Političke bitke često su uzaludne. Neke se odvijaju iza debelo zatvorenih vrata i zapis o njima nikad neće ugledati svjetlo dana, neke su od početka jasno izgubljene, neke su jednostavno nebitne. Neke su, međutim, uzaludne samo naizgled i zapravo su dragocjene kako za dio svojih aktera, tako i još više za javnost kojoj savršeno jasno otkrivaju motive, odnose i pravo stanje stvari na političkoj sceni.
Jedna od takvih bitaka je ona oko Zakona o financiranju političkih aktivnosti. Čega?
Zbor žetončića
Onog zakona zbog kojeg je Most podnio skoro 900 amandmana, a Sabor zasjedao dva dana i jednu noć. Sad, jasno, svi znate o čemu se radi.
I to savršeno pokazuje kako je akcija Mosta bila čisti politički trijumf. Naravno, svi njihovi amandmani su odbijeni, a zakon izglasan baš onakvim kakvim ga je Vlada zamislila. Ali sad cijela javnost zna za priču o maratonskom zasjedanju i povećanju novaca za kampanju za europske izbore.
U Sabor su, nadalje, u kasnim satima drugog dana zasjedanja morali doći svi zastupnici vladajuće većine, došao je i premijer Andrej Plenković, a outao se i dojučerašnji SDP-ovac Siniša Varga kojeg zbog podrške zakonu ubuduće slobodno možemo svrstavati pod žetončiće “po vlastitoj savjesti”. Onog na čiju ruku će, gotovo izvjesno, Plenković i ostatak Titanic ekipe moći računati ako zagusti.
Kao u vremena slave i tajnice
Most je, dakle, odradio sjajan posao za sebe pred europske izbore. Takav politički marketing neće moći kupiti ni četiri milijuna kuna na koliko su vladajući povećali trošak za ovu izbornu kampanju, trošak kakav vjerojatno jedino HDZ može podmiriti. Ustrajnost Mostovaca podsjetila je na, zapravo, najslavnija vremena te još uvijek mlade stranke, kad ni pod koju cijenu nisu htjeli odustati od ostavke Tomislava Karamarka i pristati na preslagivanje Vlade prije tri godine. Ili kad su inzistirali na smjeni Zdravka Marića pa je Plenković dao posla Vladinoj tajnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, po društvenim mrežama se s punim pravom krenulo podsjećati Mostovce i na to tko je taj užasni HDZ zapravo dvaput svojim glasovima doveo na vlast, no to je nešto s čim Božo Petrov i družina jednostavno moraju živjeti. Kao što bi morali pripaziti da sličnu foru s trilijun amandmana sad ne krenu stalno koristiti, jer bi se lako mogli biračima popeti na glavu, a medije jednostavno prestati zanimati.
Europrosvjetitelj s visokom tarifom
HDZ-u je, pak, tvrdoglavo uporna Mostova saborska družina uprskala namjeru da u zadnji tren pred izbornu kampanju izmijeni pravila financiranja bez previše nezgodnih pitanja. Da nije bilo maratonske sjednice, stvar bi se vjerojatno svela na koju prigodnu pressicu, očekivane izjave vođe opozicije Davora Bernardića o HDZ-u i crnim fondovima i gunđanje Gonga. Sve skupa bilo bi medijski popraćeno tek neznatno bolje od prosječne niželigaške nogometne utakmice.
Ovako, ne samo da je Plenković osobno morao do Sabora, nego je uvjeravao javnost da će povećana rastrošnost u kampanji omogućiti da se više govori o europskim temama, da “hrvatski građani čuju, vide i znaju što je Europa, koje su teme, što su politike kako bismo se maknuli od predrasuda, lažnih informacija, banalnosti koje nam govore oni koji pojma nemaju o EU-u”. Teško je, doista, suspregnuti iščekivanje i konačno dočekati tu HDZ-ovu kampanju u kojoj će se milijuni kuna drobiti na objašnjavanje, recimo, strukture europskog trijaloga i načina kvalificiranog glasanja u Europskom vijeću…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kronična boljka
Plenković u priči oko potrebe povećanja iznosa financiranja kampanje za europske izbore, međutim, nije u potpunosti u krivu. Doista je bilo smiješno da je dosad dozvoljeni trošak te kampanje jednak dozvoljenom trošku na parlamentarnim izborima – u jednoj jedinoj izbornoj jedinici.
