Dakle, kada pobijedite u najgoroj utakmici koju ste na turniru dosad odigrali, kada pokažete toliko karaktera, da se oporavite od promašene mrtve šanse tri minute prije kraja utakmice, i kada vam se ždrijeb potpuno otvori, imate se pravo nadati najboljem. Sve se to jučer dogodilo hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Hrvatska je, dakle, jučer odigrala najgoru utakmicu na Svjetskom prvenstvu. Danski su nogometaši nadtrčali hrvatske za nekoliko kilometara, što je samo po sebi prilično nedopustivo, jer Hrvatska ipak nije Barcelona, da bi igrala nogomet u kojem trčanje nema presudnu ulogu.
Međutim, i u takvoj utakmici, s očiglednim manjkom energije i koncentracije, Hrvatska je uspjela stvoriti više prilika od Danske, koja je, prema priznanju samih njenih igrača, igrala na gornjoj granici svojih mogućnosti. I u takvoj je utakmici Hrvatska uspjela izvesti uvjerljivo najljepšu akciju – Modrićevo proigravanje za Rebića pretkraj drugog produžetka – te stvorila najveću šansu, penal koji je Modrić izveo Messijevski dekoncentrirano.
Vrijeme je da se prebacimo u stanje realnog optimizma
E sada, sama činjenica da Hrvatska može biti bar nešto bolja do protivnika, i dok igra zaista razočaravajuće, govori o stvarnoj snazi ove reprezentacije jednako uvjerljivo kao, primjerice, podatak da Golden State pobjeđuje u finalu playoffa kad Curry i Thompson gađaju trice 4 od 20.
Ne želimo, naravno, uspoređivati našu nogometnu reprezentaciju s vjerojatno najboljim košarkaškim sastavom svih vremena, ali je činjenica da ekipe koje pobjeđuju uz lošu igru posjeduju autentični šampionski potencijal.
A taj potencijal dodatnom raste ako su i druge važne okolnosti na vašoj strani. Tu ne mislimo samo na otvorenost ždrijeba, gdje Hrvatska u četvrt finalu ne bi smjela imati problema protiv igrački zaista slabašne Rusije (želimo vjerovati da se Putinova kriminalizirana država neće miješati u ishod Svjetskog nogometnog prvenstva, poslije niza katastrofa s državno organiziranim dopingom ruskih sportaša na Olimpijskim igrama), nego i na činjenicu da su sa svjetskog prvenstva ispale već brojne favorizirane reprezentacije, na čelu s Njemačkom i Španjolskom.
Ukratko, od reprezentacija koje jesu jače od nas, ostali su još samo Brazil i Francuska. Međutim, ni Brazil ni Francuska ne igraju briljantno. Stoga je vrijeme da se hrvatska javnost, ali i hrvatska nogometna reprezentacija, iz retorike forsirane skromnosti i prigušenog optimizma, prebace u stanje realnog optimizma i završne izgradnje snažnog natjecateljskog samopouzdanja. Sada je, dakle, vrijeme da se otvoreno kaže kako ova hrvatska nogometna reprezentacija može postati prvak svijeta.
Izbornik je napokon razuman i kompetentan čovjek
Nadalje, sada je vrijeme da se kaže kako ambicija ove hrvatske nogometne reprezentacije jest da postane prvak svijeta, budući da je ta ambicija u današnjim okolnostima apsolutno utemeljena.
Što ne znači da trebamo biti razočarani, ako Hrvatska ne postane prvak svijeta. Plasman među osam najboljih već je izvrstan rezultat, s kojim hrvatska javnost mora biti bar donekle zadovoljna, i kojem se ne smije prigovarati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, u određenim povijesnim trenucima splet pojedinih okolnosti omogućuje i najviše dosege. A Hrvatskoj su se poklopile upravo takve okolnosti: najvažniji su igrači u svom fizičkom i mentalnom zenitu, selektor je, napokon, razuman i kompetentan čovjek, a nad reprezentacijom se više ne nadvija zlokobna sjena dojučerašnjeg apsolutnog vladara hrvatskog nogometa.
Sasvim je jasno da Hrvatska nipošto ne bi mogla konkurirati za svjetski naslov sa Zdravkom Mamićem i njegovom kamarilom na vlasti.
