Oleg Kašin za Telegram: Kako je Putin postao imperijalist i zašto se na kraju toga preplašio
Telegramov dopisnik iz Moskve, cijenjeni ruski novinar, pisac i publicist, objašnjava zašto se Vladimir Putin nakon nekoliko nevjerojatno imperijalističkih govora - u kojima se faktički proglasio nasljednikom djela carice Katarine Velike - na kraju ipak prepao svoje nove uloge ujedinitelja ruskih zemalja
Ovo bi mogla biti zabavna anegdota nečijih memoara za pedeset godina: na zatvorenoj sjednici s najkrupnijim ruskim poslovnim magnatima, predsjednik Vladimir Putin ispričao je kako mu je, na pregovorima u Minsku, ukrajinski predsjednik Petar Porošenko ponudio “nek si nosi Donbas” (oblast oko Donjecka koja nosi 20 posto ukrajinskog BDP-a i oko četvrtine izvoza). Putin mu je, navodno, odgovorio kako mu to ne pada na pamet. Kada se spomenuta anegdota proširila u medije, ukrajinska strana pojasnila je da Porošenko nije rekao “nosite si Donbas”, nego “nosite se iz Donbasa”.
Najveća geopolitička katastrofa
Na ukrajinskom ti izrazi zvuče vrlo slično pa se svačiji sluh lako može zabuniti, a ukrajinska verzija zvuči bliže istini. Iako to ovisi o kutu gledanja. Ne možemo znati o čemu su točno Porošenko i Putin razgovarali u Minsku. No možemo pretpostaviti da bi Putin odbio Donbas, da mu ga je Porošenko uistinu ponudio. Donbas Putinu ne treba. U prvim danima svog predsjedavanja, od 2000. godine, Vladimir Putin uporno je ponavljao kako je raspad SSSR-a „najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća“. Ta izreka nije tako jednostavna kako se čini. U čemu se točno sastoji katastrofa? Vjerojatno u tome što se petnaest država od kojih se sastojao SSSR odlučilo odvojiti.
Zajednička država jednostavno se raspala. U Putinovoj tezi postoji element licemjerja, jer ako se jedna tako velika država uspjela raspasti u nekoliko novih bez rata i krvoprolića – u tome nema nikakve katastrofe. Ljudi kao i prije žive u svojim domovima, djeca idu u školu, nad gradovima izlazi sunce. Pogranične točke su na putevima, a novčani apoeni raznog su dizajna, što se, dakako, nekome ne mora sviđati. No nazvati to katastrofom ipak je pretjerano. Do prošlog proljeća Vladimir Putin nije želio reći zašto zapravo raspad SSSR-a smatra katastrofom. Međutim odgovor leži na površini.
Jelcinova miroljubiva gesta
Dobitnik Nobelove nagrade, pisac Aleksandar Solženjicin formulirao je odgovor prije gotovo dvadeset godina u svojoj knjizi „Rusija u raspadu“, nazvavši Ruse nakon raspada SSSR-a “najvećim razjedinjenim narodom na svijetu”. I to je najbliže istini. Teritorij Sovjetskog Saveza na kojem su stoljećima živjeli Rusi nije se poklapao s granicama sadašnje Ruske Federacije. U Kazahstanu, kojemu je još Staljin pripojio ogromne dijelove južnog Sibira, Rusi su čak činili većinu – njih je tamo uvijek bilo više nego Kazahstanaca. Pokrajine s ruskom većinom postojale su (i još uvijek postoje) čak i u pribaltičkim zemljama, Estoniji i Latviji.
Ljudi su naraštajima živjeli u zemlji kojoj je prijestolnica bila Moskva, a službeni jezik – ruski. I odjednom se 1991. godine dogodilo da je Rusija za te ljude postala strana država. Pribaltički Rusi, Rusi s Krima, Rusi iz istočne Ukrajine, Rusi iz Bjelorusije i kazahstanski Rusi odjednom su za Rusiju postali strani državljani. Ta priča sliči ponešto na događaje koji su se odvijali početkom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. No, ako se Slobodan Milošević trudio proširiti granice Srbije gurnuvši državu u krvavi rat, ruski predsjednik Boris Jelcin ponio se drugačije – nije ni pokušavao promijeniti postojeće granice iz sovjetskih vremena niti je krenuo u zaštitu Rusa koji su se našli preko granice.
Područje Krima, s pripadajućom većinom ruskog stanovništva u Rusiji se uvijek smatralo glavnim simbolom „najveće geopolitičke katastrofe“. Dio Ukrajine postao je tek 1954. godine kao rezultat samovoljne odluke bivšeg sovjetskog predsjednika Nikite Hrušćova.
To je zbunjivalo mnoge suvremenike počevši od Solženjicina. Žudnja za nacionalnim uzvratnim udarcem devedesetih postala je sve popularnija i kao konačni rezultat dovela na vlast Vladimira Putina. No i njemu je trebalo gotovo petnaest godina da si sabere misli i proglasi se liderom takozvanog cijelog ruskog svijeta. Odnosno cijelog teritorija na kojem žive Rusi neovisno o pripadnosti određenoj državi. Pripajanje Krima zaista je djelovalo kao ozbiljan povijesni uspjeh. To područje s pripadajućom većinom ruskog stanovništva u Rusiji se uvijek smatralo glavnim simbolom „najveće geopolitičke katastrofe“. Dio Ukrajine postao je tek 1954. godine kao rezultat samovoljne odluke bivšeg sovjetskog predsjednika Nikite Hrušćova.
