Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Svjetski lideri preživjeli su sastanak i zasad spasili NATO od naprasne smrti. No, stvari su se duboko promijenile

Đivo Đurović analizira sastanak u Londonu povodom 70. godišnjice osnutka NATO-a

Sastanak u Londonu bio je podređen jednom cilju - uklanjanju prilika za sukob i glasne razlike u mišljenju. Zato službeno i nije bio 'summit', nego 'sastanak lidera država članica' - razlika nije samo semantička: nakon 'sastanka lidera' ne izdaje se zajednička deklaracija, nego samo kratko priopćenje. To smanjuje mogućnost svađe oko sadržaja ili – još gore – naknadnog povlačenja potpisa, što je Trump već nekoliko puta izveo na sličnim okupljanjima

Spašavanje slavljenika od naprasne smrti bio je glavni zadatak lidera okupljenih jučer i danas u Londonu povodom 70. godišnjice osnutka NATO-a. Budući da Donald Trump nije demonstrativno napustio sastanak niti objavio američko povlačenje iz Saveza, moglo bi se reći da je zadatak ispunjen. Ovo je bio zadnji NATO-ov sastanak na vrhu u Trumpovu prvom mandatu. S malo sreće, bit će i zadnji u njegovoj karijeri: ako Trump izgubi utrku za reizbor, nestat će uvjerljivo najveća opasnost s kojom se NATO susreo u sedam desetljeća svoje burne, ali zapravo vrlo uspješne prošlosti.

Sastanak u Londonu bio je podređen jednom cilju – uklanjanju prilika za sukob i glasne razlike u mišljenju. Zato službeno i nije bio “summit”, nego “sastanak lidera država članica” – razlika nije samo semantička: nakon “sastanka lidera” ne izdaje se zajednička deklaracija, nego samo kratko priopćenje. To smanjuje mogućnost svađe oko sadržaja ili – još gore – naknadnog povlačenja potpisa, što je Trump već nekoliko puta izveo na sličnim okupljanjima.

Ostale članice NATO-a boje se Trumpova naglog karaktera, s razlogom: američki predsjednik višekratno je dokazao svoje neprijateljstvo i nepovjerenje ne samo prema Sjevernoatlantskom savezu, nego prema svim multilateralnim institucijama, dapače, prema svakom obliku savezništva. To zadnjih mjeseci na svojoj koži osjećaju Kurdi u Siriji, a uskoro će na novčaniku osjetiti i vlada na jugu korejskog poluotoka.

Nitko se ne usudi ratovati protiv NATO-a

Razlog zbog kojega se ostali lideri toliko boje Trumpove kritike ili čak njegova dovođenja u pitanje budućnosti Saveza zapravo otkriva pravu prirodu organizacije koja slavi 70 godina. Iako je NATO najuspješniji vojni savez u povijesti, on je prvenstveno politički, a tek onda vojni savez. Svoju najveću pobjedu, onu nad Sovjetskim Savezom, ostvario je bez ratovanja: uspio je svoju veliku vojnu moć povezati s nepokolebljivom političkom odlučnošću.

Taj je pristup temelj onoga što stručnjaci danas zovu “teorijom odvraćanja” – NATO je snažan ne zato što pobjeđuje, nego zato što se nitko ne usudi protiv njega ratovati. Iako je osnovan 1949. godine, prvi put je ratovao tek nakon Hladnog rata, kad je 1999. bombardirao Srbiju.

Budući da vojna premoć niti u jednom trenutku nije bila u pitanju, NATO-ova glavna slabost je potencijalni manjak političke kohezije. Budući da u pravilu ne ratuje, nego nastoji odvratiti rat, te da bi u svakom eventualnom sukobu bio vojno premoćan, za prirodu NATO-a manje je važno koliko vojnika, aviona ili raketa posjeduje; puno je važnije postoji li politička volja da nastavi svoju misiju.

Koncept koji ni danas nema premca u svijetu

Tu na scenu stupa Trump, sa svojom poviješću izjava da je NATO “suvišan”, “zastario”, “ne plaća dovoljno”, “ne služi američkim interesima” itd. Kao najjača svjetska vojna sila i najveća ekonomija, Amerika je najvažnija članica NATO-a; o američkoj garanciji ovisi zaglavni kamen Saveza: obećanje iz Članka 5. Washingtonskog sporazuma da je “napad na jednu članicu ujedno napad na sve ostale”.

