Srpanj je 1991. godine. Rat je već, sasvim je očito, neizbježan. Pobunjenici preuzimaju kontrolu nad naseljima s većinskim srpskim stanovništvom, uz pomoć oružja koje im je prethodno podijelila JNA. Vojska federacije već se smješta na točke razgraničenja, a tenkovi su spremni. Napad na Vukovar, primjerice, počinje samo mjesec dana kasnije.
Svjestan drame, ali…
Studeni je 2020. godine. Upravo je pala nova psihološka granica broja dnevno novozaraženih. Pritom, već tjednima s Covidom 19 umire nekoliko desetaka ljudi i nema sumnje da ćemo vrlo skoro brojati četveroznamenkasti broj mrtvih.
Neupitno najmoćniji političar u Hrvatskoj, Andrej Plenković, svjestan je drame. “Hrvatska je trenutno zbog pandemije suočena s najvećim zdravstvenim, društvenim i gospodarskim izazovima od Domovinskog rata, a još je nepoznato do kad će kriza trajati”, kazao je maloprije na tiskovnoj konferenciji u Banskim dvorima.
Plenković, međutim, i dalje grčevito odbija uključiti oporbu u odlučivanje o borbi s pandemijom.
Bez političkog rizika
Hrvatski premijer ne mora, kao predsjednik Republike prije skoro 30 godina, mijenjati sastav Vlade. Hrvatski premijer, pritom, u ovom trenutku politički ni ne mora previše riskirati – pandemiju je već u ožujku i srpnju prikladno iskoristio za uvjerljive pobjede prvo na unutarstranačkim, a zatim i na parlamentarnim izborima. Pred njim su, bar s obzirom na brojčane odnose u Saboru, spokojne četiri godine vladavine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Štoviše, mnogi pravni stručnjaci su stava da Ustav RH u ovakvoj situaciji i nalaže da se oporba uključi u odlučivanje o borbi protiv pandemije. Odnosno da se, kako kaže članak 17. Ustava RH, u doba velikih prirodnih nepogoda mogu ograničiti pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom. Ta ograničenja donose se u Saboru, dvotrećinskom većinom glasova.
Dvotrećinska većina lijek za cinizam
U Ustav takva odredba, naravno, nije unijeta slučajno. U situacijama teških ugroza koje zahtijevaju ograničenja nekih sloboda (recimo slobode kretanja u određeno doba dana ili na određenom teritoriju, slobode poduzetništva, nepovredivosti doma…) ovakva većina je i predviđena kako se mjere ne bi mogle zloupotrijebiti u politikantske svrhe, ali i kako bi iza njih, jer se radi o teškim odricanjima, stajala što šira politička volja.
Ukratko, uključivanjem barem 25 oporbenih zastupnika koliko ih minimalno treba za postizanje dvotrećinske većine, Plenković bi izbjegao dobar dio onoga što se danas događa – da se mjere koje donose njegove zdravstvene vlasti u borbi s pandemijom doživljavaju sa skepsom i gorkim cinizmom, a njihovo poštivanje ovisi manje-više isključivo o tome koliko su se građani prepali korone i očite opasnosti potpunog raspada zdravstvenog sustava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljudi-gušteri i dvotrećinska većina
Ako bi se o mjerama (naravno, ne svima, samo onima koje bi dodatno ograničavale temeljne slobode građana) morale dogovarati vlast i veći dio opozicije, jasno je da bi one imale znatno veću težinu i ozbiljnost u javnosti. Da ne bi, ako ništa drugo, bile tek ulog za dnevno-politička nadmudrivanja, nego snažna zajednička poruka ljudi koje su građani izabrali da ih zastupaju u Saboru.
Naravno, to ne bi ugasilo koronaskeptike i one koji vjeruju da ljudi-gušteri s ruba Zemlje upravljaju masovnom manipulacijom čovječanstvom. Ali bi, nema sumnje, za velik broj građana bio dobar razlog da ozbiljnije shvate mračnu situaciju u kojoj se nalazimo i s većom pažnjom slušaju preporuke političkih i zdravstvenih vlasti. Kvragu, čak i da se jedan jedini Hrvat/ica odluči poslušati mjere koje bi bile donesene dvotrećinskom većinom u Saboru, a ne u odavno iritantnom plesu Stožera i vrha HDZ-a – vrijedilo bi.
Ni djelića vlasti
Istina, golema je prilika propuštena još u samom početku pandemije. Neizbježan rat s koronom Hrvatska bi lakše pregrmjela da je u njega ušla predvođena zajedničkom političkom frontom, a ne izbornim stožerom HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, to je sad stvar prošlosti. U trenutku u kojem deseci ljudi umiru svakog dana, a na rubu pucanja se nalaze i zdravstvo, i ekonomija, i samo socijalno tkivo društva, ne postoji niti jedan racionalan razlog za odbijanje sasvim ustavne i ne pretjerano široke podjele odgovornosti.
Andrej Plenković, međutim, za razliku od Franje Tuđmana prije 29 godina, očito ne želi odustati ni od tog djelića apsolutne vlasti. Stoga pandemija Hrvatskoj ne bi trebala biti jedini i isključivi razlog za brigu oko budućnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se odluke u koroni ne donose dvotrećinskom većinom u Saboru?
