Analiza Aleksandra Holige: Zašto je Leicesterova i Tottenhamova bajka užasnula veliku Premier ligu
Dok pravi ljubitelji nogometa u Engleskoj uživaju u izjednačenosti i neizvjesnosti najjačeg klupskog natjecanja, jer ih to vraća u doba kada televizijski i sponzorski ugovori nisu imali velikog utjecaja na sastavljanje momčadi, vodstvu lige i TV kućama nije baš drago što su na vrhu klubovi koji imaju vrlo malo fanova u svijetu
Prije tri desetljeća, baš nekako u ovo doba godine, grupica entuzijasta i nogometnih navijača pokrenula je When Saturday Comes. Najprije je to bio usputni projekt, zaklamanih crno-bijelih stranica i dijeljen kao dodatak glazbenom fanzinu Snipe, koji se štampao u poluraspadnutoj šupi u Upper Clapton Roadu, u istočnom Londonu; dvije godine kasnije, prometnuo se u nogometni magazin dostupan diljem nacije, a tijekom 1990-ih etablirao – barem do pojave neusporedivo glamuroznijeg FourFourTwoa – kao najutjecajniji u zemlji. Za njega su, među ostalim, pisali glazbeni guru John Peel i mladi Nick Hornby, kao i sijaset današnjih vodećih nogometnih kolumnista.
Drugi su se nogometni magazini ambiciozno pojavljivali i relativno brzo nestajali s tržišta. Najstariji, World Soccer, još uvijek opstaje, ali ga odavno više nitko ne shvaća pretjerano ozbiljno. Za to vrijeme, WSC se gotovo uopće nije mijenjao u smislu izgleda, prijeloma ili pogleda na svijet: ostao je vjeran svojim korijenima kao glas običnog navijača, bez obzira podržavao on Manchester United ili Forest Green Rovers iz Nailswortha u Gloucestershireu.
Romantična komponenta nogometa 80-ih
Danas je jedini nezavisni nogometni magazin u Britaniji. Premda djeluje izrazito retro, nostalgija nikad nije bila ono čime se WSC bavio. I u za nogomet “olovnim” vremenima tačerizma, kao i danas, magazin je bio predvodnik vizije nogometa u kojoj fanovi, a ne kapital, imaju presudnu riječ u nogometu. Oduvijek se zalagao za veća prava navijača i njihov glas u vođenju klubova. Čak i kad piše o nogometu izvan Otoka – čemu posvećuje tek dvije do četiri stranice – zanimaju ga stvarne teme, poput mafije u hrvatskom nogometu ili onoga što radi Naš Hajduk, a ne generički tekstovi o Luki Modriću ili Ivanu Rakitiću.
Nogomet se, međutim, jako mnogo promijenio u tih trideset godina.
U doba kad je pokrenut WSC, posjet stadionima bio je najniži otkako je taj sport još početkom stoljeća stekao golemu popularnost. Zdanja su bila u ruševnom stanju, opasna za život, u njih nije bilo ulagano desetljećima, a većina Britanaca ih se klonila jer su u medijima prikazivana kao postapokaliptična mjesta na kojima vlada nasilje i bezakonje. Bilo je to manje od godinu dana poslije Heysela – kad je 39 Juventusovih navijača poginulo pod napadom Liverpoolovih prije finala Kupa prvaka, a engleski klubovi izbačeni iz europskih natjecanja – i tri godine prije Hillsborougha, gdje je 96 navijača izgubilo život, jer su zbog propusta organizatora i policije na polufinalu FA Cupa bili zgnječeni uz ogradu stadiona.
Godine 1992. svi klubovi u najvišoj engleskoj ligi zajedno su ostvarivali prihode u visini od 166 milijuna funti. U sljedećih 15 godina ta je brojka rasla prosječnom stopom od 15 posto godišnje i 2007. dosegnula gotovo milijardu i pol
S druge strane, nogomet 1980-ih (i svih ranijih desetljeća) sadržavao je romantičnu komponentu koja je nepovratno izgubljena desetljeće kasnije, ulaskom televizijskih i sponzorskih milijuna te liberalizacijom tržišta igrača. U ono vrijeme novac nije bio toliko presudan i bilo je moguće da i manji klub dulje vrijeme zadrži svoje najbolje igrače te pod vodstvom nekog sjajnog trenera postigne velike uspjehe.