No, ova i ovakva akcija pokazale su još jednu kroničnu boljku ove Vlade, kao one koja, recimo, “kupuje Inu”, “reformira javnu upravu”, ili… zapravo, bilo što drugo – dramatičnu sporost. Jer, da je ovakav zakon donesen prije dva-tri mjeseca, a ne dva-tri dana prije isteka zakonskog roka za raspisivanje izbora, maratonskih sjednica Sabora ne bi ni bilo. Ne bi se moglo odugovlačenjem ugroziti donošenje zakona na vrijeme, niti bi se “žetončiće” valjalo tako hitro dovoditi na Markov trg. No, za tako nešto treba imati makar okvirno uređen proces donošenja odluka, a čini se da je to za Plenkovićevu garnituru tek apstraktna imenica.
Koliko maminih mercedesa?
To uporno kaskanje za vlastitim planovima i za potrebama stvarnosti mnogo je veći problem od jednog lošeg zakona. A razvidnost nekvalitete ovog zakona najjasnija je u činjenici da se iznos godišnjih donacija strankama defacto s 200 tisuća kuna diže dva ili tri puta. U ovoj godini pravna osoba može donirati 200 tisuća za politički rad, 200 tisuća za europske i 200 tisuća za predsjedničke izbore. Zlobnici će odmah krenuti računati koliko bi to bilo maminih mercedesa u dvorištu po firmi i po glavi političara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posebno je škakljiva usporedba s vremenima Ive Sanadera – tad se stranci godišnje moglo donirati milijun kuna, a limit je smanjen na 200 tisuća 2011. godine, tijekom pregovora o ulasku Hrvatske u EU i nakon Fimi medije. Sad se klatno, očito, vraća unatrag.
Tiho, probudit ćete SDP
Naposljetku, u cijeloj priči o maratonskom saborskom zasjedanju oko Zakona o financiranju političkih aktivnosti odigrao je i SDP. Dok su, dakle, Mostovci probdjeli noć boreći se protiv lošeg zakona i odrađujući za sebe političku kampanju kakvu ni četiri milijuna kuna HDZ-u neće moći kupiti, SDP-ovi saborski zastupnici su – spavali u svojim krevetima snom pravednika.
A predsjednik stranke, dan poslije, izbacivao iz rukava svoje generičke izjave o zlom HDZ-u koje daju za zaključiti da o cijeloj materiji ovog zakona, zapravo, ne zna značajno više od prosječnog konzumenta medijskih sadržaja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U pauzi dvije utakmice
Učinak Mostove političke diverzije najkorisniji je na području – edukacije. Ovo je zapravo bila javna pokazna vježba iz još jedne legitimne metode političke borbe u parlamentarnoj demokraciji, njenih metoda i njenih učinaka. Čak je ni u principu terminalno tabloidni domaći mediji nisu pretežno prikazivali kao gubljenje vremena i zanovijetanje političara “dok narod gladuje”.
No, prije bilo kakve naznake optimizma u pogledu općeg stanja duha nacije, valja se podsjetiti da nas čeka utorak kad će predsjednica Republike, u pauzi između dvije utakmice, raspisati izbore za Europski parlament. A onda će HDZ, jer drugi nemaju tih para, krenuti drobiti četiri milijuna kuna objašnjavajući građanima što su to, zapravo, europske teme i europske politike. Uz mezu i prikladni glazbeni program.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba biti pošten i priznati: Most je HDZ-u, SDP-u i javnosti pokazao kako izgleda politička borba
Ni četiri milijuna kuna HDZ-u u kampanji neće biti korisna kao Mostu izazivanje maratonske sjednice Sabora
HDZ-u je tvrdoglavo uporna Mostova saborska družina uprskala namjeru da u zadnji tren pred izbornu kampanju izmijeni pravila financiranja bez previše nezgodnih pitanja. Da nije bilo maratonske sjednice, stvar bi se vjerojatno svela na koju prigodnu pressicu, očekivane izjave vođe opozicije Davora Bernardića o HDZ-u i crnim fondovima i gunđanje Gonga. Sve skupa bilo bi medijski popraćeno tek neznatno bolje od prosječne niželigaške nogometne utakmice.
