Komentar Aleksandra Holige: Hajduk je trenutno na velikoj prekretnici: treba li sve to 'potirat'?

I Split je jedno od takvih mjesta.

Nema šmekerskog nogometa

Zaboravite nogomet vica i šmekerskih poteza, on je rezerviran za gospodu iz metropole. Hajduk je bio poznat – pa i specifičan u jugoslavenskoj školi nogometa koji je gajila tipično balkanski, gotovo predeterministički kult fantazista – po direktnijem pristupu, igri preko krila, intenzitetu i emociji. Nogomet s pristupom koji bi neki još nazvali ´hajdučkim´, ako to danas još nešto znači. Nogomet koji teži jednostavnosti i zajedništvu: u kojem igrači igraju jedan za drugog, jurišaju i kad se brane, brane se i kad napadaju. Nogomet Luke Kaliterne i Tomislava Ivića. Nogomet koji je u sinergiji s navijačima i u kojem je presing poput Torcidine pjesme: nikad ne prestaje. U Splitu, nogomet je ludilo.

Kad je Jürgen Klopp onomad preuzeo BVB, bio je kolovođa novog vala takozvanih Konzepttrainera – što je impliciralo da ti stručnjaci vjeruju u metodologiju i stvaranje jakog nogometnog identiteta svojih momčadi. To je bila jedna od stvari koje su iz temelja promijenile njemačku nogometnu kulturu. Damir Burić te je sezone radio s Robinom Duttom u Freiburgu te izborio povratak u Bundesligu i sigurno mu je poznat ovaj izraz, kao i to da je Split izuzetno plodno tlo za njegovu primjenu, jer ipak je on ´naš čovik koji razumi mentalitet´.

Pa ipak, ono što je Hajduk prikazao u kup-derbiju protiv Dinama ne može biti dalje od zamišljene ´hajdučke´ igre. Najviše o tome govori činjenica da je i Torcida okrenula igračima leđa kad su joj došli na ‘prijavak’ po završetku utakmice: ako je to vaš nogomet, radije bismo bili bez nogometa.Burić se ispričao navijačima, ali apsolutno je njegova odgovornost što je momčad izgledala onako kako je izgledala, da je nije uspio motivirati i na pravi način pripremiti za ogled s najvećim rivalom. Torcida ne traži nužno da Hajduk bude bolji od Dinama, ali ne trpi ono što percipira kao mlakost i izostanak borbenosti.

Mamić nadmudrio Burića

Dakako, ti pomalo ezoterični izrazi imaju svoje tehničko objašnjenje u taktici, ali ovo nije taktička analiza pa se time nećemo podrobnije baviti. Dostatno je reći da je Zoran Mamić nadmudrio Burića postavljanjem igre bez klasičnog napadača, s Markom Rogom koji je briljirao u ulozi takozvane plutajuće špice – Der Schwimmender Neuner je izraz koji se izvorno pripisuje baš Christianu Streichu, današnjem Freiburgovom treneru koji je do 2011. bio Burićev najbliži kolega-asistent u tom klubu. Ako se pitate zašto i Burić toliko insistira na igri bez centarfora, onda je korisno znati da je o toj ideji posve sigurno detaljno promišljao i razgovarao godinama ranije.

Takva igra nipošto nije problem sama po sebi – problem je to što je u Hajdukovoj izvedbi ove sezone, pogotovo nakon zimske pauze, ne prati zapravo nužno komplementarni žestoki gegenpressing (pritisak na loptu): taktički element čiji je pionir bio upravo Tomislav Ivić u Hajduku, a za kojega Klopp kaže da je ´najbolji playmaker´. A upravo je to ono što bi Hajdukov navijač najviše volio vidjeti.

Intenzitet. Emocija. Ludilo.

Je li razlog to što on nedovoljno insistira na tome, to što ovi igrači – neki od kojih su, priznajmo, manjkavi i u onome što bi barba Luka Kaliterna nazvao ´nogometnom abecedom´ – ne mogu ispuniti zahtjeve ili pak nešto treće, vjerojatno zna samo Burić i uski krug njegovih suradnika. Problematično je također i to što je Hajduk ove zime doveo dvojicu napadača (Veleza i Arteagu), a igra bez ijednoga, dok za vezni red i obranu nije doveo nikoga tko mu može odmah dati neku dodatnu vrijednost.

