Seder nikad nije bio pretjerano razgovorljiv

Objašnjava kako nije baš jako druželjubiv čovjek, da ima tek dva ili tri prijatelja koji su mu puno značili u životu i s kojima jedino voli razgovarati. Misli kako je društveni život lijepa stvar te da je u čovjeku potrebna komunikacija jer samoća najavljuje kraj, smrt. Stoga vjeruje kako bi možda bilo bolje da se, dok je bio mlad, više družio s ljudima. No nikada nije bio razgovorljiv, nije znao što bi s ljudima koji mu nisu bliski, uvijek je više volio biti uz štafelaj i knjigu.

Međutim, tijekom intervjua to se nikako ne bi moglo zaključiti budući da je Seder iznimno zanimljiv, zahvalan i razgovorljiv sugovornik. “Ma ja vam samo odgovaram na pitanja. Da nije njih ne znam o čemu bismo razgovarali.” Za razliku od Sedera koji voli samoću, atelje pokojnog slikara Ede Murtića uvijek je bio mjesto okupljanja i druženja brojnih ljudi. “Pa nije baš tako. I ja sam često dolazio na ta okupljanja, ali samo nedjeljom prijepodne. I onda nam je taj genijalni umjetnik nakon nekog vremena znao reći, dečki dosta, idemo raditi.”

Atelje u kojem nema puno mjesta za goste

U ateljeu koji je prepun svjetla jer ima visok strop i puno prozora zapravo nema puno mjesta za goste. Na policama na nekoliko razina puno je uredno posloženih slika, tu su štafelaj, limenke i tube s bojama, radni stol pun skica i tek dvije, tri plastične stolice. Seder dolazi u atelje svaki dan oko 12 sati, nakon što kod kuće popije kavu s kćeri te ostaje do 18 ili 19 sati. “Imam sreću da me kći razumije i da se odlično slažemo jer mi je supruga davno preminula.”

Seder se slaže da mnogi slikari dugo žive vjerojatno zbog toga što su zatvoreni u ateljeu, žive u svom filmu, manje više rade odvojeni od ostalog svijeta, pa nemaju razloga za previše uzrujavanja ili biti pod stresom. No, upozorava kako to nije slučaj samo kod slikara, nego i kod drugih umjetnika. “Primijetio sam da i dirigenti dugo žive, a razlog je njihova posvećenost pozivu. Muzika ih nosi, hrani, žive za nju. Jedan me fratar upozorio da ne smijem prestati slikati, jer ako stanem, odmah ću biti gotov, umrijet ću. I ja sam toga svjestan pa zbog toga još uvijek radim. Ne mogu ni zamisliti da možda dođe doba kad neću moći slikati. “

Dnevno efektivno radi najmanje četiri sata

Dok pokušavamo dokučiti tajnu dugovječnosti njegova života, Seder objašnjava da on uvijek s veseljem odlazi u svoj atelje, da ne osjeća nikakav pritisak, da ga rad ispunjava radošću. “No nije uvijek bilo tako. Tako je tek od 1981. kad sam postao profesor na Akademiji i kad sam dobio svoj atelje. Ali briga sam uvijek imao, kako je rekao Paul Sartre ‘čovjek je bačen u brige’. No, bez toga život ne bio to što jest.”

Seder fizički izgleda odlično, drži se sjajno za svoje visoke godine, a sve to zahvaljujući genima, ali i postignućima moderne medicine. Već godinama, naime, ima problema sa sklerozom žila na nogama, imao je tri operacije, presađivali su mu žile iz jedne u drugu nogu, zamijenili vene arterijama, ugradili su mu i umjetne žile, a bogme i nekoliko stentova. Na sreću, kaže, sve to odlično funkcionira.