Pobijedili smo u najgorem izdanju, selektor je konačno razuman čovjek, nema više Mamića. Hrvatska realno može postati prvak
Analiza jednog amatera: Vrijeme je da se prebacimo u stanje realnog optimizma
Ukratko, od reprezentacija koje jesu jače od nas, ostali su još samo Brazil i Francuska. Međutim, ni Brazil ni Francuska ne igraju briljantno. Stoga je vrijeme da se hrvatska javnost, ali i hrvatska nogometna reprezentacija, iz retorike forsirane skromnosti i prigušenog optimizma, prebace u stanje realnog optimizma i završne izgradnje snažnog natjecateljskog samopouzdanja
Dakle, kada pobijedite u najgoroj utakmici koju ste na turniru dosad odigrali, kada pokažete toliko karaktera, da se oporavite od promašene mrtve šanse tri minute prije kraja utakmice, i kada vam se ždrijeb potpuno otvori, imate se pravo nadati najboljem. Sve se to jučer dogodilo hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Hrvatska je, dakle, jučer odigrala najgoru utakmicu na Svjetskom prvenstvu. Danski su nogometaši nadtrčali hrvatske za nekoliko kilometara, što je samo po sebi prilično nedopustivo, jer Hrvatska ipak nije Barcelona, da bi igrala nogomet u kojem trčanje nema presudnu ulogu.
Međutim, i u takvoj utakmici, s očiglednim manjkom energije i koncentracije, Hrvatska je uspjela stvoriti više prilika od Danske, koja je, prema priznanju samih njenih igrača, igrala na gornjoj granici svojih mogućnosti. I u takvoj je utakmici Hrvatska uspjela izvesti uvjerljivo najljepšu akciju – Modrićevo proigravanje za Rebića pretkraj drugog produžetka – te stvorila najveću šansu, penal koji je Modrić izveo Messijevski dekoncentrirano.
Vrijeme je da se prebacimo u stanje realnog optimizma
E sada, sama činjenica da Hrvatska može biti bar nešto bolja do protivnika, i dok igra zaista razočaravajuće, govori o stvarnoj snazi ove reprezentacije jednako uvjerljivo kao, primjerice, podatak da Golden State pobjeđuje u finalu playoffa kad Curry i Thompson gađaju trice 4 od 20.
Ne želimo, naravno, uspoređivati našu nogometnu reprezentaciju s vjerojatno najboljim košarkaškim sastavom svih vremena, ali je činjenica da ekipe koje pobjeđuju uz lošu igru posjeduju autentični šampionski potencijal.
A taj potencijal dodatnom raste ako su i druge važne okolnosti na vašoj strani. Tu ne mislimo samo na otvorenost ždrijeba, gdje Hrvatska u četvrt finalu ne bi smjela imati problema protiv igrački zaista slabašne Rusije (želimo vjerovati da se Putinova kriminalizirana država neće miješati u ishod Svjetskog nogometnog prvenstva, poslije niza katastrofa s državno organiziranim dopingom ruskih sportaša na Olimpijskim igrama), nego i na činjenicu da su sa svjetskog prvenstva ispale već brojne favorizirane reprezentacije, na čelu s Njemačkom i Španjolskom.
Ukratko, od reprezentacija koje jesu jače od nas, ostali su još samo Brazil i Francuska. Međutim, ni Brazil ni Francuska ne igraju briljantno. Stoga je vrijeme da se hrvatska javnost, ali i hrvatska nogometna reprezentacija, iz retorike forsirane skromnosti i prigušenog optimizma, prebace u stanje realnog optimizma i završne izgradnje snažnog natjecateljskog samopouzdanja. Sada je, dakle, vrijeme da se otvoreno kaže kako ova hrvatska nogometna reprezentacija može postati prvak svijeta.
Izbornik je napokon razuman i kompetentan čovjek
Nadalje, sada je vrijeme da se kaže kako ambicija ove hrvatske nogometne reprezentacije jest da postane prvak svijeta, budući da je ta ambicija u današnjim okolnostima apsolutno utemeljena.
Što ne znači da trebamo biti razočarani, ako Hrvatska ne postane prvak svijeta. Plasman među osam najboljih već je izvrstan rezultat, s kojim hrvatska javnost mora biti bar donekle zadovoljna, i kojem se ne smije prigovarati.
Međutim, u određenim povijesnim trenucima splet pojedinih okolnosti omogućuje i najviše dosege. A Hrvatskoj su se poklopile upravo takve okolnosti: najvažniji su igrači u svom fizičkom i mentalnom zenitu, selektor je, napokon, razuman i kompetentan čovjek, a nad reprezentacijom se više ne nadvija zlokobna sjena dojučerašnjeg apsolutnog vladara hrvatskog nogometa.
Sasvim je jasno da Hrvatska nipošto ne bi mogla konkurirati za svjetski naslov sa Zdravkom Mamićem i njegovom kamarilom na vlasti.