Derbi Perzijskog zaljeva novo je rivalstvo europskog nogometa
Političke dimenzija i rivalstvo elitnih destinacija i investicijskih blokova
Na Parku prinčeva je u srijedu bilo 2-2, u uzbudljivoj utakmici koja je po mnogočemu izgledala kao pravi derbi.
To doista i jest bilo prvo – a vjerojatno i jedno od mnogih koja će uslijediti – izdanje najnovijeg europskog derbija: suparništva koje ne definiraju tradicionalne odrednice poput geografske bliskosti, isprepletene povijesti ili (barem ne još) kontinuirane međusobne borbe za trofej, nego nešto s izvorištem šest-sedam tisuća kilometara daleko od Pariza i Manchestera.
Obitelj al-Thani protiv obitelji al-Nahyan
PSG – City je derbi Perzijskog zaljeva, u kojem petrodolarima nakrcane glamurozne momčadi Starog kontinenta predstavljaju avatare rivalskih arapskih državica i njihovih vladajućih dinastija.
Koliko god je to ogled Zlatana Ibrahimovića, Thiaga Silve i Angela Di Marije s jedne, a Sergija Agüera, Davida Silve i Kevina De Bruynea s druge strane, Laurenta Blanca i Manuela Pellegrinija, francuskog i engleskog nogometnog diva, još više je riječ o sudaru Dohe i Abu Dhabija, obitelji al-Thani protiv obitelji al-Nahyan. Ili, možete i tako gledati – Katara, koji financijski potpomaže pojedine islamističke skupine, protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji im se suprotstavljaju. Osim političke dimenzije, to je i rivalstvo dviju elitnih turističkih destinacija i dvaju investicijskih blokova koji svoje pipke imaju u različitim projektima diljem svijeta.
Baš zbog toga što su im strategije vrlo slične, postoji i veliko rivalstvo između Emirata i Katara – dvije države i dinastije koje s nepovjerenjem gledaju jedna prema drugoj. A ništa ga ne simbolizira na tako neposredan i sirov natjecateljski način kao sukob njihovih nogometnih projekata
Što se samih nogometnih projekata tiče, među njima postoji razlika koja je bitna, ali ne baš suštinski kao što se to često želi prikazati.
Šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan kupio je Manchester City 2008. od bivšeg (blago rečeno) kontroverznog tajlandskog premijera Thaksina Shinawatre. Iako se isprva smatralo da je ulaganje bilo dio aktivnosti državnog investicijskog fonda, a sponzori koji su uslijedili su većinom državne tvrtke, Al Nahyan – član kraljevske obitelji Abu Dhabija i ministar u vladi UAE-a – insistira na tome da je riječ o privatnoj investiciji.
U Parizu nije bilo takvih nijansi. Od samog je početka jasno i neskriveno da je klub u vlasništvu same države Katara – odnosno njenog investicijskog fonda. Akvizicija je provedena 2011., uz posredovanje tadašnjeg francuskog predsjednika i PSG-ova navijača Nicolasa Sarkozyja, kao i donedavnog UEFA-ina predsjednika Michela Platinija. U sklopu lobiranja za domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. u Kataru, iza kojega će se još dugo vući korupcijski repovi, oni su se sastali s katarskim emirom Tamimom bin Hamadom al-Thanijem i ubrzo nakon toga uslijedile su masivne investicije.
U oba projekta uložene su stotine i stotine milijuna eura, iako je teško dati definitivne cifre: ulaganja se ne odnose samo na kupnju klubova i na prve momčadi, nego i na superbogate sponzorske ugovore s kompanijama u državnom vlasništvu, akademije i trening-centre. U Manchesteru je, primjerice, samo na izgradnju akademije s najboljim uvjetima u Europi potrošeno oko 200 milijuna funti.
Naravno, PSG i City nisu jedina ulaganja Katara i UAE-a u nogomet.
Katar će, procjenjuje se, uložiti najmanje 220 milijardi dolara na organizaciju Svjetskog prvenstva – ako mu u međuvremenu ne oduzmu domaćinstvo. Samo jedna ilustracija grandioznosti tog projekta: finale se ima odigrati na Lusail Iconic Stadiumu s kapacitetom od 86.250 gledatelja koji projektira ured glasovitog britanskog arhitekta Normana Fostera, smještenom u gradu koji još uvijek – ne postoji. Tek se treba izgraditi.
Osim toga, državna zrakoplovna kompanija Qatar Airways platila je oko 100 milijuna eura za ime na Barceloninu dresu tijekom tri godine.
Kompanija beIN Sports (bivša Al Jazeera Sport), također u državnom vlasništvu i s predsjednikom Nasserom Al-Khelaifijem kojeg dijeli s PSG-om, vlasnik je televizijskih prava na prijenose Ligue 1 i njihovu prodaju u inozemstvu, kao i na prijenose Lige prvaka na području Francuske. Nogometna akademija Aspire, s ispostavama strateški raspoređenima po svijetu, tvrdi da godišnje “procesuira” oko 400.000 mladića u Africi, Aziji i Latinskoj Americi – naravno, s namjerom da najboljima među njima da katarsko državljanstvo kako bi mogli nastupati za tu zemlju na SP-u 2022. godine.
City Football Group šeika Mansoura osnovala je i New York City FC, kupila australski Melbourne Heart (i preimenovala ga u Melbourne City), a ima vlasničke udjele i u još nekim klubovima. Cityjev Etihad i Arsenalov Emirates nose imena po državnim zrakoplovnim kompanijama; Emirates je i sponzor FA kupa. Fly Emirates na dresu nose Real Madrid, Arsenal, PSG, AC Milan, Benfica i HSV.