Političke bitke često su uzaludne. Neke se odvijaju iza debelo zatvorenih vrata i zapis o njima nikad neće ugledati svjetlo dana, neke su od početka jasno izgubljene, neke su jednostavno nebitne. Neke su, međutim, uzaludne samo naizgled i zapravo su dragocjene kako za dio svojih aktera, tako i još više za javnost kojoj savršeno jasno otkrivaju motive, odnose i pravo stanje stvari na političkoj sceni.
Jedna od takvih bitaka je ona oko Zakona o financiranju političkih aktivnosti. Čega?
Zbor žetončića
Onog zakona zbog kojeg je Most podnio skoro 900 amandmana, a Sabor zasjedao dva dana i jednu noć. Sad, jasno, svi znate o čemu se radi.
I to savršeno pokazuje kako je akcija Mosta bila čisti politički trijumf. Naravno, svi njihovi amandmani su odbijeni, a zakon izglasan baš onakvim kakvim ga je Vlada zamislila. Ali sad cijela javnost zna za priču o maratonskom zasjedanju i povećanju novaca za kampanju za europske izbore.
U Sabor su, nadalje, u kasnim satima drugog dana zasjedanja morali doći svi zastupnici vladajuće većine, došao je i premijer Andrej Plenković, a outao se i dojučerašnji SDP-ovac Siniša Varga kojeg zbog podrške zakonu ubuduće slobodno možemo svrstavati pod žetončiće “po vlastitoj savjesti”. Onog na čiju ruku će, gotovo izvjesno, Plenković i ostatak Titanic ekipe moći računati ako zagusti.
Kao u vremena slave i tajnice
Most je, dakle, odradio sjajan posao za sebe pred europske izbore. Takav politički marketing neće moći kupiti ni četiri milijuna kuna na koliko su vladajući povećali trošak za ovu izbornu kampanju, trošak kakav vjerojatno jedino HDZ može podmiriti. Ustrajnost Mostovaca podsjetila je na, zapravo, najslavnija vremena te još uvijek mlade stranke, kad ni pod koju cijenu nisu htjeli odustati od ostavke Tomislava Karamarka i pristati na preslagivanje Vlade prije tri godine. Ili kad su inzistirali na smjeni Zdravka Marića pa je Plenković dao posla Vladinoj tajnici.
Naravno, po društvenim mrežama se s punim pravom krenulo podsjećati Mostovce i na to tko je taj užasni HDZ zapravo dvaput svojim glasovima doveo na vlast, no to je nešto s čim Božo Petrov i družina jednostavno moraju živjeti. Kao što bi morali pripaziti da sličnu foru s trilijun amandmana sad ne krenu stalno koristiti, jer bi se lako mogli biračima popeti na glavu, a medije jednostavno prestati zanimati.
Europrosvjetitelj s visokom tarifom
HDZ-u je, pak, tvrdoglavo uporna Mostova saborska družina uprskala namjeru da u zadnji tren pred izbornu kampanju izmijeni pravila financiranja bez previše nezgodnih pitanja. Da nije bilo maratonske sjednice, stvar bi se vjerojatno svela na koju prigodnu pressicu, očekivane izjave vođe opozicije Davora Bernardića o HDZ-u i crnim fondovima i gunđanje Gonga. Sve skupa bilo bi medijski popraćeno tek neznatno bolje od prosječne niželigaške nogometne utakmice.
