Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Pariški galeristi misle da je ovaj dečko iz Zagreba jedan od najuzbudljivijih mladih kipara. Primio nas je u ateljeu

Kako je 29-godišnji Nikola Vudrag postao ozbiljna senzacija u Parizu

Postoje dva Vudraga. Jedan je vrhunski intelektualac koji stalno promišlja svijet oko sebe, koji zahvaljujući nesvakidašnjem obrazovanju i načitanosti, premda se baš nije nadavao intervjua u životu, rutinski formulira najkompliciranije odgovore i misli, bez zadrške citira razne filozofe i mislioce. Drugi je Vudrag radnik, odjeven u vatrootporni kombinezon, sa zaštitnim štitom, kacigom i naočalama, koji iznimnom vještinom reže čelik, vari željezo, izrađuje najsloženije željezne konstrukcije. Ovaj drugi Vudrag ovih je dana u punom pogonu. Naime, obećao je galeristima u Parizu da će im do 10. studenoga donijeti što je moguće više skulptura pa se sada žuri kako bi ispunio obećanje

Ugledni slovenski galerist i kolekcionar Lazo Vujić nazvao nas je iz Pariza gdje se održavala smotra suvremene umjetnosti, International Contemporary Art Fair, FIAC. Odmah je, bez uvoda, upozorio. “U Parizu se pojavio Nikola Vudrag, mladi kipar iz Zagreba, koji je izazvao veliku pozornost. Više galerija ponudilo mu je suradnju te mogućnost da u njihovim prostorima izloži svoje radove. Riječ je o galerijama kao što su Sparts, Loft Galerie, Galerie Montmantre, L’Expo… Svi se slažu da je taj mladi umjetnik iznimno talentiran, da je pred njim sjajna karijera jer je njegovo stvaralaštvo inovativno i kreativno te se razlikuje od današnjih pomodnih trendova.”

S obzirom da je Vujić vrstan poznavatelj likovne umjetnosti, a nije uključen u nadmetanja raznih domaćih likovnih interesnih skupina pa se može vjerovati u njegovu objektivnost, potražili smo Nikolu Vudraga kako bi iz prve ruke saznali što je to privuklo pozornost pariških galerista. Vudrag ima vrlo jednostavno objašnjenje:

“Željezo! Sirovina, težina, konkretni komad željeza i aura kojom zrači. U svijetu se kipari više ne bave pretjerano tim materijom, a kako je meni željezo glavni materijal, nije me bilo teško zapaziti. Željezo je za mene elementarna ruda bilo kakvog “logosa ili manifestacije, simbol čvrste, konkretne materije. Ljudima je dosta pop arta i street arta, dosjetki i fora, zasićeni su i više nemaju povjerenja u nove, subverzivne materijale kao što su poliester, aluminij, poliuretanska pjena ili silikon, a bronca, drvo, staklo postali su preklasični”, priča mladi umjetnik.

Vudrag s jednom od skulprura na kojima trenutno radi prije Pariza Vjekoslav Skledar

Djed je bio kovač i varioc, i tako je sve počelo

Posebno mu se u Parizu dopao interes koji su izazvali njegovi radovi koje je radio sebi za gušt. To, kaže, nije doživio u Hrvatskoj. “U Parizu su se najviše izlagale i prodavale instalacije, koncepti, slike, pa sam stekao dojam kako su jedva dočekali da se pojavi netko tko radi s drugačijim materijalom. Mnogi galeristi priznali su mi da im nedostaje one “kiferovske” umjetnosti prepune svježine, inovativnosti, provokacija i pomicanja granica umjetnosti. Imajući na umu Pariz kao centar umjetnosti i velike filtrirane konkurencije, bio sam ponosan pa i ugodno iznenađen kad sam kao, recimo to tako, “balkanski željezar” privukao pozornost u velikom Parizu, da sam svugdje dobro prošao. I još nešto: u Parizu me iznenadilo što je većina stvari koje sam radio isključivo za svoj gušt, odlično ocijenjena, dok su u Zagrebu neki krugovi krajnje sumnjičavi prema takvim radovima. Kod nas se cijene samo umjetnici koji prate svjetske trendove, a ne one koji žele dati nešto novo, drugačije…”

Za Vudragov odabir željeza najzaslužniji je njegov djed koji je bio kovač i varioc. Zbog toga je, prisjeća se, prije olovke u rukama držao elektrodu. “Mogu se ljepše potpisati elektrodom nego olovkom i uvijek se sjetim kako je sve krenulo od djedove definicije: “Sve što si želiš, možeš svojim rukama stvoriti”. Tom rečenicom započeo je moj umjetnički put.”

