Osam osnovnih stvari kojima nas treba naučiti potres u Zagrebu

Pisala sam jučer o tome kako su vlasnici porušenih stanova i kuća u Zagrebu posvema prepušteni sami sebi i svojoj nevolji i kako im ama baš nikakvu logistiku ni pomoć ne pružaju ni Bandićeva vlast, ni Plenkovićeva vlada. Na to su mi se javili postradali građani koji su se, pričajući mi svoja iskustva, potužili na nevjerojatan nemar, prazne priče i dezorijentaciju administracije i institucija vlasti.

Novinaru je drago kad stvarni ljudi potvrde njihova zapažanja. Ali dobila sam i drugačije komentare, neke ljutite, neke sarkastične.

Prigovori koji drže vodu

Svi se oni svode na konstataciju da su vlasnici nekretnina u centru Zagreba bili dužni sami brinuti o svojoj vrijednoj imovini. Ako nisu vodili računa o održavanju svojih zgrada – a mnogi očito nisu jer im se inače kuće ne bi raspale – zašto bi to bio bilo čiji problem osim njihov? Pa s kojim pravom sada očekuju da zajednica financira posljedice njihovog nemara? Zar misle da bi sada sredstvima poreznih obveznika njima trebalo izgraditi nove stanove i kuće na do jučer najskupljim, a sada devastiranim lokacijama? Tako se u ovu raspravu uključuju kritičari.

Mora se priznati da su takvi prigovori racionalni premda se ljude u ovakvim katastrofama nipošto ne smije ostaviti same na ledini kao što je to slučaj sa Zagrepčanima. Jest da su propisi koji se odnose na održavanje zgrada manjkavi. Jest da nikakve kontrole nema. I točno je da su mnoge opasne nadogradnje i adaptacije u Zagrebu izvedene po koruptivnom modelu. Ali činjenica je da su uredno održavani objekti u ovom potresu ipak pretrpjeli samo manja oštećenja, a propali su oni zapušteni. Valjda je ova nesreći barem utoliko ljudima otvorila oči.

Čuvanje vlasništva puno košta

Ajmo zato vidjeti što se sve dalo naučiti u ovom potresu pa da makar to bude široko prihvaćeno jednom zauvijek.

PRVO, nužno je osvijestiti da je vlasništvo obaveza i odgovornost. Vlasništvo je skupo i puno košta ne samo kad kupujemo kuću ili stan, nego sve dok ih imamo. Za nekretninu koja je projektirana da traje 100 godina, jedan posto vrijednosti mora se svake godine uložiti u održavanje jer objekti s vremenom propadaju. Nakon određenog perioda treba popraviti krov ili postaviti novi, promijeniti instalacije, ugraditi novi lift, bojati stubište, krpati stepenište, mijenjati prozore i vrata i tako dalje. I, dakako, brinuti o vlastitom prostoru unutar zajedničkog objekta.

To znači da će održavanje stana u zgradi u centru Zagreba koji, recimo, vrijedi 300.000 eura, koštati tri tisuće eura godišnje. Ne svake godine točno toliko, ali u prosjeku da. U interesu je vlasnika da se prema toj matematici odnosi pedantno jer riječ je o njegovom ulaganju, njegovom novcu i njegovoj odgovornosti, a i posljedicama koje će snositi ako je ovo zanemario.

I zgrada je vaša briga, ne samo vaš stan

Zato, kao što svi znamo, tržišna cijena stana slične kvadrature – u Zagrebu i bilo gdje – jako ovisi o tome kako su održavani stan i zgrada u kojoj se on nalazi. To je logično. U stan o kome su se prijašnji vlasnici dobro brinuli možete se odmah useliti, a da ne promijenite ni jednu pločicu. U onaj koji je propao morate najprije uložiti gomilu novca da ga dovedete u pristojno stanje.

