Kad je proglašena pandemija i zemlja se zatvorila, ekonomija skoro pa zaustavila, a ljudi se uglavnom povukli u kuće i stanove, odjednom su sve teme koje inače opsjedaju društvene odnose, ne samo pale u drugi plan, nego su i potpuno zaboravljene.
Mnogi su to vrlo brzo primijetili, želeći da se bazična društvena solidarnost održi i da teme budućnosti bude jedine relevantne teme. No, kad je prošlo par tjedana od uvođenja ovih mjera, a ljudi sve teže podnosili nedostatak starog života, mnogi su poluozbiljno počeli zazivati povratak rasprava o ustašama i partizanima, jer im je ta rasprava, paradoksalno predstavljala ključni simbol povratka u normalnost.
Ekstremno desničarenje
Nisu, naravno trebali čekati puno vremena za povratak u tu vrstu tzv. normalnosti, o čemu najbolje svjedoče izjave i transparenti don Josipa Delaša i njegovih podržavatelja te grafitiranje partizanskog spomenika u Petrinji neki dan.
Međutim ekstremno desničarenje tog tipa postoji unutar svakog društva i nije realno da će ono nestati. Ono što predstavlja jedino bitno pitanje jeste postoji li društveni konsenzus oko odnosa prema ključnim pitanjima iz prošlosti od strane svih relevantnih društvenih i političkih aktera te dobrog dijela društva.
Ovo naravno ne znači kako mislim da treba zagovarati nešto iz palete mitoloških parola o nacionalnom zajedništvu i slično. Svako društvo predstavlja skup različitih ljudi, s drukčijim svjetonazorima, nasljeđima, načinima života i viđenjima društvenog uređenja i budućnosti.
Neslaganja i rasprave su poželjni
U demokratskom društvu ta različitost se ispoljava na razne načine, uz temeljni preduvjet da se svi osjećaju uvaženo i da se nikoga ne odbacuje zbog onoga što jeste. Drugim riječima, neslaganja, rasprave, podijeljenost oko mnogih pitanja su i logična i poželjna, ukoliko se vode u normalnoj atmosferi i lišena su isključivosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsko društvo je međutim, prvo u devedesetima, a potom što je za ovu priču još važnije, negdje nakon ulaska u Europsku uniju ušlo u ciklus sve veće ideološke netrpeljivosti, koja je praćena porastom govora mržnje, raznim referendumskim inicijativama za suspenziju prava nekim skupinama i sveopćim historijskim revizionizmom usmjerenim ka relativizaciji i negiranju antifašističke baštine zemlje.
Jedan od vrhunaca tog tipa nastojanja bila je relativizacija stvarnosti jasenovačkog logora smrti. Zbog svega navedenog, ponajprije jer je bivša predsjednica praktično aktivno sudjelovala u ovim procesima, dok je premijer Plenković imao kalkulantski pristup, vidljiv u sastavu saborskih zastupnika ili kroz formiranje Povjerenstva za odnos prema prošlosti, zajednička komemoracija u Jasenovcu proteklih godina nije postojala.
Možemo li se posvetiti budućnosti
Predsjednica je dolazila sama, izbjegavajući se jasno odrediti prema tome tko je utemeljio Jasenovac i zašto, Vlada i Sabor su držali protokolarne govore, dok su masovnu zajedničku komemoraciju nastavili održavati predstavnici srpske, židovske i romske zajednice te Saveza antifašista.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Informacija da će se sljedećeg tjedna ta praksa promijeniti, odnosno da će se u ovim limitiranim okolnostima Predsjednik, Vlada i Sabor zajednički s predstavnicima stradalih zajednica i antifašistima pokloniti žrtvama Jasenovca, svakako je dobro došla, budući da društveni konsenzus oko odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata predstavlja jedan od nekoliko nužnih preduvjeta da se društvo može normalno i neopterećeno posvetiti pitanjima budućnosti.
Ovo naravno ne znači da se društvena situacija iz temelja promijenila i da će revizionizam tog tipa biti ostavljen na marginama društva, ali predstavlja prvi korak ka takvom scenariju. Za ostalo je potrebno puno političke volje i hrabrosti, ponajprije od strane Andreja Plenkovića, na što se nije uputno kladiti, ali bilo bi jako lijepo da nas iznenadi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Jasenovcu će, nakon četiri godine, biti održana zajednička komemoracija. Je li to znak normalizacije društva?
