Unatoč miokarditisu, tumoru na mozgu i PTSP-u, Zrinka ne želi odustati. Ovo je njezina dirljiva priča

Zrinka Janković 24-godišnja je Čakovčanka koja studira ruski i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezini su problemi sa zdravljem počeli prije osam godina, kad je počela osjećati trnce u rukama i području prsa. S vremenom je dobila dijagnozu miokarditisa čije simptome liječnici ne znaju objasniti. Za Super1 otkriva kako se nosi s još nekoliko dijagnoza koje je otad dobila, kao i zašto je odlučila pokrenuti kampanju prikupljanja sredstva za liječenje u inozemstvu.

Prije osam godina, za vrijeme zimskih praznika u srednjoj školi, ležala sam u krevetu, gledala serije i čekala mamu da dođe s posla. U jednom momentu primijetila sam da mi trne lijeva ruka, da mi se znoje dlanovi i da teško dišem. Srce mi je ubrzano kucalo te sam osjećala neke čudne trnce u prsištu. Kad je mama došla s posla dugo me nagovarala da idemo na hitnu, a ja sam uporno odbijala odmahujući rukom, misleći da mi ništa nije.

Kad sam došla na hitnu prva rečenica koju sam čula bila je: “Jel’ te to dečko ostavio pa te malo srce boli?” Tad sam se na to samo nasmijala, ali nisam znala da ću takve izjave slušati i osam godina kasnije. Na hitnoj me nisu shvaćali previše ozbiljno, ostavili su me da čekam vani i govorili mi da ću brzo doma, sve dok mi nisu izvadili troponin, srčani enzim koji se luči u krv za vrijeme infarkta. Kad su stigli nalazi tog istog troponina, atmosfera se potpuno promijenila i njihovi su posprdni glasovi odjednom postali ozbiljni i službeni te su mi rekli da moram ostati u bolnici.

Prva dijagnoza miokarditisa i prva pomisao na to da bih mogla umrijeti

Dugo nisu znali što se sa mnom događa, ali sam kroz tjedan dana dobila dijagnozu – miokarditis, upala srčanog mišića najčešće uzrokovana virusom i bakterijama, a može biti i autoimuna. Ležala sam u bolnici dva tjedna i nakon otpusta iz nje morala sam odmarati tri mjeseca, što je značilo da mi je cijeli život bio stavljen na pauzu te da sam za vršnjacima u školi trčala da nadoknadim svo propušteno gradivo i položim državnu maturu. Bez obzira na sve to, srce mi je bilo stabilno te sam pune četiri godine živjela u miru bez ikakvih problema.

Tad to još nisam znala, ali miokarditis se vratio i od onda me ne ostavlja na miru

To se promijenilo u četvrtom mjesecu 2018. kad sam oko dva sata ujutro osjetila toliko snažno probadanje u prsima da sam mislila da ću umrijeti. Koliko god da sam se trudila umiriti, noge su mi od nemira udarale o zid, dok sam se ja grčila i grizla si šaku od bolova. Tad to još nisam znala, ali miokarditis se vratio i od onda me ne ostavlja na miru.

Redovite hospitalizacije i minimalno odgovora na pitanje – zašto

Od 2018. završavam u bolnici barem jednom godišnje, a i dalje ne znam odgovor na pitanje zašto se to događa. Ne osjećam se sigurno ni u jednoj životnoj situaciji, jer me do sada zahvatio kad sam plivala u moru i sjedila na online predavanju. Dijagnoze koje doktori pišu na papire samo se gomilaju, a nijedna nije specificirana i pokraj skoro svake piše upitnik ili oznaka: miokarditis, neoznačeni. Ovo mi je zdravstveno stanje donijelo jake fizičke i psihičke bolove te me sprječava u življenju normalnog života.

Ne osjećam se sigurno ni u jednoj životnoj situaciji, jer me do sada zahvatio kad sam plivala u moru i sjedila na online predavanju

Ne mogu izaći iz stana bez da se bojim hoću li ili neću pokupiti neki virus ili bakteriju koja će mi upaliti srce, a ne mogu ni raditi, s obzirom na to da se moram držati podalje bilo kakvih dužih fizičkih aktivnosti. Zbog stresa koji svakodnevno proživljavam razvila sam PTSP i blaži oblik agorafobije te konstantno dobivam napadaje panike, pogotovo noću, kad od straha ne mogu zaspati. Osim toga, već treću godinu za redom stišćem pauzu na studiranje, zbog čega sam financijski u velikom kaosu, jer mi je oduzeta stipendija koju sam dobivala.

Tumor na mozgu kao nova potresna dijagnoza

Uz sve ovo, prošle mi je godine nakon oko devet mjeseci mučenja s jakim glavoboljama, koje bi trajale tjednima, i vrtoglavicama otkriven tumor na mozgu. Uz vrtoglavice i glavobolje, dugo me je mučilo i to što sam se popikavala sama na sebe, gubila ravnotežu i što su mi stvari padale iz ruku te mi se mutio vid. Ni tad me nitko nije previše ozbiljno shvaćao, a doktori su me slali doma uz rečenice: “Otvori si prozor, to ti je od stresa.” Tumor je, na sreću, benigni i ne raste, što je barem jedna stvar oko koje se trenutno ne moram brinuti.

Zbog stresa kojeg svakodnevno proživljavam razvila sam PTSP i blaži oblik agorafobije

Počinjem se osjećati nemoćno, jer ne samo da ne dobivam odgovore o stanju svog zdravlja, nego me nitko ozbiljno ne shvaća, s obzirom na to da mi doktori neprestano govore da ću ja sve to preživjeti, jer sam još mlada. Moji su srčani mišić i ovojnica do sada bili upaljeni pet puta, a rečeno mi je da je prvi put bio prvi i zadnji. Nitko od javnih zdravstvenih radnika nije aktivno angažiran u traženju odgovora što nije u redu s mojim srcem te me sve to skupa iscrpljuje kako fizički tako i psihički.

Kampanja koja bi mogla pomoći na putu k mirnijem, zdravijem životu

Upravo sam iz ovog razloga prije par mjeseci pokrenula kampanju na Gogetfunding koja je još uvijek aktivna i koja mi je do sada pomogla da odem na neke pretrage koje si inače ne bih mogla priuštiti te mi je priuštila podršku ljudi o kakvoj nisam ni sanjala.

No, čak i uz kampanju, i dalje teško nalazim pomoć i sve se to kreće jako sporo, a pomoć mi je i dalje potrebna, jer sam i nakon kampanje završila u bolnici s istim problemom. Ja se i dalje nadam da se to može riješiti, ali već sam umorna i nakon osam godina borbe s ovim ni sama više ne znam što napraviti, a da već nisam.