Hrvatska nikad nije favorit, ni na jednoj od najvećih međunarodnih nogometnih smotri, kao što su Svjetska ili Europska prvenstva. Hrvatska nikad nije favorit, jer Hrvatska nema igrače, koji bi mogli ponijeti i podnijeti egidu favorita. Hrvatska nema Neymara ni Messija, ni Mbappéa. Hrvatska, zasad nema ni jednog igrača vrednijeg od 60 milijuna eura (zasad, zato što će Joško Gvardiol vjerojatno probiti tu granicu).
Hrvatska ne obiluje ultimativnim nogometnim talentima. Najbolji hrvatski nogometaši trenutno su golman Livaković, koji je, uz sve pohvale, ipak golman, stoper Gvardiol, i 37 godišnji genij Luka Modrić. Genij, ali 37-godišnjak. Svi ostali hrvatski nogometaši, prema burzovnoj vrijednosti, kao i prema sportskim dostignućima spadaju u srednju, ili, u najboljem slučaju, višu srednju europsku nogometnu klasu.
Ali, nipošto u šampionsku. Govoreći prema čistom talentu, Livaja, Petković i Oršić mogli su probiti tu granicu između srednjeg i dobrog i odličnog, ali nisu, jer su im se karijere davno raspale, pa sada, premda je riječ o potencijalno briljantnim nogometašima, igraju u Dinamu i Hajduku, umjesto u Barceloni i Realu. Ovo su, naprosto, materijalne činjenice.
Poznavanje vlastitih slabosti
Zbog tih, nespornih materijalnih činjenica, hrvatska nogometna reprezentacija nije, znači, favorit ni na jednom svjetskom ili europskom prvenstvu. Pa ipak, Hrvatska drugo Svjetsko prvenstvo zaredom igra polufinalnu utakmicu, što je senzacionalno samo po sebi. I tek naizgled nerazumljivo. O čemu se ovdje radi?
Hrvatska je, zahvaljujući Ivy League inteligentnom Zlatku Daliću (tu treba zanemariti njegove povremene političke ispade, jer su oni zapravo benigni i posve irelevantni); hrvatska nogometna reprezentacija , zahvaljujući tom ultrapametnom i ultrastručnom Zlatku Daliću dosegnula je jedan od univerzalnih vrhunaca u profesionalnom sportu. Hrvatska nogometna reprezentacija, zahvaljujući Daliću, bazira igru na vlastitim slabostima. Ili, malo preciznije rečeno, na savršenom poznavanju vlastitih slabosti.
Zlatko Dalić, ali i Luka Modrić i neki drugi važni igrači, znaju da ova reprezentacija , baš kao ni ona iz 2018. godine, nije najtalentiranija na svijetu. Dapače, Blaževićeva reprezentacija iz 1998. godine, sa Zvonom Bobanom, Robijem Prosinečkim, Davorom Šukerom i Aljošom Asanovićem, bila je značajno darovitija. Ali, nije ušla u finale.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska igra pragmatično
To je još jedna materijalna činjenica. Stoga su Zlatko Dalić i Luka Modrić razvili specifičan stil igre, koji se bazira na pokrivanju vlastitih slabosti. Hrvatska, dakle, nema genijalne napadače, pa je, zasad, zabila samo šest golova, jednako kao sam Davor Šuker u Francuskoj 1998. godine. Stoga Hrvatska ne smije igrati napadački.
Osjećali smo se pomalo frustrirano i sasvim zbunjeno, kad smo tijekom prvih utakmica Svjetskog prvenstva u Katru, i u domaćim i u stranim medijima čitali eseje o tome kako Hrvatska igra ziheraški, nedovoljno napadački, bez vica, duha i tehnike.
