Prvi dojam: Hrvatska je potpuno kontrolirala drugo poluvrijeme, ali bilo bi suludo zadovoljiti se s ovime
Reporter Telegrama izvještava s Parka prinčeva
Prema prikazanom, trebala je ovo biti lagana utakmica za Hrvatsku. Turci su bili potpuno izgubljeni, bez pravog plana i ideje kako stvoriti priliku, a Vatreni su ih na drugoj strani, pogotovo u drugom poluvremenu redali kao na traci – Srna je pogodio prečku, pa je promašio gotovo prazan gol, Brozović je dobru šansu zapucao preko gola, onda je jednom bio za milimetar kratak, a toliko je i Perišića dijelilo od gola kada je pogodio gredu.
Ipak, nisu; Hrvati nisu postigli gol kada su trebali i ubili ovu utakmicu, pa smo do kraja ipak morali strepiti za rezultat i živjeti u strahu da se neka duga lopta ne pretvori u otpadak u mreži Subašića. Srećom, to se nije desilo. Hrvatska je ostala fokusirana, ostala pribrana, a Turska je i tih zadnjih dvadesetak minuta odradila više na želji i volji, a ne na kvalitetu ili ideji kako bi mogli doći do poravnanja.
Izdanje nije bilo spektakularno
No, nije izdanje Hrvatske bilo spektakularno kako se možda na prvi pogled čini. Turci su otvorili utakmicu agresivnije, a nedostatak kvaliteta u veznom redu, odnosno ogromnu prednost koju Hrvatska tamo ima, pokušali su anulirati gužvom u sredini. I taj, nazovimo ga destruktivni dio igre djelovao je dobro za Terima; Hrvatska je bila natjerana da centaršutevima bombardira šesnaesterac Turaka. Odnosno, barem se nadamo da to nije bio izvorni Čačićev plan. Do dvadeset i pete minute izbrojali smo četrnaest nabacivanja u kazneni prostor, i većina je dolazila s desne strane.
Doduše, sjajan posao odrađivao je Luka Modrić, njega je bilo posvuda. Preuzeo je odgovornost, vraćao se po loptu, kontrolirao igru i zahvaljujući njemu Hrvatska je s početnih jedva četrdeset posto posjeda do poluvremena došla do gotovo šezdeset.
Igra se svodila na centaršuteve
Međutim, da bi to sve imalo smisla u napadu, morali su igrati i ostali, a do poluvremena je Rakitić skupio čitavih dvanaest uspješnih pasova, od čega je osam išlo unatrag. Igra se svodila na centaršuteve na Mandžukića, s kojima su Turci relativno lako izlazili na kraj; Srna je do poluvremena ispalio ukupno deset nabacivanja, a Hrvatska je imala ukupno 21.
U najavi utakmice govorio sam da bi jedna lopta, jedna greška mogla odlučiti i prvo poluvrijeme završilo je upravo tako. Opet centaršut, slaba reakcija Turaka, danas užasni Hakan Calhanoglu je previdio Modrića, a ovaj je magičnim volejom poslao bombu u mrežu slabašnog Volkana Babacana. Bio je to gol koji je Hrvatskoj dao krila, ne samo za ovu utakmicu, nego vjerojatno i za ostatak prvenstva.
U drugi dio Terim je ušao sa Volkanom Senom umjesto Ozyakupa, pomjerio je Calhanoglua prema sredini, ali i time otvorio prostor Hrvatskoj. Opet je Turska mislila da može dobiti nešto na agresivnost, ali kvallitet uvijek pobjeđuje u takvoj neravnopravnoj borbi. Hrvatska je potpuno kontrolirala drugo poluvrijeme, stvarala šanse i trebala završiti utakmicu.
Najvažniji korak prema osmini finala
Kada je Caner Erkin u 55. minuti poslao još jednu loptu u prazan prostor, Fatih Terim je samo stajao uz aut liniju raširenih ruku. I njemu je bilo jasno da je ovakva Turska bez rješenja, pa je uskoro izvadio katstrofalnog Turana, i na teren poslao Buraka Yilmaza, nešto kasnije i Emrea Mora. Duge lopte i direktan nogomet trebali su izazvati paniku u hrvatskim redovima i navući na sretni gol koji je gotovo pravilo nakon što promašiš sve što je Hrvatska promašila u nastavku.
Srećom, uvijek postoje i izuzeci na pravila, i Turska je teren Parka prinčeva napustila pognutih glava. Čačić je položio prvi veliki ispit karijere, Hrvatska je pobijedila Tursku i napravila prvi, najvažniji korak prema osmini finala. Suludo bi bilo zadovoljiti se ovim nastupom i dozvoliti da rezultat pokrije i loše strane kojih je bilo, ali u ovom trenutku najvažnije je da je cilj ispunjen i da na semaforu stoji Hrvatska 1 – Turska 0.