Komentar Mihovila Topića: Hrabar, opasan i riskantan strateški potez nestrpljivih čelnika Hajduka

Manjak odgovornosti prema članovima

Logično je postaviti pitanje što se promijenilo u stavovima Nadzornog odbora koji je prije samo pet mjeseci izabrao upravo Marina Brbića. Jasne i decidirane odgovore na to pitanje ipak nismo dobili, ali sasvim je legitimno da članovi Nadzornog odbora mijenjaju stavove i uskrate podršku Upravi.

Uostalom, neslaganje u mišljenjima temeljna je poluga demokratskog razmišljanja zahvaljujući kojem su “nadzornici“ i došli na poziciju da donose odluke. Ipak, kao produkt demokracije, njihova pozicija ima i odgovornost. Jednako kako imaju pravo promjene mišljenja,tako imaju obavezu da tu promjenu mišljenja objasne onima koji su ih izabrali. Tek ta odgovornost prema članovima zaokružuje demokratski proces.
Upravo je proces ključna riječ kad pričamo o Hajduku. Danas Hajduk kao klub prolazi kroz proces, tranziciju koja zahtijeva vrijeme jer se promjene odvijaju na toliko različitih razina.

Prvo, u Hajduku je trenutno u tijeku proces uvođenja drugačijeg načina upravljanja. Ne samo drugačijeg upravljanja, nego sasvim drugačije paradigme razmišljanja. Za razliku od političke linije ili privatnog vlasništva, Hajduk je u tranziciji u jedan drugačiji, demokratski model. Po uzoru na Njemačku, ali i mnoštvo drugih uspješnih klubova, uveden je socios model. Članovi kluba u demokratskim okvirima biraju članove Nadzornog odbora koji izravno biraju Upravu.

Proces demokracije koji je u Hrvatskoj toliko stran, zakržljao ne samo u okvirima sporta, još treba razvijati i njegovati. Uključivanje najširih krugova u odlučivanje o klubu nije dobro sjeo određenim kastama koje su zapele u nekim drugim vremenima. Razlozi za to nisu previše komplicirani, navikli su jednostavno biti pametniji od drugih, pozvaniji i kompetentniji komentirati Hajduk, neovisno bili novinari ili klupske legende. U novim procesima jednostavno se osjećaju ugroženima, njihovo mjesto na Olimpu dovedeno je u pitanje i trud koji ulažu u borbu protiv nečega što je zapravo vladavina većine je groteskna. Iako imaju motiv boriti se protiv promjene paradigme, iako imaju i oružja jer imaju medijski prostor, nisu uspjeli u svom cilju. Tridesetipet tisuća članova jasan je znak kako je prva stavka procesa, usprkos manjku takve prakse u našem društvu i reklame utjecajnih bardova, uspješno implementirana.

Proces financijske stabilizacije

Drugo, Hajduk je trenutno u procesu financijske konsolidacije. Kad je Brbić preuzeo fotelju, zatekao je dugove i hrpu kostura koji su ispadali iz ormara. Ne samo iz ormara nego i iz ladica, polica i svega što ih je moglo držati. Bez imalo pretjerivanja, Brbić je preuzeo Hajduk u vrijeme koje je bilo toliko kritično da je budućnost bila toliko upitna da je klubu prijetio stečaj. Odučio se na kresanje budžeta, krenuo je u nagodbe i suđenja, uspostavio je sasvim novi način razmišljanja u marketingu. Danas Hajduk ima 20 milijuna kuna duga prema Gradu Splitu i nekoliko obavljenih transfera od kojih se očekuju rate koje su dovoljne za podmirenje duga.

Zapravo, možemo slobodno reći kako Hajduk nema dug, jer ovo je dug prema subjektu koji je vlasnik kluba. Znači Hajduk je danas jedino dužan svom vlasniku, a već ima osigurana sredstva da i to vrati kroz idućih 10 mjeseci. Nadalje, klub kroz marketing i sponzorske ugovore ima sasvim komotnu situaciju, ugovorima zajamčeni priljev novca dovoljan je da klub bude samodostatan. Ukratko, klub neovisno o rezultatima, igračima i vodstvu ima situaciju da zarađuje dovoljno za održavanje svojih financijskih potreba i svakodnevnih izdataka u tekućem poslovanju.

