Čuvena glumica Branka Katić: ’Odrasla sam uz mamu s bipolarnim poremećajem. Jedan je dan legla na sofu i odjednom nije bila ona moja mama…’

Opisuje trenutak kada se njezina majka osjetila toliko umorno, kao da je svijet iscijedio sve što je ikada imala u sebi, a obitelj da se svijet okrenuo naglavačke. Nisu ništa prepoznali, nisu ništa znali, nisu ništa u prvom trenutku razumjeli.

‘Ništa nismo razumjeli’

Branka o tome govori javno za Telegram jer znamo da i danas u samoći nekog stana i stigme koju okolina tvrdokorno održava, neka desetogodišnja djevojčica ili dječak neće ništa prepoznati, ništa znati i ništa razumjeti. A bit će preplašena.

„Tata, moja starija sestra i ja isprva smo bili u čudu. Nismo znali što se dešava. Kao da je najednom postala neka druga osoba. Prije toga je bila vesela i nježna mama. Odjednom je dobila izgubljen, prazan pogled, svega ju je bilo strah. I nije željela pomoć. Dugo je odbijala da odemo kod liječnika, kasnije je vrlo teško prihvatila da mora redovito uzimati terapiju, zauvijek”.

Bipolarni poremećaj, koji se sve donedavno nazivao manična depresija, zdravstveno je stanje koje uzrokuje dramatične promjene raspoloženja – od ekstremnih uspona do dubokih padova. Jedan ste dan motivirani da promijenite cijeli svijet, u drugom trenutku nemate volje otići do kupaonice i oprati se. To je samo jedna od slika strašnog tobogana raspoloženja kako ga opisuju pacijenti.

U dom se uselio uljez

Obitelj osobe oboljele od bipolarnog poremećaja svjedoči i epizodama depresija, poteškoćama s ustajanjem iz kreveta više dana, a s druge su strane ekstremne ljutnje i razdražljivosti.

Branka je tada bila desetogodišnja djevojčica u čiji se dom uselio uljez. I sjećanja muklo udaraju u strah. “Najviše me plašio taj njen pogled i odsutnost, zatvorenost, nesposobnost da razmijeni svoju muku s nama i osjeti bilo kakve lijepe osjećaje”.

Dijete želi da se zalijepi ono što se pred njime, a da ne zna zašto, slomilo u sto komada. “Plašila sam se hoće li se ikada uspjeti vratiti i opet biti ona moja mama, koju volim i znam”, prepričava silnu potrebu djeteta da se sve vrati u normalu, da libela života bude ravna.

Mučni ples između dva stanja

Primjećivala je nagle promjene ličnosti. “U fazi depresije potpuna otuđenost, izgubljenost, nemogućnost obavljanja bilo koje aktivnosti. Ništa je nije interesiralo, nije htjela da bilo tko dolazi. A nije htjela niti ići kod ljekara jer je bilo sramota što se tako osjeća”.

Kavez u kojem je bila njezina majka opisuje ovako: “Imala je veliku nervozu svakog jutra, ništa nije znala, ni što želi, ni kako sebi da pomogne, a misli su joj lutale kao u nekom labirintu bez izlaza, svaka aktivnost je predstavljala problem”.

Na drugom je polu bipolarnog poremećaja nevjerojatni ushit i navala energije. “U plus fazama je umjela biti jako naporna, na sasvim drugi način. Tada je bila poput sile koju nitko ne može obuzdati. Nije spavala, bila je na momente i jako razdražljiva, ali je par puta i imala herojske podvige. Recimo, uplakanom ocu djevojčice iz Irana pomogla je da nađe dobrog kirurga za operaciju kćeri u Beogradu”.

Silan sjećaj krivice

Iznenadno stanje promijenilo je obiteljsku dinamiku, uloge su se promijenile. “Moja sestra Maja je požrtvovno uskočila u maminu ulogu i brinula je o svima nama. Kako je devet godina starija i kako je s mamom uvijek bila vrlo bliska, bilo joj je jako teško prihvatiti tako veliku promjenu. Tata je tugovao na svoj način i na početku pogrešno tumačio mamino ponašanje. Mislio je da se mama njemu inati, da sve to radi namjerno…”.

Kako su joj se i roditelji preselili, kaže “put zvijezda”, poput dragocjenog nakita čuva jednu lijepu stvar: “Usprkos tako lošim periodima, do kraja su ostali zajedno”. U dobru i zlu. Zlo je što se članovi obitelji nerijetko znaju ljutiti na osobu koja je pod bipolarnim poremećajem. Djeca znaju razviti osjećaj krivice prema sebi.

