Silna je briga za sadašnjost i budućnost hrvatskog filma, točnije HAVC-a, morila razne pojedince, braniteljske udruge, radikalno desne političare i jednako takve medije. Tolika, da hrpa histeričnih vijesti o nezakonitostima u HAVC-u i nedopustivoj slobodi izbora tema i filmova koji će se snimati, neovisno u utjecaju politike i isključivo po profesionalnim kriterijima, nije tjednima silazila s radikalno desnih portala, da bi se iz njih prelila u mainstream medije desne provenijencije, u sljedećem koraku prema ministarstvu kulture i posredno prozvanoj ministrici kulture Koržinek-Obuljen. Sve to s jednim ciljem, uklanjanjem Hrvoja Hribara s čela te filmske institucije.
Znajući da priča o lošem radu i neuspjesima hrvatskog filma pod njegovim vodstvom, jednostavno nije mogla funkcionirati pred javnošću, iz prostog razloga što nije bila točna, dohvatili su se plana b koji uvijek funkcionira, pa su u HAVC poslali reviziju. Spektakularno mahanje nalazom te revizije s podacima o rezerviranom parking mjestu, nekoliko službenih mobitela i samostalnim potpisima na projekte, mimo ministarstva, što i jeste bio cijeli smisao osnivanja nezavisne filmske institucije, na koncu je postiglo zacrtani cilj, s obzirom da je Hribar pod tolikim pritiskom podnio ostavku.
DORH nije našao nikakve elemente kaznene odgovornosti
Danas, kad smo iz priopćenja DORH-a koji nije našao nikakve elemente Hribarove kaznene odgovornosti crno na bijelo dobili ono što je ionako bilo jasno od početka, a to je da se nalaz revizije koristi kao smokvin list za iznuđivanje ostavke ili smjenu, stvar će završiti po onoj narodnoj, nitko-nikomu.
Samo priopćenje je vrlo precizno: “Nakon što su u predmetu formiranom povodom izvješća Državnog ureda za reviziju o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja Hrvatskog audiovizualnog centra za 2015. godinu, provedeni izvidi, tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave osoba, zaključeno je kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost odgovorne osobe Hrvatskog audiovizualnog centra.
S obzirom da se u radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, nema osnova za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva.”.
HAVC će se u budućnosti morati izgraditi skoro od nule
Na čelo HAVC-a je pak nakon Hribara, kao kompromisno rješenje i pristojan čovjek, postavljen Daniel Rafaelić, filmski kritičar i pasionirani povjesničar filma, ali i netko tko nije imao nikakvog iskustva na poslu te vrste, da bi potom u kratkom vremenu bio donijet također kompromisni novi zakon o audio-filmskoj djelatnosti, kojim je ona ipak spašena od izravnog utjecaja politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno veći problem je što je nakon Hribarovog odlaska, čitav niz dugogodišnjih zaposlenika te institucije odlučio otići iz nje, tako da smo dobili, sad već tradicionalnu potpunu destrukciju institucija nakon što ih preuzmu nacionalisti. Što god od HAVC-a bude u budućnosti, morat će se izgraditi, ne baš u potpunosti, ali skoro od nule. Nitko se naravno nakon svega, osim njegovih najbližih prijatelja, suradnika i obitelji, neće upitati kako je završio sam Hribar i koliko je uopće smisleno čovjeka s tolikim iskustvom posve ignorirati i ukloniti ga iz sustava trajno.
Destrukcija sustava i uništavanje profesionalnih kriterija
Nije da gotovo identičnih slučajeva, samo na drugoj razini nismo vidjeli i previše, koji se k tome nastavljaju. Dovoljno je svrnuti pogled prema HRT-u, javnoj i kulturnoj instituciji od presudnog značaja za društvo i na tamošnje smjene uredništava na trećim programima televizije i radija, ukidanje Hrvatske uživo, oduzimanje voditeljske uloge Domagoju Novokmetu u Otvorenom, otkaze Saši Kosanoviću i Hrvoju Zovku i čitav niz sličnih primjera u svim kulturnim pa i znanstvenim institucijama.
Svi navedeni slučajevi govore nam o proračunatoj proizvodnji apsolutne destrukcije sustava i uništavanju profesionalnih kriterija, nakon čega bi po idealnoj projekciji nacionalističke desnice, zdrave snage trebale čitavu kulturnu produkciju izgraditi iz nule i postaviti na tzv. domoljubnim temeljima. Ključni pak problem takvih nastojanja, čak i kad bismo zanemarili humanističke i profesionalne obzire u obračunu s ljudima i institucijama, pa i evidentne totalitarističke nakane koje iza svega stoje, je u tome što su manje-više isti ljudi imali tu priliku dugih deset godina, u kojima, ni od kog ometani, nisu uspjeli proizvesti ništa vrijedno spomena, nego jedino gomilu diletantskih uradaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što sada kad je DORH potvrdio da Hrvoje Hribar nije muljao s novcem u HAVC-u? Ništa, desničari su naprosto uspjeli
Markovina o slučaju bivšeg ravnatelja HAVC-a koji je otišao pod pritiskom nacionalističke desnice
Nakon Hribarovog odlaska, čitav niz dugogodišnjih zaposlenika HAVC-a odlučio je otići, tako da smo dobili, sad već tradicionalnu potpunu destrukciju institucija nakon što ih preuzmu nacionalisti. Što god od HAVC-a bude u budućnosti, morat će se izgraditi, ne baš u potpunosti, ali skoro od nule. Nitko se naravno nakon svega, osim njegovih najbližih prijatelja, suradnika i obitelji, neće upitati kako je završio sam Hribar i koliko je uopće smisleno čovjeka s tolikim iskustvom posve ignorirati i ukloniti ga iz sustava trajno
Silna je briga za sadašnjost i budućnost hrvatskog filma, točnije HAVC-a, morila razne pojedince, braniteljske udruge, radikalno desne političare i jednako takve medije. Tolika, da hrpa histeričnih vijesti o nezakonitostima u HAVC-u i nedopustivoj slobodi izbora tema i filmova koji će se snimati, neovisno u utjecaju politike i isključivo po profesionalnim kriterijima, nije tjednima silazila s radikalno desnih portala, da bi se iz njih prelila u mainstream medije desne provenijencije, u sljedećem koraku prema ministarstvu kulture i posredno prozvanoj ministrici kulture Koržinek-Obuljen. Sve to s jednim ciljem, uklanjanjem Hrvoja Hribara s čela te filmske institucije.