“Ipak ne mogu dugo stajati, a ako ne stojim ne mogu slikati. Imao sam neki specijalni stolac, ali nije išlo. Dok slikam puno se krećem, hodam oko štafelaja, gledam sliku iz blizine pa iz daljine, stalno komuniciran s njom. Svako toliko predahnem, ali ipak uspijem dnevno efektivno raditi najmanje četiri sata. I to mi nije nikakav napor, čak me ništa ni ne boli dok slikam, osjećam se ugodno i još uvijek uživam u tom što radim. Godine i tijelo su jedno, a slikarski duh nešto drugo i ja uvijek idem za njim.”

Nerijetko je nezadovoljan onim što je napravio

Kaže kako i dan danas osjeća najveću radost kad uspije napraviti nešto kreativno, jedino ga muči što je nerijetko nezadovoljan onim što je napravio. “Onda sam ljutit na samog sebe, ali se tada prisjetim mog profesora Marina Targalije koji mi je pričao kako bi navečer izlazio iz ateljea vrlo zadovoljan onim što je napravio, no sutradan kad bi pogledao sliku bio je razočaran. Tada je bio ljutit sam na sebe.” Seder u takvim situacijama pokušava popraviti sliku, a to se može samo kad je slika svježa, no ako stoji dulje vremena, tada boje otvrdnu i ne može se puno napraviti.

Likovni velikan Vladimir Kristl pričao mi je svojedobno kako se strašno muči dok radi, da preko slika kojima je nezadovoljan, zna napraviti još pet ili šest različitih varijanti, a kad ni to nije pomoglo, tada je slike uništavao da se ne bi, kako je kazao, dalje uzrujavao. “Potpuno ga razumijem jer to se i meni događa. Problem je to naravi koja nikada nije zadovoljna. Neke moje slike vrlo su teške jer su prepune boja kojima sam ih premazivao. No, za razliku od velikog Kristla, svoje slike ne uništavam, ostavljam ih da budu svjedočanstvo nesporazuma, neka se vidi da ne može uvijek sve biti savršeno.”

Nekoliko faza u dugačkoj karijeri

Na pitanje kako zaključuje da mu slika nije dobra, Serdar odgovara: ”Vrlo lako, jer znam da nisam genije te da moram uložiti puno truda da bi slika ispala kako želim. Ali to ne znači da se mučim, upravo suprotno uživam u tomu.” Đuro Seder je jedan od najvažnijih hrvatskih slikara moderne, postmoderne i suvremene umjetnosti, ali i jedan od najznačajnijih svjedoka svoga vremena budući da je više od 65 godina prisutan na likovnoj sceni.

Seder je prošao više faza: takozvanu crnu fazu, koju karakteriziraju crna platna s tek ponekom bijelom ili crvenom bojom. Ta je faza trajala skoro 14 godina i imala je bez sumnje veze s nekim osobnim problemima i dramama, a kada se zasitio, bacio se na boje, slikao je sve pejsaž, mrtvu prirodu, ljude koji su od tada njegova omiljena tema. Prošao je još i takozvanu margitovsku fazu, djelovao u avangardnoj, pretkonceptualnoj underground grupi Gorgona, a nakon njene hladne konceptualnosti koja se odricala kista i boja, bio je dio pokreta Nove slike koji je karakterizirala geometrija i ekspresionizam, a značajan opus čini i njegovo sakralno stvaralaštvo.

Požalio se da je danas situacija u umjetnosti kaotična

Seder objašnjava da je prošao kroz razne faze jer je dolazio do točke kad više nije znao kako dalje, pa je krenuo tražiti nešto novo. “To mi je pomoglo prebroditi stvaralačku krizu te me nagnalo da potražim nešto drugo. Ali racio nikada nije jedini vodič u umjetnosti, pravi vodič je intuicija, a to znači cjelovitost bića. To je ono iznutra, unutarnja moć čovjeka, mimo racionalnosti. Odjednom te obasja svjetlost koja ti rasvijetli put. Često citiram Bibliju koja kaže: Kucajte i otvorit će se. Ne može se samo čekati da se nešto dogodi, uvijek morate biti pred štafelajom, jer ako ti nešto padne na pamet dok si na cesti, kad dođeš u atelje sve zaboraviš.”