Stigma je bila prejaka

Branka je putem učila da se na mamu ne ljuti. “Znala sam osjetiti tu njenu tugu, razumjeti da svijet može izgledati i nesavršeno i ružno. Trudila sam se da je nikada ne krivim. Kada sam malo kasnije naučila da je bipolarni poremećaj prije svega kemijski poremećaj, bilo mi je još više žao što prolazi kroz sve to”.

Brankina majka nije htjela posjećivati liječnika, stigma je bila prejaka, a Branka misli da još nije iskorijenjena. “Ta stigma i danas postoji. Kada vas nešto zaboli, odmah idete liječniku, ali kada vas stignu duševne boli, ne tražite pomoć. Jer vas je strah što će drugi reći, da ne ispadne da ste poludjeli.”

“Posljednjih 12 godina maminog života imali smo sreću da je liječi vrsna psihijatrica Nađa Marić Bojović. Mama je imala povjerenja u nju, osjećala neku vrstu konekcije, a liječnica Nađa je znala pravom terapijom mamu održavati u funkcionalnom stanju čak i u fazama depresije”.

Odbijanje antidepresiva

Priznaje i da sama ide na psihoterapije. Odbija lijekove. “Zbog hrpe lijekova koje je naša mama cijeli život pila, bila sam oprezna i smatrala da ne želim antidepresive dok god mogu normalno funkcionirati”.

Rekla sam psihoterapeutkinji u Los Angelesu da ne želim izbrisati to što osjećam, već želim razumjeti zašto se tako osjećam. Išla sam na razne metode psihoterapije i uvijek bi mi pomogle da njegujem i produbim svoju emotivnu pismenost.

Mentalna higijena je izuzetno važna za mentalno zdravlje. Naše odrastanje, odgoj i obrazovanje, usvojeni mehanizmi razmišljanja i ponašanja često nas znaju iznova vezati u isti čvor. Na psihoterapiji naučiš to prepoznati i naći novi, zdraviji ugao gledanja na svijet”.

Stalne faze plusa i minusa

Radari su joj osjetljivi i naučila je prepoznati ljude koji pate od sličnih stanja. Za one koji su se našli pred sličnim mrakom ima savjet. „Za bipolarni poremećaj je najvažnije naći terapiju koja ti odgovara, što nije jednostavno, kao i biti discipliniran u uzimanju iste, ne mijenjati ništa sam. I ne zaboraviti da su faze i plusa i minusa, kao i sve u životu, prolazne. Dragocjeno je moći osluhnuti sebe, i zatražiti pomoć liječnika čim osjetiš da ti terapija koju koristiš više ne prija”.

Jesmo li bolesniji od bolesnog društva? “Za depresiju kažu da je bolest duše i naša duša nam kroz bolest nešto govori. U prilično nehumanom kaosu današnjice, u sveopćoj jurnjavi za materijalnim, premalo se brine o duši.

U našem društvu nema tolerancije, međusobnog uvažavanja ili odgovornosti, sistem ne brine o pojedincu, osnovne ljudske vrijednosti potpuno su skrajnute, pa je više nego ikad normalno osjećati i tugu, i usamljenost, i otuđenost. Ako ti osjećaji krenu da nas paraliziraju, neophodno je potražiti pomoć stručnjaka”.

Posao razumijevanja duše

Za neku djevojčicu i dječaka koji danas gleda kako mu se roditelj bori s nepoznatom tegobom ima krucijalnu poruku: “Samo neka nikada ne pomisle da su oni krivi. Podržite liječenje roditelja, budite strpljivi i ne ustručavajte se pokazati im svoju ljubav.

Ljubav može pobijediti sve. Mi smo s našom mamom imali i mnogo sretnih dana, i danas, kada nje više nema, osjećamo samo ljubav i nježnost”, objašnjava. Budite ljuti na bolest, a ne osobu koje je oboljela. Jer i ona je preplašena, zbunjena i bespomoćna.

Primjećujem kako je naša redakcijska anketa, u pripremanju serijala koji smo pokrenuli uz objavljivanje knjige Aleksandra Stankovića ‘Depra’, pokazala da o mentalnim problemima, češće javno nastupaju ljudi iz kreativnih industrija, dok inženjeri, liječnici, bankari i menadžeri ne žele javno progovoriti.

Branka za to nalazi opravdanje. “Naš je posao razumijevanje ljudske prirode, psihe i duše, sve te naše fragilnosti i tananosti. Umjetnici žive u istini, u slobodi da se izraze, snažno osjećaju svijet oko sebe i želimo to prenijeti. Pa vjerujem da zato lakše pričamo o nemoći i beznađu koje svi ponekad osjećamo”.

---

Knjigu Depra od ponedjeljka možete kupiti u svim boljim knjižarama po Hrvatskoj, a dostupna je i preko Telegramovog webshopa. Svi Telegramovi pretplatnici knjigu mogu kupiti po posebnoj cijeni od 14,99 eura, dok je u redovnoj prodaji za 19,99 eura.