Komentar Aleksandra Holige: Dani sretni i dani grubi – ali ne više i dani straha za narodni Hajduk
Projekt 'Narodnog Hajduka' nije ugrožen, ovo ga još više afirmira
Marin Brbić jutros se dovezao na posao, pozdravio portira i uspeo se skalama do svog ureda u utrobi Hajdukova stadiona. Kao i svakog dana u proteklih nešto manje od četiri godine, ondje je vjerojatno popio kavu s najbližim suradnicima, prelistao novine i provjerio mailove, a možda će tijekom prijepodneva nabasati i na ovaj članak.
Možda mu se ovaj put pogled dulje nego obično zadržao na nekoj od crno-bijelih fotografija koje krase poljudske hodnike; možda se zamislio oko nekog detalja, događaja ili lica iz bogate klupske povijesti, jer lamentiranje o prošlosti je nešto na što nijedan hajdukovac nije imun. Možda mu se kao flashback vratila pjesma “U danima sretnim, u danima grubim…” – ista ona koja je zamijenila zvuk dogorijevanja baklji na usplamtjelom Sjeveru u subotu, kad je s Torcidom došao odati počast poginulom Žanu Ojdaniću.
Čovjek koji je spasio Hajduk
Jer ovo, naravno, nije obično jutro. Ono je početak posljednjeg Brbićeva tjedna na Poljudu, prije nego što preda ‘ključeve tvrđave’ njenom privremenom upravitelju.
Dan ranije svjedočio je utakmici protiv gradskog rivala – teškoj i zatvorenoj kao i uvijek u posljednje vrijeme; dva dana kasnije bit će na uzvratnom susretu polufinala Kupa u Zagrebu, kamo Hajduk putuje bez velike nade u pozitivan rezultat, ali sigurno i s namjerom da se ne preda unaprijed.
Bit će to i posljednja utakmica kojoj će Brbić nazočiti u svojstvu čelnika. Otići će kao prvi Hajdukov predsjednik nakon dugo, dugo vremena nakon kojega se neće povlačiti ‘repovi’ i čija će vladavina biti ocijenjena pozitivnom i uspješnom – usprkos nedostatku sportskih rezultata.
Kao čovjek koji je spasio Hajduk.
Nema drame i kaosa
U međuvremenu, klijentela mitskoga poljudskog kafića proživljava velike drame – puno veće od onih među vodstvom udruge Naš Hajduk ili Torcide. Ondje su došli na svoje: u sferu neizvjesnosti i ćakula, gdje se njihova uloga napokon čini važnom kao nekoć i gdje je hajdučka masa sklonija poslušati njihovo viđenje naoko kaotične situacije.
No, drame i kaosa zapravo nema. Ono što se Hajduku događa popratna je pojava demokracije u upravljanju nogometnim klubom – sustava toliko stranog nekada isključivo relevantnim opinion-makerima da ga shvaćaju kao prijetnju svojem ranije nepropitivanom statusu. Lansirat će sve moguće teorije – od one da je financijsko stanje kluba zapravo lošije “nego što se priča” pa do toga da je iza smjene rukovodstva zapravo politika, sve preko kalkulaciji tko je čiji ‘čovjek’… Ispuštajući pritom činjenicu da su članovi Nadzornog odbora demokratski izabrani od članstva – a ne postavljeni ondje nečijim dekretom ili vezama – te da je za očekivati kako će razmišljati svojom glavom.
Odgovornost nadzornika
Kao i to da su izabrani nadzornici pod povećalom javnosti, što nije nužno poželjna situacija za njihove osobne poslovne karijere. Nitko ne želi na sebi nositi stigmu onoga tko je ‘kumovao’ propasti kluba.
Zato je njihov potez smjene prilično popularnog predsjednika iznimno hrabar. Vrijeme će pokazati je li bio i dobar. Mnogi će reći da tajming nije bio idealan – ali postoji li za Hajduk uopće dobar tajming? Uvijek je nešto… Ovakav tektonski poremećaj neminovno sugerira i to da su nadzornici koji su Brbiću izglasali nepovjerenje jako sigurni u ispravnost svoje odluke, jer moraju biti svjesni koliko toga stavljaju na kocku.
Projekt ‘Narodnog Hajduka’ time nije ugrožen – štoviše, ovo ga još više afirmira – ali odgovornost koju ‘odmetnuti’ nadzornici uzimaju na svoja leđa ogromna je. Oni znaju da moraju dokazati kako nisu bili pod destruktivnim utjecajem politike, kafića ili nečega trećeg; da im je dobrobit Hajduka bila jedina motivacija; da je njihov plan i program, odnosno novi predsjednik kojega će izabrati, bolji od onoga koji je ponudio Brbić.
Napeti dani
Oni na leđima nose teret ljudi kao što je bio Žan Ojdanić, bez kojega ne bi bilo Našeg Hajduka i njegova – za naše uvjete – iznimno avangardnog projekta, kao i 35.000 članova koji su danas svoje povjerenje odlučili dati jednom nogometnom klubu, od svih stvari.
Napeti su ovo dani za Hajduk, iako možda u drugačijem smislu od onoga koji bi sugerirali napisi u mainstream medijima. Dani neizvjesnosti, dani sjete – ali ne više i dani straha, za što su se pobrinuli Marin Brbić i masa članova koji vjeruju. U danima sretnim, u danima grubim.