DRUGO, mnogi građani kupe stan u zgradi i s veseljem se bace na unutarnje uređenje svog novog doma, ali pritom ne razmišljaju o tome u kakvom je stanju objekt u koji se useljavaju. Koliko je star. Je li kvalitetno održavan ili nije. Je li gore krov star 64 godine ili je novi. Jesu li ikad promijenjene instalacije. S kime je ugovoreno održavanje i kako ta tvrtka radi svoj posao. A to je jako važno jer će vas, kad-tad, kao vlasnika i stanara, dočekati velika pričuva ako je cijela zgrada u raspadu.

Vidjeli smo da su u ovom potresu potpuno razrušeni i neki prekrasno uređeni stanovi jer su bili u derutnim gradskim zgradama. Možete staviti u svoje kupaonice i zlatne kvake, ali ako udari potres, malo će vam značiti što je oaza iza vaših ulaznih vrata lijepa i komforna. Dakle, nije dovoljno urediti svoj stan, mora se ulagati u cijeli objekt da bi bio konstrukcijski siguran, zaštićen od vlage i svih drugih uzroka propadanja.

Ne, ne znate graditi sami

TREĆE, kad nas zaboli zub, zovemo zubara. Ako nam trebaju nove tenisice, ne pada nam na pamet da ih izradimo sami. Kad pukne guma na automobilu, idemo vulkanizeru. No mnogi vlasnici smatraju da kupovine, adaptacije, dogradnje i izgradnje znaju ugovoriti i obaviti bez pomoći certificiranih stručnjaka. Čini im se da su baš oni nepotreban trošak.

Zato dosta privatnih investicija ide bez statičara, bez nadzornog inženjera i s nekom nasumce angažiranom ekipom koja radi na crno i ne računa vam PDV. Taj neshvatljivo ležeran i opasan pristup koštao je mnoge i u ovom potresu. Zato, kad kupujete, adaptirate i rekonstruirate, zovite stručnjake i sklapajte ugovore s firmom koja izdaje račune i plaća porez. Tako imate garanciju da sve posljedice eventualno nestručno obavljenog posla neće jednog dana pasti samo na vaša leđa.

Zgrada mora imati plan obnove

Kao ČETVRTO, podsjetimo da svaka stambena zgrada s više vlasnika mora po zakonu imati upravitelja. I tako treba biti. Vlasnici stanova nisu stručni za održavanje objekata jer su liječnici, trgovci, krojači ili operni pjevači i zato im je nužan takav kvalificirani servis. Zgradama upravlja niz tvrtki koje su registrirane za taj posao i vlasnici dogovorno biraju s kojom će sklopiti ugovor.

Te tvrtke trebale bi redovito pregledavati zgrade o kojima se brinu kako bi vlasnicima mogli predlagati investicije potrebne za dobro održavanje.

Da bi bile kadre sastavljati umjesne planove obnove, one moraju surađivati s nizom različitih stručnjaka građevinskih i drugih zanimanja koji su im u stanju osigurati kvalitetnu ekspertizu o stanju objekata koji su im povjereni, o tome gdje je i kada potrebno intervenirati i kako. One vam također moraju moći ponuditi provjerene izvođače radova za čiju kvalitetu mogu jamčiti.

Lošem upravitelju treba otkazati

Ako tvrtka s kojom je ugovoreno održavanje sve to ne radi – a sada čujem da ima dosta takvih – tada se prvo treba ozbiljno zabrinuti. A odmah zatim te ugovore raskinuti i naći novog upravitelja koji će se za vašu imovinu brinuti marljivo, stručno i uz podnošenje transparentnih računa.

PETO, s punim osiguranjem za stanove i zgrade nije pametno kalkulirati. Jer, kad se dogodi neka nevolja, tući ćemo se u glavu što kakvoj osiguravajućoj kući nismo plaćali tih nekoliko stotina kuna godišnje koje se lako potroše za jedan odlazak po špeceraj.

