Djeca se boje bijele kute

Na pitanje uplaše li se djeca kad ga vide visokog i krupnog, primarijus odgovara: „Ne, djeca se boje samo bijele kute. Nažalost, roditelji često plaše djecu doktorima.” Traumatologija ga je oduvijek zanimala, posebno kirurgija novorođenčadi. „Zbog ruku, to mi je bilo izazovno, ali ne i nemoguće. Jake ruke i prsti dobro dođu za namještanje prijeloma kostiju i upotrebi instrumenata za srastanje.”

U godinama otkad je on počeo raditi, broj pacijenata na dječjoj traumatologiji se smanjio, kaže, iako se na natrpanim hodnicima Klaićeve bolnice, gdje djeca dolaze u pratnji, stječe dojam da ih je puno više.

„Djeca se sve manje igraju vani, puno više sjede kod kuće pred kompjutorima, laptopima i mobilnim telefonima, manje se bave sportom, pa se smanjio i broj povreda. Manje ih juri po parkovima i igralištima, ne penju se po drveću pa je manje padova i prijeloma ruku i nogu.”

Dječje kosti različite od odraslih

Prijeloma je manje, ali su teže prirode, posebice u prometnim nesrećama. „Automobili su sve brži, pa ne stradavaju samo djeca kad na njih naleti vozilo, nego i djeca koja su u automobilu.” Dječja traumatologija, napominje primarijus Bumči, posebno je osjetljiva jer se dječje kosti bitno razlikuju od odraslih.

„One su puno mekše i savitljivije pa se na dječjim kostima ne mogu praviti zahvati kao na kostima odraslih.” Za dječje kosti, kaže, nije dobro ako im se stavi previše pločica i vijaka.

Ni osteosinteza, rekonstruktivni zahvat kojim se spajaju dva kraja slomljene kosti, nije učinkovita kao kod odraslih. „Ako stavljate vijak u odraslu kost, bušite svrdlom debljine vijka. Da to napravite na dječjoj kosti, vijak bi već drugi dan otplutao van. Zato se dječje kosti buše puno tanjim svrdlom.”

Elastični čavli

Najkompleksnije je liječenje prijeloma gležnjeva i laktova, posebno kad su kosti i meko tkivo smrskani. „Tada je obično uništena i cirkulacija, pa možete spojiti slomljene kosti na pravilan način, ali ako nema cirkulacije, ne može se ništa napraviti.”

Posebno su zahtjevni zahvati na laktu. „Pri prijelomu se često oštećuju tetive, ligamenti, zglobna ovojnica i hrskavica. Uz to kod djece nadlaktična kost pukne malo ukoso, ali u principu normalno, dok kod odraslih ne puca normalno, već puca u obliku slova T ili Y.”

Napredak medicine puno je pomogao u saniranju prijeloma kostiju kod djece, kaže primarijus Bumči. “Intramedularna osteosinteza, rekonstruktivni zahvat kojim se spajaju dva kraja slomljene kosti, puno je poštednija i često se koristi kod djece. Također se izbjegava spajati dječje kosti pločama jer rupe sprečavaju cirkulaciju kosti i tako usporavaju cijeljenje.

Zato se kod djece koriste manje ploče s manje vijaka.” Sve češće se koriste i elastični čavli, koji se „uvedu u kost na dva mjesta i to drži kao čelična armatura. Zahvaljujući njima svi su zahvati sada bez puno oštećenja mekih tkiva.”

Dječje kosti same se ispravljaju

Najviše je, pak, napredovala dijagnostika. Zahvaljujući CT-u u tri dimenzije lako se vidi kako je kost pukla i gdje se odvojila. Također, može se vidjeti što se događa s mekim tkivom i tetivama.

„Prije se polomljene laktove moralo otvarati jer nije postojao način da se vidi položaj ulomaka. Sada se, umjesto pločicama, lom kostiju lakta rješava ugradnjom Kirschnerovih ravnih žica bez otvaranja kože i mekih tkiva. Njima se lakat učvrsti i imobilizira, pa se nakon tri tjedna može ići na rehabilitaciju.”

Kirschnerova žica je tanka, na kraju zašiljena žica koja se provlači kroz kost i tako je stabilizira. Primarijus Bumči objašnjava da se dječje kosti, zato što rastu, mogu same ispraviti i izravnati manje deformitete. To se kod odraslih ne događa jer je rast završio.

Od tvorničkog doktora do primarijusa

„Primjerice kod prijeloma koljenice kod djece, lisnu kost ne treba dirati, ona sama zaraste i remodelira se. No kod odraslih je druga priča, nju treba zbrinuti.”