Rezultati govore, što se, uz sasvim malo zdravog razuma moralo anticipirati, da Hrvatska ne smije igrati otvoreno, napadački, a sasvim sigurno ne s duhom, vicom i naglaskom na tehniku. Jer bi nas to odvelo u katastrofu, kao što je oslanjanje na duh, vic, maštu i tehniku odvelo u katastrofu sve jugoslavenske nogometne reprezentacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oni nikad neće odustati
Zlatko Dalić razumio je, i prije četiri godine, i sad, da reprezentacija s limitiranim talentom može uspjeti samo jednom metodom. A ta se metoda sastoji od kombinacije brutalno krvavog rada i brutalno bezuvjetne discipline. Hrvatska nogometna reprezentacija nije reprezentacija virtuoza fokusiranih na jogo bonito. Hrvatska nogometna reprezentacija skupina je labinskih rudara i zavarivača iz utroba starih škverova, koji se svaku sekundu svog posla krvavo znoje, ali nikad neće odustati, i koji ispred sebe imaju jasan, bezuvjetan, preživljavački cilj; pobjedu pod svaku cijenu u svakoj idućoj utakmici.
Ta vrsta ultimativno preživljavačkog senzibiliteta u svjetskom nogometu trenutno ne postoji. I utoliko je Dalićeva reprezentacija svjetski nogometni fenomen. Kad Zlatko Dalić baš svaki dan govori o poniznosti, on se ne oslanja ni na kakve katoličke mantre. Selektor Dalić govori o poniznosti kako bi lakše natjerao svoje igrače da trče doslovno, fizički do posljednjeg daha, i da ni jednu sekundu ne zaborave na svoje taktičke zadatke.
Poniznost je šifra za fizičko i mentalno samouništenje na terenu, koje očigledno donosi rezultat. I ako Hrvatska večeras pobijedi Argentinu, to neće biti trijumf nogometnih superzvijezda, nego trijumf rudara, zavarivača i težaka, pripadnika svih onih bivših zanimanja koja su zahtijevala bezuvjetnu, ali svjesnu predanost i poslušnost; bit će to trijumf vrijednih i odgovornih ljudi, koji su zatomili svoj ego, da bi nas učinili sretnim i ponosnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je Hrvatska tako uspješna? Jer se igra temelji na poznavanju i priznavanju vlastitih slabosti
Kako to da Hrvatska igra svoje drugo plufinale Svjetskog prvenstva zaredom
Ako Hrvatska večeras pobijedi Argentinu, to neće biti trijumf nogometnih superzvijezda, nego trijumf rudara, zavarivača i težaka, pripadnika svih onih bivših zanimanja koja su zahtijevala bezuvjetnu, ali svjesnu predanost i poslušnost; bit će to trijumf vrijednih i odgovornih ljudi, koji su zatomili svoj ego, da bi nas učinili sretnim i ponosnim
Hrvatska nikad nije favorit, ni na jednoj od najvećih međunarodnih nogometnih smotri, kao što su Svjetska ili Europska prvenstva. Hrvatska nikad nije favorit, jer Hrvatska nema igrače, koji bi mogli ponijeti i podnijeti egidu favorita. Hrvatska nema Neymara ni Messija, ni Mbappéa. Hrvatska, zasad nema ni jednog igrača vrednijeg od 60 milijuna eura (zasad, zato što će Joško Gvardiol vjerojatno probiti tu granicu).
Hrvatska ne obiluje ultimativnim nogometnim talentima. Najbolji hrvatski nogometaši trenutno su golman Livaković, koji je, uz sve pohvale, ipak golman, stoper Gvardiol, i 37 godišnji genij Luka Modrić. Genij, ali 37-godišnjak. Svi ostali hrvatski nogometaši, prema burzovnoj vrijednosti, kao i prema sportskim dostignućima spadaju u srednju, ili, u najboljem slučaju, višu srednju europsku nogometnu klasu.
Ali, nipošto u šampionsku. Govoreći prema čistom talentu, Livaja, Petković i Oršić mogli su probiti tu granicu između srednjeg i dobrog i odličnog, ali nisu, jer su im se karijere davno raspale, pa sada, premda je riječ o potencijalno briljantnim nogometašima, igraju u Dinamu i Hajduku, umjesto u Barceloni i Realu. Ovo su, naprosto, materijalne činjenice.
Poznavanje vlastitih slabosti
Zbog tih, nespornih materijalnih činjenica, hrvatska nogometna reprezentacija nije, znači, favorit ni na jednom svjetskom ili europskom prvenstvu. Pa ipak, Hrvatska drugo Svjetsko prvenstvo zaredom igra polufinalnu utakmicu, što je senzacionalno samo po sebi. I tek naizgled nerazumljivo. O čemu se ovdje radi?
