Svaka četvrta žena u Hrvatskoj, kojoj je dijagnosticiran rak, boluje od raka dojke – njih gotovo tri tisuće. U pitanju je vodeći karcinom po broju slučajeva i smrtnosti među ženama, a pravovremeno otkrivanje i početak terapije može spasiti čak 90 posto oboljelih. Nedovoljna svijest o riziku i ključnim koracima prevencije stoje na putu pravovremenom otkrivanju bolesti, a dovoljna je samo jedna minuta da si spasimo život. Minuta za mene poziv je svim čitateljicama Super1 da osvijeste važnost redovitog samopregleda grudi i okolnog područja. Posjeti našu platformu, pročitaj inspirativne priče žena koje su preboljele rak dojke, doznaj gdje i kako potražiti potporu, educiraj se o simptomima i liječenju, riješi kviz znanja i potpiši povelju da ćeš se brinuti o svom zdravlju i redovito uzeti Minutu za mene.

---

Ja sam Ivana (@brihtsideivana), imam 41 godinu, završila sam ekonomiju i bez zadrške mogu reći da sam uvijek radila punom parom, nabijala si snažni tempo, bila stalno našpanana i vječno jurcala okolo. Stil života bio mi je kao prema priručniku “Life for dummies”. Redom sam klikala sve kućice za sretan život. Bila sam najviše posvećena svom poslu i obitelji. Imam troje djece, tako da je uvijek neka akcija oko njih. Živimo u kući, a nekad smo imali i vrt pa sam se i time zabavljala, ali sad kad se osvrnem, uvijek sam imala jako malo vremena samo za sebe. Dosta sam bila pod pritiskom, ali sam kasnije skužila da sam si dobar dio postavila sama. Na poslu je uvijek bilo jako dinamično. Ponekad sam se znala šaliti i reći da mi još samo nedostaju role da u svemu tome budem još brža.

Bilo je to prije tri i pol godine, najmlađe dijete je imalo godinu i pol kada sam osjetila da me nešto ozbiljno smeta iznad lijeve dojke. U to sam vrijeme dojila pa sam mislila da je nešto povezano s tim i nisam previše marila. Bila sam jako iscrpljena i umorna, imala sam konstantne glavobolje, jako malo sam spavala, povraćala sam, često mi je bilo jako loše, ali uz zahtjevan posao, troje djece i sve obaveze to mi nije bilo previše čudno. Tada je i pandemija bila u jeku, pa potres i online život, stalno sam mislila da je to stres i ništa više. Nije mi na pamet palo da bih mogla imati rak. Ignorirala sam to mjesecima, međutim, počela mi je trnuti lijeva ruka i boljeti cijela lijeva strana. Povezivala sam to sa srcem i sama pomisao na to dosta me plašila. Imala sam neku duguljastu ispupčenu tvorevinu koja se mogla vidjeti i golim okom. Bila sam uvjerena da rak treba biti okrugla kvržica i dalje sam zapravo bila u snažnom poricanju. Nitko u mojoj obitelji nije imao rak dojke, nisam imala niti jedan faktor rizika, nemoguće da ga sada imam ja. Zdravo sam se hranila, nikada nisam bila pušač i nisam to nikako mogla povezati sa sobom.

Mamografija benigna, ali sve ostalo ne

Na kraju sam otišla kod doktora i tako teško mi je bilo izgovoriti da imam kvrgu iznad dojke, čim bih pomislila na to, krenule su suze. Doktor mi je rekao da to trebamo istražiti i otišla sam na mamografiju. Nikome nisam rekla što se događa, čak ni suprugu. Znala je samo moja prijateljica. Nalazi mamografije su pokazali benigno tkivo i tu sam bila mirna, međutim trebala sam se naručiti na ultrazvuk. Sve je išlo jako sporo zbog korone, a kad sam nazvala kliniku za tumore, rekli su mi da ne primaju ljude izvana već samo svoje onkološke pacijente. Mene je to i dalje boljelo sve jače i jače, čak i bez dodira. Išla sam napraviti ultrazvuk, taman sam bila na godišnjem odmoru. Doktorica mi je nakon pregleda rekla da me ne želi plašiti, ali da to ne izgleda baš dobro. Sugerirala mi je magnet i citopunkciju te dodala da shvatim to vrlo ozbiljno i obavim u roku od mjesec dana.