Međutim lako se moglo dogoditi da Nikola Vudrag ne vidi Pariz i tako propusti životnu priliku. Na putovanje je krenuo na nagovor kolegice kiparice Paule Banić, s kojom je i radio na nekoliko umjetničkih projekata. Odlučili su otputovati u Pariz s namjerom istraživanja i probijanja na art scenu. No Vudrag, želeći prije puta završiti neke svoje radove kako bi ispoštivao ranije dogovore, vario je po deset sati dnevno, što mu je prouzročilo zdravstvene probleme. S obzirom da se ne smije variti više od pet ili šest sati dnevno, a on je radio dvostruko duže, dobio je upalu očiju pa ih nekoliko dana uopće nije mogao. Kaže da je imao osjećaj kao da je u njima bio pijesak. Na sreću, oporavio se pa je njegovo studijsko putovanje bilo pun pogodak. Premda, od njega nije ništa posebno očekivao. “Kolegica Banić vodila me po aerodromima za ruku jer ništa nisam vidio. No, sav taj napor i bol u očima nestali su kad se na horizontu pojavio 300 metara visok željezni Eiffelov toranj.”

Ozbiljna fascinacija Eiffelovim tornjem

Vudragu se posebno dopalo ozračje tolerancije u Parizu u kojem nema granica za kulturno stvaralaštvo, gdje postoji potreba za novim izričajima i stilovima i želja da se napravi art frka. Galeristi u Parizu sve češće rade izložbe za klijente, a ne za publiku, pa je Vudragu bilo s njima lako razgovarati jer poznaju ukus svojih kupaca. Posebno ga je impresionirao Eiffelov toranj za koji je priznao da mu je velika umjetnička inspiracija.

Vudrag u radioni zna variti i po deset sati dnevno. Za odabir željeza najzaslužniji je njegov djed koji je bio kovač i varioc Vjekoslav Skledar

“Toranj mi je blizak jer je izrađen od željeza, no impresionirao me njegov dojam u prostoru, način izrade, vizija, nepokolebljiva volja, želja da se sagradi konstrukcijsko remek djelo od sirovog materijala. I sve to kad nitko nije vjerovao u mogućnost realizacije. Fasciniralo me kako je cijeli taj posao obavljen: sa žrtvom za viši cilj i impresivnim poslovnim integritetom Eiffela. Zato sam se u Parizu prije sporazumio s Eiffelom, nego li sa suvremenim kiparima.”

Vudragov željezni portret Iron Maiden, sastavljen od armirajućih šipki

Budući da je na mnogim fotografijama Vudrag u crnoj odjeći, obrijane glave, dugih, gustih brkova i brade vrlo markantnog izgleda, dosta smo se iznenadili kad se pojavio u sivoj kombinaciji hlača, jakne, cipela, dakle, do zadnjeg detalja u istoj boji te uredne, kratke frizure. S obzirom da je ostavio posve drugačiji dojam, bilo je očito da su umjetničke transformacije pratile preobrazbe i u izgledu, što zapravo ne čudi jer je Vudragu tek 29 godina.

Najveća i najteža skulptura u Meštrovićevom paviljonu

Premda je iznimno mlad, Vudrag se već 15 godina bavi umjetnošću, 10 godina intenzivno kiparstvom. Izlagao je u Berlinu, Sofiji, Mariboru, Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Osijeku… Njegov se umjetnički opus sastoji od dva dijela. Od izrade medalja, među kojima su najpoznatije one Nikole Tesle, Žarka Dolinara, Kralja Tomislava, ali i Edgara Allana Poea, Ludwiga van Beethovena, Victora Hugoa, izrade nagrada poput Inovacijske nagrade za Hrvatsko-njemačku trgovinsku industrijsku komoru, ili nagradu za životno djelo dodijeljenu redatelju Oliveru Stoneu, te u većoj formi gradnje javnih spomenika kao što je Veli Jože u Berlinu s kolegicom Banić, te samostalni projekti kao Dekanski park u Zagrebu, Mač kralja Tomislava u Lovincu, skulptura profesora Predraga Kerosa u Zagrebu.

