Prije nekih dva tjedna našla sam se u društvu koje se upravo vratilo s premijere predstave naše poznate dramaturginje Jasne Jasne Žmak. Toliko su bili uživljeni u priču i svako malo izvlačili neke elemente koji su ih se dojmili. Odmah sam htjela znati o čemu se radi i u 3 ujutro kad sam se vratila s izlaska, pokušala kupiti karte za iduću izvedbu. Sve su bile rasprodane pa sam tražila način kako doći do karata, cilj mi je bio da to nikako ne propustim. Nisam puno čitala o njoj, pogotovo ne kritike, već sam htjela sama doživjeti komad što se napokon i dogodilo. Jasna Jasna Žmak je žena koja je anksiozna, žena koja je godinama imala problem sa svojom seksualnošću, žena koja već 12 godina živi sa zujanjem u ušima koje ne prestaje te žena koja se aktivno bori za glas u društvu i ne podnosi patrijarhat. I to radi već godinama, ali ovaj put na malo drugačiji način, kroz svoju prvu autobiografsku predstavu This is my truth tell me yours.

Ova predstava mi je osvježila ideju da ima smisla baviti se umjetnošću

Ideju za predstavu dobila je jako davno i na početku je, kaže, to trebala biti samo “predstava o tinitusu”, s obzirom na to da joj je uho počelo zujati kada je, kao članica publike, na predstavi MandićStroj prije 12 godina pucala iz kazališnog pištolja. “Ali onda se s vremenom, kada sam ponovo pogledala tu predstavu, moja predstava pretvorila u predstavu o “tinitusu i patrijarhatu” i u nju se uplelo puno više mene i mojeg osobnog i profesionalnog života. Kako pišem u najavi, imala sam u zadnje vrijeme dosta problema s umjetnošću, i ova predstava me negdje vratila na moje razloge zašto ipak i dalje volim umjetnost i mislim da ima smisla baviti se njome – razloge koje sam u nekom periodu malo izgubila iz vida, dijelom svojom krivicom, a dijelom krivicom suvremenog umjetničkog polja.” Tako da je i sve navedeno onda postalo dio ovog komada kao i umjetnički narcizam, mačizam, zlostavljanje pod krinkom umjetnosti i “posebnost” umjetnika.

“Tako da bi sada ispravnije bilo reći da je to predstava o tinitusu, patrijarhatu, umjetnosti i sjebovima koji su mi sve te stvari napravile u glavi. Predstava je istovremeno nastajala jako dugo i jako kratko – u meni se kuhala barem zadnjih pet godina, a tijekom posljednje dvije, u pauzama od drugih stvari, počela sam polako razvijati konkretnije koncept i pojedine scene. S tim materijalom sam prošlog ljeta otišla u Ljubljanu na PARL, program za razvoj projekata u nastajanju u organizaciji Vie Negative. Nakon tri dana, sve to s čim sam došla sam bacila i onda je u narednih sedam dana programa nastala ova predstava, više-manje onako kako i danas izgleda.” Objašnjava mi da je taj prostor koji je imala u Sloveniji bio ključan za predstavu jer joj je, osim desetodnevnog fokusa na projekt i fizičkog prostora za probe, omogućio i odmak od lokalnog konteksta koji joj je bio jako potreban. “A povrh toga, u Ljubljani sam svaki dan imala i novi par mentor(ic)a koji su dolazili gledati materijale i davati feedback. Tu sam dobila prvu potvrdu da je to što radim smisleno i vrijedno. I onda su u Zagrebu, dva tjedna prije premijere u priču ušli suradnici – Ana Kreitmeyer kao podrška za pokret, Anton Modrušan kao oblikovatelj svjetla i Romana Brajša kao producentica – koji su bili ključni za foto finiš i fino poliranje.”