Nasljednik Katarine Velike
S Krimom se vežu mnoge važne stranice nacionalne povijesti i kulture Rusije – u Krimu je živio Anton Čehov i bilo je to mjesto najtežih okršaja ruske flote – većina Rusa za 23 postsovjetske godine nisu se naučili odnositi prema Krimu kao stranoj zemlji, a mjesni stanovnici također su u većini smatrali Rusiju svojom domovinom, a ne Ukrajinu. Na ceremoniji u Moskvi, kada su proruski vođe s Krima potpisivali dogovor o pripajanju Rusiji, Putin je istupio s nevjerojatno imperijalističkim govorom. Osudio je boljševike i faktički sebe nazvao nasljednikom djela carice Katarine, koja je osvojila Krim u 18. stoljeću. Ruski su nacionalisti pljeskali Vladimiru Putinu – no čini se da se on prepao svoje nove uloge ujedinitelja ruskih zemalja. Ja mislim da se to ne vidi baš dobro izvan naše granice.
Putin je oduvijek sebe isticao upravo kao vođu višenacionalnog ruskog naroda kojemu pripada skoro dvjesto različitih narodnosti, i Rusi su samo jedan od tih dvjesto naroda, pri čemu ne i najsretniji. Jer za razliku od ostalih nemaju svoju republiku u sastavu Rusije.
U većini jezika riječi „ruskij“ i „rosijskij“ prevodi se jednom riječju s istim značenjem – ruski. No u ruskom te su riječi vrlo različite. Prva se odnosi na nacionalnost, a druga na državu. Ni u jednom službenom ruskom dokumentu, uključujući Ustav, nije rečeno da je država ruskog naroda. Unutar Rusije postoji tridesetak manjih nacionalnih država – Čečenija, Tatarstan, Jakutija i tako dalje – ali ruska nacionalna država ne postoji. Putin je oduvijek sebe isticao upravo kao vođu višenacionalnog ruskog naroda kojemu pripada skoro dvjesto različitih narodnosti, i Rusi su samo jedan od tih dvjesto naroda, pri čemu ne i najsretniji. Jer za razliku od ostalih nemaju svoju republiku u sastavu Rusije.
Putinu uopće ne treba Donbas
U ruskom kaznenom zakonu postoji važan članak 282 o ekstremizmu po kojem su mnogi ruski nacionalisti završili u zatvoru. Putin si jednostavno ne može dozvoliti da se nazove vođom Rusa jer će sručiti na sebe ustrojstvo suvremene ruske države. To je smiješno, no Putin doista ne može reći da su njegovi interesi na istoku Ukrajine povezani s time što Rusa tamo ima više nego Ukrajinaca. To je prava ruska politička korektnost – koja je jača od Putina. Kao krajnji rezultat toga, ruske i proruske strane ratuju na istoku Ukrajine ne znajući zašto – formalno se to naziva „posebni status nekoliko pokrajina u Donjeckoj i Luganskoj oblasti“.
Formalno Rusi nemaju nikakvu državu, a višenacionalna Ruska Federacija njima nije domovina i nikada nije ni bila. Ukoliko je Porošenko doista Putinu rekao „nosite si Donbas”, to je bila igra na sigurno ukrajinskog predsjednika. Jer on zna da Donbas Putinu ne treba.
Rat bez cilja i bez smisla najvjerojatnije je najgori rat kakav uopće može biti. Separatisti s istoka Ukrajine iskorištavaju sovjetsku retoriku i prije svega retoriku iz vremena drugog svjetskog rata, zato što osim te retorike oni zapravo nemaju ništa što bi im se moglo priznati. Milošević se na mjestu Putina nije ustručavao govoriti da želi zauzeti „vjekovne srpske zemlje“ i pripojiti ih Srbiji. Putin se boji govoriti o vjekovnim ruskim zemljama više nego vojnog poraza. Formalno Rusi nemaju nikakvu državu, a višenacionalna Ruska Federacija njima nije domovina i nikada nije ni bila. Ukoliko je Porošenko doista rekao Putinu „nosite si Donbas”, to je bila igra na sigurno ukrajinskog predsjednika. Jer on zna da Donbas Putinu ne treba.
Oleg Kašin (1980), ruski je novinar, pisac i politički aktivist. Autor je romana “Rusija u banani”, “Gorbi san” i “Rubikova kocka” te publicističkih knjiga o ruskoj politici. Bio jedan od organizatora prosvjeda protiv Putina u Moskvi i član koordinacijskog odbora ruske opozicije. Radio kao novinar u listovima Komersant i Izvjestija te magazinima Ekspert, Ruski život i rusko izdanje Forbesa. Danas izdaje novine Kasin te piše za Deutsche Welle i za nekoliko ruskih magazina. Za Telegram surađuje od travnja 2015. godine, kao dopisnik i analitičar.