Poniženje od rivala

Poniženje u derbiju, kao i izuzetno slabi dojam od početka proljetnog dijela prvenstva, izazvao je eksplozivnu reakciju u dobrom dijelu navijačke mase, ali i među domaćim nogometnim komentatorima koje umjesto stručnosti odlikuje pomalo ‘huliganski’ diskurz. Smjenjuj, ruši, ‘potiraj’ – unisona je, iako malo gdje eksplicitno izrečena reakcija, a oštrica je najvećim dijelom usmjerena prema Goranu Vučeviću. Gotovo da nema reportera s hajdukovih presica i posjetitelja famoznog poljudskog kafića koji nije analizirao poteze sportskog direktora i proglasio ih ništavnima, misleći pritom u pravilu samo na igrače koji su dovedeni. Po čemu je promašaj, recimo, Nicolas Velez – nogometaš doveden bez odštete, koji je prije Dinama odigrao točno jednu službenu utakmicu za Hajduk i u njoj bio sasvim solidan – nije baš posve jasno, ali jasan je stav da netko ovaj ceh mora platiti.

Nitko se, doduše, nije usudio dovesti u pitanje model demokratskog funkcioniranja kluba – to, naravno, ne bi bilo pretjerano pametno niti popularno u trenutku kad Hajduk bilježi 33.000 članova, više nego dvostruko veći broj nego cijele prošle godine. Ono što je, međutim, sasvim simptomatično u antiprotivnom nihilizmu Hajdukovih kritičara je to da nigdje niste mogli pročitati sasvim jednostavnu i logičnu stvar: OK, ako Vučević ode, tko bi onda trebao biti njegov nasljednik? I što bi taj nasljednik trebao drugačije napraviti?

Nejedinstveni Odbor

A Vučević je, uoči redovnog sastanka Nadzornog odbora, ponudio svoju ostavku. Moglo se pročitati i to kako članovi NO ´nisu jedinstveni´ po pitanju koraka koje treba poduzeti, a upravo ta opaska najviše promašuje bit Hajdukova modela: čemu Nadzorni odbor i člansko pravo biranja istog ako će u njemu svi po ključnim pitanjima biti jedinstveni? Nije li poanta upravo u tome da se okupe ljudi različitih profila, s različitim mišljenjima, koji će biti korektiv jedni drugima i upravi?

Posao sportskog direktora, međutim, nije samo transferiranje i dovođenje igrača. U Vučevićevu obranu, ono što je on zatekao preuzimajući funkciju bile su posljedice dugogodišnjeg nerada i ponašanja kao da ne postoji sutra iz vremena kad su klub vodili gradski ‘namjesnici’, oni koji su nenamjenski spiskali sav novac nakon preoblikovanja i doveli Hajduk na rub gašenja. U osobito teškom stanju bila je omladinska škola, u kojoj nije postojao čak ni plan i program rada; skautska služba praktično nije postojala, a odnosi s klubovima iz dalmatinskog bazena i šire bili su ozbiljno narušeni i zapostavljeni. U ovim segmentima, kao i u nekoliko drugih koji se izvana dobro ‘ne vide’, postignut je značajan napredak, pokrenuta je s mrtve točke i ideja izgradnje trening-kampa, ali to su sve stvari čiji će se učinak vidjeti tek kroz koju godinu.

Koliko je uspješna bila transfer-politika može se raspravljati, ali ne bez napomene da ni za jednog igrača u Vučevićevoj eri nije plaćena ni kuna odštete. Oni su razvijeni u vlastitoj školi ili dovedeni s ‘čistim papirima’ – znate li koliko takvih imaju konkurenti i koliki je njihov platni budžet u odnosu na Hajdukov, koji je ispod 2 milijuna eura?

Sigurno da je moglo i trebalo bolje, ali takav način poslovanja uvijek predstavlja veliki rizik: Jefferson će se pokazati kao veliko pojačanje, Bily kao promašaj, a Ohandza kao sjajan, ali zdravstveno vrlo problematičan igrač. Na stranu to što su iz Hajduka bezbroj puta ponovili da njegova aktualna ozljeda baš nema veze s onom koju je godinama ranije vukao – bio je sasvim opravdani rizik polagati nadu u njegovo zdravlje. Jer bez tih problema Kamerunac je nesumnjivo predobar igrač za HNL i nikad ne bi ni završio u Hajduku – kao što ne bi ni Jefferson da je malo sigurniji u dodavanjima. Kad se nabavlja besplatno i plaća manje od konkurencije, onda morate biti spremi na ‘robu s greškom’.