Taj model “kolektivne sigurnosti” dosad je primijenjen samo jednom – 12. rujna 2001. godine, dan nakon terorističkog napada na New York i Washington, članice su jednoglasno objavile da to nije bio samo napad na Ameriku, nego na sve njih. U praksi to nije značilo puno – europske članice poslale su nekoliko AWACS-a da patroliraju američkim nebom; rat u Afganistanu nije proizašao iz Članka 5. nego je bio misija koju je UN povjerio NATO-u. No, politička težina u kojoj dvadesetak – ili danas gotovo 30 članica – jamče jedna drugoj da će stati u obranu jedna druge, to je koncept koji ni danas nema premca u svijetu.

Iako je Trump svojim pristupom i dosadašnjim izjavama već naštetio tom političkom jedinstvu, njegova bi eksplicitna izjava na samom summitu bila udarac koji bi Savez teško preživio. Zato je poduzeto sve da se katastrofa ne dogodi, do te mjere da je na formalnom dijelu “sastanka lidera” svakom šefu države za govor dodijeljeno tek tri do četiri minute. S Trumpom nikad ne znate, ali katastrofa se ipak nije dogodila.

Ne pričaju o pravim problemima, da ne provociraju Trumpa

No, ne treba se zanositi mišlju da će nakon Trumpa sve ponovno biti kao prije, jer već danas nije; razdor koji je unio Trump već se pretvorio u niz raskola među drugim liderima i poluglasne sukobe među ostalim članicama. Uoči sastanka u Londonu, francuski predsjednik Emmanuel Macron konstatirao je da je NATO doživio “moždanu smrt” – neuvijeno ciljajući na Trumpa, koji je opasku proglasio “pokvarenom”.

Nakon susreta u četiri oka u Londonu, Macron je otvoreno oponirao Trumpu na zajedničkoj press-konferenciji, a ovaj mu je uzvratio zluradom “šalom”, pitavši ga hoće li uzeti par bivših pripadnika ISIS-a (iako Amerika ne drži te zatočenike, nego Kurdi, koje je Trump izdao). Napeta razmjena navodno je ublažena kasnije, kad je Macron prihvatio Trumpov poziv da ga u američkoj predsjedničkoj limuzini poveze u Downing Street na prijem koji je dao premijer Boris Johnson.

Suočen s Macronovom jetkom primjedbom, Trump ja kao pravi kontrarijanac rekao da je NATO zapravo “sad puno jači nego prije”, pripisujući sebi zasluge za navodno jačanje Saveza. To je potpuno oprečno onome što govori godinama – ali već smo naučili da Trumpu riječi ne služe za više od trenutnog efekta i uvijek su opozive u idućem trenutku. Činjenica da je londonski sastanak uspio spriječiti Trumpovo razbucavanje NATO-a ne znači da Savez neće osjećati posljedice “efekta Trump”. Za početak, umjesto da se raspravlja o stvarnim problemima u Savezu – uključujući i Macronovu kontroverznu viziju buduće uloge NATO-a – nije se raspravljalo ni o čemu; da ne bi izazvali “ludog strica”, ostali lideri pristali su sve probleme gurnuti pod tepih.

Koji su ključni problemi NATO-a danas

A problema je nekoliko i vrlo su ozbiljni. Prvo, čak da uzmemo da je Trump predan budućnosti transatlantskog savezništva pa Amerika neće istupiti iz NATO-a, način na koji on donosi odluke izaziva zaprepaštenje u ostalim članicama. Ono što svijet zove Trumpovom “izdajom Kurda” – u kratkom telefonskom razgovoru s turskim predsjednikom Recepom Erdoganom – bila je u istom času i “izdaja Francuske i Britanije”, koje Trump nije ni obavijestio o svojoj odluci, a kamoli konzultirao. Obje zemlje imaju vojne kapacitete angažirane u tom dijelu Sirije, a za povlačenje glavnog saveznika saznali su sa CNN-a. Tako se ne ponaša prema saveznicima.

Drugi problem je Turska. Ostale članice s razlogom prigovaraju ofenzivi NATO- saveznice koja na sjeveru Sirije provodi – ili bar upravlja – etničkim čišćenjem dojučerašnjih zapadnih saveznika. Nadalje, Turska je već provela tranziciju iz zapadnog u ruskog saveznika, ne samo potezima na terenu nego i političkom odlukom da kupi ruski sustav protuzračne obrane, koji nije kompatibilan s pravilima NATO-a.

