S makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim pričali smo o prosvjedima koji su uzdrmali regiju
S Aleksandrom Popovskim, jednim od najzanimljivijih postjugoslavenskih redatelja naš je reporter razgovarao u njegovom domu u Skoplju. Pričali su o autoritativnoj makedonskoj vlasti, prosvjedima koji su uzdrmali cijelu regiju, ruskom satiričaru Harmsu i općoj društvenoj i kulturnoj klimi u regiji koja je dovela do situacije u kojoj se Makedonija nalazi sada.
S makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim susreo sam se u njegovoj kući u Skoplju, odmah nakon presice na kojoj je oporbeni lider Zoran Zaev objavio nove snimke koje teško terete vlast, a neposredno prije prosjeda protiv premijera Nikole Gruevskog i njegove Vlade 7. svibnja. Odmah na početku, gotovo s vrata, Popovskog pitam kako to da se lani kandidirao za ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih. Pitanje sam postavio iz neke osobne znatiželje, a Popovski mi odgovara kako dosta dugo radi u Zagrebu. Početkom milenija radio je predstavu „Bure baruta“ (tom bismo sintagmom danas, nažalost, mogli opisati situaciju u Makedoniji). Jako mu se dopada ansambl ZKM-a i predstave koje je tamo gledao. Iskustvo koje je skupio i kontakte koje ima radeći između Stockholma i Istanbula jednostavno je htio podijeliti s jednom ekipom ljudi, tumači mi Popovski. „Prvi put u životu osjetio sam potrebu da spustim kofere na jednom mjestu i podijelim sve što sam nakupio.”
Regionalni teatar je mrtav
Premda je Popovski prisutan na kazališnim daskama u cijeloj Europi i šire, od Stockholma do Istanbula, često su ga mediji i kritičari doživljavali i predstavljali kao jednu od najistaknutijih i najtalentiranijih osobnosti regionalnog teatra. Malo je onih koji bi Popovskom osporili takvu titulu. No, mnogi smatraju da je upitan sam pojam i postojanje nekakvog regionalnog teatra. Među njima je i Popovski koji mi kaže da ovakve sredine, koje se lako zapale, ne dopuštaju ili barem pokušavaju onemogućiti postojanje ičeg regionalnog, pa čak i kulture. Prema tome, regionalni teatar je mrtav, ne postoji.
„Nismo naučili lekciju“, razočarano mi kaže Popovski, no ubrzo se vraća entuzijazmu i optimizmu koji ga krase u razgovoru. „Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata formirali termin koji se zove prevladavanje prošlosti. Kod nas se svakih deset godina iskopaju iste stvari. „U ovakvoj atmosferi intelektualci i umjetnici ovise o tome ostaju li dosljedni sami sebi, nekim svojim pravilima i načelima, koja su zapravo zdravorazumska. Ili, kao što su to mnogi umjetnici ovdje, postali dio cijele te priče. Zastupaš stavove određenih stranaka. Umjetnost time gubi svaki smisao.“
Angažirana umjetnost je važna
Pitam Popovskog treba li umjetnost biti angažirana, poslati poruku. Odgovara kako on, pogotovo u ovakvim okolnostima, apsolutno podržava angažiranu umjetnost i angažirani teatar. Smatra kako je i u ovome što on pokušava ispričati, prilično angažiran. Svaka njegova predstava odnosi se na nešto što ga u tom trenutku zaokuplja, o čemu misli da je važno govoriti. „Kada se sjetim i ranih 90-ih čini mi se da sam oduvijek radio nešto što se zove angažirani teatar. Tako ja sebe doživljavam“.