Ne vrte se u krug

Mnogi će reći da se Hajduk vrti u krug, rasprodajući najbolje igrače, a dovodeći ili takve ‘s greškom’ ili nikoga. Međutim, to nije baš tako: klub je kroz ove godine ostvario ozbiljni i kontinuirani napredak na financijskom planu i vrlo je blizu potpune konsolidacije. Prema najavama, već u sljedećem prijelaznom roku bit će u poziciji dovesti ‘prava’, plaćena pojačanja – u dosadašnjem stanju, uostalom, nije bilo nikakva opravdanja dovoditi ih i riskirati stabilnost kluba kako bi se, eventualno, borilo za drugo mjesto u prvenstvu.

Hajdukov put je dug i bez prečica – usprkos svim pričama o potrebi ulaska ‘svježeg kapitala’, nikakav se investitor još od nesretnog Mr. Glovera nije javio s takvom idejom i upravo je udruga Naš Hajduk jedina koja radi na tome, idejom dokapitalizacije kroz novac od članarina, crowdfunding i ostalo.

Dosadašnja transfer politika nije bila rezultat strategije i vizije sportskog direktora, nego nužnosti spašavanja iz financijskih dubioza koje su u nasljeđe ostavile sve bivše uprave. Angažman Burića bio je, pak, izuzetno nadahnut Vučevićev potez – jer kako drugačije opisati dovođenje trenera sa samog izvora nekih od najprogresivnijih stručnih ideja današnjice, a koji je još usto i domaći čovjek?

Burić pokazao da zna

Taj trener je u prethodne tri utakmice ove sezone nadigrao Dinamo – iako nijednu nije pobijedio – što je ravno čudu. Jer oni koji su mislili da Hajduk ima momčad konkurentnu prvaku bili su u gadnoj zabludi. Ne radi se o isprikama i okrivljavanju drugih za vlastite probleme – to je realno stanje, jasno svakome tko imalo razumije nogomet. I Burić i Vučević sasvim su svjesni koliko puno zaostaju za Dinamom, ali to ne znači da se ne treba nadati ni boriti. Sada kad je momčad još ozbiljno oslabljena odlascima Milovića, Caktaša i Balića, razlika je još očiglednija, ali ni to ne znači da je ono što smo vidjeli u prvoj utakmici kupa, kad je Dinamo upravo ponizio Hajduk, realna slika izravnog okršaja. Splićani i u nedjelju itekako imaju šanse – ali samo ako budu igrali na granici svojih objektivnih mogućnosti i ako Burić ponovno uspije taktički nadvladati Mamića, a ne suprotno.

U međuvremenu, Nadzorni će odbor odlučivati o Vučevićevoj sudbini – pitanju koje je, kako se čini, ipak nametnuto iz medija. Bez obzira na nezadovoljstvo stanjem momčadi, pa i bez obzira na to mislili da sportski direktor dovoljno ili pak nedovoljno dobro radi svoj posao s obzirom na okolnosti, smjena bi u ovom trenutku gotovo sigurno bila kontraproduktivna. Već u ovom trenutku Vučević mora imati jasnu viziju tko će iz momčadi na ljeto otići, a tko u nju doći: Hajdukova sezona počinje vrlo rano i prekasno je u lipnju početi tragati za pojačanjima, pogotovo s ograničenim (iako ne više nikakvim) budžetom.

Odluka je blizu

Prvi put otkako je preuzeo funkciju, Vučević će moći predložiti kupnju nekih igrača. Ako već sad ne zna kojih, kako i zašto, onda neka ide bestraga. Ali navodno zna i s nestrpljenjem čeka priliku da taj plan predstavi nadzornicima.

Uza sve to, jedan od glavnih zadataka trenera – u dogovoru sa sportskim direktorom – je da do kraja sezone u potpunosti afirmira barem jednog ili dvojicu od Hajdukovih mladića koji su dosad bili na marginama. Gorka je istina da će trebati čekati još koju godinu prije nego što iz prethodno gotovo uništene omladinske škola izađu talenti spremni preuzeti ulogu prvotimaca. Hajduk se dotad mora nekako pokriti, a to ne može samo strancima – možda zbog toga neće uvijek igrati najbolji, možda će rezultat dodatno patiti.

Ali jedna stvar ne bi smjela biti upitna uoči sastanka Nadzornog odbora: Hajduk ne smije više igrati onako beskrvno i sterilno kao ne samo u kupu protiv Dinama, nego kao i cijeli proljetni dio prvenstva. Buriću, Vučeviću, Brbiću, nadzornicima i samim igračima mora biti jasno da se može izgubiti utakmica, ali ne i identitet.

I moraju pokazati da im je to jasno već u nedjelju na terenu. Jer ako je ono u kupu bio Hajduk, onda nam takav Hajduk ne treba.