Koautor je Gospe od Lorete na kojoj je radio portret, 12 metara visokog spomenika u Primoštenu, a nedavno je konstruirao gotovo 13 metara veliku skulpturu Nikole Tesle, najveći Teslin spomenik u svijetu u formi skice za funkcionalni dalekovod. Ta je skulptura bila najveća i najteža skulptura ikad postavljena u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu. Zbog toga je Vudrag, uz velikog kipara Kostu Angeli Radovanija, jedini skulptor u nas koji može izrađivati medalje i minijature te punu plastiku i golemu spomeničku skulpturu. I u obje te vrste, od radova u reljefu do figurativnih i apstraktnih formi, Vudrag je jednako uspješan, inovativan i kreativan. Minuciozna preciznost i vrhunska tehnika koje je stekao izrađujući medalje zaslužne su što je svaki dio Vudragovih skulptura razrađen do najmanjeg detalja. Objašnjava kako se ne suzdržava ili ograničava na samo jedan likovni izričaj.

Portret 50 god starijeg prijatelja Marijana, Zaratustra

“Svaka ideja vrijedna je svog načina prezentacije i ne bi trebala biti ograničena nekim likovnim izričajem ili tradicijom. Postoji bezbroj metoda likovnog izražavanja, i ne mislim samo na fizička sredstva, iako najviše preferiram klasični pristup kao najčišći. Ponekad odaberem veću metalnu formu od 12 metara, a ponekad medalju od 12 centimetara, a obje za mene imaju istu likovnu i konceptualnu vrijednost.”

‘Mojim radovima potrebna je neka svrsihovitost, viši smisao’

Da bi stigao do studija kiparstva, Vudrag je morao proći doista neobičan put. Po završetku osnovne škole upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. “Uvijek sam promišljao život, razmišljao o njegovim temeljima, gdje sam, što sam, tko sam, pokušao proniknuti u razloge ljudskog postojanja. Uočio sam da postoji sličan pristup ljudima kroz religiju i teologiju, kao i kroz umjetničke radove kad se promovira, neću reći ideologija, već filozofija života. Zahvaljujući tim interesima bio sam u stalnom doticaju s filozofijom i antropologijom, proučavao sam djela od metafizičara do analitičke filozofije i lingvistike, a sve je to danas bitno u mom stvaralaštvu. Pa čak i kad je o larpurlartističkim djelima riječ”, priča.

‘YGGDRASIL’ i ‘CRYSTAL’, s izložbe GARDEN OF EDEN

“Mojim radovima potrebna je neka svrsihovitost, viši smisao. Misao mora voditi djelovanje, nema smisla raditi nešto ako ne postoji koncept. Zbog toga se trudim da moji radovi šalju poruke te da imaju više slojeva. Pa nakon prvog pogleda čovjek prepozna jednu ideju, kad dublje promisli onda uoči drugu, a kad ima filozofski, teološki ili bilo koji drugi pristup, onda otkriva treću dimenziju. Na kraju djelo ispadne kao neka slagalica umjetnosti. Već dugo istražujem filozofski aspekt ljudskog stvaralaštva. Išao sam iz krajnosti u krajnost, od čistih znanstvenih pogleda do raznih duhovnih. I našao izvorišnu točku, ne bi čak rekao u sakralnom već prije svega u teološko-lingvističkom aspektu ljudske povijesti stvaranja. Tad sam počeo zapravo dublje proučavati taj teološki sektor, usudio bih se reći malo i koketirao s gnosticizmom u filozofskom smislu.”

