Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastita samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U dvanaestom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Unom Pašić Gregović koja nam otkriva kako izgledaju pripreme za majčinstvo – od trudnoće pa do postporođajnog razdoblja.

“Kad sam ostala prvi put trudna, bila sam na neki način šokirana. Muž i ja smo odmah poslije vjenčanja htjeli obitelj, ali sam imala puno zdravstvenih problema i rekli su nam da neću moći imati djecu. Bio je to dosta težak i mračan period. Taman prije nego što sam počela piti terapiju za MPO, morala sam napraviti test za trudnoću kako bih bila sigurna da nisam trudna. I onda sam vidjela plus. Svi su bili izbezumljeni – i doktori, i ja. Gledali su na trudnoću kao da nešto nije u redu, stalno sam išla na preglede. Tek sam kod trećeg ginekologa dobila osjećaj da je sve u redu. Strah me opterećivao i čitala sam sve knjige, išla na sve tečajeve. Kad sam sasvim slučajno otišla na radionicu koju drže doule, imala sam osjećaj da se mogu veseliti, kamen mi je pao sa srca.”

Počinje tako priča Une Pašić Gregović, danas doule punog spektra, majke dvojice sinova i supruge. Upravo ju je njezino osobno iskustvo u prvoj trudnoći ponukalo da i sama postane doula. “Par mjeseci prije mog poroda sam rekla mužu da bih htjela postati doula. Očekivala sam da će biti skeptičan, ali podržao me. Odmah sam istražila kad je iduća obuka, uzela ušteđevinu i prijavila se. Tako je krenuo moj put”, govori mi Una. Prije ovoga bavila se event menadžmentom, ali kako je njezina trudnoća napredovala, tako joj je bilo sve teže na poslu i uskoro je dala otkaz. Kroz manje od dvije godine postala je porođajna doula, postpartum doula i savjetnica za dojenje.

Džoker zovi

“Mi nismo medicinski djelatnici, mi smo podrška ženi kroz cijelu trudnoću. Naš je posao biti ona osoba kojoj se žena obraća kad ima neko pitanje ili strah. Na samom porodu smo pratnja – prije prolazimo i kroz plan poroda. Sama riječ doula dolazi iz grčkog, a znači žena koja služi ženi. Naša uloga je da budemo sve što ženi treba, neovisno o našim uvjerenjima, beskompromisno i bez osude. Čak ne samo za ženu, nego i za partnera. U postpartumu smo tu da slušamo kako je mami bilo na porodu, pomažemo oko dojenja i njege bebe, dođemo s toplim obrokom ili pomognemo počistiti. Ukratko, mi smo ‘džoker zovi’ otkako mama vidi plusić.”

Objašnjava mi da postoje različite doule – one koje idu samo doma, one koje su tu samo za postpartum. “Antepartum doule specijaliziraju se za podršku kod patoloških trudnoća gdje ima nekih komplikacija, bilo po pitanju bebinog zdravlja ili majčinog fizičkog i mentalnog.” Govori mi i da u Hrvatskoj postoji jedna doula posvećena ženama koje su iskusile gubitak i one su zapravo emocionalna podrška. Kad je jedna doula educirana za sve to, onda je to doula punog spektra. Za sebe voli reći da je ona edudoula. “Sama sam skovala taj termin, nakon što sam shvatila da moj talent najviše leži u prenošenju znanja.”

Kako mi objašnjava, jedna od najvećih predrasuda s kojom se susreće je ta da ljudi imaju krivu percepciju o tome što doule rade. “Ljudi misle da smo mi hipi pokret te da u polju maka pod punim mjesecom prizivamo ne znam ni ja što. Doule ne podržavaju samo žene koje žele imati vaginalni porod ili porod kod kuće – mi smo tu za sve žene, ne dijelimo što je ispravno, što ne. Uvijek je bilo žena na porodu, u staroslavenskom su to bile družice – žene koje su podržavale. Doula je osoba koja je tu za ženu, nije to nekakav trend ni pomodarstvo. Nije to ništa novo, samo smo medikalizacijom poroda i promjenom načina života izgubili taj aspekt. Danas se ta potreba vratila.”

