Svaka četvrta žena u Hrvatskoj, kojoj je dijagnosticiran rak, boluje od raka dojke – njih gotovo tri tisuće. U pitanju je vodeći karcinom po broju slučajeva i smrtnosti među ženama, a pravovremeno otkrivanje i početak terapije može spasiti čak 90 posto oboljelih. Nedovoljna svijest o riziku i ključnim koracima prevencije stoje na putu pravovremenom otkrivanju bolesti, a dovoljna je samo jedna minuta da si spasimo život. Minuta za mene poziv je svim čitateljicama Super1 da osvijeste važnost redovitog samopregleda grudi i okolnog područja. Posjeti našu platformu, pročitaj inspirativne priče žena koje su preboljele rak dojke, doznaj gdje i kako potražiti potporu, educiraj se o simptomima i liječenju, riješi kviz znanja i potpiši povelju da ćeš se brinuti o svom zdravlju i redovito uzeti Minutu za mene.

---

Samopregled sam redovito počela raditi s 26 godina, nakon što sam prvi puta rodila. Kako sam dojila, naučili su me masirati dojke kao i prepoznati mastitis, i u tom sam razdoblju postala svjesnija važnosti brige o zdravlju grudi. U toj dobi sam krenula i na redovite preglede te su mi tada rekli da imam žljezdaste grudi i mnogo cisti. Nažalost, tu dinamiku redovitih pregleda poremetila je pandemija. Na preglede su išli samo hitni slučajevi, tako da je samopregled jedno vrijeme bio jedini oblik brige o zdravlju koji sam prakticirala.

Te sam večeri stala pred ogledalo i podignula lijevu ruku, a desnom sam, kako bih provjerila trebam li uskoro na depilaciju, lagano prešla preko vanjskog ruba lijeve dojke prema pazuhu. U tom sam pokretu napipala kvržicu. Kako sam rukom prešla preko nje, pomislila sam ‘Ma, ne.’ Posegnula sam rukom još jednom preko tog istog mjesta, nadajući se da sam u krivu, da mi se učinilo. Jako me zaboljela na dodir. Izašla sam iz kupaonice i pitala muža: “Možeš li ti to popipati, osjećaš li ti isto što i ja?” Kako je on muški prošao rukom preko kvržice, jako me zaboljela.

Taman sam mjesec dana prije tog samopregleda promijenila ginekologa, novi me tražio nove pretrage, pa tako i novi ultrazvuk za koji sam bila već naručena. Na tom sam pregledu liječnici napomenula da sam si nešto napipala i da obrati pozornost na tu stranu. Pregledala me i rekla mi da nemam razloga za brigu i da je to čista, bistra loptica, cista veličine jednog centimetra. Na sve to mi je rekla da su joj rubovi pravilni i ponovila da nemam razloga za brigu na što sam je upitala je li sigurna da je sve ok. Opet mi je ponovila isto, ali mi je, vidjevši da sam zabrinuta, rekla da ako želim mogu otići na biopsiju, ali da ona misli da za to nema potrebe.

Bila sam sigurna da nešto nije u redu

Nešto mi je govorilo da ja to moram provjeriti. Ta bol i to kako je ta kvržica bila tvrda poticalo je moju sumnju. Bila je poput smrznutog zrna graška koji se nije pomicao ispod prstiju. Nije bila kao fibroadenom koji sam imala, nije bila pomična i bila sam sigurna da nije nešto normalno. Ciste, kojih sam do tada imala i imam i sada, jednostavno nisu takve.

Odmah sam se naručila na biopsiju, ali na taj prvi termin koji sam dobila nisam mogla doći zato što sam dobila koronu. Kako se biopsija radi u prvim danima menstrualnog ciklusa, morala sam pričekati još mjesec dana da bih otišla na pregled. Ušla sam u ordinaciju, legla i podignula ruku. Čim je liječnica naslonila ultrazvuk na kvržicu samo je rekla: “Ovo nije cista. A imate i još nešto, gore u aksili, u pazušnom dijelu. Hoćete da i tu uzmem uzorak iako to ne piše na nalazu?” Sa strahom sam rekla neka radi sve što misli da je potrebno. Na kraju mi je rekla da se odmah na šalteru upišem za pregled kod kirurga. Spustila sam se u prizemlje i gospođi na šalteru rekla što trebam. Zapisala me i dala mi datum već za tjedan dana. Datum mog rođendana.