Učio je za profesora slikarstva, pa saznao da je daltonist

Unatoč nesumnjivo snažnom utjecaju, Vudrag se ipak nije dugo zadržao u sjemeništu. Za nešto više od godine dana vratio se u Varaždin gdje je najprije pohađao školu za tehničara računalstva, no kako je već bio opčinjen umjetnošću prebacio se u gimnaziju koja je u to doba bila jedina škola koja je imala smjer dizajn i likovna umjetnost. Kako se školski program stalno mijenjao, na kraju je dobio diplomu Druge gimnazije Varaždin kao aranžersko-scenografski dizajner. Nakon toga upisao je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. “Najprije sam počeo studirati za profesora slikarstva jer me zanimala teorija umjetnosti, trebala su mi nova saznanja o filozofiji. No, na trećoj godini utvrđeno je da sam tercijarni daltonist, pa sam se prebacio u Zagreb na Likovnu akademiju. Kako sam u to vrijeme počeo izrađivati medalje, studirao sam kod profesora Mataušića na smjeru “medaljerstvo i mala plastika” no nikad se nisam suzdržavao od većih formi.”

Skulptura TEMPORE HADEAN III; lanci i corten

Inače, tijekom školovanja Vudrag je 2013. bio dobitnik stipendije Varaždinske županije za nadarene učenike, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu proglašen je 2012. za najboljeg studenta. Premda je u to vrijeme bio potpuno predan izradi medalja, nastavio se intenzivno baviti i izradom skulptura. Pa je tako pred kraj studija napravio skulpturu od 6 metara, “Vrata znanosti i umjetnosti” koja je bila ispunjena malom plastikom. Tako je po Vudragovim riječima nastala cjelina koja se bavila antropološkom-filozofskom pričom stvaranja. Fotografije tog djela poslao je u Berlin i Beč gdje su mu se otvorile nove mogućnosti. Zahvaljujući tome Vudrag je više puta boravio u Berlinu gdje je učio kako se postavljaju skulpture u prostoru u sklopu radionica Anhalt sveučilišta primijenjenih znanosti.

Atelje mu je ispunjen matematičkim formulama

Za razliku od drugih ateljea koji su prepuni slika, skica, crteža, Vudragov radni prostor prepun je raznih matematičkih formula i izračuna, nacrta, geometrijskih struktura koje, na prvi pogled, imaju malo veze s njegovom umjetnošću. No, tek kad se pogledaju Vudragove skulpture postaje jasno zašto je nužno da bude okružen matematičkim izračunima i kompliciranim geometrijskim nacrtima.

“Te skice, matematičke strukture, ti postoci, crteži, kvadrati, trokuti imaju dvojaku zadaću. Za početak, na taj način razmišljam – u formulama i geometrijskim strukturama. A da bih primjerice izradio neku veću skulpturu moram izračunati statiku i sve bitne stvari za konstrukciju, a za to su neophodni matematički izračuni. Također, a to sam pokazao galeristima u Parizu, da bih izračunao cijenu neke skulpture, moram utvrditi vrijednost materijala i vrijeme koji sam ugradio u nju, a i za to je potrebna matematika. To mi je spoj ugodnog s korisnim jer su mi matematika i fizika hobiji, a zanimaju me i zbog toga da saznam gdje umjetnost nastaje, gdje su granice između fizičke stvarnosti i poimanja realnosti, gdje atom prestaje, a počinje fizika. Sve je to sada izvor mog stvaralaštva.

TESSERACT, metalna skulptura koju je izradio za Heruc

Postavio sam cijelu ekonomsku strukturu umjetničkog djela te tako određujem cijenu nekog rada. Zbog toga djelujem poput tvrtke i umjetnika u jednom, planiram troškove, radim izračune, postavio sam si strukturu poslovanja kao da imam veliku kompaniju. Osnovno je da više od pola novca koji zaradim odmah ulažem u kupnju materijala ili alata koji je iznimno skup, da mi u svakom trenutku može biti na dohvat ruke. Jer ako mi u 2 sata ujutro dođe inspiracija, moram imati materijal da mogu početi raditi. Ponekad imam kod sebe i po dvije tone željeza i raznih ostalih materijala. To naravno više ne izgleda kao umjetnički atelje već metalski pogon. Prije nekoliko godina radio sam u klasičnom ateljeu, no to mi nikako nije odgovaralo, pa sam se prebacio u klasičnu radionu, čisto i jednostavno bez ikakvog komfora, betonski zidovi, bez grijanja, samo materijal i alat. Takav pristup radu daje mi potpunu slobodu, bez suvišnih sadržaja koji bi me ometali u radu, imam tabula rasa situaciju u kojoj sam najkreativniji.”