Društveni konsenzus oko odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata predstavlja jedan od nekoliko nužnih preduvjeta
Ovo naravno ne znači da se društvena situacija iz temelja promijenila i da će revizionizam tog tipa biti ostavljen na marginama društva, ali predstavlja prvi korak ka takvom scenariju. Za ostalo je potrebno puno političke volje i hrabrosti, ponajprije od strane Andreja Plenkovića, na što se nije uputno kladiti, ali bilo bi jako lijepo da nas iznenadi.
Kad je proglašena pandemija i zemlja se zatvorila, ekonomija skoro pa zaustavila, a ljudi se uglavnom povukli u kuće i stanove, odjednom su sve teme koje inače opsjedaju društvene odnose, ne samo pale u drugi plan, nego su i potpuno zaboravljene.
Mnogi su to vrlo brzo primijetili, želeći da se bazična društvena solidarnost održi i da teme budućnosti bude jedine relevantne teme. No, kad je prošlo par tjedana od uvođenja ovih mjera, a ljudi sve teže podnosili nedostatak starog života, mnogi su poluozbiljno počeli zazivati povratak rasprava o ustašama i partizanima, jer im je ta rasprava, paradoksalno predstavljala ključni simbol povratka u normalnost.
Ekstremno desničarenje
Nisu, naravno trebali čekati puno vremena za povratak u tu vrstu tzv. normalnosti, o čemu najbolje svjedoče izjave i transparenti don Josipa Delaša i njegovih podržavatelja te grafitiranje partizanskog spomenika u Petrinji neki dan.
Međutim ekstremno desničarenje tog tipa postoji unutar svakog društva i nije realno da će ono nestati. Ono što predstavlja jedino bitno pitanje jeste postoji li društveni konsenzus oko odnosa prema ključnim pitanjima iz prošlosti od strane svih relevantnih društvenih i političkih aktera te dobrog dijela društva.
Ovo naravno ne znači kako mislim da treba zagovarati nešto iz palete mitoloških parola o nacionalnom zajedništvu i slično. Svako društvo predstavlja skup različitih ljudi, s drukčijim svjetonazorima, nasljeđima, načinima života i viđenjima društvenog uređenja i budućnosti.
Neslaganja i rasprave su poželjni
U demokratskom društvu ta različitost se ispoljava na razne načine, uz temeljni preduvjet da se svi osjećaju uvaženo i da se nikoga ne odbacuje zbog onoga što jeste. Drugim riječima, neslaganja, rasprave, podijeljenost oko mnogih pitanja su i logična i poželjna, ukoliko se vode u normalnoj atmosferi i lišena su isključivosti.
Hrvatsko društvo je međutim, prvo u devedesetima, a potom što je za ovu priču još važnije, negdje nakon ulaska u Europsku uniju ušlo u ciklus sve veće ideološke netrpeljivosti, koja je praćena porastom govora mržnje, raznim referendumskim inicijativama za suspenziju prava nekim skupinama i sveopćim historijskim revizionizmom usmjerenim ka relativizaciji i negiranju antifašističke baštine zemlje.
Jedan od vrhunaca tog tipa nastojanja bila je relativizacija stvarnosti jasenovačkog logora smrti. Zbog svega navedenog, ponajprije jer je bivša predsjednica praktično aktivno sudjelovala u ovim procesima, dok je premijer Plenković imao kalkulantski pristup, vidljiv u sastavu saborskih zastupnika ili kroz formiranje Povjerenstva za odnos prema prošlosti, zajednička komemoracija u Jasenovcu proteklih godina nije postojala.
Možemo li se posvetiti budućnosti
Predsjednica je dolazila sama, izbjegavajući se jasno odrediti prema tome tko je utemeljio Jasenovac i zašto, Vlada i Sabor su držali protokolarne govore, dok su masovnu zajedničku komemoraciju nastavili održavati predstavnici srpske, židovske i romske zajednice te Saveza antifašista.
Informacija da će se sljedećeg tjedna ta praksa promijeniti, odnosno da će se u ovim limitiranim okolnostima Predsjednik, Vlada i Sabor zajednički s predstavnicima stradalih zajednica i antifašistima pokloniti žrtvama Jasenovca, svakako je dobro došla, budući da društveni konsenzus oko odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata predstavlja jedan od nekoliko nužnih preduvjeta da se društvo može normalno i neopterećeno posvetiti pitanjima budućnosti.
Ovo naravno ne znači da se društvena situacija iz temelja promijenila i da će revizionizam tog tipa biti ostavljen na marginama društva, ali predstavlja prvi korak ka takvom scenariju. Za ostalo je potrebno puno političke volje i hrabrosti, ponajprije od strane Andreja Plenkovića, na što se nije uputno kladiti, ali bilo bi jako lijepo da nas iznenadi.