I Tuđman se u najvećoj krizi odrekao djelića apsolutne vlasti i u borbu uključio oporbu
Naravno, to ne bi ugasilo koronaskeptike, ali bi za velik broj građana bio dobar razlog da ozbiljnije shvate mračnu situaciju u kojoj se nalazimo i s većom pažnjom slušaju preporuke političkih i zdravstvenih vlasti
Srpanj je 1991. godine. Rat je već, sasvim je očito, neizbježan. Pobunjenici preuzimaju kontrolu nad naseljima s većinskim srpskim stanovništvom, uz pomoć oružja koje im je prethodno podijelila JNA. Vojska federacije već se smješta na točke razgraničenja, a tenkovi su spremni. Napad na Vukovar, primjerice, počinje samo mjesec dana kasnije.
Neupitno najmoćniji političar u Hrvatskoj, Franjo Tuđman, odlučuje da je vrijeme za zajednički otpor. Slaže se nova Vlada, u kojoj ministarska mjesta dobivaju i predstavnici tadašnjih oporbenih stranaka. Istina, u toj, Vladi demokratskog jedinstva najviše mjesta i dalje ima HDZ, ali poruka je bila savršeno jasna.
Svjestan drame, ali…
Studeni je 2020. godine. Upravo je pala nova psihološka granica broja dnevno novozaraženih. Pritom, već tjednima s Covidom 19 umire nekoliko desetaka ljudi i nema sumnje da ćemo vrlo skoro brojati četveroznamenkasti broj mrtvih.
Neupitno najmoćniji političar u Hrvatskoj, Andrej Plenković, svjestan je drame. “Hrvatska je trenutno zbog pandemije suočena s najvećim zdravstvenim, društvenim i gospodarskim izazovima od Domovinskog rata, a još je nepoznato do kad će kriza trajati”, kazao je maloprije na tiskovnoj konferenciji u Banskim dvorima.
Plenković, međutim, i dalje grčevito odbija uključiti oporbu u odlučivanje o borbi s pandemijom.
Bez političkog rizika
Hrvatski premijer ne mora, kao predsjednik Republike prije skoro 30 godina, mijenjati sastav Vlade. Hrvatski premijer, pritom, u ovom trenutku politički ni ne mora previše riskirati – pandemiju je već u ožujku i srpnju prikladno iskoristio za uvjerljive pobjede prvo na unutarstranačkim, a zatim i na parlamentarnim izborima. Pred njim su, bar s obzirom na brojčane odnose u Saboru, spokojne četiri godine vladavine.
Štoviše, mnogi pravni stručnjaci su stava da Ustav RH u ovakvoj situaciji i nalaže da se oporba uključi u odlučivanje o borbi protiv pandemije. Odnosno da se, kako kaže članak 17. Ustava RH, u doba velikih prirodnih nepogoda mogu ograničiti pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom. Ta ograničenja donose se u Saboru, dvotrećinskom većinom glasova.
Dvotrećinska većina lijek za cinizam
U Ustav takva odredba, naravno, nije unijeta slučajno. U situacijama teških ugroza koje zahtijevaju ograničenja nekih sloboda (recimo slobode kretanja u određeno doba dana ili na određenom teritoriju, slobode poduzetništva, nepovredivosti doma…) ovakva većina je i predviđena kako se mjere ne bi mogle zloupotrijebiti u politikantske svrhe, ali i kako bi iza njih, jer se radi o teškim odricanjima, stajala što šira politička volja.
Ukratko, uključivanjem barem 25 oporbenih zastupnika koliko ih minimalno treba za postizanje dvotrećinske većine, Plenković bi izbjegao dobar dio onoga što se danas događa – da se mjere koje donose njegove zdravstvene vlasti u borbi s pandemijom doživljavaju sa skepsom i gorkim cinizmom, a njihovo poštivanje ovisi manje-više isključivo o tome koliko su se građani prepali korone i očite opasnosti potpunog raspada zdravstvenog sustava.
Ljudi-gušteri i dvotrećinska većina
Ako bi se o mjerama (naravno, ne svima, samo onima koje bi dodatno ograničavale temeljne slobode građana) morale dogovarati vlast i veći dio opozicije, jasno je da bi one imale znatno veću težinu i ozbiljnost u javnosti. Da ne bi, ako ništa drugo, bile tek ulog za dnevno-politička nadmudrivanja, nego snažna zajednička poruka ljudi koje su građani izabrali da ih zastupaju u Saboru.
Naravno, to ne bi ugasilo koronaskeptike i one koji vjeruju da ljudi-gušteri s ruba Zemlje upravljaju masovnom manipulacijom čovječanstvom. Ali bi, nema sumnje, za velik broj građana bio dobar razlog da ozbiljnije shvate mračnu situaciju u kojoj se nalazimo i s većom pažnjom slušaju preporuke političkih i zdravstvenih vlasti. Kvragu, čak i da se jedan jedini Hrvat/ica odluči poslušati mjere koje bi bile donesene dvotrećinskom većinom u Saboru, a ne u odavno iritantnom plesu Stožera i vrha HDZ-a – vrijedilo bi.
Ni djelića vlasti
Istina, golema je prilika propuštena još u samom početku pandemije. Neizbježan rat s koronom Hrvatska bi lakše pregrmjela da je u njega ušla predvođena zajedničkom političkom frontom, a ne izbornim stožerom HDZ-a.
No, to je sad stvar prošlosti. U trenutku u kojem deseci ljudi umiru svakog dana, a na rubu pucanja se nalaze i zdravstvo, i ekonomija, i samo socijalno tkivo društva, ne postoji niti jedan racionalan razlog za odbijanje sasvim ustavne i ne pretjerano široke podjele odgovornosti.
Andrej Plenković, međutim, za razliku od Franje Tuđmana prije 29 godina, očito ne želi odustati ni od tog djelića apsolutne vlasti. Stoga pandemija Hrvatskoj ne bi trebala biti jedini i isključivi razlog za brigu oko budućnosti.