dolina. Odaziv ih je iznenadio – posjetilo ih je više od 300 studenata, a oni s humanističkih smjerova nisu imali pojma da za njih postoje poslovi u digitalnoj ekonomiji. Konferencija je bila besplatna, u popodnevnim terminima, tako da nisu nikoga tjerali na rano buđenje. Umjesto na nekom tehničkom faksu, premijerno izdanje #DigitalneKonferencije održali su na Ekonomiji.

Za predavače, zvali su ljude koji vlastitim pričama i životnim iskustvom studentima mogu dokazati da za njih postoje online poslovi, i da za to ne trebaju biti programeri, koderi ili inženjeri. Primjerice, u Osijeku su zvali svog nekadašnjeg člana uredništva Nebojšu Grbačića, stručnjaka za marketing i poslovanje na internetu, tipa koji je završio novinarstvo i politologiju da bi nakon faksa našao karijeru u marketingu, i to digitalnom. Nebojša danas vodi marketinšku agenciju Cvoke i zaslužan je za projekte poput stranice volim-meso.hr, za koji vjerojatno znate ako ste ljubitelj mesa, a iza koje zapravo stoji jedan domaći mesni brend. Radio je i za Pepsi, i za Grawe, i za mnoge druge velike korporacije; oblikovao je njihove online reklamne kampanje s naglaskom na komunikaciju s klijentima, običnim ljudima.

Na konferenciju dovode lokalne ljude koji su uspjeli

Godinu kasnije, na prijedlog njihovog voditelja poslovnog razvoja Josipa Zuraka, ekipa Netokracije konferenciju odvodi na more, u Zadar. Na tom, drugom, izdanju konferencije, fokusiraju se na lokalne priče o uspjehu, kako bi studentima i posjetiteljima #DigitalneKarijere predstavili ljude iz njihove sredine koji odlično posluju na internetu. Tu zovu Marka Mišulića, Zadranina koji je u Zagrebu diplomirao ekonomiju, osam godina radio u financijskom sektoru, a zatim se vratio u Zadar, gdje je osnovao Rentlio, popularnu aplikaciju za upravljanje malim hotelima, hostelima i apartmanima.

Marko je tisućama iznajmljivača omogućio lako poslovanje u turističkom sektoru jer im je na jednom mjestu pružio sustav upravljanja objektom kojeg rentaju. Eliminirao je papirologiju i birokraciju i pružio digitalno rješenje. Osnovna poanta konferencije #DigitalnaKarijera jest educirati ljude o tome što danas znači digitalno i objasniti svima koji nemaju tehničko obrazovanje da za njih tu postoje poslovi. Dok su prva dva izdanja bila eksperimentalna i samo u popodnevnim terminima, ove godine žele veliki, cjelodnevni događaj.

Svake godine žele na drugu lokaciju, kako bi došli u manje sredine – kod nas je ionako sve centralizirano – i predstavili primjere lokalnih uspješnih biznisa u digitalnoj ekonomiji. Bitno im je pokazati uspjeh na lokalnoj razini, spojiti taj digitalni svijet sa stvarnim. Upravo zato, program i datum održavanja ovogodišnje #DigitalneKarijere za sada nisu posve definirani.

Digitalni stručnjaci bez tehnološkog obrazovanja

Kad ga pitam o ljudima koji rade u digitalnom okruženju, a ne dolaze iz tehnoloških smjerova, Ivan odjednom spominje i Roberta Petkovića, jednog od najtraženijih web analitičara u regiji, koji je po zanimanju psiholog. Ne dizajnira sajtove i ne programira aplikacije, stvar je u tome da kao psiholog pomaže u tome, jer razumije kako ljudi reagiraju. On će vam pomoći da u što manje klikova napravite što više stvari, pomoći će programerima i dizajnerima da stvore aplikaciju koju jako brzo skužite. A to je od presudne važnosti.

U nekom trenutku razgovora, Ivan spominje i novozelandskog UFC borca Dana Hookera koji je svoj MMA trening započeo tako što je na YouTubeu proučavao snimke hrvačkih zahvata. Ovo možda zvuči kao banalan primjer, ali je naprosto činjenica. Jer, danas, za gomilu toga, jedino što vam treba jest dovoljno brza internet veza i ozbiljna količina upornosti.

Što se digitalnih poslova tiče, Netokracija je sada regionalni autoritet i lider. Osim Zagreba, imaju podružnice u Ljubljani i Beogradu. Slovenski sajt bez službenog ureda vodi Ana, Splićanka s ljubljanskom adresom, a u Beogradu imaju ured u centru grada u kojem tipkaju tri tipa koji se zovu Marko. Ta tri ureda koje Brkan koordinira i široka mreža suradnika diljem svijeta stvaraju svake godine sve ozbiljniju online zajednicu Netokracije.