Dakle, klub je financijski konsolidiran, potpuno likvidan i spreman za iskorak. Financije su, kako u kućnom budžetu, tako i u najvećim poslovnim subjektima, živo tkivo podložno promjenama i na prihodovnoj i na strani izdataka, tako da tu ne možemo pričati o kraju procesa. Međutim, Hajduk je trenutno u procesu saniranja financijske strane upravljanja klubom u iznimnoj situaciji, posebno kad uzmemo u obzir da je nedavno bio na rubu stečaja, tako da možemo zaključiti kako je i taj proces uspješno vođen.

Proces rezultatskog napretka

Time dolazimo do trećeg procesa − iskoraka na rezultatskom planu. Jasno je kako velikih rezultatskih uspjeha nije bilo, ali koliko je bilo realno očekivati da će do njih doći. Nećemo ponavljati po već toliko puta ispričane priče o odnosima u hrvatskom nogometu, tu je sve jasno za sve one koji žele da im bude jasno. Koncentrirajmo se na nešto što se može staviti pod okvire onoga što možemo opisati onom starom narodnom − koliko para, toliko muzike.

U kontekstu toga da Dinamo ima budžet koji je veći nego ostalih devet klubova zajedno, opravdano je pitati se kako je uopće moguće pomisliti da se Hajduk može boriti za naslov. Jasno, budžet je moguće povećati, ali u tome je kvaka − budžet se povećavao svaku godinu Brbićeva mandata, tako da je bilo za očekivati sada kad su financijske dubioze riješene da će dio novca biti uložen i u pojačanja.

Dosad je financijski aspekt funkcioniranja bio poluga golog opstanka kluba, a od iduće sezone trebao je biti zamašnjak rezultatskog napretka. S te strane ne mogu se oteti dojmu kako je Marin Brbić zaslužio da pokaže koliko zna (ili ne zna) bez Damoklovog mača podmirenja dugova nad glavom. Štoviše, u izjavi novog predsjednika Nadzornog odbora Slavena Marasovića jasno stoji kako povod smjeni Marina Brbića nisu bili sportski rezultati već stav većine da je potreban iskorak u upravljanju klubom.

Ako rezultatski aspekt nije bio povod, šteta je što nije jasno navedeno što se misli pod tim iskorakom. U kontekstu nedovoljne transparentnosti koja je ključna odgovornost koju nadzornici imaju prema članstvu, ostaje nam spekulirati što je Marasović mislio, a to nije zahvalna forma na kojoj možemo graditi ikakvo mišljenje. Ukoliko to implicira manjak ambicioznosti u ponuđenom planu rasta rezultata, opravdano je zapitati se koliko je pametno postaviti (pre)visoke ciljeve i potpasti pod vlastite frustracije uslijed neispunjavanja istih. Do cilja se najbrže dolazi ispravnim određivanjem etapa i ispunjavanjem zadataka putem.

Preskakanjem stepenica povećava se mogućnost pada i loma, frakture koja će onemogućiti ikakav napredak. Možemo zaključiti kako nije bilo rezultatskih uspjeha, ali je isto tako očito kako nije bilo ni rezultatskih podbačaja − u ovom segmentu stvari su se odvijale po očekivanjima.
Tri procesa, dva vrlo uspješna i jedan koji je unutar objektivnih očekivanja, jasno daju rezultat − mandat Marina Brbića bio je uspješan. Koliko je Nadzorni odbor, barem veći dio, u pravu sa stavom kako je potrebno novo lice za iskorak u upravljanju kluba, to još neko vrijeme nećemo znati. Kako će se ovo odraziti na Hajduk, možemo samo nagađati, pogotovo dok ne doznamo imena novog predsjednika, sportskog direktora i šefa omladinske škole.

Kraj projekta Naš Hajduk?

U moru nepoznanica realno je postaviti pitanje kako se ovo manifestira na projekt Naš Hajduk, što ovo znači za 35 tisuća aktivnih članova i kako se ovo odražava na dosad obavljeni posao.

Na prvu, izgleda da se ništa suštinski ne mijenja. Apsolutno nijedan indikator ne ukazuje kako je odluka donesena pod utjecajem političkih poluga, što je zapravo jedina prijetnja projektu narodnog kluba. S te strane dovoljno je utješno što jedan, u hrvatskoj sportskoj javnosti, avangardni projekt za sada nije ugrožen i nema nikakvog razloga za uzbunu na koju će sigurno pozivati uvijek isti likovi u predstavi očuvanja starih pozicija.