Luđački radi na skulpturama koje je obećao u Parizu

Za posjeta radionici uvjerili smo se kako zapravo postoje dva Vudraga. Jedan je vrhunski intelektualac koji stalno promišlja svijet oko sebe, koji zahvaljujući nesvakidašnjem obrazovanju i načitanosti, premda se baš nije nadavao intervjua u životu, rutinski formulira najkompliciranije odgovore i misli, bez zadrške citira razne filozofe i mislioce. Drugi je Vudrag radnik, odjeven u vatrootporni kombinezon, sa zaštitnim štitom, kacigom i naočalama, koji iznimnom vještinom reže čelik, vari željezo, izrađuje najsloženije željezne konstrukcije. Ovaj drugi Vudrag ovih je dana u punom pogonu.

Naime, obećao je galeristima u Parizu da će im do 10. studenoga donijeti što je moguće više skulptura pa se sada žuri kako bi ispunio obećanje. Promatrajući kako radi na skulpturi nosoroga i jednog portreta od željeza, shvatili smo zašto radi svaki dan od 9 ujutro do 21 sat. Nosorog je željezna konstrukcija sastavljena od više desetina kvadrata, trokuta, pravokutnika, ali i drugih oblika, koje je Vudrag spojio velikom preciznošću, točno onako kako je zacrtano na skici prepunoj matematičkih formula. Potom za svaki taj oblik mora izrezati plohu od korten čelika milimetarske preciznosti kako bi potom mogao zavariti određeni kvadrat, trokut ili pravokutnik. Riječ je doista o iznimno napornom poslu: valja napraviti stotine varova kako bi se razni oblici na kraju spojili u skulpturu. Na sličan način rađa se portret od željeza. Poliesterna konstrukcija služi kao kalup u koji se ugrađuje bezbroj malih željeznih šipki koje se spajaju varanjem. Kad se skine kalup onda se te šipke vare i s druge strane. Zbog toga ne čudi da cijeli taj proces traje tjednima. Za što je potrebno ne samo golema fizička snaga nego i beskrajno strpljenje, upornost, ljubav…

“Na skulpturi koja je metalna ili je modelirana u glini, obično radim od 7 do 30 dana. Pri tome nije bitna veličina. Za, primjerice, malu medalju u bronzi treba mi i do tri tjedna, a za veću skulpturu od željeza nešto manje. Kad radite medalju od desetak centimetara valja paziti na svaki detalj, imate pozitive i negative, slova su naopačke, odlijevanje je vrlo osjetljivo, pa valja biti naoružan beskrajnim strpljenjem i disciplinom, takav rad naprosto ne trpi pogreške. Pravo je umijeće uklopiti svoj likovni izričaj u medalju veličine 5 do 15 centimetara. No, uživam raditi medalje jer sam toliko koncentriran i udubljen u rad da potpuno izgubim pojam o vremenu i prostoru. Inače, od skica najprije odaberem najbolje rješenje, a onda napravim negativ u gipsu. Nakon toga model ide u lijevanje u bronci ili aluminiju ili se kuje u čeliku.”

Umjesto skice, skulpture najprije zamisli i razradi u glavi

Dok radi najradije sluša audio knjige, sluša kako mu čitaju ono što ga najviše zanima, od Alana Wattsa do Wittgensteina i raznih drugih suvremenih filozofa. Voli također slušati klasičnu glazbu, ali onu malo jača strukture, kao što su djela Ludwiga van Beethovena i Richarda Wagnera. Od materijala najradije koristi korten čelik, skupinu legura koje razvijaju stabilnu oksidaciju i ne zahtijevaju dodatne premaze. Vremenom dobivaju gustu smeđu boju, što je svakako najljepša patina, ne rđaju dubinski već samo površinski. Premda je to najskuplji čelik on je ujedno i najdugovječniji i ne treba ga vremenom restaurirati.