Vlast bi ovdje htjela biti zadovoljna sa svojim umjetnicima. Ne treba niti govoriti koliko je to neprihvatljivo. Umjetnik bi trebao provocirati, umjetnik je netko tko je kontraš. To da umjetnik slavi državu, to smo već prošli. Hoćemo li se sad ponovno vraćati u komunističke principe? Pa da svi opjevamo vladara i sistem u kojem živimo
Umjetnicima na Zapadu provokacija je standardan i normalan izričaj. Dapače, od njih se to i očekuje. Ovdje na Balkanu situacija je sasvim drugačija. Umjetnička provokacija prvoklasan je skandal, a kako vlast sve više tone u autoritativnost, tako je i umjetnicima sve teže raditi i djelovati. Popovski se u Makedoniji koja tone prema nekom sistemu drugačijem od demokratskog, gdje je oporba tek forma, i sam imao prilike uvjeriti u tako nešto. „Vlast bi ovdje htjela biti zadovoljna sa svojim umjetnicima. Ne treba niti govoriti koliko je to neprihvatljivo. Umjetnik bi trebao provocirati, umjetnik je netko tko je kontraš. To da umjetnik slavi državu, to smo već prošli. Hoćemo li se sad ponovno vraćati u komunističke principe? Pa da svi opjevamo vladara i sistem u kojem živimo.“
Princip je jednostavan, građani protiv autoritativnog režima
Makedonske se vlasti pokušavaju riješiti svake oporbe. Odnosno, oporbeni političar, umjetnik ili aktivist može biti samo onaj prihvatljiv vladajućima. Onaj koji ih kritizira kako oni to žele. No, odmah po dolasku u Skoplje bilo mi je potpuno jasno da tako nešto kod Makedonaca ne prolazi. Bunt se nezaustavljivo širi ulicama, a Popovski mi kaže da je Makedonija zemlja koja geografski i politički pripada Europskoj uniji. I njenim načelima. „Mislim da je sve ovo i dobro na jedan način, vodi prema konačnoj katarzi i razrješenju situacije.Princip je zapravo prilično jednostavan, s jedne strane su ljudi koji se bore za slobodu i građansko društvo, a s druge represivni državni aparat i autoritativni režim.“
Pričamo o buntu koji se nezaustavljivo širi ulicama Makedonije. ‘Mislim da je sve ovo i dobro na jedan način, vodi prema konačnoj katarzi i razrješenju situacije. Princip je zapravo prilično jednostavan, s jedne strane su ljudi koji se bore za slobodu i građansko društvo, a s druge represivni državni aparat i autoritativni režim’, kaže.
Od samog početka vlast ove demonstracije pokušava predstaviti kao uvezene, kao organizirane od strane oporbe i instrumentalizirane od neke strane organizacije. Popovski tako nešto oštro odbacuje. „To je konstrukcija za malu djecu. Mi smo ovdje ljudi s imenom i prezimenom. Zašto ja ne bih imao pravo na svoju viziju Makedonije? Ne prihvaćam da postoji samo jedna verzija i to njihova, a sve drugo nije dovoljno patriotsko. Zašto bismo se mi u 21. stoljeću bojali nečega, zašto ne bismo bili jednaki?“.
Promovira se kultura rata i ratništva
Negdje na polovici razgovora, supruga Aleksandra Popovskog, Natalija mora otići. Pozdravljam je i pomalo žalim što i njoj nisam stigao postaviti neko pitanje o aktualnom stanju u Makedoniji. Natalija Popovska je, naime, predsjednica nevladine organizacije „Transparentnost Makedonija“ i aktivno je uključena u zbivanja u svojoj zemlji. U državi u kojoj vlast ne želi slobodne medije, jednaka prava za sve, pojedinci koji ustraju u tako nečemu, vrlo su značajni za čitavo društvo. Kako mi to kaže Aleksandar, potrebno je osigurati sistem koji će onemogućiti da dođe do ovakvih stvari, a onda je nebitno tko će biti na vlasti.
Popovski djeluje posebno uzrujano kada govori o raskošnim spomenicima u centru Skoplja. Umjesto ratnika koji u zraku vitla mačem, puno bi zanimljiviji bio spomenik Kirila i Metoda, kaže mi ovaj makedonski redatelj. ‘Jezik, kultura, pismo, to je moja Makedonija, a ne ona koja veliča rat. S ovime se ne slažem i želim imati pravo da to kažem’.
