Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vladina priča o konzultantima i plaćama iz državne blagajne je, naravno, obična prevara. Što ne znači da neće upaliti

Neumorno prodavanje magle iz Banskih dvora doista je zaslužilo neku leksičku natuknicu

Sama ideja da bi neka, bilo koja, Vlada u izbornoj godini išla racionalizirati mutirani i hipertrofirani aparat državne i javne uprave, jednako je vjerojatna kao da prvih 11 čitatelja ovog teksta izazove na nogometnu utakmicu reprezentaciju Hrvatske i pobijedi s tri gola razlike. Ne - manje je vjerojatna.

Andrej Plenković i njegov tim u Banskim dvorima ne pršte baš od originalnosti. Još je, naime, 1787. godine ruski knez Grigorij Aleksandrovič Potemkin kreativno “obavio” zadatak upravljanja njemu povjerenog dijela ruskog carstva. Kako bi carici koja je dolazila u posjetu predočio vibrantni razvoj Krima i dijelova priobalja Crnog mora kojima je upravljao, uz put kojim je prolazila kočija Katarine Velike dao je sagraditi – kulise sela. Angažirao je i glumce koji su glumili zadovoljne seljake, premještao stoku od “sela” do “sela” kojim je prolazila kraljica. I ušao u povijest. Ne doduše kao uspješan upravljač, već kao glavni lik ne pretjerano pohvalnog izraza – Potemkinova sela.

Plenković i njegovi neće imati takvu čast. Izraz “Plenkovićeve reforme” će se, pored već globalno uvriježenih Potemkinovih sela, teško probiti u rječnike. A šteta – jer je neumorno prodavanje magle iz Banskih dvora doista zaslužilo neku leksičku natuknicu.

Tobožnji mandat

Cijeli mandat ove Vlade da se, zapravo, opisati riječju – tobožnje. Sjetit će se cinici tobožnjeg glatkog toka kupovine izraelsko-američkih F-16, tobožnjeg poziva u tri ujutro iz Kine zbog interesa za hrvatska brodogradilišta, malo informiraniji će hladno na priču o spasu Agrokora nalijepiti također žig s natpisom o “tobožnjem spasu” kad vide aktualni podatak da su obaveze Fortenove sedam puta veće od operativne dobiti – praktički na istoj razini kao i u vrijeme najveće krize nekad hrvatskog giganta… Posljednjih dana imamo tobože još bolju mirovinsku reformu nakon usvajanja sindikalnih zahtjeva podcrtanih referendumskom prijetnjom, za koju su nas iz Vlade donedavno uvjeravali da će sve upropastiti, kao i tobožnje ispunjavanje zahtjeva radi kojih su prosvjetni sindikati već dvanaesti dan u štrajku.

I naravno, postoji i majka svih Plenkovićevih tobožnjosti – vraćanje Ine u ruke hrvatske države. Najavljena na Badnjak 2016. godine, kupovina Ininih dionica od Mađara i to po modelu koji su, kako je rekao tad još friški premijer, u Vladi “već razradili”, mrvicu je zapela. Odabir konzultanata za operaciju otkupa dionica (da konzultanata, iako su, ponovimo gradivo, model “već razradili”) potrajao je skoro dvostruko duže nego notorni Šator u Savskoj – 949 dana.

Kad će konzultanti završiti svoj posao i kad će Vlada krenuti u deal s Mol-om, tko zna. Bitno da je, poput kulisa kneza Grigorija, priča o povratku Ine daleke 2016. godine poslužila da se sakrije loša vijest o gubitku arbitraže i poletna najava o tome kako nova Vlada misli ozbiljno. Jer, valja se sjetiti, na proljeće 2017. godine išli su lokalni izbori.

Sramotna predaja

Malo je, međutim, nezgodno što javnost nakon svih tih tobožnjih uspjeha, sve glasnije rogobori o izostanku bilo kakvih reformi kako se bliži kraj mandata. Ako se izuzmu (tek) fina podešavanja poreznog sustava i najavljena reforma blagdana, reformski skor Plenkovićeve vlasti je čista, cinična nula. Reforma lokalne samouprave, pretvorene u HDZ-ovu samoobnavljajuću štancaru birača ovisnih o državnom novcu, HDZ-ovoj Vladi ne pada ni na kraj kraja pameti.

Vlast nema nekog elana ni za racionalizaciju državnih i javnih službi, koje su, tradicionalno za HDZ, dodatno nabubrile brojem zaposlenih u ovom mandatu. Štoviše, nedavno objavljeni plan zakonodavnih aktivnosti za 2020. godinu otkrio je, kako je objavio Novi list, sramotnu predaju na ovom frontu. Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika je trebao konačno omogućiti stimuliranje rada i destimuliranje nerada plaćenog javnim novcem.

Trebao je još 2017. godine – izmjene tog zakona bile su najavljene i u Nacionalnom programu reformi koji je Vlada poslala Europskoj komisiji. Zakon, međutim, nije donesen. Planiralo ga se (i slalo Bruxellesu) i 2018. godine. Ništa. I ove godine je bio u planu zakonodavnih aktivnosti Vlade. I opet ništa. Osim što je prekinuta igra skrivača – za 2020. godinu ga, eto, ni ne planiraju.

Reforme po Borgu

E sad, kako je malo nezgodno potpuno odustajanje od bilo kakve reforme, Plenković i ekipa poduhvatiše se – opet – poučka kneza Grigora Aleksandroviča, u povijesti zapamćenog po prezimenu Potemkin. Pa se, eto, za izbornu godinu, najavljuje kako će Vlada angažirati konzultante, možda domaće, a možda i strane, koji će procijeniti stanje složenosti radnih mjesta u državnoj i javnoj upravi, e kako bi se odredili eventualni viškovi zaposlenih i pravedniji koeficijenti za plaće.

Do parlamentarnih izbora je otprilike godinu dana. Šanse da dotad konzultanti – koji god (a kad smo već kod konzultanata, poučno se prisjetiti kako je ta pričica išla s grupom Borg i Agrokorom) – doista završe posao opsežne analize koja obuhvaća 240 tisuća ljudi je gotovo nepostojeća. A koliko će trebati nakon toga Vladi da odluči što s tim rezultatima (i kako), posebno je, vjerojatno višegodišnje poglavlje.

Moneta za farbanje

Uostalom, i sama ideja da bi neka, bilo koja, Vlada u izbornoj godini išla racionalizirati mutirani i hipertrofirani aparat državne i javne uprave, jednako je vjerojatna kao da prvih 11 čitatelja ovog teksta izazove na nogometnu utakmicu reprezentaciju Hrvatske i pobijedi s tri gola razlike. Ne – manje je vjerojatna.

Ali, kulisa možda izdrži. Možda, uz neobično prisan odnos najvećih medija i vlasti, tobožnji ulazak u dugo očekivanu reformu posluži kao dobra moneta za farbanje birača u posljednjim mjesecima mandata. Uz bonus pritisak na prosvjetne sindikate koji, kakvog li iznenađenja, još uvijek ne žele umjesto ispunjenja svojih zahtjeva progutati već solidno ofucano obećanje o konzultantima i budućnosti. Besramna varka, dakle, možda još jednom upali. Zašto ne – Grigorij Aleksandrovič Potemkin je, uostalom, do svoje smrti ostao miljenik Katarine Velike.

Jasmin Klarić
Telegram autor
185 članaka Više o autoru
Više s weba