S obzirom da krajnje racionalno tumači svoje umjetničko poslanje, neminovno se nametnulo pitanje koliko u njegovom stvaralaštvu ima emocija? “Pa, pola, pola, uvijek u mjeri. Po filozofiji koju živim, umjetnik uvijek mora biti prazan, pa se držim one da je zdjela najkorisnija kada je prazna. Takav konstruktivistički pristup radu predmnijeva da emocija koja uđe u mene, mora izaći van, da bi napravila prostor drugoj emociji. Hipersenzibilne emocije usmjeravam prema određenoj kreaciji, a u temelju mojih skulptura je filozofija. Pročitao sam kako je Tesla dolazio do svojih izuma i zaključio da imamo isti princip rada. Svoje skulpture najprije zamislim i razradim u glavi, dakle, umjesto skice, u glavi odradim cijeli proces vizualizacije ideje. Taj proces završim nakon što ispravim sve ono što mi se ne sviđa i dok se cijela struktura ne posloži kako sam zamislio. Tada odlazim u atelje i tamo realiziram varijantu koja je najbolje ispala u glavi, s energijom i emocijama koje smatram za taj rad najprikladnijim. Kod mene je sve isključivo stvar vizualizacije, a problem može nastati kad kupac koji naručuje skulpturu, nema istu vizualizaciju djela.”

Zašto voli raditi narudžbe za tvtke, a ne voli natječaje

Vudrag objašnjava kako mu je najljepše raditi za poslovne ljude i njihove tvrtke. “Tu nema puno kompliciranja: nazovu me i naruče, primjerice, skulpturu koja se vrti oko svoje osi, odrede dimenziju te daju veličinu prostorije u kojoj će biti skulptura. Kažu: odabrali smo vas jer nam se sviđaju vaši radovi, dopada nam se što ste malo subverzivni. Ako ih nešto pitam, primjerice, žele li patinu, oni odgovaraju ‘vi ste umjetnik, vi to znate bolje od nas’. Tako da uz sve ostalo tu imam i najviše umjetničke slobode i tad rad biva najčišći i najbolji.”

Vudrag se nerado javlja na natječaje jer su na njima uvijek zacrtane neke zadatosti i predispozicije kojih se mora pridržavati, što ne odgovara njegovom načinu rada. Osim toga natječaji dugo traju, a nikad ne znaš po kojim se kriterijima biraju radovi. Zbog toga nastoji ostati izvan sustava, premda je među kiparima dosta velika konkurencija jer je mala potražnja. Dodatna je nevolja što je u nas tržište malo i siromašno, što nema kritika, nema odjeka i reakcija na nečije stvaralaštvo, što je premalo galerija i otvorenih prostora gdje bi mladi umjetnici mogli izlagati. Stoga ne čudi kad kaže da je jednostavnije probiti se u Parizu, nego li u Zagrebu. Vudrag također priznaje da je nekoć pozorno pratio što se radi u svijetu, slijedio je trendove, no to ga je vremenom popustilo pa je počeo raditi samo ono što osjeća i izlazi iz njega.

“Sada pokušavam graditi svoju izvornu kreaciju umjetnosti, neke ideologije koje bih htio iskazati, filozofije koje bi htio promovirati. Te su ideje ponekad radikalne i subverzivne, njima pokušavam rušiti pomodne kriterije. Eto, planiram uskoro postaviti u Zagrebu izložbu o smrti, želim pokazati da je to najsigurnija stvar u životu te da joj se valja prepustiti. No, iako je tema mračna, izložba će ipak biti šaljivog karaktera i bit će to pravi show za posjetitelje kad se ostvari.”

Zašto je slikarstvo popularnije od kiparstva

Vudrag se, među ostalim, nekoliko godina bavio medicinskim čitanjem karaktera i psihologije kroz umjetnost, art terapijom pod vodstvom Veljka Đorđevića te je pohađao Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine, CAPAMET, pod Medicinskim fakultetom u Zagrebu. “S obzirom da umjetnost dolazi iz podsvijesti, može se pročitati psihološko stanje čovjeka kroz njegov rad, može se utvrditi kako umjetnici i svi ostali razmišljaju i funkcioniranju. Išao sam po bolnicama i institutima, razgovarao s ljudima koji su u problemu, a nemaju komunikacijskih vještina da bi to izrazili, pa se problem vrlo lako prepozna po ključnim značajkama u crtežu, slici ili radu. To iskustvo uvelike mi je pomoglo jer u realizaciji nekih djela, mogu pročitati kakve su namjere, ambicije, planovi i sveukupna ideja naručitelja. To se lako otkrije iz karaktera kupca.”

Vudrag se nerado složio da je slikarstvo popularnije od kiparstva, da su cijene slika dostigle astronomske vrijednosti, da su aukcije prepune slika, a da se na njima tek i tu nađe poneka skulptura.

