Komentar: Hajduk po Petru Vlahovu - ono kad se novac ne zarađuje, nego nabavlja
Gospodine Gudelj, tko će nabavljati novac?
Navijači Hajduka, barem oni minimalno upućeni među njima, odavno su već navikli u medijima pročitati ili čuti najbizarnije tvrdnje koje se tiču stanja u klubu, zasnovane na potpuno lažnim ili čak nepostojećim argumentima. Ipak, neke nebuloze su veće od drugih: ono što je u subotu navečer izrekao Petar Vlahov, voditelj Dnevnika 3, bila je jedna od takvih.
Razgovarajući s klupskom legendom Ivanom Gudeljem povodom imenovanja Marijane Bošnjak za privremenu predsjednicu uprave Hajduka, izrazio je zabrinutost jer „…iz kluba su otišli glavni sponzori, danas nije bilo ni gospodina Andabaka ni gospodina Mamića. Tko će nabavljati novac?“, pitao je Gudelja Vlahov.
Percepcija financijskog aspekta
Osim što dvojica spomenute gospode nisu otišla iz kluba, nego najavili povlačenje iz njegova nadzornog odbora, ovako postavljeno pitanje zapravo baš pogađa – naravno, nehotično – u srž problema s percepcijom financijskog aspekta profesionalnog nogometa u Hrvata. A i ne samo nogometa ili sporta općenito, nego vjerojatno i mnogo šire.
Novac se, dakle, ne zarađuje. Pa čak niti ne ulaže. On se – nabavlja.
Što onda implicira da je za funkcioniranje jednog profesionalnog kluba nužna neka vrsta potpore, subvencije ili donacije. Drugim riječima, onako kako je to ‘oduvijek’ bilo, kada su ih potpomagale državne firme i lokalne zajednice i uvijek bi netko uskočio kad je trebalo – bio je dovoljan jedan telefonski poziv s pravog broja. Na taj je način i Hajduk desetljećima vođen, više-manje tako je i preoblikovan. Nabavljanjem novca.
Hajduk danas praktično i nema dugova (2012.: 101 milijun kuna) osim kredita od 30 milijuna koji vraća gradu. A to se tek predstavlja kao ogromni problem, iako svo to vrijeme grad kao većinski vlasnik nije ulagao ništa. Oprao je ruke prebacivši upravljačka prava kluba koji je bio doslovno na samrti na pleća udruge Naš Hajduk
Danas, međutim, nabavka iz tradicionalnih izvora više ne ide tako jednostavno – barem ne u nekim gradovima i nekim klubovima. Za Hrvate poput Petra Vlahova to može značiti samo jedno: ondje gdje su nekoć leđa podmetali političari i porezni obveznici, sada trebaju privatnici. U hrvatskoj pučkoj predaji poznati kao – gazde.
“Sponzor“ u tom mentalnom sklopu nije poslovni partner ili ulagač koji možda vidi svoj materijalni interes u povezivanju s klupskim brendom, nego isključivo mecena, onaj koji baca novčanice u rupu bez dna vođen valjda isključivo altruizmom i hranjenjem vlastitog ega.
To da bi jedan profesionalni nogometni klub danas mogao funkcionirati, čak biti i održiv, bez politike i bez gazde zvuči smiješno i posve utopistički, zar ne? Sve dok u obzir ne uzmete konkretni primjer o kojemu se ovdje i radi.
75 sponzorskih ugovora u Hajduku
U Hajduku novac “nabavlja“ ne jedan ili dva, nego 75 sponzorskih ugovora. Pribavlja ga 36.000 članova s plaćenom članarinom za 2016., čiji će se novac pretvoriti u vlasnički udio zajedno s ostalim akcijama ‘nabavke’ novca koje udruga planira. Klub ima i 6.500 tisuća pretplatnika te u prosjeku 10.000 gledatelja domaćih utakmica, kao i preko 30 milijuna kuna godišnjih prihoda od marketinga. Sve to omogućilo mu je da u posljednje (manje od) četiri godine podmiri 62 milijuna kuna naslijeđenih obveza, uloži 11 milijuna kuna u stadionsku infrastrukturu i usto napokon uhvati redovan ritam isplate plaća zaposlenicima, koji je u srpnju 2012. kasnio pet mjeseci.
Andabak i Mamić imali su ulogu u svoj toj ‘nabavci’ i još uvijek je imaju, ali ni izbliza takvu kao udruga članova i njen demokratski izabrani nadzorni odbor te predsjednik Marin Brbić. Ipak, donedavno smo slušali i čitali o tome kako taj ‘recepcionar’ kojega je izabrala “ulica“ i njegov sportski direktor ništa ne valjaju, a sada je odjednom “neozbiljno“ smjenjivati ih dva mjeseca prije kraja tekuće sezone.
Danas, međutim, nabavka iz tradicionalnih izvora više ne ide tako jednostavno – barem ne u nekim gradovima i nekim klubovima. Za Hrvate poput Petra Vlahova to može značiti samo jedno: ondje gdje su nekoć leđa podmetali političari i porezni obveznici, sada trebaju privatnici. U hrvatskoj pučkoj predaji poznati kao – gazde.
Hajduk danas praktično i nema dugova (2012.: 101 milijun kuna) osim kredita od 30 milijuna koji vraća gradu. A to se tek predstavlja kao ogromni problem, iako svo to vrijeme grad kao većinski vlasnik nije ulagao ništa. Oprao je ruke prebacivši upravljačka prava kluba koji je bio doslovno na samrti na pleća udruge Naš Hajduk, koja je provela izbore i dovela na vlast novu garnituru ljudi, očistivši klub od politike i politikanstva.
Kad se tako priča o sponzorima, mecenama i gazdama, bilo bi zanimljivo čuti odgovor raznih Vlahova ove zemlje na pitanje: a što mislite, tko Dinamu nabavlja novac?