Seder se požalio kako je danas situacija u umjetnosti kaotična, kako je slikarstvo sve manje zastupljeno na velikim umjetničkim smotrama, kako nema mainstreama, kao što su to nekada bili renesansa ili barok jer su novi elektronski mediji preplavili umjetnost. “Ništa se od toga ne može uspoređivati s dobrom slikom. Ni video uradci, ni performansi, ni instalacije… Danas nema velike umjetnosti jer svatko radi što hoće, sve se svelo na razinu dosjetke, to je konglomerat svega i svačega. “

Je li banana na zidu galerije umjetnost?

Na nedavnoj svjetskoj smotri likovne umjetnosti Art Basel Miami Beach, galerija Perrotin izložila je djelo Comedian, rad talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana. On je ušao u supermarket u Miamiju, kupio bananu i zalijepio je na zid na Perrotinovom štandu. Voditelji galerije objavili su da to vrijedi 120.000 dolara. Istog dana, dvije od tri kopije, prodane su po 120. 000 dolara svaka. I to je odmah postala vijest dana. Tada je došao gruzijsko-američki umjetnik David Datun koji je tu bananu pojeo, a tu gestu nazvao performans umjetnosti Hungry Artist ili Gladni umjetnik.

“To je zgodan štos”, komentirao je Seder, “ali to nema veze s umjetnošću. Dok sam bio mlad umjetnost smo doživljavali kao svetu stvar, kao uostalom i cijelu kulturu. No, danas je sve drugačije, s umjetnošću se poigrava, a nije malo onih koji se s njom izruguju. Zbog toga u doba performansa i elektronike, nastavljam ići svojim putem koji je samo moj…”

‘Gorgona nije imala veze sa slikarstvom’

Podsjećam profesora Sedera kako su mladi uvijek buntovni, kako uvijek pokušavaju rušiti staro, kako su protiv institucija. Uostalom i pokret Gorgona kojemu je on pripadao također je bio usmjeren protiv institucija u kulturi. “Mladi doista uvijek imaju poriv da nešto negiraju i ruše. I mi u Gorgoni to smo također radili. Nažalost uvijek je lakše nešto negirati i rušiti, ali je vrlo teško graditi.

Gorgona je bila zanimljiva pojava, kvazi elitna, konceptualna grupa, no to nije imalo veze sa slikarstvom. Stalno smo nešto izmišljali, no doma smo se bavili slikarstvom koje nije imalo veze s Gorgonom. Mislim da je oko toga puno mistifikacije, ali zahvaljujući kolekcionaru Marinku Sudcu Gorgona je ušla u povijest kao važan pokret. Sve je bila antislika, antitekst, antidrama, sve anti, kontra, pa me to počelo na kraju frustrirati.”

Novi mediji ga ostavljaju hladnim

Profesor Seder priča kako je još uvijek radoznao, kako često posjećuje izložbe, ali da ga ništa od tih instalacija, video filmova, performansa nije uzbudilo. “A kamoli da sam se nečemu divio ili klanjao. Kad se nađem pred radom genijalnog Pabla Picassa osjećam se sretan i ispunjen, uzrujam se od uzbuđenja, ali pred novim medijima ostajem hladan, premda kažu da i tu ima vrijednih stvari. Ja ih međutim nisam vidio.”

Objašnjava kako više od takve umjetnosti voli i kako beskrajno cijeni dobar, cjeloviti, zanimljiv video. Ali kad s videom netko snimi neku dosjetku, onda to ipak nije umjetnost. Najgore je, kaže, kad stoji pred nekom instalacijom i mora odgonetnuti što je umjetnik htio reći. “Jedan je kolega izložio kantu za koju je rekao da mu je jako važna jer iz brodice s njom baca vodu. Pa otkud ja znam što je ta kanta i što mu ona znači. Na tomu se zaista ne može graditi umjetnost.”