Iako me to poprilično prestrašilo, i dalje sam mislila da nije ništa toliko ozbiljno. Dobila sam odmah termin za citopunkciju u Klinici za tumore. Sjećam se, doktorica mi je rekla: “Nemojte se brinuti, imate 50 posto šanse da je sve ok.” Ali bilo me užasno strah, a ona me tješila: “Nemojte plakati, čuvajte suze za kasnije kad dobijete nalaz.” Deset dana se čekao nalaz, ali meni je doktorica rekla da dođem već za tri dana, što znači da su ga napravili po hitnom postupku. Rekla sam samo direktorici da neću taj dan doći na posao radi pregleda, iako sam mislila doći kada završim u bolnici. S obzirom na to da se odužilo, ipak nisam otišla na posao. Idući dan sam do posla i na poslu stalno plakala. Preuzele su me emocije i nisam mogla više to kontrolirati.

Rak dojke s metastazama u limfnim čvorovima

Došla je srijeda, otišla sam po nalaz. Uspjela sam se nekako primiriti i odbacila tu ideju o bolesti. Sjećam se da baš u trenutku kad sam čekala razgovor s kirurgom koji ima moj nalaz, nisam mogla doći do kćeri, a trebala je ići u školu pa sam bila snažno fokusirana na to. Nalaz je pao u drugi plan. Doktor me vrlo brzo vratio u sadašnjost i rekao da nalaz nije dobar, točnije da imam rak dojke s metastazama u limfnim čvorovima. Još nisam ni na stolac stigla sjesti, a osjećala sam se kao da sam dobila smrtnu presudu. Objasnio mi je da liječenje ide po protokolu, prvo kemoterapija pa operacija pa zračenje, ali to ovisi o ostalim nalazima koje sam tek trebala obaviti. On je govorio, ali do mene nije dopiralo gotovo ništa. Izašla sam iz ordinacije u šoku, s puno pitanja koja se nisam usudila izgovoriti, a sva su vodila u smjeru “umirem li?”.

Teško mi je bilo to sve skupa, nisam htjela ni mogla govoriti o tome i nisam nikome mogla reći. Čak ni majci. Ja i dalje to jednostavno nisam mogla povezati sa sobom. U roku od naredna tri tjedna obavila sam sve potrebne pretrage. Core biopsija je pokazala da imam invazivni lobularni luminal B HER2 neg hormonalni tumor, veličine 5 x 2 cm, što je dosta veliko i odmah je potvrđeno proširenje.

Izbjegavala sam svoj odraz u ogledalu

Uslijedilo je tri tjedna razno raznih pretraga i u roku točno mjesec dana od postavljene dijagnoze krenula sam na kemoterapiju. Prije same kemoterapije sam bila užasno nervozna i jako sam se bojala. Znam da sam onkologicu pitala kada će mi otpasti kosa, a ona je rekla nakon druge kemoterapije. Prvi razgovor s klincima je obavio moj muž, ja to nisam mogla. Rekao im je da sam bolesna i da će mi otpasti kosa, a kad mi otpadne kosa moram se puno smijati da mi što prije naraste. Preda mnom je bilo 18 ciklusa kemoterapije koju sam gotovo šest mjeseci dobivala svaki petak. Nisam čekala da mi otpadne kosa nego su me obrijali muž i kćer i od toga smo napravili zabavu kako bi oduzela tugu i ozbiljnost tome činu. Iznenadila sam se kako nisam izgledala bolesno bez obzira na to što sam ostala bez kose, iako je to zapravo bio jedini vidljivi znak da sam bolesna. Izbjegavala sam svoj odraz u ogledalu, kao da izbjegavam suočavanje sa stvarnosti. Iduće jutro stigao mi je veliki buket predivnih ruža koji su mi poslali kolege s posla, kao da su znali da sam ostala bez kose i koliko sam uznemirena bila. To mi je bilo jako dirljivo i puno mi je značilo.