Tog sam jutra ušla u Kliniku za tumore nemirna. Stala sam pred šalter i zatražila svoj nalaz. Gospođa me pitala datum rođenja. Izgovorila sam 26.11. na što mi je rekla: “Nisam vas pitala koji je danas datum nego vaš datum rođenja.” Ponovila sam: “Danas je 26.11. i danas mi je rođendan. Nadam se da će biti sretan”. Na to mi je pružila papire kroz staklo i protisnula kroz zube: “Aha.”Taj ‘aha’ me ošinuo. Protrnula sam. Znala sam što me čeka.

Držeći te papire krenula sam prema ordinaciji. Odmah po upoznavanju mi je rekao: “Katarina, imam za vas dvije vijesti. Dobru i lošu. Imate karcinom. Kvržica koju ste napipali je karcinom. Dobra vijest je da ona tvorba u pazušnom dijelu nije zloćudna.” Sledila sam se od šoka. A onda sam ga na brzinu zasula pitanjima. “Hoću li umrijeti? Hoću li ostati bez kose? Zašto baš ja?”, na što mi je rekao: ‘”Umrijet nećete, ne vjerujem. Bez kose ćete vrlo vjerojatno ostati. A zašto baš vi? Na to nemam odgovor.”

Ubrzo sam se našla na hodniku. S hrpom uputnica u ruci. Vani me čekao muž. Klimnuo mi je glavom pitajući me što je. Rekla sam mu da nije dobro. Da imam karcinom. Ostao je u šoku. Pitao me što sad. Rekla sam mu da sam dobila hrpu uputnica i da idem redom. Stala sam, zbrojila se i krenula od sobe do sobe na preglede. Ni sama ne znam kako sam to sve odradila. Išla sam redom, ali kao da je netko upravljao sa mnom.

U meni je čučala sumnja

Tada sam dobila i termin za core biopsiju kojom se određuje tip karcinoma, što je kasnije vrlo važno za određivanje terapije. Nažalost, kada sam došla na core biopsiju, žena mi to nije htjela napraviti. Na nalazu je vidjela da je moj karcinom veličine jednog centimetra i ispratila me riječima da se core biopsija ne radi na tako malim tumorima. Rekla sam joj da je do sada sigurno narastao. Da ga ja osjećam kako pulsira i raste. Na to mi je rekla da nema šanse da je u tako malo vremena narastao. Inzistirala sam da ga pogleda ultrazvučno, da je sigurno veći nego što piše na prvom nalazu. Odbila me. Rekla mi je da karcinom do te moje veličine raste od šest do osam godina. Htjela se konzultirati s mojim kirurgom. Zvala ga je, ali se on nije javio na telefon. I tako ja nisam napravila pregled.

Mislila sam si da žena zna što radi i otišla na posao. Kako sam frizerka i kako se moj cijeli posao svodi na rad rukama, primijetila sam da mi se lijeva ruka brzo umara, da više u njoj nemam snage. S druge strane, osjećala sam kako tumor raste i pulsira. Danima sam razmišljala što da napravim. Na kraju sam odlučila otići kirurgu, znala sam da radi petkom. Došla sam na odjel rano ujutro i čekala da me primi.

Čim me ugledao, kirurg me pitao za nalaze na što sam mu rekla da ih nemam i da mi ih njegova kolegica nije htjela napraviti. Zatim sam mu rekla da sam sigurna da je tumor u međuvremenu narastao i pokazala mu ga. Doslovno se već nazirao ispod kože. Na to me odmah pitao jesam li danas išta jela. Čim sam rekla da nisam, poslao me na opsežne pretrage za operaciju. Od ultrazvuka do anesteziologa. I odmah me stavio na svoj dvotjedni plan za operaciju. Bio je siguran da tumor mora van.

Vidjela sam kako je rak dobio krakove

Između ostalog, išla sam i na ultrazvuk abdomena. Upitala sam liječnicu koja mi je radila pretragu koliko će trajati, da znam, zato što moram na posao na što me u čudu pitala: “Vi radite?”. Rekla sam joj da radim i da, zapravo, danas uopće nisam tu trebala biti, ali da sam bila malo dosadna pa sam umjesto na poslu završila kod nje. Razgovarale smo, ispričala sam joj kako stvari stoje. Na to me pitala bih li ja skinula grudnjak da ona to meni pogleda, što sam jedva dočekala. Htjela sam vidjeti umišljam li.