Bogati su postali još bogatiji
Devet različitih klubova osvajali su u 1980-ima naslov europskog prvaka: Liverpool dvaput, a osim njega Nottingham Forest, Aston Villa, HSV, Juventus, Steaua, Porto, PSV i AC Milan. Dinamo Tbilisi, Aberdeen i Mechelen osvajali su Kup pobjednika kupova, a Ipswich i čak dvaput IFK Göteborg Kup UEFA. Nacionalna prvenstva uzimali su, među ostalim, Real Sociedad i Athletic Bilbao u Španjolskoj, Stuttgart i Werder u Njemačkoj, Verona u Italiji, Sarajevo i Vojvodina u Jugoslaviji.
Bilo je i tada dominantnih klubova – poput, recimo, Liverpoola u Engleskoj, koji je između 1975. i 1990. osvojio čak 10 od 15 prvenstava, ali zanimljivo je vidjeti tko su bili njegovi najbliži pratitelji: Queens Park Rangers, Ipswich Town, Watford, Southampton…
To je bilo moguće zbog najmanje dva razloga. Sve do 1995. i presude u “Slučaju Bosman”, nogomet nije bio slobodno tržište: igrači nisu mogli svojevoljno napustiti klub čak ni kada bi im istekao ugovor, a postojala su i ograničenja broja stranaca u momčadima (dva, kasnije tri). Drugo, razlike u bogatstvu između konkurenata bile su znatno manje: u ono doba klubovi su više od 90 posto svojih prihoda osiguravali prodajom ulaznica i ostalih stvari vezanih uz samu utakmicu. Sponzorski i televizijski ugovori nisu još bili osobito značajni faktori.
Godine 1992. svi klubovi u najvišoj engleskoj ligi zajedno su ostvarivali prihode u visini od 166 milijuna funti. U sljedećih 15 godina ta je brojka rasla prosječnom stopom od 15 posto godišnje i 2007. dosegnula gotovo milijardu i pol. Na početku 1990-ih klub s najvišim prihodima u Engleskoj bio je – nikad ne biste pogodili – Tottenham, s 19 milijuna funti; do 2007. je najbogatiji klub u zemlji (Manchester United) imao prihode 212 milijuna, dakle 11 puta veće, a do danas ih je udvostručio.
Istodobno, usporedimo li godišnje prihode po tome najuspješnijeg kluba top divizije (danas Premier lige) i najslabijeg u drugom razredu (danas Championshipu), on se povećao s 19:1 1992. na 30:1 do 2007., a od tada se jaz još malo produbio. To još nije ništa, jer unutar španjolske La Lige je taj omjer veći od 50:1 – a, primjerice, među samo deset klubova HNL-a on iznosi otprilike 25:1.
Bogati su, naravno, uložili svoj novac kako bi postali još bogatiji i uspješniji. Istraživanja pokazuju vrlo visoku podudarnost između visine plaća igračima i plasmana na prvenstvenoj ljestvici – pojednostavljeno rečeno, naslove u pravilu osvajaju oni koji najviše plaćaju, a budžeti za plaće s kojima klubovi unutar liga raspolažu još su u većem omjeru od najvišeg do najnižeg nego sami njihovi prihodi.
Mnogo novca za dovođenje igrača
U takvim okolnostima ovosezonski uspjeh Leicester Cityja i Tottenhama, u konkurenciji mnogo bogatijih Uniteda, Cityja, Arsenala, Chelseaja, pa i Liverpoola, doista zvuči kao moderna bajka. Prema Deloitteovu godišnjem izvješću, Leicester raspolaže sa četiri puta manje novca nego najbogatiji engleski klub Manchester United.
Za usporedbu, to je otprilike razlika i između ovosezonskih prihoda Hajduka i Dinama (premda iz “redovnih” izvora utrže pet do šest puta manje od Splićana, samo plasman u Ligu prvaka modrima u UEFA-inim nagradama i televizijskim pravima donosi dvostruko više od kompletnog Hajdukova godišnjeg proračuna) – samo što u Engleskoj postoji još 10 klubova s većim prihodima od Leicestera! I Tottenham, koji zarađuje dvostruko manje od Uniteda, ispred sebe ima još četiri znatno bogatija kluba.
Duh starog nogometa ukazao se u ovoj sezoni, ali samo kako bi posljednjim zveketom svojih lanaca prestrašio najbogatije i potaknuo ih da se osiguraju kako se nešto poput ovoga više ne bi ponovilo
Je li onda u šoldima sve – ili je preostalo i nešto od romantičnijih faktora, poput trenera koji može dići igrače na višu razinu i čvrstog momčadskog duha koji autsajderima može pomoći u okršajima s izraženim favoritima?