“To je razumljivo jer je slika u fizičkom smislu puno praktičnija za objesiti na zid, jednostavnija i lakša za izradu. Osim toga slika šalje izravniju poruku, dok je skulptura još od grčkog doba samo bila prikaz nekog simbola. Kroz povijest slika je i zbog praktičkih razloga dominirala, primjerice, zbog potrebe oslikavanja crkvi, premda je tamo uvijek bilo i skulptura, ali puno manje. Dovoljno je reći da slikari rade u ateljeu, na dvodimenzionalnom platnu s uglavnom istim materijalom kao što su platno, boja, kistovi. Kiparski posao je teži od toga, moraš cijelo vrijeme biti u radioni, u buci, prašini, okružen alatima raznih vrsta, glinom, željezom, kamenom, rizicima od ozljeda, pa ne čudi da se slikarstvo u većoj mjeri prakticira.”

Plan je mjesec dana raditi u Zagrebu pa tjedan dana u Parizu

Na kraju razgovora Nikola Vudrag je priznao da u posljednje vrijeme sve manje izlazi te da se sve rjeđe nalazi s društvom ili svojim vršnjacima… “Najčešće kontaktiram sa sestrom koja studira u Zagrebu, a kako sam od mladosti odvojen od roditelja navikao sam se na samostalni život. Postoji mali broj ljudi s kojima se mogu sporazumjeti. Žalosno mi je priznati, ali kad danas nekome mladom čovjeku spomenete Friedricha Nitzschea, oni misle da govorite o pšenici koja niče u Slavoniji. Kako ću s njima razgovarati? Zato se uglavnom družim s ljudima koji su puno stariji od mene, većinom iznad 50 godina s kojima mogu pričati o umjetnosti, filozofiji, sociologiji, idejama, poslu, ekonomiji i sličnim stvarima.”

Kad govori o planovima za budućnost, Vudrag je, kao uostalom i njegova djela, prepun ideja i neočekivanih rješenja. “Umjetnicima Pariz pruža neusporedivo više prilika od Zagreba: tamo buja umjetnički i kulturni život, a prednost je jer ste u stalnom doticaju sa svijetom. Naravno iza tih prilika stoji kontinuirani rad i disciplina, ne možete se pojaviti s dva rada i tvrditi da ste umjetnik, to ne prolazi, svi galeristi imaju njuh za prepoznati i razaznati radnika koji producira nekoliko djela mjesečno od hobista koji naprave toliko radova u dvije godine. No, nije nužno živjeti u Parizu. Tamo je život puno skuplji, a posebno je velika razlika u cijeni materijala. Kod nas jedna armirajuća šipka stoji 9 kuna, a u Francuskoj 5 eura. Zbog toga sam isplanirao da oko mjesec dana radim u Zagrebu, a da onda tjedan dana boravim u Parizu i dogovaram poslove.”

Dugoročno se ne namjerava zadržavati u Hrvatskoj

No to je, zaključuje Vudrag, tek privremeno rješenje. “Ne namjeravam se zadržavati u Hrvatskoj. Uvijek želim ići dalje, privlači me taj nomadski život. U mojoj glavi nema granica između država, one se nalaze samo na zemljopisnim kartama. Granice su kod većine ljudi misaone naravi, a meni nikada nisu bili problem različiti jezici i kulture. Imam planove i dogovore za prezentiranje radova o Tesli u sklopu izložbe ‘Tesla mind from the future’ u Dubaiju i SAD, pa je teško predvidjeti što će se događati. Ima puno lijepih mjesta na svijetu gdje bih htio imati bazu i atelje.

Primjerice, prve su mi na pameti Tenerife u Španjolskoj, mjesto pored vulkana prepuno crnog pijeska. Blizina vulkana me neopisivo privlači, vjerojatno podsvjesno u ulozi nekog Hefesta umjetnika čiji me arhetip stalno prati u životu. Tu bih najradije stvarao jer je stil života drugačiji, na crnom otoku pod vulkanom, u ateljeu okruženim prekrasnim biljkama i raslinjem, pa mi se čini da bih na takvom mjestu na najbolji način ispunio vlastita očekivanja.”

Mladen Pleše
Novinar
109 članaka Više o autoru