Svaka četvrta žena u Hrvatskoj, kojoj je dijagnosticiran rak, boluje od raka dojke – njih gotovo tri tisuće. U pitanju je vodeći karcinom po broju slučajeva i smrtnosti među ženama, a pravovremeno otkrivanje i početak terapije može spasiti čak 90 posto oboljelih. Nedovoljna svijest o riziku i ključnim koracima prevencije stoje na putu pravovremenom otkrivanju bolesti, a dovoljna je samo jedna minuta da si spasimo život. Minuta za mene poziv je svim čitateljicama Super1 da osvijeste važnost redovitog samopregleda grudi i okolnog područja. Posjeti našu platformu, pročitaj inspirativne priče žena koje su preboljele rak dojke, doznaj gdje i kako potražiti potporu, educiraj se o simptomima i liječenju, riješi kviz znanja i potpiši povelju da ćeš se brinuti o svom zdravlju i redovito uzeti Minutu za mene.

---

Ja sam Sonja Grgat, imam 50 godina, a dijagnozu raka dojke dobila sam s 41. U trenutku bolesti imala sam troje djece koja su tada imala 17, 15 i 10 godina. Završila sam školu za laboranta u fizici, to zanimanje maltene ni ne postoji pa sam tijekom života zapravo svaštarila. Od rada u trgovinama do pomoćne kuharice u restoranima. Smatram da sam živjela neki prosječan normalan život s troje djece i suprugom, u Malom Ratu, mjestu između Splita i Omiša.

Ljeto kad sam se razboljela, radila sam baš u kuhinji jednog splitskog restorana. Rad u kuhinji je sam po sebi vrlo naporan posao u vrućini, a kuhinja je sama po sebi dosta stresna. To je posao na kojem sam provela zadnjih 3-4 godine prije bolesti. Konkretno u ovom restoranu sam radila sezonski, došla sam sredinom travnja, a dijagnozu sam dobila sredinom srpnja. A sad kako je to sve krenulo? Pa evo, sad s odmakom mogu reći da je moj prvi simptom bio nevjerojatan umor koji sam pripisivala ljetu i svemu što ono nosi. S lijevom dojkom sam imala problema otkad sam rodila sina 2000. godine u smislu da sam imala aterom koji je svako malo bio u nekom upalnom procesu. Zbog toga sam svakih 6 mjeseci odlazila na ultrazvuk dojke, ali to je jednostavno bila benigna promjena koja se trebala redovito pratiti zbog upala.

Doktorica je problijedila i rekla: “Da dušo, imaš monstruma”

Ipak, sredinom lipnja 2014. godine sam prilikom tuširanja napipala nešto. Baš na tom mjestu gdje je bio aterom. Nije to bila kvržica, više neka kvrga, a osjećaj koji mi je prošao kroz tijelo kada sam je dotaknula bio je jako nelagodan. Onaj osjećaj kad znaš da nešto tu ne valja. Nazvala sam svoju doktoricu koja me vodila i dogovorila termin. Kad sam došla, rekla sam joj da sam nešto napipala, a ona je u šali rekla: “pa što se pipaš?”. Odgovorila sam joj: “nije lipo to što pipam”. Kad sam legla na ultrazvuk, problijedila je i rekla: “da dušo, imaš monstruma, gdje si bila do sada?”. Tu rečenicu neću nikada zaboraviti. Na mamografiji sam bila samo 9 mjeseci ranije i nalaz je bio uredan, a idući termin smo zakazali za dvije godine.

Odmah nakon toga je uslijedila punkcija kvrge i limfnog čvora, nalaz je bio gotov kroz dva dana. Dijagnoza je bila – karcinom i vrlo brzo sam krenula u proces liječenja. Operacija je bila zakazana za 30. srpnja, a nalaz je došao takav kakav je došao. Visokohormonski ovisni karcinom sa sto postotnom ovisnošću o progesteronu i estrogenu s vrlo visokim ki 67. Oporavak je trajao poprilično dugo jer su radili mastektomiju s ugrađenim implantantom, a tijelo mi se baš jako bunilo protiv toga. Bilo je ljeto pa se to sve upalilo, pila sam antibiotike, a 17. rujna sam imala prvu kemoterapiju. Imala sam ih 4 + 12 po tom nekom protokolu, a zračenje sam izbjegla upravo zbog toga što je izvađen limfni čvor čuvar koji je bio negativan. Hvala Bogu.

Od početnog šoka, nevjerice i straha ja sam se dosta brzo sabrala

Kasnije sam prošla još 6 aplikacija bifosfonata (zomete), koja se daje da bi se poboljšala gustoću kostiju. Naime ja imam osteopeniju i već 9 godina sam na antihormonskoj terapiji. Još godina dana i trebala bih biti gotova s tim. Kemoterapiju sam podnosila dosta dobro, ali moram biti iskrena, bojala sam se te crvene koja je vrlo jaka i agresivna. Nije mi bilo svejedno, ali je valjda ta premedikacija dobro djelovala pa sam sve skupa bolje podnosila. Dobivala sam je srijedom, a obično sam zbog kortikosteroida prva dva dana bi bila euforična, malo luda i onda dva dana malo down, ali je sve skupa zapravo bilo ok. Zadnju sam primila 28. siječnja, što znači da su trajale 4 i pol mjeseca.