Tinitus je zeznut jer te ništa ne boli, ali je zujanje često nepodnošljivo

Zanimalo me kako živi s tinitusom, a situacija u kojoj ga je zaradila me podsjetila na pucanj u Frljićevoj predstavi Aleksandra Zec koji je, tada sam mislila, bio potpuno neočekivani moment. “O ovome bih se mogla puno raspisati, ali da skratim, recimo da je to bio jedan dugačak proces učenja o suživotu s tim stalnim zujanjem u uhu koje, s obzirom na to da baš nikada ne prestaje, zna biti dosta ubitačno. Tinitus je zeznut jer te kao ništa ne boli, ali je zapravo to stanje konstantnog zujanja često nepodnošljivo. S jedne strane on ovisi o faktorima poput tjelesnog umora i vanjskih zvukova, a s druge ima i neki svoj život koji ne možeš uvijek predvidjeti.” Dodaje da često za sobom povlači depresivna stanja, pa i suicidalnost, i taj neki osjećaj izoliranosti i samoće i kad se to sve nasloži jedno na drugo, može biti teško za hendlanje. “Uglavnom, ja sam zbog tinitusa i s tinitusom prošla stvarno kroz razne faze i sada mogu reći da sam trenutno u dobroj, u velikoj mjeri sigurno i zahvaljujući predstavi, ali prije svega zato što sam dosta prilagodila život tome da to zujanje bude što mirnije. Sada ga shvaćam kao neki indikator koji mi kaže kada moram na spavanje, kada mi je previše i znam da mi je bolje da ga slušam, makar to značilo da propuštam super zabavu ili druženje.”

Najlakše mi je raditi sama, ali to jako dugo traje

Iza Žmak je gomila predstava, najviše onih na kojima je radila kao dramaturginja, a onda i kao autorica tekstova. Najviše je radila s Matijom Ferlinom i Borutom Šeparovićem iz Montažstroja, a ovo je njezin prvi autorski samostalni projekt. Zanimalo me koliko je zahtjevno raditi sama. “Meni je zapravo najlakše raditi samoj, samo to jako dugo traje. I takvi projekti ne nastaju često, mislim da ću sada, nakon knjige i predstave, imati podužu pauzu do nekog idućeg takvog projekta. Ali da, tu imam najviše prostora, a najmanje kompromisa, i posljedično najviše zadovoljstva.” Ipak dodaje da su, kao što se vidi u predstavi, za taj samostalan rad užasno bitni drugi ljudi i procesi. “Kako sam već pisala na početku, ni taj solo rad nije skroz solo i te vanjske oči su za njega užasno bitne”. Osim toga, bitno je njezino akumulirano iskustvo gledanja i čitanja, koje je gradi kao osobu i kao dramaturgiju te ulazi u način na koji gleda svijet i na kojem je gradila predstavu. “A što se tiče suradnji, s godinama sam počela više cijeniti procese od finalnih proizvoda i tako nekako birati suradnike i projekte u kojima će mi biti ugodno tijekom rada, tako da o najdražima ne mogu govoriti.”

O seksualnosti trebamo govoriti puno više i puno glasnije

Jasna piše online izdanja, tekstove za izvedbu, slikovnice i knjige. 2015. godine izdala je prozu Moja ti, a 2020. knjigu One stvari koja sadrži eseje o ženskoj seksualnosti. Uvijek aktualna tema o kojoj se sigurno dovoljno ne priča još i dalje stoji kao svojevrsni tabu. Definitivno smatra da o seksualnosti i tijelima trebamo govoriti puno više i puno glasnije. “Knjiga One stvari je nastajala slično kao i ova predstava, spontano, u nekim pauzama od drugih projekata, i isto je jako moja u smislu da sam iskoristila prostor te knjige da kroz njega istražim neke dijelove sebe kojima se prije nisam baš bavila, a zapravo sam imala potrebu.” Feministički portal Muf, dodaje, bio je jako važan za njen nastanak. “Tamo sam prvi put u našem kontekstu naišla na tekstove koji su nešto pomicali u meni, koji su bili istovremeno osobni i teorijski, zabavni i bolni, a uvijek jasno feministički. Nakon što sam neko vrijeme Muf samo čitala, u jednom sam trenutku počela i pisati za njega i onda se polako rodila ideja za čitavu knjigu u kojoj sam se bavila svim tim temama iz sfere tjelesnosti i seksualnosti kojima se prije nisam uopće svjesno bavila, a koje su me u ogromnoj mjeri oblikovale kao osobu – od rodnog identiteta preko mršavosti do orgazma.”

Knjiga je, naravno, svoje mjesto našla i u predstavi, zato što ju je zapravo ona izvukla iz srama kojim je bila većinu svog života obavijena i osnažila je da o tom sramu, sada bez srama (iako se u predstavi i dalje pokriva dekom preko glave kada o tome govori), može govoriti i drugima. “Nedavno sam citirala završnu rečenicu iz uvodnog eseja i ovdje bih ju citirala ponovo: Za mene je proces pisanja ove knjige bio proces oslobađanja od godina nataložene šutnje i srama. Nadam se da će njeno čitanje imati barem djelomično isti učinak. A ono što mi je nekako najvažnije jest da se, s obzirom na to da je knjiga nastajala paralelno s mojom edukacijom iz psihodrame, onda taj moj osobni rad iz knjige “prelio” u istoimeni projekt seksualne edukacije u sklopu kojega redovito vodim psihodramske radionice o seksualnosti gdje druge žene i queer osobe imaju priliku proraditi neke teme za koje u našem društvu inače baš nema takvog prostora.” Tako je dosad vodila radionice o sramu, grudima, endometriozi, autanju i pristojnosti, a sada je čekaju i radionice o poliamoriji i dlakama. “Osim toga, vodim i book club i održala sam dva predavanja “Seks, laži i klitoris”, o mitovima o ženskoj seksualnosti. Tako su One stvari nastavile živjeti i nakon knjige i to je onaj dio koji me najviše raduje.”