Ekipa s kemoterapije je bila pravo osvježenje

Sada malo mogu govoriti i o lijepom dijelu tog perioda, a to je ekipa koju sam upoznala na kemoterapiji. Bile su to mahom starije žene od mene, ali smo se toliko povezale, toliko smo se uvijek zezale i provodile što kvalitetnije vrijeme ondje, bilo je baš puno smijeha. Dugo se čeka na kemoterapiju, iako taj hodnik jako ružno izgleda, bio je ispunjen našim smijehom i razgovorima. Imala sam dosta problema s hranom, smršavila sam, nisam mogla jesti pa sam cijelo vrijeme liječenja pila enteralne pripravke. Bilo mi je jako teško to što nisam mogla jesti, a u jednom trenutku postalo je zahtjevno staviti bilo što u usta, čak i vodu. Sada kada razmišljam o tom periodu, rekla bih da sam dosta dobro sve podnijela, iako priznajem da je to bio najteži period mog života u svakom smislu.

Izvukla sam se, usprkos raznim komplikacijama niti jedna kemoterapija nije bila odgođena. Nikada nisam nosila periku niti sam se skrivala i svojoj sam djeci željela pokazati da nije sramota biti bolesna, nemoćna i da trebamo naći snage nositi se s time. Jednostavno, htjela sam da budu ponosni na mene. Trudila sam družiti se, biti prisutna, kada god sam to mogla. U najzahtjevnijem periodu liječenja bila sam i vjenčana kuma. Samo dva dana prije toga ležala sam na hitnoj u užasnim bolovima, doktorica je rekla da ne smijem izlaziti iz kreveta, ali nisam se tome predala nego sam skupila svaki atom snage i ponosno stajala uz svoju prijateljicu. Naredna dva mjeseca čekala sam da rana koju sam imala zacijeli i nisam mogla niti sjediti, ali i tu bitku sam izborila.

Kirurg mi je prije operacije rekao: “Zakasnili smo, Ivana”

Nakon kemoterapije, bila je na redu operacija. U prvom razgovoru prije operacije, kirurg mi je rekao nešto što ću pamtiti do kraja života i nema dana da na to ne pomislim. Rekao je: “Zakasnili smo, Ivana”. Koliko god zastrašujuće zvuči, razumijem što je mislio reći. Trebala sam se kontrolirati ranije. Prije operacije sam ponovno imala užasan strah, posvađala sam se sa svima kod kuće. Takav odlazak u bolnicu ne bi bio u priručniku za život, ali zato je bar u bolnici počeo najbolji mogući scenarij, s obzirom na okolnosti. Smještena u sobu s predivnom osobom koja je imala snage umiriti me, tu se dogodilo još jedno divno prijateljstvo. Napravljena mi je mastektomija i disekcija aksile, što znači da mi je odstranjena lijeva dojka i izvađena prva loža i dio druge limfnih čvorova. S jedne strane užasna bol i potoci lijekova protiv bolova, a s druge strane fenomenalna cimerica koja me toliko smirivala i bodrila jer je to prolazila drugi puta u istoj godini. Smijale smo se puno i razgovarale, ponekad i šutjele zajedno. Tjedan dana provedenih u bolnici u maloj sobici s osobom koja mi je donijela mir, ali i smijeh i veselje bilo je ono što mi je olakšalo bolničke dane i obuzdalo strah.

Međutim, ipak najgori period mi je bio zapravo nakon operacije. Na samu Staru godinu dobila sam poruku od kirurga. Patohistološki nalaz je pokazao da je ostalo još tumora i u dojci i u limfnim čvorovima iako su ranije pretrage pokazivale potpunu regresiju, što bi značilo da tumora vise nema. A to nije bio slučaj, ostatni tumor se na pretragama nije vidio. Kemoterapija ga je značajno smanjila, ali je preživio. Upravo iz tog razloga s dozom nepovjerenja gledala sam daljnje nalaze, zadržala sam i dozu trajnog nemira. Dva dana kasnije sam otišla u Split po drugo mišljenje iako još nisam imala ni prvo.