Kako ga je pregledavala, pratila sam sliku na ekranu. Točno sam vidjela kako izgleda. Vidjelo se kako je dobio repove. Ona loptica više nije bila loptica. Sada je imala krakove koji izgledaju kao zrake sunca na crtežima. Dok sam ga gledala rekla mi je da je od zadnjeg nalaza, koji je bio prije samo mjeseca dana, narastao na 1,8, skoro 2 centimetra.

Znala sam. Opet su se potvrdile moje sumnje. Objasnila mi je i zašto me ruka boli, rekla je da mi leži na žili i da mi ometa krvotok. Savjetovala mi je da je vrijeme da uzmem pauzu i da prestanem raditi. Rekla mi je da ga forsam previše, ali i da sam sad u planu za operaciju i da je važno da se čuvam prije operacije i da za nju moram biti što zdravija.

Kirurg mi je termine svih ostalih pretraga posložio u skladu s magnetskom koju sam imala zapisanu za 17.12. i rekao mi da će me taman negdje oko Božića i nove godine operirati. Tako je i bilo. Operirana sam 30.12., a već na Staru godinu sam puštena kući. Operacija je prošla u najboljem mogućem redu. Tumor je, prema nalazima magneta, narastao na dva i pol centimetra i naselio se u limfu, ali je nije probio. Ispostavilo se da su one promjene, koje su registrirane na prvom ultrazvuku u aksili, zapravo bile mjesto na koje se odlučio širiti. Tako da su mi uz karcinom na operaciji izvadili i dvije limfe. Iako zvuči gadno, operacija je završila super. Sada s odmakom mogu reći da sam tu operaciju lakše podnijela nego operaciju žuči.

Strahovala sam da neću moći biti tu za svoju djecu

Dva tjedna nakon operacije opet je uslijedio šok. Došla sam po nalaz biopsije. Kirurg mi je rekao da su krivo procijenili i da su mi trebali napraviti core biopsiju. Naime, imala sam agresivni tip karcinoma koji se puno lakše ubija kemoterapijama na koje bih, da sam imala taj nalaz, išla prije zahvata te da bi tek onda operirali. Sada nam je ostala opcija da, kako je rekao, pucamo u prazno. Nisam se prepustila ni strahu ni bijesu. Bila sam fokusirana na svoj cilj – ozdravljenje. Operacija je bila iza mene, a ispred mene šest mjeseci terapije. Propisano mi je 16 kemoterapija i 21 terapija zračenja.

Već 26. siječnja bila sam na prvoj kemoterapiji. Odlučila sam promijeniti mjesto liječenja i prebacila sam se na Rebro. Tamo me primila dr. Tajana Silovski,koja je, kada je vidjela moje nalaze i godine, rekla da se ja moram liječiti kod njih. Vodila me kroz cijeli proces. Pazila je na sve. Te prve kemice izazivaju mučnine, povraćanje, gubitak kose, te su najteže, najagresivnije. Doktorica Silovski je htjela vidjeti kako ću ja na njih reagirati pa mi je prije prve za svaki slučaj osigurala krevet na odjelu, a dobivala sam i premedikaciju za ublažavanje mučnina. A kada bi primijetila da mi te tablete ne djeluju, dala bi mi nešto drugo. Radila je sve što je bilo u njezinoj moći da ja što lakše podnesem terapiju.

Kako nisam znala što me čeka, strahovala sam da će me kemoterapije pokositi do te mjere da neću moći biti mama. To mi je bio najveći strah, da neću moći biti tu za svoju djecu koja su tada bila jako mala. Adi je imao 11, a Sara pet godina. Bojala sam se da ih neću moći voziti u školu i vrtić, igrati se s njima, biti tu kad me zatrebaju. Da neću moći puno toga što me čini ono što ja jesam. Na kraju sam sve to odradila iznad svih svojih očekivanja. Na kemice sam išla svaka dva tjedna.

Ne mogu poreći, prve kemoterapije su teške, ali nisu toliko grozne kao što sam mislila da će biti, što vrlo vjerojatno mogu zahvaliti i svim lijekovima koje sam primila. Na Rebru sam primala injekcije koje potiču tijelo da stvara dodatne doze leukocita i od njih jako bole kosti i imaš osjećaj da imaš gripu. To traje prvih tjedan dana nakon kemoterapije, a onda si onaj tjedan uoči nove runde bolje. Ja sam tijekom tog svakog drugog tjedna bila toliko sretna, vozila bicikl s djecom, šetala s njima, grlila drveće, a onda idući tjedan sve ispočetka.