Znajući da priča o lošem radu i neuspjesima hrvatskog filma pod njegovim vodstvom, jednostavno nije mogla funkcionirati pred javnošću, iz prostog razloga što nije bila točna, dohvatili su se plana b koji uvijek funkcionira, pa su u HAVC poslali reviziju. Spektakularno mahanje nalazom te revizije s podacima o rezerviranom parking mjestu, nekoliko službenih mobitela i samostalnim potpisima na projekte, mimo ministarstva, što i jeste bio cijeli smisao osnivanja nezavisne filmske institucije, na koncu je postiglo zacrtani cilj, s obzirom da je Hribar pod tolikim pritiskom podnio ostavku.
DORH nije našao nikakve elemente kaznene odgovornosti
Danas, kad smo iz priopćenja DORH-a koji nije našao nikakve elemente Hribarove kaznene odgovornosti crno na bijelo dobili ono što je ionako bilo jasno od početka, a to je da se nalaz revizije koristi kao smokvin list za iznuđivanje ostavke ili smjenu, stvar će završiti po onoj narodnoj, nitko-nikomu.
Samo priopćenje je vrlo precizno: “Nakon što su u predmetu formiranom povodom izvješća Državnog ureda za reviziju o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja Hrvatskog audiovizualnog centra za 2015. godinu, provedeni izvidi, tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave osoba, zaključeno je kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost odgovorne osobe Hrvatskog audiovizualnog centra.
S obzirom da se u radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, nema osnova za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva.”.
HAVC će se u budućnosti morati izgraditi skoro od nule
Na čelo HAVC-a je pak nakon Hribara, kao kompromisno rješenje i pristojan čovjek, postavljen Daniel Rafaelić, filmski kritičar i pasionirani povjesničar filma, ali i netko tko nije imao nikakvog iskustva na poslu te vrste, da bi potom u kratkom vremenu bio donijet također kompromisni novi zakon o audio-filmskoj djelatnosti, kojim je ona ipak spašena od izravnog utjecaja politike.
Puno veći problem je što je nakon Hribarovog odlaska, čitav niz dugogodišnjih zaposlenika te institucije odlučio otići iz nje, tako da smo dobili, sad već tradicionalnu potpunu destrukciju institucija nakon što ih preuzmu nacionalisti. Što god od HAVC-a bude u budućnosti, morat će se izgraditi, ne baš u potpunosti, ali skoro od nule. Nitko se naravno nakon svega, osim njegovih najbližih prijatelja, suradnika i obitelji, neće upitati kako je završio sam Hribar i koliko je uopće smisleno čovjeka s tolikim iskustvom posve ignorirati i ukloniti ga iz sustava trajno.
Destrukcija sustava i uništavanje profesionalnih kriterija
Nije da gotovo identičnih slučajeva, samo na drugoj razini nismo vidjeli i previše, koji se k tome nastavljaju. Dovoljno je svrnuti pogled prema HRT-u, javnoj i kulturnoj instituciji od presudnog značaja za društvo i na tamošnje smjene uredništava na trećim programima televizije i radija, ukidanje Hrvatske uživo, oduzimanje voditeljske uloge Domagoju Novokmetu u Otvorenom, otkaze Saši Kosanoviću i Hrvoju Zovku i čitav niz sličnih primjera u svim kulturnim pa i znanstvenim institucijama.
Svi navedeni slučajevi govore nam o proračunatoj proizvodnji apsolutne destrukcije sustava i uništavanju profesionalnih kriterija, nakon čega bi po idealnoj projekciji nacionalističke desnice, zdrave snage trebale čitavu kulturnu produkciju izgraditi iz nule i postaviti na tzv. domoljubnim temeljima. Ključni pak problem takvih nastojanja, čak i kad bismo zanemarili humanističke i profesionalne obzire u obračunu s ljudima i institucijama, pa i evidentne totalitarističke nakane koje iza svega stoje, je u tome što su manje-više isti ljudi imali tu priliku dugih deset godina, u kojima, ni od kog ometani, nisu uspjeli proizvesti ništa vrijedno spomena, nego jedino gomilu diletantskih uradaka.