Zapravo je nevjerojatno da Trump prelazi preko toga – iako je Kongres poduzeo hitnu mjeru i izbacio Ankaru iz programa proizvodnje F-35, čija bi tehnologija bila isporučena Rusiji ako bi Turci imali i najmoderniji američki avion i ruski sistem obrane od njega. Simpatija prema autoritarnom vladaru jedino je shvatljivo objašnjenje Trumpove tolerancije Erdoganovih ekscesa. U svim drugim okolnostima oko toga bi se povela žestoka rasprava u NATO-u; zato što nitko ne želi isprovocirati Trumpa da “istupi iz NATO-a”, taj problem nije ozbiljno ni otvoren.

Macron se želi nametnuti kao najutjecajniji lider u EU

Postoji i treći problem, a to je nažalost Emmanuel Macron. Potaknut Trumpovim očitim manjkom volje da vodi NATO, francuski predsjednik je odlučio oglasiti uzbunu i ostale države teškim riječima upozoriti na opasnost koja prijeti Savezu. Komentar o “moždanoj smrti” ne bi bio problematičan da nije došao u kontekstu Macronovog pokušaja da za sebe izbori ulogu najmoćnijeg političara u Europi te – još gore – u paketu s nizom njegovih revizionističkih prijedloga koji smjeraju Vladimiru Putinu dati odrješenje grijeha i ruskog autokrata ponovno uključiti u europsku i svjetsku politiku – kao da se ništa nije dogodilo.

Macron s jedne strane gleda Europsku uniju bez jasnog lidera u idućih nekoliko godina, a s druge vidi svoju klimavu poziciju u Francuskoj, gdje mu je popularnost dramatično pala i prije početka protesta “žutih prsluka” prije godinu dana. Ako uspije sebe nametnuti kao najutjecajnijeg lidera u Europi, to bi mu pomoglo da produlji politički vijek u Francuskoj. Vakuum vodstva u EU je poznat – Angela Merkel u najboljem scenariju ima još samo godinu i pol, a naslijedit će je kancelarka ili kancelar značajno slabijeg formata u Njemačkoj i EU.

Dapače, vodstvo njenog koalicijskog partnera SPD-a prošlog tjedna preuzeo je dvojac s krajnje ljevice – kao da su američku Demokratsku stranku preuzeli Bernie Sanders i Elizabeth Warren; velika koalicija mogla bi propasti puno prije jeseni 2021. godine i tako ubrzati Merkeličin odlazak.

Neshvatljivi pakt s Vladimirom Putinom

S treće strane, Brexitom opsjednuta Velika Britanija postala je tolika smijurija od države da London više ozbiljno ne doživljavaju ni u Irskoj, a kamoli u Bruxellesu, Parizu ili Berlinu. U Italiji vlast drži posvađana koalicija ljevice i protestne stranke, u strahu da bi novi izbori zemlju isporučili ekstremnoj desnici; oba scenarija isključuju četvrtu najveću članicu EU iz ozbiljne konkurencije za utjecaj na poslove kontinenta.

Macron je, drugim riječima, u pravu kad vidi prazan prostor da se predsjednik Francuske – konkretno: on – prometne u novog lidera Europe kakva je zasad Merkel. Problem je u tome što je, iz nekog razloga, do te pozicije odlučio doći na najgori zamislivi način – u paktu s Vladimirom Putinom. Macronov politički plan promijenio se nakon njegova susreta s ruskim moćnikom: francuski predsjednik nije samo počeo govoriti o tome da Rusiju treba ponovno uključiti u europska politička zbivanja, nego je i poduzeo niz poteza koji nemaju drugog objašnjenja osim pogodovanja Putinovim interesima.

Macron je – skandalozno – bio jedini europski lider koji se protivio otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom te ih na kraju blokirao: nakon svih muka i teških odluka koje je ta zemlja poduzela ne bi li otvorila put prema EU. Ni Francuska ni Macron nemaju koristi od blokade, ali u Kremlju mogu biti zadovoljni jer Putin vidi EU-odbijenicu Makedoniji kao pozivnicu za nove subverzije.

Inicijativa nije dobro prošla kod članica NATO-a iz istočne Europe

Da ne ostane sve na gatanju, Macron je nakon susreta s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom otvoreno rekao kako misli da “Rusija više nije protivnik NATO-a” i pozvao na tješnje veze s Moskvom. To je katastrofalno neodmjerena i promašena poruka, čak i da dolazi od odlazećeg europskog političara, kamoli od onoga koji smjera postati glavni lider EU. Fascinacija Putinom nikad nije dobra.

