Prošlo je 30 godina otkad je Nataša Mihaljčišin predstavila svoju prvu kolekciju u sklopu jednog natjecanja u Opatiji. Nagrada? Upis na studij modnog dizajna bez prijemnog ispita. “To je bilo 1993. i tako sam ja ušla u modu”, govori mi Nataša Mihaljčišin na kavi u Martićevoj ulici nakon što me prije svega pitala: “Zašto baš ja?”

Nataša je jedna od rijetkih modnih dizajnerica na hrvatskoj modnoj sceni koja i nakon 30 godina evoluira, napreduje, razvija vlastito znanje i vještine te javnosti predstavlja kolekcije koje iz toga proizlaze. A to je jedna od najvrjednijih osobina koje dizajner može imati. Ne se predati osjećaju uspjeha već nastaviti istraživati, stvarati i iskreno se otvarati novome veliko je umijeće i više nego dovoljan povod za intervju. I prva kolekcija koju je ikad kreirala počivala je upravo na tim temeljima.

Zvala se “Zimski kupaći kostimi”, a u njoj je prvi put radila s pletivom, medijem koji je danas gotovo sinonim za njezin rad. Tu prvu kolekciju, Nataša je kreirala u suradnji sa svojim prijateljem stilistom, urednikom i kreativnim direktorom Romanom Deckerom. Decker ju je ohrabrio da se okuša u modi jer, iako je za nju imala osobni interes, njezin obrazovni put do tada nije vodio u tom smjeru. Zapravo, bio je potpuno drugačiji. Nataša je, naime, studirala građevinu i upravo tu započinje naš razgovor o njezinom kreativnom putu.

Osobni stil kao pokretač djelovanja

Inače iz Prnjavora u Bosni i Hercegovini, Nataša je u Zagreb stigla na studij. U srednjoj školi nije imala jasnu ideju o tome što će studirati. Bavila se pisanjem koje nije smatrala posebno dobrim pa je odlučila ne ganjati tu vještinu profesionalno iako je položila prijemni ispit na studiju književnosti. “Puno sam čitala i valjda sam se komparirala s tim piscima pa mi je sve što ja pišem izgledalo strašno loše i bila sam obeshrabrena u tom smislu.” Vještine u koje je bila sigurna bile su one iz fizike i matematike pa je upisala fiziku i građevinu da bi se na kraju ipak odlučila za Građevinski fakultet. “To je nekako bio siguran fakultet za moje roditelje jer ako studiram građevinu, tu ću sigurno imati neki siguran posao.”

Međutim, kreativno izražavanje oduvijek ju je zanimalo. Kulturno gladna kakva je, kako sama kaže, stigla iz Prnjavora, u Zagrebu je religiozno pohodila kazališta, kina, izložbe i koncerte. “Radila sam sve osim studirala građevinu. Najviše sam visila u Kinoteci, tamo sam dnevno znala pogledati po tri filma, upisala sam dramsku grupu, dakle imala sam neku svoju edukaciju.”

Zbog te kulturne edukacije zanemarila je studij što, kaže, nikome ne bi preporučila, ali takav je bio njezin put. Tih je dana opet sama sa sobom raspredala ideju o bavljenju pisanjem, a sudbinska jabuka pala joj je na glavu tek kad je pogledala u ogledalo i shvatila da je strašno veseli ono što ionako već čini svaki dan. “Odijevanje mi je bio prirodni izraz oduvijek, ali ja ga nisam prepoznavala kao medij u kojem bih se mogla izraziti.”

Još od djetinjstva imala je jasne vizije o tome kako bi trebala izgledati i svaka nova školska godina bila je prilika za novi, kako sama kaže, projektni imidž. “Mama i baka su mi plele pa sam i ja s njima uvijek nešto radila, ali uglavnom sam druge obavezivala da rade za mene s tim svojim preciznim idejama kako i što.” A prekretnica u percepciji odijevanja kao nečeg uzvišenijeg od pukog pokrivanja tijela, dogodila se kad je počela dobivati komplimente za svoj ekstravagantan stil, a bio je, uvjerava me, zaista ekstravagantan.

“Meni je odijevanje bilo kao svakodnevni performans i naravno da sam jako odudarala od škvadre na građevini svojom odjećom i izgledom, ali to mi je i bio cilj, uspostaviti se nekako.” Cilj je i ostvarila. S Romanom Deckerom pobijedila je 1993. u Opatiji i na račun toga upisala studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Više od 20 godina djelovanja u dvojcu i-Gle

Nataša Mihaljčišin hrvatskoj je javnosti najpoznatija po svom 22-godišnjem angažmanu u brendu i-Gle koji je vodila s kolegicom Tinom Vrdoljak Ranilović. Upoznala ih je naša poznata kostimografkinja Ana Savić Gecan, a zajedno su počele raditi sasvim spontano, iz želje da pojedinačno stvaraju koristeći tekstil kao medij.