Neizbježna tema gotovo svih razgovora koje sam vodio u Makedoniji, bilo s bivšim ministrima i analitičarima ili običnim ljudima na ulici, kontroverzni je projekt „Skoplje 2014.“, vrijedan pola milijarde eura (a cifra još uvijek nije konačna). Popovski djeluje posebno uzrujano kada govori o raskošnim spomenicima u centru Skoplja. Spomenik Aleksandru, zbog Grka, niti ne mogu zvati Aleksandar već ga zovu ratnikom na konju, kaže mi Popovski. Umjesto ratnika koji u zraku vitla mačem, puno bi zanimljiviji bio spomenik Kirila i Metoda, kaže mi ovaj makedonski redatelj. „Jezik, kultura, pismo, to je moja Makedonija, a ne ona koja veliča rat. S ovime se ne slažem i želim imati pravo da to kažem“. Dodajem da je baš neposredno prije mog dolaska u Makedoniju objavljen hrvatsko-makedonski rječnik. Takva vijest danas ne privlači osobitu pozornost, osobito ne u Makedoniji.
Humor i ironija kao ozbiljna pozicija otpora režimu
Poznato je da je kultni ruski satiričar iz sovjetskog razdoblja Daniil Harms autor koji Popovskog trajno zaokuplja. Danas je u Makedoniji, ali i drugim državama Balkana, Harms vrlo aktualan i inspirativan zbog svojeg shvaćanja ironije i humora kao krajnje ozbiljne pozicije otpora totalitarnom režimu. Nema ništa bolje od humora i satire, kaže mi Popovski. Osim teške korupcije, zataškavanja ubojstva i ostalih kriminalnih djela, nedavno objavljenje snimke prisluškivanja otkrile su još nešto o vladajućima. Način na koji govore i na koji shvaćaju sami sebe, prilično je indikativan. Kao da sebe doživljavaju kao bogove.
Zastrašujući je taj psihološki element cijele ove makedonske priče. Vlast ima potrebu da ih se ljudi boje, da ponižavaju slabije, da ih vrijeđaju i da kažnjavaju one koji misle drugačije i koji su drugačiji, kaže Popovski. Za ispravljanje takvog stanja ne postoji pravna procedura, već je to stvar civilizacijskog napretka sredine i države. Lekcija koju ovi prostori očito još uvijek nisu savladali.
Humor je obično taj koji razbije tu poziciju, kaže Popovski. Humor i ironija, oduvijek su, još od Aristotela bio zabranjena stvar. Zastrašujući je taj psihološki element cijele ove makedonske priče. Vlast ima potrebu da ih se ljudi boje, da ponižavaju slabije, da ih vrijeđaju i da kažnjavaju one koji misle drugačije i koji su drugačiji, kaže Popovski. Za ispravljanje takvog stanja ne postoji pravna procedura, već je to stvar civilizacijskog napretka sredine i države. Lekcija koju ovi prostori očito još uvijek nisu savladali.
Institucije su samo servis vlasti
Ovako Popovski gleda na moj komentar i pitanje je li Makedonija ovime nepovratno vraćena unazad: „Sloboda je krhka stvar. Mi smo mislili da je sloboda nešto što je izboreno i da se za to više ne moramo boriti. U suštini smo ipak naučili lekciju, ne samo mi, nego i čitava regija, bar bi trebala. Makedonija je odličan primjer gdje se može vidjeti do kojeg ekstrema mogu otići stvari kada se stvori privid da su građansko društvo, sloboda, demokracija i sloboda medija nešto što se podrazumijeva, a ne nešto za što se iznova moramo boriti.“
Politika sama po sebi ima užasnu potrebu da kompromitira stvari i stavlja ih pod svoju kontrolu, kaže Popovski. Upravo zato mora postojati građansko društvo koje će poput sigurnosnog ventila sprječavati takve pojave. U Makedoniji takvo što ne postoji, tvrdi Popovski. „Institucije su postale dio vlasti. Nemamo neovisnu televiziju, sveučilište, sud, medije“.