Traumatična iskustva u Hrvatskoj

U tom se pogledu dotičemo traumatičnih poroda koji su, nažalost, česta pojava i u Hrvatskoj. Ističe mi da je traumatičan porod onaj kad se žena osjeća kao da ju se ne sluša, kad gubi osjećaj autonomije te se stvari rade bez njezina znanja i protiv njene volje. Mi imamo visoke stope opstetricijskog nasilja i intervencija za koje se ispostavilo da nisu korisne, a rade se rutinski. Nisu krivi djelatnici kao individue nego sustav. Malo ih je, rade stvari koje nisu dio njihova posla, nemaju normalne smjene ni plaće te sve rade po jednoj šturoj šabloni u kojoj najviše ispaštaju mama i beba. Primjerice, kod nas je jako često da se porod inducira dripom – skoro svaka četvrta tako rađa, a to nosi brojne rizike. Između ostalog, trudovi više bole.”

Kao još jedan primjer navodi i rutinsku epiziotomiju, odnosno žena se reže kako ne bi pukla. “To je kao da mom mužu dok igra nogomet, trener slomi nogu kako je on ne bi slomio tijekom utakmice.” Objašnjava i da će većina prvorotkinja popucati, ali da se radi o pucanju prvog stupnja koje je lakše za oporavak. “Ono što najviše povećava šanse za pucanje su indukcija te porod i izgon na leđima. Dijete tada ima 30 posto manje prostora u zdjelici. Ako je žena na sve četiri, na stolčiću, na boku ili na koljenima, manje su šanse za bilo što. Kod nas se inzistira na izgonu na leđima.” U tom pogledu govori mi da je oksitocin, poznat i kao hormon ljubavi te sreće, poznat za porod. “Moramo se osjećati ugodno i sretno. To znači imati mogućnost kretanja i promjene položaja, prigušena svjetla koja potječu lučenje melatonina, toplinu, dodir i maženje, poljupce. To su stvari koje potiču porod, dok ga adrenalin i kortizol koče.”

Svaki porod donosi i novu mamu

No, porod nije jedino razdoblje u kojoj je ženi potrebna podrška. Tako mi Una predstavlja termin matrescencija, koji je skovala jedna antropologinja gledajući povijesne stvari, porod i razdoblje nakon njega. “Kasnije je jedna doktorica istraživala i shvatila da je taj period nakon poroda sličan adolescenciji po hormonima i promjenama, ne može se to zanemariti. Ženama uvijek govorim da se sa svakom bebom rađa i nova mama. To je toliko transformativno razdoblje da ne znam nijednu ženu koja se nije promijenila.” I baš zato je svaka mama #nepobjediva. #Nepobjediva u svim promjenama, prilikom savladavanja svih izazova i u borbi sa svima predrasudama s kojima se suočava.

I sama Una je tako prošla tu promjenu, i smije se dok mi govori da se kompletno promijenila. Kaže da je postala puno nježnija i strpljivija te pronašla opuštenost u kaosu. “Puno sam strastvenija i čvršće stojim na zemlji, nije mi problem zauzeti se za svoju djecu i nemam više strah ni nelagodu da će se netko uvrijediti. Mislim da je to jedno ogromno i intenzivno sazrijevanje. Biti roditelj nije odgajati djecu, nego preodgajati sebe – oni rade ono što mi radimo. Djeca su iskrena, znatiželjna, bez straha i mi ih oblikujemo svojim primjerom. Primoran si raditi na svakom aspektu svoga bića da bi bio što želiš biti.”

Tako ističe i da je najstrašniji trenutak za svakog roditelja prvi dan, odnosno noć, kad ostanu sami s djetetom. “Mi živimo u razdoblju buke, dostupna nam je hrpa informacija koje su međusobno oprečne. Jedan od najjačih alata koje imamo je upravo majčinska intuicija – zvuči apstraktno dok ne iskusiš sam. Mi smo specijalisti za svoju djecu, mi znamo kad nešto nije u redu. Tako mi je svekrva jednom rekla: ‘Zamisli da živiš sama na brdu, bez pristupa internetu – kako bi se snašla, što bi napravila?’ Trebamo pronaći balans i ne biti preoštri prema sebi samima.”