Seder kaže da je cijeli život bio namještenik

Nakon što je diplomirao Seder je radio kao ilustrator i tehnički urednik, a od 1968. do 1981., kao grafički dizajner u Agenciji za marketing novinske kuće Vjesnik. Nakon toga je postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je bio i dekan. Cijeli život Seder kaže da je bio namještenik. To mu je davalo materijalnu sigurnost i nije bilo tako tragično kako je to moglo biti za umjetnika. Najviše ga je frustriralo dok je radio u Vjesniku jer je tamo morao biti puno radno vrijeme što mu je teško palo, pa je dosta logično da iz tog vremena potječe njegova crna faza.

“Pravu renesansu doživio sam kad sam postao profesor na Akademiji. To nije bio uredski posao, bio sam među svojima, veselilo me razgovarati sa studentima, jedino je kasnije bila mala gnjavaža kad sam postao dekan. No, dobio sam atelje, pa mi je zapravo od tada pa sve do danas, zapravo jako dobro. Imam pristojnu mirovinu i zaista se ne smijem žaliti.”

Studentima nije govorio s kakvim problemima će se susretati

Seder je ispričao kako nikada svojim studentima nije govorio o problemima s kojima će se susresti kad završe studij. Doživljavao ih je kao buduće umjetnike, pokušavao im je usaditi žar i inficirati ih za umjetnosti. No danas mu je žao što u Hrvatskoj postoji pet likovnih akademija, u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku… “Tko će sve te ljude zaposliti, od čega će oni živjeti, pa mi smo mala i siromašna zemlja u kojoj nema puno ljudi koji kupuju umjetničke radove.”

Zbog toga se u nas, tvrdi Seder, teško može živjeti od prodaje slika, tek je nekoliko umjetnika kojima je to polazilo od ruku. Priznaje da ni nije živio od svoje umjetnosti. “Valja zaista biti veliki umjetnik, kao, primjerice, Edo Murtić, da možeš prodavati slike. Tim ljudima nikada nisam bio zavidan, drago mi je da su uspjeli jer su zaslužili, neki doduše i zahvaljujući malo vezama s državom.”

Kći mu, kaže, predbacuje što nije stekao neku imovinu

Žao mu je također mladih talentiranih umjetnika koji se nisu realizirali jer ih nitko tijekom karijere nije financijski podržavao. “Mi smo mali i siromašni, a u takvim okolnostima nema puno šansi i mogućnosti. Da sam živio u nekoj velikoj državi zasigurno bih imao galeristu, živio bio puno bolje, jer tamo i manje talentirani umjetnici imaju svoje tržište i kupce. Danas je nažalost u svijetu dominantna formula uspjeha profit, novac je doslovce sve.”

Ispričao je kako mu kći predbacuje što tijekom života nije stekao neku imovinu. “Kad je poslije Drugog svjetskog rata došlo da egzodusa Talijana iz Istre, kolega Škrnjug me odveo u Rovinj te mi je predložio da uzmem kuću ili prazni stan kojih je tamo bilo puno. Kako je uvjet bio da se kuća ili stan moraju dograditi ili urediti, odustao sam jer me je jedino zanimalo imati svoj atelje. Tada uopće nisam razumio tragičnost te situacije jer nisam znao da su ljudi pobjegli iz očaja, straha…

Živio je u četiri države, ali izbjegao je veće probleme

Seder ne vidi neku svrhu politike, kaže da se u njoj sve ponavlja, da je sve neka loša beskonačnost, a na ljestvici moralnosti politika je pri samom dnu. Smatra kako su političari sve više zabavljači, a sve manje ozbiljni ljudi. Seder je živio u četiri države, u Kraljevini Jugoslaviji, NDH, socijalističkoj Jugoslaviji te u samostalnoj Hrvatskoj. Priznaje kako sve to nije bilo lako preživjeti.

“Bog me je čuvao. Bilo je toliko dramatičnih događaja i lomova da ste uvijek mogli stradati. No mene je samo nekoliko puta malo očešalo, ali sam se svaki puta izvukao”. Za NDH njegov je otac, koji je bio pravnik, izgubio posao pa je otišao u domobrane, a cijela se obitelj preselila u Banja Luku. Tamo je bilo teško, partizani su stalno napadali grad, pa se obitelj vratila u Zagreb. No tamo više nisu imali stan pa su živjeli kao izbjeglice u nekom podrumu. Onda su došli partizani, koji su mu zatvorili oca, skoro su ga streljali, ali su ga na kraju pomilovali.

