Ako je Arsen bio i ostao najveći kantautor na ovim prostorima, Oliver je svakako najveći pjevač, s minimalnim izgledima da ga netko u skorije vrijeme nadmaši. On jeste bio simbol Dalmacije, što uvažavajući njegovu osobnost, melos i teme njegovih pjesama, nije začudujće, ali je pjevao univerzalnim jezikom i dirao je ljude na najosjetljivijim mjestima gdje god je njegova glazba dopirala. Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera
Vijest o odlasku Olivera Dragojevića, koliko god je javnost bila upoznata s teškom bolešću s kojom se posljednih mjeseci borio, je ljude ipak zatekla. Ponajprije stoga jer nikome nije izgledalo vjerovatno da netko toliko velik i koji je mnogima obilježio živote uopće i može otići. U tom smislu zasigurno i neće, s obzirom da se Oliver sa svojim pjesmama zauvijek upisao u kulturnu baštinu Hrvatske i svih ovih prostora.
Pisati sada detaljno o njegovoj karijeri ne bi imalo puno smisla, u prvom redu zbog toga što se o njoj uglavnom sve zna, a potom i što je Zlatko Gall u više svojih knjiga već napravio, najupečatljivije u ‘Južnjačkoj utjehi’, Oliverovoj autobiografiji, koja ga je konačno smjestila na mjesto na koje pripada. To mjesto svakako nije u ladici šlager pjevača i onoga kojeg će se pamtiti isključivo po hitovima, iako ih ima više, no što bi se mnogi mogli i nadati.
Oliver je već odavno postao kulturna činjenica i što je najvažnije, istinski je živio sve ono o čemu je pjevao, pa ne bi bilo pretjerano reći kako bi upravo crno-bijela fotografija s naslovnice spomenute knjige s cigaretom u ustima mogla samo u jednom kadru opisati što je taj čovjek bio. Iskonski Mediteranac, zauvijek vezan za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, strastveno vezan uz more i netko tko je uvijek vjerovao da je izabrao ispravan put.
Uspio je pomiriti vlastiti senzibilitet i pjesme
Da mu je bilo lako, nije. Trebao je proći turneje sa bandom za gaže po Njemačkoj i doživjeli zvjezdani uspon krajem sedamdesetih i osamdesetih, pa stagnaciju i nastupe po diskotekama ranih devedesetih te konačno novu afirmaciju u drugoj polovici devedesetih pa sve do danas. Da mu je karijera stala samo na fazi suradnje sa Zdenkom Runjićem, svakako bi bio jedan od najvećih, no činjenica da ju je jednako kvalitetnim albumima uspio revitalizirati i, opći je dojam, konačno pomiriti vlastiti senzibilitet i albume koje je snimao dvijetisućitih, pretvorila ga je definitivno u najvećeg.
Ako je Arsen bio i ostao najveći kantautor na ovim prostorima, Oliver je svakako najveći pjevač, s minimalnim izgledima da ga netko u skorije vrijeme nadmaši. On jeste bio simbol Dalmacije, što uvažavajući njegovu osobnost, melos i teme njegovih pjesama, nije začudujće, ali je pjevao univerzalnim jezikom i dirao je ljude na najosjetljivijim mjestima gdje god je njegova glazba dopirala. Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera.
Prekretnica čitavog jednog društva iscrpljenog ratom
Iako je glazba uvijek činila snažniji dio njegovog opusa od tekstova, rijetki su oni koji nisu barem ponekad zaplakali na ‘Ča je život, vengo fantažija’, ‘Oprosti mi pape’ ili ‘Ništa nova’, a u moru pjesama posvećenih starom Splitu ‘Picaferaj’ će zauvijek ostati nenadmašan. Njegova i Popadićeva pjesma o Hajduku dirnula bi pak i srce najtvrđeg dinamovca i do danas je nitko nije nadmašio. Kao što je u jednom eseju o ‘Cesarici’ primijetio Đorđe Matić, ta pjesma označila je svojevrsnu prekretnicu, ne samo Oliverova karijere, nego i sentimenta čitavog jednog društva iscrpljenog ratom i crnilom, koje se konačno zaželilo ljubavi. Bez obzira što je oduvijek i gotovo u pravilu jedino pjevao o ljubavi i o moru, u pravilu se kloneći politike, odlučio je ostati kod svoje odluke da nakon rata ne ode nastupati u Beograd.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad nas ovako veliki ljudi napuste, prirodna je činjenica da će se o njihovom nasljeđu neko vrijeme intenzivno pričati, da će porasti interes za njihove albume i knjige koje su pisali o njima, no kad taj prvi interes prođe, ostat će iznova ono što je bilo prije svega toga. Čovjek i njegova glazba, koju smo slušali, slušamo i slušat ćemo u raznim prigodama, bili veseli ili tužni i koji će nam i dalje pomagati da brodimo kroz život s manje brazgotina, nego bez njega. Što se ovog autora tiče, ‘Nocturno’ i ‘Tristeca’ s njegovog zajedničkog albuma sa Stjepanom Hauserom, predstavljaju čistu emociju za najcrnje dane i zbog svega navedenog možemo biti sretni što smo bili njegovi suvremenici.