Međutim, sigurno je kako je ovaj poremećaj u upravljačkoj strukturi kluba dodatan poziv na oprez, jer znamo koliko je navijačka demokracija još uvijek na klimavim nogama i koliko joj majčinske njege treba dok stasa u punu snagu. Projekt Naš Hajduk zasniva se isključivo na vjeri članstva u ispravan pristup i ne ovisi o vodstvu kluba niti ima potrebu uplitanja u dnevno funkcioniranje kluba, tako da nema razloga da ovom smjenom bude ugrožen ijedan aspekt narodnog Hajduka kao dugoročnog strateškog projekta.

Problem revidiranja planova

Iako za Naš Hajduk nema straha, treba se zabrinuti nad našim Hajdukom. Klubovi koji su strateški projekti na putu izgradnje vlastitih sistema i identiteta svoju vrijednost obično gube na tome što žure i odbacuju prvotni plan. Ukoliko postoji jasan cilj, potrebno je postojanje i odgovarajućeg plana, koji sasvim sigurno nije kratak.

Kad postoji ideja gdje se želi biti za 5 ili 10 godina, vrlo opasno je mijenjati plan i micati ključne ljude u roku od par mjeseci. Jedina opcija je slijepo pratiti plan i vjerovati u njega, ako smo mu već dali povjerenje. Čak i ako se norma prebaci na trećoj ili četvrtoj stepenici, nezahvalno je revidirati etape, jer se time odbacuje generalni plan i povećava mogućnost završavanja van cilja koji je zacrtan. Jasno je onda da nestrpljenje koje je pokazao Nadzorni odbor, samo pet mjeseci nakon što je izabrao upravo Marina Brbića s njegovim planom, prilično zabrinjavajući potez u kontekstu postizanja cilja. Štoviše, iz takvog poteza daje se iščitati negativan znak što se tiče vizije određenih članova Nadzornog odbora.

S druge strane, u Nadzornom odboru nakon ostavke Pavasovića Viskovića i dalje sjedi 8 izvrsnih kandidata, visoko obrazovanih i vrlo kvalificiranih za mjesto na kojem se nalaze, a oni sigurno znaju što rade. Jasno, svaki od njih 9 navikao je biti vođa, te jasno kako dolazi do sukoba i mišljenja i karaktera. Ali sukob mišljenja pozitivna je stvar, mnogo pozitivnija od jednoumlja i alibi poteza radi mira u kući. Sukob mišljenja ono je što demokraciju čini efektivnom.

Marin Brbić je savršeno odradio ulogu stečajnog upravitelja i sjajno vodio klub kroz fazu stabilizacije. Taj dio nije sporan i s time se svi slažu. Ono što ga je dijelilo od nastavka mandata je dojam nadzornika kako nije spreman voditi Hajduk u idućoj razvojnoj fazi kluba. Ako Nadzorni odbor ima odgovarajućeg kandidata, koji će biti prilagođeniji od Brbića za ekspanzijsku fazu u Procesu, onda ćemo s odmakom na ovu odluku gledati kao vizionarsku.

Na kraju krajeva, Proces ne ovisi o jednom čovjeku i bitno je raditi ispravne kadrovske zamjene kada za tim postoji potreba. Ukoliko je dio Nadzornog odbora vidio upravljački problem i ima spremne kandidate kojima ga može riješiti, onda ova smjena predstavlja samo jednu etapu na dugoj cesti. Ali ako ne postoji spreman plan B, pa i C, onda je ovim Hajduk u Procesu napravio veliki korak unatrag i pitanje je hoće li ga stići nadoknaditi.

Nema nikakvog smisla u ovom trenutku baviti se gatanjem i predviđati budućnost, jer samo s vremenskim odmakom možemo znati koliko je dobra odluka donesena. Jasno je samo kako je ovo hrabar, opasan i riskantan strateški potez, a s te strane petorica koja su digla ruku za smjenu Brbića moraju biti potpuno sigurni u svoju odluku i svjesni odgovornosti koju su preuzeli na sebe. Odgovornosti prema članovima, Procesu i budućnosti kluba.