Telegramova analiza: krutost i otpor novim trendovima danas je okvir engleske nogometne kulture

Zašto nema vrhunskih igrača na Otoku

Još više u oči upada činjenica kako u Premier ligi nedostaje istinskih klasnih igrača. Franz Beckenbauer je bio u pravu kad je rekao kako premierligaši ne mogu kupiti svakoga, a najvažnije ne mogu kupiti Messija, Ronalda, Ibrahimovića ili Müllera. Kako je Kaiser Franz bio u pravu dokazuje činjenica da u momčadi FIFA-e 2015. nije bio ni jedan igrač iz Premier lige. Pogledamo li nominacije za Zlatnu loptu, u završnom ciklusu su ostala 5 igrača koji su kruh zarađivala na Otoku: De Bruyne, Aguero, Hazard, Sanchez i Yaya Toure.

Imajući na umu pad u formi Yaye Tourea i Hazarda, kao i činjenicu da je De Bruyne svoju nominaciju zaradio u Njemačkoj, mogu će je da u novoj sezonu knjiga spadne na samo dva slova. Naravno, FIFA Ballon d’Or nije apsolutna mjera vrijednosti, dapače sve više se pretvara u veličanje nogometne celebrity kulture, ali ipak je jako indikativno da velike zvijezde plaće zarađuju u drugim sredinama.

Fenomen je to koji je još više fascinantan kad znamo da u Premiershipu nema novčane krize, što je bio temeljni uzrok pada talijanskog nogometa. U zadnje tri sezone potrošili su više novaca na transfere nego Španjolci i Talijani (druga i treća liga po potrošnji) zajedno.

Fascinantno zvuči činjenica kako ama baš svaki član Premiershipa na plaće troši više nego Borussia Dortmund. Po podacima Delloite Football Money League imaju čak 14 najbogatijih klubova među 30, te pet među 10. S obzirom na novi TV ugovor, te će brojke samo rasti i sasvim je izvjesno da će svih 20 klubova Premiershipa biti među 30. Zaista je to dojmljiva dominacija, vjerojatno i veća od one koju je talijanski nogomet imao početkom devedesetih. Ipak za razliku od talijanske dominacije nedostaje rezultata, a nedostaje i onih stvarnih top igrača.

Da bismo riješili barem dio problema pada Premiershipa, moramo objasniti zašto elitni igrači izbjegavaju Premier ligu, iako je zadovoljen prvi preduvjet potpisa−novac.

Jasno je, top igrači traže top sredine za lov na top trofeje. Dio je to nogometa koji je uvijek bio prisutan, količina novca određuje moć kluba. Kad je količina novca otprilike jednaka, igrače privlači mogućnost osvajanja trofeja. Odabiru naprednije sredine, koje nude taktičku, tehničku i igračku ekstravaganciju. Zato nije čudno da su Cristiano Ronaldo, Suarez, Bale, Modrić ili Pogba uzeli jednosmjernu kartu s Otoka. Liga je sve siromašnija kvalitetnim igračima, rezultati padaju, a istodobno novac od TV ugovora raste. Postavlja se logično pitanje, tko plaća sve više za sve lošiji proizvod?

Ekonomski model nogometa

Odgovor je jednostavan, navijači. Premier liga je jednostavno iskoristila potrebe navijača. Proizvod koji prodaju ima cijenu, a ona se određuje klasičnom tržišnom metodom. U svojoj ekonomskoj suštini cijenu proizvoda određuju ponuda i potražnja. Ako imamo više kupaca nego što smo u mogućnosti ponuditi proizvoda ili pružiti usluga, imamo luksuz dizanja cijena. Klubovi u Premier ligi imaju taj luksuz jer tribine su pune i nema nikakvih naznaka opadanja interesa za proizvod koji nude. Stoga su cijene ulaznica za stadione vrtoglavo visoke i stalno rastu.

Klubovi se ne moraju bojati konkurencije, što je inače značajna stavka u formiranju cijena, jer navijač Arsenala nikad neće otići na White Hart Lane, bez obzira što su tamo karte jeftinije, a njegove najskuplje u ligi.

Nogometnim navijačima novac nije bitan faktor u odabiru proizvoda, barem ni približno koliko je to emocija. S punim stadionima stvara se dojam poželjnosti proizvoda, a poželjan proizvod lako je reklamirati.

Tako se u funkcioniranju kluba susreće racionalno i emocionalno. Koliko je god vođenje kluba vrsta racionalnog biznisa, toliko je taj biznis zapravo u svojoj srži naslonjen na emocije konzumenata. Emocije svedene u ikonsku rečenicu Erica Cantone: “Možeš promijeniti ženu, političko opredjeljenje ili religiju. Ali nikad ne možeš promijeniti klub za koji navijaš“. Kad već obični navijač nije u mogućnosti prisustvovati utakmici na stadionu, svoj emotivni poriv mora negdje zadovoljiti. Emociju koju niti ne pokušava skrivati, dodatno potpiruje moć reklame.

Servirane su im pune tribine, masne svote na transferima koji se tumače kao indikativ kvalitete, zapravo prosječan navijač doveden je u situaciju kako vjeruje da je pred njim najkvalitetniji nogomet na svijetu. I onda misli da je za takav proizvod potrebno platiti poštenu cijenu; enormne cijene karata i sve više cijene pretplata za Sky i BT Sports.