Potresa ili poplave možda se neće biti još sto godina, ali nitko ne može biti siguran da neće zadesiti i njega. Kad je udario ovaj potres u Zagrebu, mnogi ljudi su mi rekli da baš od potresa nisu bili osigurani. Prema nekim podacima koje, doduše, nisam uspjela brzo provjeriti, navodno da je samo nekoliko posto postradalih obitelji plaćalo osiguranje od potresa. Slične situacije gledali smo prije nekoliko godina nakon poplava u Gunji, kao i kod dijela naših poljoprivrednika koji se svake sezone žale na poplave ili suše, ali se od njih uporno ne osiguravaju.

Svi osiguravaju aute, a stanove ne

Ako svake godine bez pogovora osiguravamo svoje automobile, zašto mislimo da nam osiguranje ne treba za nekretnine iako su one nemjerljivo skuplje od jednog auta? Vlasniku stana velike vrijednosti u Ilici ili u Savskoj ne može biti preskupo platiti osiguranje za taj stan jer, ako je slučaj takav, to znači da mu je bolje preseliti se negdje drugo.

ŠESTO se direktno nadovezuje na ovo prethodno. Konstatirajmo najprije da u generalno oronulom centru Zagreba ne žive samo bogatuni i zvijezde koje su pokupovale stare stanove i raskošno ih uredile po svojoj volji. Ima tu i dosta skromnih obitelji čiji su se članovi rodili u centru i stanove su naslijedili kao i umirovljenika koji teško kubure s malim mirovinama.

Nitko ne može biti izuzet

Lako je razumjeti da je za vlasnike sa slabo plaćenim zanimanjima i niskim standardom skupo održavanje tih stanova i zgrada u kojima se oni nalaze. No ono i mora biti skupo, pogotovo zato što se jedva išta u centru do sada propisno održavalo. Kad se mijenja krov koji se mora promijeniti jer je star 90 godina, to mora opasno povećati pričuvu.

Može zvučati okrutno, ali slab socijalni status pojednih vlasnika ne smije biti opravdanje da se blokira svaka akcija nužne obnove. A to se pogotovo odnosi na one vlasnike koji radije idu na egzotična putovanja nego da plaćaju održavanje svoje zgrade. U popravke se mora investirati i od toga nitko od ne može biti izuzet.

Zato je za one vlasnike koji objektivno ne mogu podnijeti trošak nekretnine u centru najpametnije da razmisle trebaju li doista ostati gdje jesu. Jer vjerojatno je bolje prodati taj stan i kupiti drugi negdje u puno jeftinijem, a možda i puno zelenijem i mirnijem dijelu grada.

Stand-up za Bandića

SEDMO, stanovati u centru je fora. Sve ti je blizu. Piješ kavu sa cijelim gradom kad ti padne na pamet. Svi dućani su okolo. Ako ne radiš u Botincu ili u Mlaki, ne treba ti ni auto. A te adrese iz centra se i jako nose.

Jedino što možda nije najpametnije imati stan centru grada ako govorimo konkretno o centru Zagreba. Centar Zagreba je, ako ćemo pravo, zapušten, klimav, pun štakora i stoljetne vlage. Starudija. Zato je vjerojatno racionalnije naći za sebe neki drugi kvart, sa čvršćim kućama pored kakvog lijepog parka, koje su se uz to i računale na potres. O tome vrijedi dobro promisliti ma kako da si se navikao na Britanac ili na Gajevu.

I napokon OSMO, također jako važno, a ideju mi je nekidan dao poznati američki satiričar i politički komentator Bill Mahler u jednom od svojih popularnih stand-up nastupa. Sumirajući na kraju svoja duhovita zapažanja vezana uz epidemiju korone, Mahler je Amerikancima poručio otprilike ovo: Pazite se, perite ruke, ne ljubite se s djecom, nosite maske, držite razmak. I svakako pazite da ubuduće ne glasate za morona.

Mahler je, naravno, mislio na Donalda Trumpa. A Zagrepčani neka to sebi prevedu na Zagreb.