Treba li spominjati da Rusija i danas okupira Krim i ratuje u drugom dijelu Ukrajine –države koja želi ući u EU, a članstvo joj je svojedobno obećao i NATO? Nadalje, Rusija s kojom bi Macron obnovio bliske odnose i Putinu sve oprostio – poduzela je dokazana špijunska ubojstva Putinovih političkih protivnika bojnim otrovima na teritoriju Britanije i još najmanje jedne članice EU. Ako je zatvaranje očiju pred tim zločinima cijena uspona Macrona na poziciju najmoćnijeg europskog političara, predsjednik bi se trebao zapitati na što je sve spreman za ostvarenje ambicije.

Macronova inicijativa nije dobro prošla kod članica NATO-a iz istočne Europe, koje ruski dah osjećaju na vratu. Kritičari će istaknuti Poljsku, čija je demokracija na prošlim izborima otklizala u nepovrat; no na opasnost od Putina ukazuju i zdravo demokratske Estonija, Latvija i Litva, države koje znaju o čemu govore jer su pola stoljeća protiv svoje volje provele u Sovjetskom Savezu zbog pakta Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. Možda bi njihovom iskustvu trebalo dati težinu makar približnu onoj koju dobiva Macronova “pomirljiva” rehabilitacija Putinovih zločina.

London se bavi samo i isključivo samim sobom

Ovo je mjesto gdje bi se u normalnim okolnostima javila Britanija i svela Macronovu inicijativu na razumnu mjeru; no proždran Brexitom, London se bavi samo i isključivo samim sobom (što je još jedan Putinov uspjeh), a i izbori su mu idućeg tjedna. Reagirala je, privatno, i Merkel: netipično bijesna kad je pristupila Macronu na obilježavanju pada Berlinskog zida prije nekoliko tjedana.

“Razumijem tvoju sklonost da sve razbucaš. Ali sam se stvarno već umorila od toga da ja budem ta koja skuplja krhotine. Svaki put moram doći i ponovno lijepiti šalicu koju si ti razbio, kako bismo svi skupa mogli sjesti i popiti nešto iz te šalice”, rekla je Macronu po New York Timesu. Kancelarka nije predsjedniku Francuske rekla što bi on sam trebao znati – da Pariz ne osjeća ugrozu od Putinove Rusije kao što je osjećaju zemlje istočno od Berlina. I da njihova snishodljivost prema Trumpu ne znači odobravanje njegovih poteza, nego strah od američkog povlačenja iz NATO-a i izručivanje na milost Putinu.

Merkel i Macron posve različito gledaju na fenomen Trumpa

No, ima tu i nešto dublje. Razlika Macrona i Merkel u pristupu NATO-u u doba Trumpa govori o njihovim različitim pogledima na povijesnu ulogu aktualnog predsjednika i nije isključivo europska stvar, nego je refleksija sličnih pogleda u Americi. Kad bi je se moralo svesti u par riječi, Angela Merkel vjeruje da je Trump aberacija – neočekivani otklon od normale – koja ne proizlazi iz nekih dubljih strukturnih problema, nego će se ispraviti sama od sebe kad Trump prestane biti predsjednik.

S druge strane, Macron je skloniji vjerovati da je Trump ili proizvod sistema iz kojega je proizašao, ili da je on taj sistem trajno izmijenio svojom pojavom; drugim riječima, stvari nikad više neće biti iste kakve su bile, pa treba početi graditi nove. Kandidati u predizborima za demokratskog izazivača Trumpu također se dijele u te dvije kategorije – da će se Amerika nakon Trumpa vratiti u normalu tvrde Joe Biden, Pete Buttigieg, Michael Bloomberg; da se sve trajno promijenilo zbog strukturnih problema na koje treba odgovoriti revolucijom, tvrde Bernie Sanders i Elizabeth Warren. I nude revoluciju.

Anketa: Bi li članice NATO-a branile Hrvatsku?

No, kad se postavi pitanje ima li NATO i dalje smisIa, tu ima dobrih vijesti. Da sve ovo nisu prazne priče, nedavno je pokazalo istraživanje YouGova: javnost u članicama NATO-a temeljno prihvaća sedam desetljeća star koncept uzajamne obrane u Europi. Ako vas zanima što to znači vama, vijesti su također dobre – članice NATO-a pribjegle bi obrani Hrvatske da se ukaže potreba; one koje nisu u NATO-u to ne bi napravile.