Rezerve fosilnih goriva neće trajati zauvijek
Pitanje koje se neminovno postavlja je – zašto ove dvije arapske državice toliko mnogo ulažu u nogomet i što imaju od toga? Odgovor počinje sa činjenicom da nije riječ samo o nogometu – pa ni samo o sportu (Formula 1, motociklizam, tenis, rukomet…).
Prema pokazateljima iz svih izvora (MMF, Svjetska banka, CIA), Katar je zemlja s najvišim BDP-om po glavi stanovnika na svijetu. O kojim razmjerima bogatstva govorimo možda najbolje ilustrira još jedan nogometni primjer: organizacija SP-a u Kataru bit će 15 puta skuplja od one dosad najskuplje, u Brazilu 2014., a otprilike 80 puta skuplja od SP-a 2010. u Južnoj Africi. Budući da Katar ima svega oko 275.000 državljana (u njemu živi više od dva milijuna ljudi, ali sve ostalo su strani radnici…), dolazimo do izračuna da bi se trošak mogao popeti do upravo bolesnih 100.000 dolara po glavi stanovnika. U Brazilu je on iznosio 73 dolara po glavi.
Procjenjuje se da Katar godišnje od izvoza nafte i prirodnog plina utrži oko 200 milijardi dolara, od čega je otprilike četvrtina na raspolaganju državnom investicijskom fondu – Qatar Investment Authority je 2005. osnovala tamošnja vladajuća dinastija kako bi upravljala novcem koji se slijeva od prodaje fosilnih goriva i postupno preobrazila gospodarstvo iz onog zasnovanog na nafti u ono utemeljeno na financijskim investicijama i novim tehnologijama. Vladari znaju da rezerve fosilnih goriva neće trajati zauvijek i stoga su upregnuli sve znanstvene i ekonomske snage da bi svojoj zemlji i potomcima osigurali svijetlu (i nadasve bogatu) budućnost.
Šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan kupio je Manchester City 2008. godine. Iako se isprva smatralo da je ulaganje bilo dio aktivnosti državnog investicijskog fonda, a sponzori koji su uslijedili su većinom državne tvrtke, Al Nahyan – član kraljevske obitelji Abu Dhabija i ministar u vladi UAE-a – insistira na tome da je riječ o privatnoj investiciji. U Parizu nije bilo takvih nijansi. Od samog je početka jasno i neskriveno da je klub u vlasništvu same države Katara – odnosno njenog investicijskog fonda
Geopolitičari koriste termin “soft power” – budući da nemaju resursa da svoje interese ostvare tradicionalnim sredstvima, Katarani žele proširiti svoj globalni utjecaj imidžom i investicijama. Ulažu u financijska tržišta Azije i Amerike, grade poslovne nebodere u Londonu i Riju, kupuju medije po cijelom svijetu. Njihov je novac u aerodromu Heathrow i u The Shardu, najnovijem londonskom “landmarku”, u bankarskoj i automobilskoj industriji, u Hollywoodu…
Nogomet sigurno nije najprofitabilniji, ali jest globalno najvidljiviji aspekt njihova utjecaja: od same kupnje PSG-a i organizacije SP-a, preko sponzorstva Barcelone i utjecaja u Bayernu kroz vlasnički udjela u sponzorima i dovođenja momčadi na pripreme svakog ljeta, pa do televizijskih prava.
A sve ono što Katar radi sada, Emirati – točnije, Dubai i Abu Dhabi – su počeli još ranije. Danas u toj zemlji živi gotovo 10 milijuna ljudi – još 1999. bilo ih je manje od tri milijuna – ali svega 13 posto su državljani, odnosno domicilno stanovništvo. Ondje su nešto ranije otkrivene zalihe fosilnih goriva i ranije je počeo program globalnog investiranja, ali cilj je isti: pripremiti tranziciju u postkarbonsku ekonomiju, nabildati međunarodni značaj zemlje i njen imidž elitnog turističkog odredišta, smekšati islamofobiju u europskom društvu.
Ulaganje i u gradove
Treba spomenuti i to da oba nogometna projekta idu ruku pod ruku s vezanim investicijama. Emiraćani su uložili gotovo milijardu funti u Manchester, uglavnom u sektore nekretnina i obrazovanja, a u partnerstvu s gradom su razvili desetogodišnji program urbane preobrazbe istočnog Manchestera (gdje je smješten i klub). Katarani ulažu u ekonomsku revitalizaciju predgrađa Pariza i drugih velikih francuskih gradova, gdje zaposlenost doseže 40 posto i gdje je visoki postotak imigrantskog stanovništva, dobrim dijelom islamske vjeroispovijesti.
Tamošnji desničari to su nazvali “islamskim trojanskim konjem”, a ljevičari također izrazili skepsu oko filantropskih motiva projekta.
Baš zbog toga što su im strategije vrlo slične, postoji i veliko rivalstvo između Emirata i Katara – dvije države i dinastije koje s nepovjerenjem gledaju jedna prema drugoj. A ništa ga ne simbolizira na tako neposredan i sirov natjecateljski način kao sukob njihovih nogometnih projekata. Kad se City i PSG ponovno sučele u utorak na Etihadu, stadionu čije se ime – dosta apsurdno, budući da je riječ o Manchesteru – s arapskog može prevesti i kao United, Perzijski će zaljev gorjeti od iščekivanja.
Čiji će avatar odnijeti pobjedu?
Tekst je objavljen u tekstualnom izdanju Telegrama 9. travnja