Od početnog šoka, nevjerice i straha ja sam se dosta brzo sabrala, nisam imala što i nisam imala kuda. Izbora nije bilo osim odraditi liječenje koje moram. Troje djece i muž i život nam se događao bez obzira na dijagnozu. Tako je meni onda liječenje došlo kao neki radni ciklus koji treba završiti. Pokušavala sam biti ono što sam bila i ranije i živjela sam život najbolje što sam mogla. U međuvremenu sam dobila i otkaz, iako sam molila šefa da me drži na ugovoru dok ne završi proces liječenja. Tako da sam ostala i bez primanja što je u tom trenutku života bilo poražavajuće i uznemirujuće.

Nisam imala nikoga tko je prošao ili prolazi ono što i ja

Tijekom liječenja nisam imala adekvatnu podršku, primjerice žene koje prolaze ili su prošle isto, tako da sam se najviše oslanjala na obitelj i prijateljicu. Ona je uvijek bila sa mnom, iako hvala Bogu ona nije netko tko je obolio. Nisam imala nikoga tko je prošao ili prolazi što i ja, a to me kasnije poguralo da osnujem udrugu. Osobno sam baš tip koji želi pričati i želi dijeliti iskustvo s nekim kome je potreban sugovornik. Bilo mi je nedopustivo da postoji osoba koja je bolesna, a nema s kim razgovarati. Uvijek misliš da si sam, a zapravo nisi.

Ne znam jesam li se bojala za sebe. Prvotni šok ništa ne može umanjiti, a on je bio ogroman. Samim time što nemam u obiteljskoj anamnezi nikakvih karcinoma. No brzo sam se sabrala i rekla: “ajmo di si tu si.” Nakon što je sve prošlo i kemoterapije i ta zometa, nakon 2-3 godine kad je završilo kompletno liječenje u jednom trenutku kad sam ostala sama sobom. Moram priznati da sam se malo i pogubila u svemu, tako i u životu. Više nisi osoba koja si bila prije kemoterapije, a nova osoba ja za tebe neka nepoznanica. Kad završite liječenje, izgubite i tu sigurnost koju imate dok se liječite, taj period nakon liječenja mi je zapravo bio najteži. Onda sam krenula u potragu za institucijama, društvima organizacijama i tu nisam nalazila ništa i nikoga. Sjećam se tada je Ivana Kalođera krenula s platformom Nismo same. Tamo je okupila žene koje su imale volju ispričati svoju priču. Postala sam jedna od autorica i shvatila sam da pišući procesuiram sve ono što je bilo.

Nije jednostavno skinut se i pokazati ožiljke od operacije

Nakon toga sam nastavila pisati svoj blog koji kasnije i nije bio samo o bolesti. Udruga Caspera je krenula krajem 2019. godine, imali smo prvu osnivačku skupštinu, a rješenje smo dobili krajem veljače 2020. Nakon deset dana je došao lockdown, a mi na samom početku nismo znale kako dalje. Malo smo bile pogubljene jer mi smo ipak žene koje su u rizičnoj skupinu za koronu.
Nekakav početak našeg rada je bio da smo te godine osnovale svoj tim na Race for the Cure. Tu smo bile podrška svim ženama koje su oboljele. Na samom početku rada nas je bilo 10-ak, ali kasnije se život događa svakome pa se sve skupa malo razvodnilo. Na kraju smo ostale samo nas dvije. Međutim 2021. g su nam se priključile još dvije cure pa smo organizirale prvu donatorsku kampanju – One nisu stale. Uslijedio je projekt Tragovi s fotografijama žena koje su se ogolile ispred fotoaparata i pokazale svoje ožiljke za izložbu. Taj projekt je bio jako snažan i emotivna, jer nije se jednostavno skinuti i pokazati svoje ožiljke od operacije cijelom svijetu. Zaista nije.

Mi smo nažalost populacija koja se i dalje boji i srami pričati o bolesti. Nažalost i dalje važi ona misao da kad dobiješ rak da je “to je ono najgore”. Znamo da je rak grozan, da je sklon recidivu i da se od njega umire, ali živimo dalje. U našu udrugu su dobrodošle sve žene kojima je potrebno, imamo dobre terapeute za oboljele, ali i sve one koji žele podržati oboljele na bilo koji način.
Radimo puno projekata, nevjerojatna je ta ženska energija i stvarno jako puno možemo napraviti zajedno. Jedna osoba može svašta, ali kad joj se pridruže istomišljenici stvara se jedna velika pokretačka energija.

S bolešću sam dobila potrebu za djelovanjem

Nisam nešto posebno usporila, kod mene se dogodila jedna velika stvar koja je dovela o svega ovoga. S bolešću sam dobila potrebu za djelovanjem, potrebu da pomognem drugima Onda kroz osobni rast i same te potrebe za pomaganjem shvatila sam da mogu puno više nego što sam ikad mislila da mogu. Dobila sam neku novu snagu i neko samopouzdanje. Međutim, da me netko prije 5 godina pitao bi li mogla napraviti sve ovo što sam uradila zadnje tri, sigurno bih rekla ne.

Živim u malom mjestu gdje imamo svojih proizvoda i lokalnog sezonskog voća i povrća. Moram reći da sam se na neki način cijeli život hranila ok. Što zbog sebe što zbog djece, tako da u tom nekom smislu promjene životnog stila baš i nije bilo ili je bilo vrlo malo. Imala sam plan vježbati, ali imam toliko posla u udruzi pa sam ostala samo na hodanju. To mi je najprirodnije i čini mi dobro. Ne izaziva mi stres, pokušavam često otići na planinu i to mi je recimo super osjećaj. Pogotovo onaj kada se počneš na vrh i imaš osjećaj da si postigao cilj.