Nekoć su klubovi ostvarivali dominaciju prije svega vizijom i pravilnim upravljanjem svog vodstva – razvili bi vlastitu školu, zaposlili genijalnog trenera, dovodili prave igrače sa strane koje su mogli dulje vrijeme zadržati. Primjer su Liverpool pod vodstvom legendarnih Billa Shanklyja i Boba Paisleya, Nottingham Briana Clougha ili, uostalom, Hajduk u eri Tita Kirigina i Tomislava Ivića.
Sve veća zarada od TV prava
Danas to nije više dovoljno – osim prepoznavanja sjajnog trenera, klub najprije mora imati mnogo novca da bi doveo sjajne igrače i(li) zadržao one koje ima, čime se argument o neravnopravnosti seli na sklisko i sasvim subjektivno područje etike i morala.
Andy Lyons, osnivač magazina When Saturday Comes i njegov današnji urednik, objašnjava.
“Neki su klubovi uvijek bili ‘veći’ od drugih – u vremenu prije televizije Sky i Lige prvaka, oni s najviše navijača zarađivali su i najviše novca. Ali jaz u bogatstvu nije bio toliko širok kao što je danas, pa su klubovi poput Ipswicha u ranim 1960-ima ili Nottingham Foresta u kasnim 1970-ima mogli doći iz druge lige i osvojiti naslov s jezgrom momčadi koju su imali i u nižem rangu. Danas je vrh lige natjecanje između najjačih korporativnih brendova. Klubovi ne moraju biti dobro vođeni da bi osvajali titule. Chelsea u Abramovičevoj eri primjer je kluba koji nije bio dobro vođen, ali to nije bilo toliko važno jer njegovo bogatstvo značilo je da i uz sve pogreške na tržištu transfera i učestale promjene menadžera može osvajati trofeje.”
Očekivano je, međutim, da se ovakav “poremećaj u sili” događa baš u Engleskoj. Enormnim rastom televizijskih prihoda, koji su ondje ipak znatno ravnomjernije raspoređeni nego u drugim zemljama, došli smo do situacije da je čak 17 premierligaša u europskih top 30 po prihodima. Iako je razlika između vrha i dna lige još uvijek velika, čak i najmanje bogati klubovi Premier lige mogu privući ozbiljno dobre igrače koji će ih učiniti kompetitivnima – što govori u prilog sve češće spominjane teze da izvan samog vrha najboljih (koji ionako većinom igraju za Barcelonu, Real Madrid i Bayern) i nema toliko dramatičnih razlika u kvaliteti nogometaša. One možda više potječu iz imidža i reputacije sredine iz koje dolaze, pa klubovi s pametnom politikom transfera i s manje novca mogu parirati onim većima – barem u Engleskoj. Istodobno, primjena FIFA-ina Financijskog fair playa ponešto je sputala dotad neobuzdani rast plaća igračima u Premier ligi.
No, u krivu ste ako mislite da su Engleskoj svi oduševljeni Leicesterovom i Tottenhamovom “bajkom”, odnosno iznenadnim porastom nepredvidivosti.
Iako je razlika između vrha i dna lige još uvijek velika, čak i najmanje bogati klubovi Premier lige mogu privući ozbiljno dobre igrače koji će ih učiniti kompetitivnima – što govori u prilog sve češće spominjane teze da izvan samog vrha najboljih (koji ionako većinom igraju za Barcelonu, Real Madrid i Bayern) i nema toliko dramatičnih razlika u kvaliteti nogometaša
“Sky, kao nositelj televizijskih prava, ali i sama liga žele da klubovi s najvećim globalnim bazama fanova ostanu najuspješniji i nastave pobjeđivati. Oni su užasnuti ovakvim razvojem događaja”, kaže Lyons. “United i Liverpool imaju fanove diljem svijeta, a Leicester i Spursi nemaju. Ako liga postane ujednačenija i neizvjesnija, to samo može naštetiti njenoj komercijalnoj vrijednosti.”
Za razliku od Guardianova Jonathana Wilsona, koji smatra da će ovakve “anomalije” zbog komercijalne dominacije Premier lige u odnosu na većinu ostalih europskih klubova postati pravilo u godinama koje dolaze, Lyons misli da će to samo natjerati najbogatije engleske klubove da nađu načina kako uložiti još više.
“Duh starog nogometa ukazao se u ovoj sezoni, ali samo kako bi posljednjim zveketom svojih lanaca prestrašio najbogatije i potaknuo ih da se osiguraju kako se nešto poput ovoga više ne bi ponovilo”.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.