Anketari su pitali jesu li ispitanici spremni braniti drugu zemlju ako bi bila napadnuta. Istraživanje su proveli u 10 članica NATO-a (Hrvatskoj, Grčkoj, Turskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Latviji, Njemačkoj, Francuskoj, UK i SAD) te u tri države koje nisu u NATO-u (Ukrajini, Švedskoj i Finskoj). Francuski ispitanici branili bi spomenute države, ali ne i Tursku i Rumunjsku – članice NATO-a – kao ni Ukrajinu, koja nije u NATO-u. Isti odgovor dali su njemački ispitanici, ali oni dodaju SAD: Nijemci ne bi branili Ameriku da je netko napadne, barem po ovom istraživanju. Britanski ispitanici branili bi sve ispitane države osim Turske – gdje su podjednako podijeljeni. Konačno, Amerikanci bi branili svaku od ispitanih država.

 

Što ovo znači za Hrvatsku, gdje su anketari također postavili pitanja? Ukratko, javnost u svakoj od ispitanih članica NATO-a podržala bi vojnu akciju za obranu Hrvatske. Najveću simpatiji za svoju eventualnu obranu Hrvatska uživa u Danskoj (48 posto), pa u Velikoj Britaniji i Norveškoj (po 43 posto), slijede Francuska (39), pa SAD i Njemačka (po 38 posto). Istraživanje je jasno pokazalo da članstvo u NATO-u utječe na poglede građana o obrani druge države: u državama koje nisu članice Saveza, na pitanje bi li branili Hrvatsku odgovara značajno manji broj građana – 25 posto u Švedskoj i 12 posto u Finskoj. Sa svim utezima koje članstvo u savezu poput NATO-a može nositi, ono je i dalje korisno iz perspektive malih nacija koje mu pristupe.

Godišnjica koja je prvi put donijela sukob i podjelu unutar saveza

Sedamdeseta godišnjica NATO-a prvi put je donijela sukob i podjelu unutar inače monolitnog Saveza. Sjetite se samo prošle okrugle obljetnice, obilježene u Kehlu i Strasbourgu, dva bratska grada na njemačkoj i francuskoj obali Rajne. Atmosfera za 60 godina NATO-a je bila euforična: bio je to prvi službeni posjet Europi novog predsjednika Baracka Obame, kojega Europljani vole više nego Amerikanci; NATO je tad upravo dobio dvije nove članice – Hrvatsku i Albaniju. Stvari su bile dobre!

Najveći skandal bio je video Merkel na crvenom tepihu: bespomoćno je pokušavala dočekati Silvija Berlusconija, koji je izašao iz limuzine, ignorirao kancelarku i hodao okolo pričajući na mobitel, dok ga je ona čekala na ulazu, sliježući ramenima nad prostaklukom. Dapače, lideri su u prehodali most preko Rajne, s francuske strane ih je dočekao Nicholas Sarkozy, a Berlusconi je i dalje pričao na mobitel. I to je bio najveći skandal summita NATO-a na 60. godišnjicu. Blažena vremena.

Deset godina kasnije, čini se kao da je najveći skandal objava snimke kanadske državne televizije na kojoj grupa lidera ogovara Trumpa.

“A on je razlog zašto toliko kasniš?”, kaže Justin Trudeau dok čavrlja s Macronom, princezom Annom, nizozemskim premijerom Markom Rutteom i britanskim Borisom Johnsonom. Ne čujemo što odgovara predsjednik Francuske, ali posprdni ton vrišti na sve strane. “I onda na sve to još ubaci pressicu od 40 minuta!”, kaže Trudeau, pa se svi nasmiju.

Tko se smije Trumpu, a tko NATO savezu pod njim?

“Svi nam se smiju”, govorio je Trump u kampanji, upućujući neopravdanu kritiku Baracku Obami. “Kad ja budem predsjednik, više nam se nitko neće smijati!”, grmio je. Ali baš to se Trumpu redovito događa: svi mi se smiju. U UN-u mu se smijala cijela Opća skupština, na prijemu u Buckinghamskoj palači smijali su mu se najmoćniji svjetski lideri. Karma je pošteno sustigla Trumpa, ionako nesigurnog i opsjednutog bolesnom željom da projicira snagu.

Kad se sve podvuče i zbroji, Trumpova sudbina dobrim dijelom pokriva i sudbinu vojnog saveza kojemu je Amerika na čelu – nitko se otvoreno ne smije NATO-u, ali kad su kamere daleko, teško je prepoznati granicu između onih koji se smiju Trumpovom ludilu i onih koji misle da je i NATO pod njim postao smiješan. No, bar oko jedne stvari Trump može biti miran: za tu vrstu šale uvijek ima publiku u Kremlju.

Đivo Đurović
Analitičar
139 članaka Više o autoru
Više s weba