Ja nikad neću biti osoba koja sam bila

Onkolog u Splitu mi je dao preporuku za jednu terapiju, da bih u Klinici za tumore nekoliko dana kasnije dobila nešto posve drugo. I to mi je bio najgori period jer nisam znala što napraviti dalje, a ja sam sama morala donijeti odluku kojim putem naprijed. Stvar je pogoršalo i to što je doktor u klinici u sat vremena promijenio i svoje mišljenje od ranije. Slomila sam se, plakala sam i samo se pitala što je za mene najbolje. On je rekao da to nitko ne zna i da je to ok jer sve je individualno. Ali, kad ti doktor to kaže ima baš neku drugačiju težinu. Nakon dva mjeseca agonije na kraju sam dobila neki kompromis između svega predloženog i odabrala liječenje na Rebru. Danas mogu reći da sam mirna, nalazi su dobri i to potvrđuje da sam donijela dobru odluku. Uslijedilo je zračenje, 25 dana. To je bio dosta iscrpljujući period, znalo mi je biti jako loše, puno straha i pregleda, ali i to je iza mene.

Sada dobivam kemijsku kastraciju i endokrinu terapiju i bifosfonate tj. lijek za kosti. Ono što je zanimljivo je to da sam u razgovoru s liječnicima za vrijeme liječenja često dobivala statistike i šanse za preživljavanje. Bilo mi je neobično i zastrašujuće da mi se život sveo na statistiku. Drugi termin koji mi je bio novost je kvaliteta života. Njegova kvaliteta neće nikad biti ista. Ja nikad neću biti osoba koja sam bila i nikad se neću riješiti straha i biti mirna. Usprkos svemu, cijeli taj period ne gledam kao nešto stravično već kao nešto pozitivno, tako mi je lakše nositi se s tim. Trudim se iskoristiti svaki dan.

Radim ono što nisam stigla ranije. Plešem, pjevam, plivam, vježbam jogu, volim još više, družim se, nastojim uživati u trenutku. Predano pridonosim kvaliteti svog života, trudim se da me bolest ne ograničava, nego mi služi kao podsjetnik da je vrijeme najdragocjenije što imam. Razgovaram redovito sa psihologom i to mi puno pomaže. Počela sam meditirati, raditi vizualizacije, bila sam jako zahvalna što imam u blizini svu pomoć, što uopće ima lijekova za moje stanje. Sin mi je u jednom trenu rekao: “Mama, od raka se umire”, a ja sam mu rekla: “Sine, nekad se umiralo i od prehlade.”

Nikad nisam pregledavala dojke

Sada, kada su prošle dvije godine, stvari gledam nekako drugim očima, kao da sam dosta toga potisnula, ublažila. Kada mi je krenulo biti loše, stvarno nisam očekivala takav nalaz i moram priznati da mi je bio veliki šok. Nitko u mojoj obitelji nije imao rak dojke. Bila sam uvjerena da je to genetska bolest, dok sam kasnije saznala da je samo 5-10 posto karcinoma dojke genetski uzrokovano. Upoznala sam puno mladih oboljelih žena. U pravilu je rak agresivniji što je osoba mlađa. Nažalost, imam i prijateljica koje su izgubile bitku s njim. Redovito sam odlazila doktorima, ali nitko prije mi nije rekao da napravim ultrazvuk dojki. Nisam znala da se mamografijom rak ne mora vidjeti. Da sam bar ranije znala ono što znam sada kada sam naučila puno o tome. Svima preporučujem napraviti ultrazvuk već nakon 20 godine.

Iako daljnje liječenje zvuči zastrašujuće, naredne tri godine bifosfonata, 10 godina endokrine terapije i operacije koje su ispred mene, zahvalna sam na napretku medicine, novim mogućnostima liječenja i činjenici da lijek uopće postoji. Sretna sam što imamo vrhunske liječnike i što je liječenje dostupno. Svi ti lijekovi imaju i negativnu stranu, nuspojave koje nisu za zanemariti, nositi se s tim svaki dan je područje na kojem radim. Trudim se iskoristiti svoje vrijeme, raditi ono što me veseli i ispunjava. Čvrsto vjerujem da nisam trebala proći sve ovo da bih shvatila kako je život lijep ili dragocjen. Meni život nije lijep zbog toga, meni je život lijep jer se jako trudim svaki dan da to bude.