Južnjačka utjeha/Zlatko Gall Screenshot
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Oliver je bio puno više od svojih hitova. Bio je kulturna činjenica, čovjek koji je istinski živio ono što je pjevao
Markovina objašnjava zašto možemo biti sretni što smo bili suvremenici Olivera Dragojevića
Ako je Arsen bio i ostao najveći kantautor na ovim prostorima, Oliver je svakako najveći pjevač, s minimalnim izgledima da ga netko u skorije vrijeme nadmaši. On jeste bio simbol Dalmacije, što uvažavajući njegovu osobnost, melos i teme njegovih pjesama, nije začudujće, ali je pjevao univerzalnim jezikom i dirao je ljude na najosjetljivijim mjestima gdje god je njegova glazba dopirala. Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera
Vijest o odlasku Olivera Dragojevića, koliko god je javnost bila upoznata s teškom bolešću s kojom se posljednih mjeseci borio, je ljude ipak zatekla. Ponajprije stoga jer nikome nije izgledalo vjerovatno da netko toliko velik i koji je mnogima obilježio živote uopće i može otići. U tom smislu zasigurno i neće, s obzirom da se Oliver sa svojim pjesmama zauvijek upisao u kulturnu baštinu Hrvatske i svih ovih prostora.
Pisati sada detaljno o njegovoj karijeri ne bi imalo puno smisla, u prvom redu zbog toga što se o njoj uglavnom sve zna, a potom i što je Zlatko Gall u više svojih knjiga već napravio, najupečatljivije u ‘Južnjačkoj utjehi’, Oliverovoj autobiografiji, koja ga je konačno smjestila na mjesto na koje pripada. To mjesto svakako nije u ladici šlager pjevača i onoga kojeg će se pamtiti isključivo po hitovima, iako ih ima više, no što bi se mnogi mogli i nadati.
Oliver je već odavno postao kulturna činjenica i što je najvažnije, istinski je živio sve ono o čemu je pjevao, pa ne bi bilo pretjerano reći kako bi upravo crno-bijela fotografija s naslovnice spomenute knjige s cigaretom u ustima mogla samo u jednom kadru opisati što je taj čovjek bio. Iskonski Mediteranac, zauvijek vezan za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, strastveno vezan uz more i netko tko je uvijek vjerovao da je izabrao ispravan put.
Uspio je pomiriti vlastiti senzibilitet i pjesme
Da mu je bilo lako, nije. Trebao je proći turneje sa bandom za gaže po Njemačkoj i doživjeli zvjezdani uspon krajem sedamdesetih i osamdesetih, pa stagnaciju i nastupe po diskotekama ranih devedesetih te konačno novu afirmaciju u drugoj polovici devedesetih pa sve do danas. Da mu je karijera stala samo na fazi suradnje sa Zdenkom Runjićem, svakako bi bio jedan od najvećih, no činjenica da ju je jednako kvalitetnim albumima uspio revitalizirati i, opći je dojam, konačno pomiriti vlastiti senzibilitet i albume koje je snimao dvijetisućitih, pretvorila ga je definitivno u najvećeg.
Ako je Arsen bio i ostao najveći kantautor na ovim prostorima, Oliver je svakako najveći pjevač, s minimalnim izgledima da ga netko u skorije vrijeme nadmaši. On jeste bio simbol Dalmacije, što uvažavajući njegovu osobnost, melos i teme njegovih pjesama, nije začudujće, ali je pjevao univerzalnim jezikom i dirao je ljude na najosjetljivijim mjestima gdje god je njegova glazba dopirala. Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera.
Prekretnica čitavog jednog društva iscrpljenog ratom
Iako je glazba uvijek činila snažniji dio njegovog opusa od tekstova, rijetki su oni koji nisu barem ponekad zaplakali na ‘Ča je život, vengo fantažija’, ‘Oprosti mi pape’ ili ‘Ništa nova’, a u moru pjesama posvećenih starom Splitu ‘Picaferaj’ će zauvijek ostati nenadmašan. Njegova i Popadićeva pjesma o Hajduku dirnula bi pak i srce najtvrđeg dinamovca i do danas je nitko nije nadmašio. Kao što je u jednom eseju o ‘Cesarici’ primijetio Đorđe Matić, ta pjesma označila je svojevrsnu prekretnicu, ne samo Oliverova karijere, nego i sentimenta čitavog jednog društva iscrpljenog ratom i crnilom, koje se konačno zaželilo ljubavi. Bez obzira što je oduvijek i gotovo u pravilu jedino pjevao o ljubavi i o moru, u pravilu se kloneći politike, odlučio je ostati kod svoje odluke da nakon rata ne ode nastupati u Beograd.
Kad nas ovako veliki ljudi napuste, prirodna je činjenica da će se o njihovom nasljeđu neko vrijeme intenzivno pričati, da će porasti interes za njihove albume i knjige koje su pisali o njima, no kad taj prvi interes prođe, ostat će iznova ono što je bilo prije svega toga. Čovjek i njegova glazba, koju smo slušali, slušamo i slušat ćemo u raznim prigodama, bili veseli ili tužni i koji će nam i dalje pomagati da brodimo kroz život s manje brazgotina, nego bez njega. Što se ovog autora tiče, ‘Nocturno’ i ‘Tristeca’ s njegovog zajedničkog albuma sa Stjepanom Hauserom, predstavljaju čistu emociju za najcrnje dane i zbog svega navedenog možemo biti sretni što smo bili njegovi suvremenici.