Ovako, ne samo da je Plenković osobno morao do Sabora, nego je uvjeravao javnost da će povećana rastrošnost u kampanji omogućiti da se više govori o europskim temama, da “hrvatski građani čuju, vide i znaju što je Europa, koje su teme, što su politike kako bismo se maknuli od predrasuda, lažnih informacija, banalnosti koje nam govore oni koji pojma nemaju o EU-u”. Teško je, doista, suspregnuti iščekivanje i konačno dočekati tu HDZ-ovu kampanju u kojoj će se milijuni kuna drobiti na objašnjavanje, recimo, strukture europskog trijaloga i načina kvalificiranog glasanja u Europskom vijeću…
Kronična boljka
Plenković u priči oko potrebe povećanja iznosa financiranja kampanje za europske izbore, međutim, nije u potpunosti u krivu. Doista je bilo smiješno da je dosad dozvoljeni trošak te kampanje jednak dozvoljenom trošku na parlamentarnim izborima – u jednoj jedinoj izbornoj jedinici.
No, ova i ovakva akcija pokazale su još jednu kroničnu boljku ove Vlade, kao one koja, recimo, “kupuje Inu”, “reformira javnu upravu”, ili… zapravo, bilo što drugo – dramatičnu sporost. Jer, da je ovakav zakon donesen prije dva-tri mjeseca, a ne dva-tri dana prije isteka zakonskog roka za raspisivanje izbora, maratonskih sjednica Sabora ne bi ni bilo. Ne bi se moglo odugovlačenjem ugroziti donošenje zakona na vrijeme, niti bi se “žetončiće” valjalo tako hitro dovoditi na Markov trg. No, za tako nešto treba imati makar okvirno uređen proces donošenja odluka, a čini se da je to za Plenkovićevu garnituru tek apstraktna imenica.
Koliko maminih mercedesa?
To uporno kaskanje za vlastitim planovima i za potrebama stvarnosti mnogo je veći problem od jednog lošeg zakona. A razvidnost nekvalitete ovog zakona najjasnija je u činjenici da se iznos godišnjih donacija strankama defacto s 200 tisuća kuna diže dva ili tri puta. U ovoj godini pravna osoba može donirati 200 tisuća za politički rad, 200 tisuća za europske i 200 tisuća za predsjedničke izbore. Zlobnici će odmah krenuti računati koliko bi to bilo maminih mercedesa u dvorištu po firmi i po glavi političara.
Posebno je škakljiva usporedba s vremenima Ive Sanadera – tad se stranci godišnje moglo donirati milijun kuna, a limit je smanjen na 200 tisuća 2011. godine, tijekom pregovora o ulasku Hrvatske u EU i nakon Fimi medije. Sad se klatno, očito, vraća unatrag.
Tiho, probudit ćete SDP
Naposljetku, u cijeloj priči o maratonskom saborskom zasjedanju oko Zakona o financiranju političkih aktivnosti odigrao je i SDP. Dok su, dakle, Mostovci probdjeli noć boreći se protiv lošeg zakona i odrađujući za sebe političku kampanju kakvu ni četiri milijuna kuna HDZ-u neće moći kupiti, SDP-ovi saborski zastupnici su – spavali u svojim krevetima snom pravednika.
A predsjednik stranke, dan poslije, izbacivao iz rukava svoje generičke izjave o zlom HDZ-u koje daju za zaključiti da o cijeloj materiji ovog zakona, zapravo, ne zna značajno više od prosječnog konzumenta medijskih sadržaja.
U pauzi dvije utakmice
Učinak Mostove političke diverzije najkorisniji je na području – edukacije. Ovo je zapravo bila javna pokazna vježba iz još jedne legitimne metode političke borbe u parlamentarnoj demokraciji, njenih metoda i njenih učinaka. Čak je ni u principu terminalno tabloidni domaći mediji nisu pretežno prikazivali kao gubljenje vremena i zanovijetanje političara “dok narod gladuje”.
No, prije bilo kakve naznake optimizma u pogledu općeg stanja duha nacije, valja se podsjetiti da nas čeka utorak kad će predsjednica Republike, u pauzi između dvije utakmice, raspisati izbore za Europski parlament. A onda će HDZ, jer drugi nemaju tih para, krenuti drobiti četiri milijuna kuna objašnjavajući građanima što su to, zapravo, europske teme i europske politike. Uz mezu i prikladni glazbeni program.