Prkosila sam bolesti

Bez obzira na osjećaje neizvjesnosti i straha koji su me obuzeli, na prvu, ali i sve ostale kemice, došla sam sređena. To je bio moj prkos bolesti. Kosu sam izgubila odmah nakon prve. Kao nekome kome je kosa poziv, to je bio užas, ali se nisam dala. Uvijek sam imala frizuru. Kako bi mi se koja ofucala od nošenja, na internetu bih si kupila novu periku. Igrala sam se s njima. Veći mi je šok bio kad su otpale trepavice i obrve. Gubitak kose sakriješ perikom, maramom ili kapom. Ali kad ti otpadnu sve dlake na tijelu, kada ti otpadnu trepavice, osjećaš se kao da to više nisi ti, kao da si izgubio identitet. I to je jako teško. Teško ti je pogledati se u ogledalo. No, više me je bilo strah kako će me djeca gledati. Kći je puno bolje reagirala od sina.

Kosa mi je danima opadala, i to u pramenovima. Nekoliko dana sam se nadala, zavaravala samu sebe da mi neće otpasti skroz, izbjegavaš se češljati, namješta kosu preko dijelova na kojima je više nema, a onda shvatiš da je to – to. U jednom trenutku sam uzela četku i isčešljala se da vidim koliko će otpasti. Lavabo je bio pun kose. A onda sam uzela mašinicu, napunila je na stotku i ‘ajmo. Dok mi je muž pomagao da obrijem stražnji dio na kojem imam madež, sin je uletio u kupaonu i šokirano, bez riječi gledao u mene. Taj njegov pogled me zdrmao. Iako sam i sebe i njega kroz duge razgovore pripremala na taj trenutak, na to se ne možeš pripremiti. Dok je kćer došla doma već sam bila stavila kapicu, pa je to prošlo bezbolnije.

I od tog trenutka sam se počela igrati s perikama. Toliko su dobro izgledale da sam stalno dobivala komplimente. Kažem, na internetu sam si naručila tako brutalne perike da nema žene koja me nije pitala gdje se friziram. Na jednoj fešti, oko četiri ujutro, kada su već svim ženama popadale frizure moja je kosa stajala kao da sam tek izašla iz salona, pjevačica se spustila do mene i pitala gdje idem frizeru. Samo sam malo pomaknula periku, odmah je skužila i počela mi se ispričavati. Nisam joj zamjerila, nije mogla znati. To je bila toliko divna perika da nitko nije ništa kužio.

U nijednom trenutku nisam potonula

Iako mi je tijelo prošlo kroz stravične transformacije, doista sam se izobličila od lijekova, u nijednom trenutku nisam potonula. Nisam se dala. Na svaku kemo sam se trudila doći našminkana, sređena i vesela. Na zadnju terapiju sam došla 21.6. 2022. To je bio zadnji dan škole i moja zadnja kemo. Dočekala me doktorica Popović koja radi genetsko testiranje na Rebru. Vidjela je da sam markirana za zračenje i pitala me kada idem i jesam li obavila genetsko testiranje. Rekla sam da nisam, na što me pitala imam li uputnicu. Rekla sam da imam i da sam naručena nakon terapije zračenjem, na što me odlučila testirati prije. Nalazi su, na svu sreću, pokazali da sam negativna. Laknulo mi je, jer to znači da nemam genetsku predispoziciju za rak dojke, a što u konačnici znači da ni moja djeca nisu u riziku.

I seriju zračenja sam hrabro odradila. Jednostavno, dobiješ tu neku neopisivu snagu i samo ideš. Iskreno ne znam kako i otkud, ali bila sam jaka. Do te mjere da smo se frendica i ja dogovorile da jedna drugu vozimo na zračenja. Došle bismo gore, pokazale karticu i prijavile se, pa prvo otišle na kavu dok nas ne prozovu. Jednostavno prihvatiš da je to tako i odradiš to. Sve je, za sada, završilo s najboljim mogućim ishodom. Dosadašnje kontrole su pokazale da je sve ok. I to me drži. Osjećam se dobro i s tom mišlju idem dalje, spremna na sve. Karcinom me jako puno naučio. Ponajviše da život ne treba shvaćati olako. Da, iako je nekada jako teško, treba iskoristiti svaki dan. Stvarno se trudim biti pozitivna i živjeti život.