Moja svestranost je kao neki osigurač da nikad ne zaglavim na jednom mjestu

Predstave, knjige, filmovi, radionice, edukacije, Žmak je prisutna u toliko medija pa sam htjela da mi kaže riječ dvije o tome kako se ufurava iz forme u formu. Isto tako, fascinirala me njezina svestranost i snažna mreža koja isprepliće sve aktivnosti kojima se bavi. “Moja svestranost je posljedica nekoliko stvari. S jedne strane tu su definitivno nesigurnost i potreba za dokazivanjem koji su zapravo naličje mog osobnog narcizma. S druge strane nalazi se s tim povezano, a danas često prisutno uvjerenje da vrijediš onoliko koliko radiš, a s treće ogromna znatiželja koja me, mislim, najviše pogoni i ta radost da svijetu možeš dati nešto što dotad nije postojalo, a što misliš da je važno. Tako da je to bivanje u različitim kontekstima zapravo nešto što me jako obogaćuje jer mi omogućuje da imam uvide koje, da sam samo na jednom mjestu, ne bih mogla imati.”

I to joj je, kaže, kao neki osigurač da nikada ne zaglavi na jednom mjestu. Naravno, koliko god je to bivanje na sto strana često ispunjava i raduje, jednako tako zna je pregaziti i iscrpiti. “Djevojka me zbog tempa koji imam ponekad zove uragan i često znamo reći da živimo u različitim vremenskim zonama. Ali, moram reći da se to isto tako s vremenom dosta promijenilo i da sada puno lakše i sebi i drugima govorim “ne”, pronalazim vrijeme za odmor i češće shvaćam i prihvaćam dolce far niente. Bitan faktor tog smirivanja bio je, naravno, tinitus, ali pravi posao odradila je psihoterapija, kako ona osobna, tako i edukacija za psihodramu nakon koje sam se i sama počela baviti terapijom.” Trenutno je to onaj dio koji je najviše ispunjava jer omogućuje drugačiji kontakt s ljudima i njeni su učinci za nju puno opipljiviji i smisleniji od, recimo, umjetnosti.

“Ali kao što sam već rekla, predstava me vratila na umjetnost u kojoj i dalje boravim puno vremena i tu me i dalje dosta stvari raduje, kao primjerice sve što sam s kolegicama iz Upravnog odbora napravila u zadnje četiri godine otkad sam predsjednica strukovne udruge SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela). Pokrenule smo puno super projekata i otvorile teme o kojima se u javnom prostoru nedovoljno govorilo, poput pitanja fer naknada za umjetnički rad (objava Strukovnog cjenika ) ili društvene dimenzije filmskih scenarija (natječaj Zora Dirnbach ).” Od tih behind the scenes stvari ističe mikro, ali važne promjene kojih je dio, a koje se događaju na ADU na temu rodne ravnopravnosti. Tako je na ADU ove godine pokrenula izborni kolegij Queer umjetnost s ciljem obrade tema kojima se prije u akademskom kontekstu nije pridavala pažnja.

Osim rasprodanog Kunsta, reakcije na predstavu su jako lijepe. “Već od najave u kojoj sam pisala o toj sjebanosti od umjetnosti, u kojoj se puno ljudi sa scene prepoznalo, do izvedbi nakon kojih mi i poznati i nepoznati prilaze, neki sa suzama u očima, neki s osmijehom na licima, a neki me već dolaze gledati i po drugi put.” Nakon odgledane predstave koja je u meni izazvala wow efekt, prespavala sam je pa je splasnuo doživljaj. Smjestio se negdje na pravo mjesto i potvrdio ono čemu bismo svi zajedno kao društvo trebali težiti. Ali, kako kaže Žmak, kultura nije slobodna i nije lišena svojevrsne ovisnosti o drugima, a ne smijemo zaboraviti ni na ego koji nam često određuje kako bismo trebali ići kroz određene situacije. Unatoč tome, Žmak je svaka žena koja ne želi trpjeti i koja u svakom trenutku želi imati opciju reći ne.