Sloboda je krhka stvar. Mi smo mislili da je sloboda nešto što je izboreno i da se za to više ne moramo boriti. U suštini smo ipak naučili lekciju, ne samo mi, nego i čitava regija, bar bi trebala. Makedonija je odličan primjer gdje se može vidjeti do kojeg ekstrema mogu otići stvari kada se stvori privid da su građansko društvo, sloboda, demokracija i sloboda medija nešto što se podrazumijeva, a ne nešto za što se iznova moramo boriti
Sve je to pitanje osnovnih sloboda kao preduvjeta za funkcioniranje normalnog društva i države 21.stoljeća. „Pitanje slobode je pitanje higijene. Kao da vam netko kaže da ne pere zube ujutro. Mislim zašto ih ne bi prao, a ovi nama predlažu da ih ne peremo, a uz to imaju i čudnu potrebu da nas uvjeravaju da nam je dobro. Siluju te, mora ti biti lijepo i moraš cijelo vrijeme govoriti da ti je lijepo. Što je previše, previše je.“
Kao da smo stali i vraćamo se nazad
Uz opuštenu atmosferu ovaj bi razgovor mogao potrajati i znatno duže. Primjećujem međutim, kako fotografkinja Elena, koja je sa mnom došla na intervju, nervozno pogledava na sat. Prosvjed samo što nije počeo, a njoj je, jasno se vidi, vrlo bitno da bude ondje prisutna od samog početka. Pokušavam u što kraćem vremenu od Popovskog pokušati saznati kako je uopće došlo do ove situacije u Makedoniji. Nisu se kontrola i autoritarizam stvorili tu preko noći. Tek sada, kada je sve ovo kulminiralo, snažnije se uključuje i međunarodna zajednica. Mnogi takvu reakciju smatraju dobrom i korisnom, ali i zakašnjelom.
Popovski mi kaže kako su ovi najnoviji događaji u Makedoniji, snimke i prosvjedi tek vrh sante leda. Ispod površine puno je stvari koje su dovele do svega ovoga. Tada su međutim bile prešućivane, kako u Makedonije, tako i izvan nje. Stvari su se predugo gurale pod tepih. Nije ovo početak i usamljeni slučaj, kaže Popovski, situacija u Makedoniji uzavrela je već dulje vrijeme.
“Svijet ide nekim drugim putem”
„Čini se kako ovoj regiji nedostaje neka veća ideja od one koju nam stalno bacaju pod noge. Dovoljno je da jedan čovjek usred Beograda zapali hrvatsku zastavu i poremeti cijelu regiju i odnose. Naravno da je na to paljenje zastave potreba reakcija, ali ne ovakva, koja samo produbljuje antagonizme“, komentira mi Popovski Šešeljevo paljenje zastave u Beogradu. Ovaj je redatelj izrazito prisutan u cijeloj regiji, kaže mi kako aktivno prati situaciju u Hrvatskoj. Čudno mu je sve to, svijet ide nekim drugim pravcem, otvaraju se nove perspektive i rađaju nove ideje. A mi, kao da smo stali ili se vraćamo nazad. Makedoniji kao da je falilo povijesti, kaže Popovski, pa se službena državna ideologija vraća u antiku.
Čudno mu je sve to, svijet ide nekim drugim pravcem, otvaraju se nove perspektive i rađaju nove ideje. A mi, kao da smo stali ili se vraćamo nazad. Makedoniji kao da je falilo povijesti, kaže Popovski, pa se službena državna ideologija vraća u antiku.
Pitam ga da mi za kraj kaže što je, po njemu, glavni problem Makedonije. Odgovara kako je to definitivno masovni kvazi patriotizam i masovna religioznost. Samo prezime ovog makedonskog umjetnika govori kako dolazi iz familije svećenika, popova. Sasvim je legitimno voljeti svoju zemlju i vjerovati u boga, ali kada država postane glavni promotor toga, onda postoji veliki problem. Guši se svaka individualnost, a promovira neko lažno zajedništvo. „Potrebne su godine i godine da se digneš, izgradiš građanski sistem, a onda vrlo brzo padneš. Jednim potezom pojedinci vrate cijelo društvo u nazad. Slovenci imaju riječ, „samoumevno“, za nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Demokracija i sloboda, nisu takve, za to se moramo aktivno boriti svakog dana. Nije to stvar zakona, pa da netko proglasi da smo svi slobodni.“