“Ja sam se jedini put sukobio s vlastima u gimnaziji kad sam u školu donio križ. Odmah su me izbacili iz Prve klasične gimnazije, pa sam maturu položio 1946. u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Iste sam godine bez problema upisao Likovnu akademiju, valjda se zaboravilo na moj mladalački hir, a kasnije se sve rasplinulo tako da više nisam imao problema.”

Poezija mu je bila jednako važna kao i slikarstvo

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Antuna Mejzdića, a specijalizaciju je završio 1953. kod profesora Marina Tartaglie. Redoviti je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a, a od 2011. voditelj je Gliptoteke HAZU. U šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća objavljivao poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. godine objavljena je njegova zbirka pjesama ‘Otac iz lonca’. Poezija mu je bila jednako važna kao i slikarstvo, pa mu je žao što već dugo ne piše, ali za to, kaže, valja imati puno vremena, nije to sjesti i napisati pjesmicu.

Seder govori kako je ljubav važna za svakoga čovjek posebno za umjetnike. Priznaje međutim kako nije imao previše sreće u ljubavi. Supruga mu je rano umrla, a jednom se strašno zaljubio u mladu ženu, “ali pogrešno do kraja”. Dugo je imao dragu prijateljicu, ali više nije bilo zaljubljivanja. “Ljubav je lijepa, ali i troši. Žene i muškarci mogu se međusobno obogaćivati, ali i ruinirati.”

Vjeruje u Apsolut od kojeg je sve poteklo

Za sebe kaže da ima intuitivnu vezu s cjelinom svijeta, da vjeruje u Apsolut od kojeg je sve poteklo, koji sve drži i bez koga nas ne bi bilo. “Život je veliki, nedokučivi dar, zahvaljujući genijalnim zakonima u kojima postojimo. Samo naš uski razum misli da smo mi glavni, no mi ne znamo ništa.” Na primjedbu kako unatoč tome čovjek ipak bitno utječe na svoju sudbinu, a upravo je njegov životni put dokaz za to, Seder odgovara kako je to točno jer da nije bilo tako on ne bi bio tu.

“Uspio sam nadvladati sve probleme, jer nisam ulazio u konflikte. To ne odgovora mojoj naravi, ali to s druge strane samo potvrđuje da postoji genijalni um i plan. Čovjeku je data mogućnost da mijesi svoju slobodu, da ima kulturu i umjetnost koje su čudesne, a to nema niti jedno stvorenje osim čovjeka. Život je dar, ali čovjek ipak nije gazda smrti, on o njoj ne odlučuje. Stoga sam potpuno miran, živjet ću dok ću živjeti, nisam odabrao kad ću se roditi, niti ću umrijeti kad ja hoću.”

Zadovoljan je svojim životom i karijerom

Seder je dobio brojna priznanja kritičara, među ostalim, nagradu Zagrebačkog salona, nagradu Vladimir Nazor za slikarstvo te za životno djelo, njegova djela nalaze se u fundusima svih važnijih muzeja u Hrvatskoj, ali i u Beogradu, Grazu, Budimpešti, New Yorku, Münchenu… “S obzirom na to da sam ostvario lijepu karijeru, apsolutno sam zadovoljan čovjek. Posao mi je najvažniji u životu, a kako imam sve što mi treba, od ateljea do uvjeta, daje mi povratnu radost i zadovoljstvo.”

Ali odmah u skladu sa svojom nikad zadovoljnom naravi, zaključuje kako bi bio još sretniji da je napravio još nešto bolje. No, dok smo se rastajali Seder se pohvalio da još uvijek vozi automobil te da mu dozvola vrijedi sve do 2021. “Zar to nije najbolji znak da sam još uvijek mlad”, završio je Seder sa smiješkom.