Kultura dekadencije

S druge strane, ništa ne otkriva kako je rast cijena i novca koji navijači ulažu iole opravdan. Previše novca u rukama svih klubova i tek mediokritetski igrači dostupni na tržištu, za rezultat imaju inflaciju vrijednosti i deflaciju kvalitete. Rezultat koji se najviše očituje na primjeru Raheema Sterlinga.

Nedvojbeno talentiran mladić dosegao je astronomsku cijenu, dijelom zbog toga što su sve strane znale koliko je novca u opticaju. Jasno, cijena je dogovor kupca i prodavača, ali nameće se pitanje da li je toliko talentiran da opravda dvostruko veću cifru od one koje je trebalo izdvojiti za Isca i Götzea, jednako mlade perjanice španjolskog i njemačkog nogometa.

UEFA pravilo o potrebi da u europskim takmičenjima klubovi imaju 8 igrača odgojenih u zemlji odakle dolazi klub svakako je jedan od faktora ovako visoke cijene. Osim tog objektivnog i razumnog faktora u formiranju cijene, postoji i puno neobjektivnija činjenica po kojoj englesko uvijek vrijedi više. Andy Carroll je najbolja ilustracija egocentrizma u anglosaksonskoj nogometnoj kulturi. Nevjerojatna krutost i otpor novim trendovima u svjetskom nogometu, inzistiranje na nečemu što se smatra tradicijskom obavezom svih klubova, konzumerizam i snobizam, danas je to okvir engleske nogometne kulture. A tu je i prosječni engleski pratitelj nogometa jednako i žrtva i zločinac.

Englezi u paradigmi svoje nogometne kulture trenutno imaju samo jedno−konzumerizam. Praktički nemaju nijednog trenera vrijednog pažnje, posebno ne vrhunskog. Nije problem, sve klubove im ionako vode stranci. Razvijanje mladih igrača je rijetkost, omladinske akademije se pune talentima diljem svijeta, a istodobno nema nimalo orijentacije prema tim igračima, svladavanju njihovih problema i ispravljanju grešaka.

Jednostavnije je dovesti klinca od 16 godina kojeg je netko drugi izgradio, te ga postaviti na mjesto svojeg akademca jer je došljak u tom trenutku bolji. Isto kao što taj novi akademac neće dobiti šansu sa 18 jer je efikasnije dovesti već gotovog igrača sa strane. Kultura koja se očituje samo u potrošnji dugoročno ima najgore efekte na ono što većina engleskih navijača najviše voli−reprezentaciju, koja je danas daleko od sile.

Isto tako, nimalo slučajno, reprezentacije koje jesu sile svoju nogometnu kulturu temelje na drugačijim načelima. Njemačka, Belgija, Nizozemska i Španjolska svoju kulturu zasnivaju na igri, filozofiji treniranja i pristupu koji je dijametralno suprotan engleskom modelu. Traži se tehnika, taktička finesa i razvoj kadra. Od najmlađih kategorija do seniorskih ekipa jasan je identitet koji generira napredak, koji dodatno utječe na razvoj ionako vrlo produktivne proizvodne klime.

Kultura stvaranja, kontinuiranog planskog rada nasuprot kulturi konzumerizma i brze kupovine uspjeha. Jedno vodi prema konstantnoj stagnaciji, a drugo jamči napredak, posljedično i trofeje. A vrhunski igrači prepoznaju kulturu napretka, te izbjegavaju Otok. Ne zato što mrze kišno vrijeme ili ne vole dizajn funte, jednostavno znaju da će na drugim destinacijama više napredovati kao individue, a istodobno biti će konkurentniji za osvajanje trofeja.

Ironija engleskog egoizma

Ipak, bolji dani su na obzoru, jer engleski nogomet je pred neminovnim rastom. Šefovi su shvatili da je ključ uspjeha privući vrhunska trenerska imena. Pep Guardiola, Jürgen Klopp, a vjerojatno i Antonio Conte i Jose Mourinho su pred preuzimanjem engleskih klubova. S tolikom količinom elitnih trenerskih imena neminovno je da i u Premiership uđu elitne taktičke ideje i da se napokon preskoči zid mediokritetskog regresivnog nogometa. Za top trenerima dolazit će i top igrači, a novca će biti sve više toliko da ostatak vrhunskih klubova jednostavno neće moći parirati ugovorima s Otoka, a onda time ni rezultat neće izostati.

Kratkoročno, rast je garantiran, ali jednako kao i sredinom nultih, garantiran je i pad. Jer suštinski se neće promijeniti baš ništa. I dalje je to kultura zasnovana na krivim temeljima, egoizmu engleske nogometne kulture, konzumerizmu i potrebi da se kupuje a ne da se stvara.

Naravno, engleski navijač će napokon dobiti onu kvalitetu koju je dosad plaćao, ali taj rast je umjetan; zasnovan na vanjskim elementima koje sustav samo koristi jednako kako i oni imaju korist od sustava. I dalje se domaći mladi igrači neće razvijati, i dalje će glavne igračke uloge nositi stranci, a nogometne ideje će implementirati strani stručnjaci. I na kraju će prosječan engleski navijač živjeti u mjehuru iluzije o kolijevci nogometa, superiornosti najbolje svjetske lige koja s Engleskom nema ama baš ništa. Osim funti kojima taj rast financiraju.