“Vrijeme je bilo bitno drugačije nego sada. Internet je bio tek nekoliko godina star, mobiteli su se tek pojavili, bila je to drugačija konstelacija odnosa. Imali smo neko nasljeđe Modagrama i Ulupuha iza sebe, kao i konfekcije koja je funkcionirala u bivšoj Jugoslaviji, to se ništa ne bi smjelo zaboraviti.” U to vrijeme rat je završio, ostale su destrukcija i devalvacija. “Došlo je neko vrijeme bez identiteta i nekog mimesisa koji je uvijek bio prisutan na ovim područjima jer smo mi mali pa smo uvijek pod utjecajem nekog vjetra koji puše iz velikih modnih centara.” Tom stanju gorčine unatoč, Nataša, Tina i Ana htjele su stvarati nešto svoje.

“Unajmile smo zajednički prostor u kojem smo radile sve tri, svaka je radila nešto svoje i nismo imale nikakav kapital, stvarno smo radile iz ničega.” Prostor se nalazio u Radićevoj ulici i bile su to godine spoznaja i otkrivenja za svaku od njih pa je tako Ana Savić Gecan zaključila da moda nije njezin medij, odlučila se baviti kostimografijom. Njezino mjesto u studiju u Radićevoj kratko je popunio Romano Decker da bi onda i on otišao drugim putem, u uredničke vode, a Nataša i Tina čitavo su vrijeme radile i uvidjele da bi njihovi dizajnerski izričaji mogli dobro funkcionirati zajedno.

I-Gle su pokrenule 1997. godine nakon čega je uslijedilo više od 20 godina kolekcija, suradnji s pojedincima i institucijama, nagrada, izložbi. Postale su jedan od najprepoznatljivijih dizajnerskih dvojaca na ovom području i snažno obilježile početak 2000-tih u povijesti hrvatske mode. “I onda smo 2019. i ona i ja zaključile da smo se iscrpile u tom načinu funkcioniranja” kaže Nataša. Razišle su se prijateljski, svaka s vlastitom vizijom nastavka svoje karijere pri čemu je Nataša mislila da se možda više uopće neće baviti modom u tom obliku. “Ali onda sam nakon nekoliko mjeseci predaha i odmora upoznala način na koji želim raditi dalje i to je bilo to. Nastavila sam ovo raditi vrlo spontano, kako vjetar nosi, tako i ja” kaže uz smijeh.

Njegovanje pletačke tradicije

Otkad radi samostalno, Natašine kolekcije najprepoznatljivije su po pletivu. Ljubav prema istom usadile su joj mama i baka još u djetinjstvu, a ono je bilo važan dio i te prve kolekcije koju je kreirala s Deckerom i koja je odredila njezin modni put. “Došli smo na ideju da bi bilo zgodno da imamo neki pleteni asesoar jer to je bila zimska kolekcija i ja sam uzela iglu za heklanje i počela heklati bez da me netko učio. Imala sam to u rukama. Pletivo ima neki tekst koji je meni zanimljiv. Ne baratam isključivo s pletivom, ali fokus je na tome, ima neku začudnost koja mi je zanimljiva.”

Svi komadi koje danas kreira su jedinstveni i rade se ručno. Dio se doslovno plete rukama raznim tehnikama od klasičnog pletenja pletaćim iglama do vezenja čvorava, makramea i slično. Dio se plete i na stroju, ali radi se o malom stroju na kojem se svaki komad plete pojedinačno i kroji direktno na njemu. Sve komade kreira samostalno, ali je u stalnoj komunikaciji sa suradnicama koje pletu za nju i taj odnos iznimno cijeni. “To je neki novi krug koji sam stvorila. Nisam se htjela odlučiti da sad samo ja drvim po tome što radim. Zanimljiva mi je ta naša suradnja i interakcija koja se dogodi. Sviđa mi se kad se dogodi nešto nepredvidivo i kad osobe koje to rade daju sebe. To su za mene najzanimljivije stvari.”

Tehnike ručnog rada kao što je pletenje nekoć su bile dio osnovnih vještina koje je velik broj uglavnom žena, posjedovao. No, one se danas polako zaboravljaju i vrlo rijetko se sustavno njeguju. Njihovo očuvanje nerijetko počiva na entuzijazmu i osobnim interesima pojedinaca. “Vez, heklanje i pletenje uglavnom su bili ženski poslovi i te su vještine savladavane unutar obitelji, prenosile su se s koljena na koljeno. Pretpostavljam da se nekoć jesu učile i u okviru nekakvog građanskog odgoja ili u obrtničkim školama, ali danas je takvo sustavno učenje zanemareno”, kaže Nataša i dodaje da očuvanje pletenja i drugih tehnika kao što je primjerice čipkarstvo, uglavnom njeguju udruge građana. A do toga je došlo, kaže, jer je ručni rad danas obezvrijeđen.

“Obezvrijeđen je zbog cijelog ekonomsko-političkog konteksta. Francuzi ga, primjerice, i dalje njeguju. Njihov haute couture je sinonim za ručni rad i oni su puno uložili u to da se njihova tradicija i tehnike rada zaštite i izučavaju sustavno. Mi u Hrvatskoj to nemamo ni približno na tom nivou.”