Samokritičnost mama

O samokritičnosti mama govori i činjenica da je u našoj velikoj anketi o ženskom samopouzdanju, prvoj takvog tipa provedenoj u Hrvatskoj, svaka treća mama rekla da misli kako druge mame postižu sve bolje od njih. Istovremeno, svaka druga je rekla da nema vremena za sebe zbog djece. U tom kontekstu Una mi govori da je postporođajno vrijeme razdoblje oporavka, njegovanja tijela i povezivanja s bebom. “Živimo u društvu gdje sve odmah mora biti gotovo i odmah je potrebno vratiti se u formu, a realno je da je potrebno barem 12 mjeseci da bi se sve ponovno izniveliralo. Potrebno je i puno više nutrijenata nego za vrijeme trudnoće, treba i puno više planiranja.”

Tako mi govori i da joj je posebno drago što je u posljednjih pet godina došlo do promjena – očevi su počeli shvaćati koliko su bitni u odgoju i koliko žele biti uključeni u život bebe. Una dio svojih edukacija održava i u Mati centru u Zagrebu koji je pokrenula zajedno s mamom i prijateljicom. “Prije pet godina kada sam počela držati radionice po cijeloj Hrvatskoj i ako bi se pojavio jedan ili dvojica partnera, bila bih presretna. Danas kod nas u Mati centru rijetko kad žene dođu bez partnera. Mislim da je to jedna nevjerojatna promjena, nadam se da nije u pitanju trend. Očekuje se timski rad u roditeljstvu, iako nikad ne može biti pola-pola. Mami i bebi se, primjerice, oksitocin najviše luči za vrijeme maženja, a tati i bebi kad se igraju ili trče. Svatko ima svoju ulogu.”

Podrška svim ženama

U spomenutom Mati centru održavaju edukacije i savjetovanja za trudnice, ali je ideja pružiti cjelokupnu podršku svim ženama, da se međusobno povežu, rade na samopouzdanju i vjeri u sebe. “Krećemo od malih nogu pa tako imamo proslave za djevojčice kad dobiju prvu mjesečnicu. Učimo ih kako njegovati vlastito tijelo te kako da se osjećaju ugodnije u svojoj koži.” A sve je počelo zapravo kad joj je muž poklonio domenu za njezin blog na kojem je detaljno opisivala svoje iskustvo kroz trudnoću, a zatim i majčinstvo. “Uskoro će biti šest godina otkako je to postao moj posao, moj brend, a i moj život.”

Tako mi s uzbuđenjem u očima govori i o novoj aplikaciji koju razvija zajedno s mužem, a koja je namijenjena djeci. Ističe da je danas nemoguće djecu držati dalje od ekrana, pogotovo kad smo im mi odrasli loš primjer – stalno ispred računala ili s mobitelom u ruci. Stoga su napravili aplikaciju Loties koja je zamišljena kao virtualna slikovnica u kojoj svako dijete stvara vlastitog lika i sudjeluje u priči, a završava pozivom na interakciju izvan virtualnog svijeta. Stvorena je tako da se iskoriste svi benefiti ekrana, a izbjegnu klasične zamke. Trenutno su u fazi testiranja, a aplikacija je dvojezična. “Cilj nam je da bude dostupna na svakom jeziku pa da se kroz nju mogu učiti i drugi jezici. Zasad imamo jednu priču, a uskoro ćemo nadograditi sve s još dvije priče”, zaključuje Una.

Roza haljinice, lutkice, zidovi trgovina i igraonica, roza bilježnice, cipelice i pakiranja za najmlađe, ali uvijek za djevojčice. Od ranog djetinjstva društvo nas uči da roza boju povezujemo sa slabošću, razigranošću, slatkošću i uvijek je namijenjena ‘slabijem spolu’. Ali mi znamo da smo snažne i #nepobjedive, a to zna i BIPA. Kroz svoju kampanju #nepobjedive probija okvire nametnute društvom i predstavlja roza boju kao boju snage, inspiracije i odvažnosti. Sve ste vi #nepobjedive, a BIPA i Super1 vas žele motivirati da svaka od vas ostane #supersvoja.

Sadržaj nastao u suradnji s BIPA Hrvatska.

Zahvaljujemo Très Chic Caféu na ustupljenom prostoru za snimanje.