Hrvatska je, zahvaljujući Ivy League inteligentnom Zlatku Daliću (tu treba zanemariti njegove povremene političke ispade, jer su oni zapravo benigni i posve irelevantni); hrvatska nogometna reprezentacija , zahvaljujući tom ultrapametnom i ultrastručnom Zlatku Daliću dosegnula je jedan od univerzalnih vrhunaca u profesionalnom sportu. Hrvatska nogometna reprezentacija, zahvaljujući Daliću, bazira igru na vlastitim slabostima. Ili, malo preciznije rečeno, na savršenom poznavanju vlastitih slabosti.
Zlatko Dalić, ali i Luka Modrić i neki drugi važni igrači, znaju da ova reprezentacija , baš kao ni ona iz 2018. godine, nije najtalentiranija na svijetu. Dapače, Blaževićeva reprezentacija iz 1998. godine, sa Zvonom Bobanom, Robijem Prosinečkim, Davorom Šukerom i Aljošom Asanovićem, bila je značajno darovitija. Ali, nije ušla u finale.
Hrvatska igra pragmatično
To je još jedna materijalna činjenica. Stoga su Zlatko Dalić i Luka Modrić razvili specifičan stil igre, koji se bazira na pokrivanju vlastitih slabosti. Hrvatska, dakle, nema genijalne napadače, pa je, zasad, zabila samo šest golova, jednako kao sam Davor Šuker u Francuskoj 1998. godine. Stoga Hrvatska ne smije igrati napadački.
Osjećali smo se pomalo frustrirano i sasvim zbunjeno, kad smo tijekom prvih utakmica Svjetskog prvenstva u Katru, i u domaćim i u stranim medijima čitali eseje o tome kako Hrvatska igra ziheraški, nedovoljno napadački, bez vica, duha i tehnike.
Rezultati govore, što se, uz sasvim malo zdravog razuma moralo anticipirati, da Hrvatska ne smije igrati otvoreno, napadački, a sasvim sigurno ne s duhom, vicom i naglaskom na tehniku. Jer bi nas to odvelo u katastrofu, kao što je oslanjanje na duh, vic, maštu i tehniku odvelo u katastrofu sve jugoslavenske nogometne reprezentacije.
Oni nikad neće odustati
Zlatko Dalić razumio je, i prije četiri godine, i sad, da reprezentacija s limitiranim talentom može uspjeti samo jednom metodom. A ta se metoda sastoji od kombinacije brutalno krvavog rada i brutalno bezuvjetne discipline. Hrvatska nogometna reprezentacija nije reprezentacija virtuoza fokusiranih na jogo bonito. Hrvatska nogometna reprezentacija skupina je labinskih rudara i zavarivača iz utroba starih škverova, koji se svaku sekundu svog posla krvavo znoje, ali nikad neće odustati, i koji ispred sebe imaju jasan, bezuvjetan, preživljavački cilj; pobjedu pod svaku cijenu u svakoj idućoj utakmici.
Ta vrsta ultimativno preživljavačkog senzibiliteta u svjetskom nogometu trenutno ne postoji. I utoliko je Dalićeva reprezentacija svjetski nogometni fenomen. Kad Zlatko Dalić baš svaki dan govori o poniznosti, on se ne oslanja ni na kakve katoličke mantre. Selektor Dalić govori o poniznosti kako bi lakše natjerao svoje igrače da trče doslovno, fizički do posljednjeg daha, i da ni jednu sekundu ne zaborave na svoje taktičke zadatke.
Poniznost je šifra za fizičko i mentalno samouništenje na terenu, koje očigledno donosi rezultat. I ako Hrvatska večeras pobijedi Argentinu, to neće biti trijumf nogometnih superzvijezda, nego trijumf rudara, zavarivača i težaka, pripadnika svih onih bivših zanimanja koja su zahtijevala bezuvjetnu, ali svjesnu predanost i poslušnost; bit će to trijumf vrijednih i odgovornih ljudi, koji su zatomili svoj ego, da bi nas učinili sretnim i ponosnim.