“Šteta je”, kažem. “A šteta je, ali puno toga je šteta”, kaže Nataša. “Šteta je, ali je tako.”

Otkrivanje teorije mode

Ni nakon gotovo 30 godina karijere, fantastične dvije dekade s i-Glama, Nataša nije prestala istraživati, razvijati vještine i prikupljati nova znanja. I tamo negdje 2017. saznala je da svi oni koji su u Hrvatskoj studirali prije Bolonjskog procesa, nakon što polože par razlikovnih predmeta, imaju pravo upisati diplomski studij. Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u međuvremenu je oformljen studij Teorije i kulture mode što je Natašu privuklo jer je shvatila da se radi o području u kojem nema puno znanja i tako se bez puno razmišljanja vratila na studij.

“To je jedan interdisciplinarni studij koji je jako dobro postavljen zahvaljujući profesoru Žarku Paiću. Za mene je to bilo sjajno. Potaknulo me da pristupim modi s jednog teoretskog i znanstvenog stajališta i navelo ma na promišljanje pozicije mode, gdje smo tu mi danas kao modni dizajneri, kao konzumenti mode pa onda i mikro situacija kakva je hrvatska modna scena u toj nekakvoj široj slici.” Diplomirala je 2020. godine i počela se intenzivnije baviti teorijom mode kako u pristupu vlastitim kolekcijama tako i u drugim angažmanima kao što je pisanje kolumne za Gloriju Glam ili edukacija djece kojom se bavi u sklopu Hrvatskog dizajnerskog društva.

“Rad s djecom mi je sjajan.” U sklopu programa Dizajnerska početnica i Ruksak pun kulture unutar HDD-a redovito radi radionice za djecu i to je za nju sasvim novi pristup kreativnom radu koji je iznimno vrijedan. “Zanimljivo je kroz to spoznati kako je važan kreativan proces na bilo kojem nivou da se odvija i kako ga je lijepo poticati. On se uvijek može potaknuti i kad ti se čini da nemaš tu više što za napraviti i da je to nemoguće – ipak se može. Kao kad misliš da proljeće nikad neće doći pa ono ipak dođe i opet prolistamo i uđemo u novi ciklus razvoja.”

Proces je to koji svaki dizajner prolazi iznova u svom radu i koji je često obeshrabrujuć. Rad s djecom, kaže Nataša, je svojevrsni katalizator tog procesa. “Riječ kreativnost je danas obezvrijeđena, ali ona je zapravo sam život i teško ju je održati. To u nekim momentima ide s lakoćom, a onda nastanu periodi kad se sam sa sobom mučiš, kad misliš da više ništa nema smisla, kad okolnosti nisu poticajne.” Kreativnost imitira život. “Svatko u životu ima neki koloplet okolnosti koje su dijelom rezultat svjesnih odluka i izbora, ali nikad to ne može biti samo tako, to je nemoguće. Od prirodnih katastrofa do svega drugoga što nas okružuje, tu je uvijek neka sinergija u pitanju. I neke stvari se jednostavno otvaraju, a neke zatvaraju što ne znači da ne djeluješ, naravno, djeluješ uvijek. Mislim da je život jedan zgodan katalizator i korektiv.”

Neka nova modna industrija

U ovih 30 godina rada u modi, Nataša je čitavo vrijeme i pisala i razmišlja o tome da recentnije tekstove okupi u jednoj knjizi i objavi što je uostalom jednom već i učinila. No, kako nema ambiciju imati spisateljsku karijeru tu je prvu knjigu sama otisnula i poklonila prijateljima, a i ova nova bila bi, kaže, samo ispunjenje nekog duga prema samoj sebi.

Što se tiče njezine karijere u modi, ona i dalje ide snažno naprijed kroz nove odjevne predmete i kreativni rad s djecom, a kako će se transformirati u novoj klimi unutar modne industrije, ne zna ni sama. “O modi možemo filozofirati koliko hoćemo. Ona se smjestila između tijela i identiteta, a mi s tijelom trenutačno imamo veliki problem jer ulazimo u transhumanizam. I ovo je sada dio tijela” pokazuje na mobitel na stolu u referenci na ono što zvuči kao teza Marshalla McLuhana o tome da je tehnologija postala produžetak naših tijela.

“To ti nitko neće reći, ali i ovo je sada tijelo jer mi bez toga više ne možemo. Pitanje je kad ćemo tehnologiju početi ugrađivati u naša tijela, neki to već i čine. Veliko je pitanje što će se općenito dogoditi u tom smislu jer je sve sada posloženo kako bi ljudima život bio lagodniji, a taj ljudski komfor je zeznuta stvar i jednom kad ga spoznamo teško ga se odričemo. Dok na to nismo prisiljeni što se dogodi tek kad nas zadesi katastrofa.”

Kakva bi nas katastrofa mogla prisiliti na sustavne promjene, Nataša nije sigurna, no kaže da je za svog života vjerojatno neće vidjeti. A do tada će se za njih boriti tihom subverzijom, kroz rad s mladima i vlastite kolekcije. Onako kako najbolje zna.