Primarijus Igor Bumči već je na petoj godini medicine u Zagrebu provodio dane u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj, gdje je šivao, gipsao i namještao kosti. Potom je tamo stažirao, ali Trauma tada nije školovala svoje specijalizante već uzimala gotove specijaliste iz Bolnice u Dubravi.

Zato je Bumči prvo radio u tvorničkoj ambulanti Dalekovoda u Gorici, a potom dvije godine obveznog staža odradio na specijalizaciji dječje kirurgije u Klaićevoj, gdje je došao 1986. Zatim je još četiri godine bio specijalizant. Tad je počeo rat, gdje je stekao puno dodatnog znanja i iskustva nego li bi to mogao u normalnim okolnostima.

Najopasnije na željezničkom vagonu

Primarijus Bumči kaže da se djeca vrlo često ozlijede pri padu s bicikla, romobila ili koturaljki. „Role su nekada imale 4 kotača, sada dva, i puno su nesigurnije i opasnije.” Problem je i to što ljudi voze djecu na upravljaču bicikla ili otraga bez pravilne sjedalice, pa se ona ozlijede pri padu.

„Djeca znaju gurnuti nogu među žice kotača. Te ozljede na prvi pogled ne izgledaju teško, ali obično su to duboke rane, pa i prijelomi,” upozorava primarijus Bumči. Najteže je, kaže, s djecom koja stradaju kad se popnu na krov željezničkog vagona.

„Tad nije potrebno dodirnuti žice pod visokim električnim naponom, već je dovoljno podignuti ruke u zrak da se zatvori strujni krug. Tad dolazi do teških i kompliciranih opeklina i ozljeda opasnih po život. Njihovo je liječenje komplicirano i vrlo dugotrajno.”

Ponekad je sav trud uzaludan

Na pitanje o svojim najzahtjevnijim slučajevima, primarijus Bumči kaže da liječnici duže pamte neuspjehe, nego uspjehe. Prisjetio se kad su u bolnicu dovezli dječaka koji je pao pod kamion i odmah ostao bez noge, uz niz drugih teških ozljeda. „Drugu smo mu nogu spašavali na sve moguće načine, svaki dan smo ga dvaput previjali, sređivali kosti i na kraju smo je spasili.”

Jedan je dječak pao s prozora i smrskao oba gležnja. „Dobar dio noći mučili smo se da posložimo slomljene kosti, što smo i uspjeli. Nažalost, od siline sraza cirkulacija je bila uništena te je trud bio uzaludan.”

Drugi je, pak, dječak pao pri ulasku u vlak te su mu bila teško oštećena stopala. „Morali smo ih amputirati jer se drugo nije moglo napraviti. Nije bilo pomoći. U medicini nitko nema čarobni štapić, pa ne možemo sve ozljede uspješno riješiti. Neuspjesi su teški, pogotovo na početku.”

Djeca su divna, roditeljima treba crtati

Rast kostiju kod dječaka prestaje s oko 16 godina, a kod djevojčica s 15. „Zbog novog načina prehrane, primijetili smo da se ta dob spušta, pa se kod neke djece događaju prijelomi karakteristični za odrasle.” Računa se da dječje kosti postaju odrasle kad se zatvore zone rasta. „Zato se zone rasta ne smiju dirati, osim žicama do debljine 2 milimetra, jer tada neće doći do poremećaja rasta. Pločice i vijci mogu u dječjoj kosti ostati do 6 mjeseci, uglavnom upola kraće od odraslih.”

S djecom je lakše raditi, tvrdi primarijus Bumči. „Njih zanima samo kad će ići doma. Kosti i rane im brže zacjeljuju, a nemaju ni popratnih bolesti. Doduše kod male djece ne znate što se dogodilo i gdje ih boli jer ne znaju to reći, a veća djeca su često uplašena. No, kao pacijenti oni su divni.”

S roditeljima je, priznaje, teže i zahtjevnije komunicirati. „Moramo ih razumjeti jer dolaze preplašeni i uzrujani. Zato im morate nekoliko puta ponavljati istu stvar. Kad im tumačite prirodu povreda, često ne čuju odgovore, pa treba puno živaca i strpljenja. Stoga im radije nacrtam što se dogodilo i što ću raditi. Tad je nešto lakše.”

Nema mjesta za očeve

Najveći je problem osigurati roditeljima da budu s djecom dok su u bolnici. „Teško smo stradali u potresu, sada traje rekonstrukcija i nema dovoljno mjesta za njih.” Stvari postaju još gore kad i očevi žele ostati s majkama uz djecu, što im bolnica ne može omogućiti.

„Ono što imate u Americi ne funkcionira kod nas. Tamo imate sobu s foteljom na razvlačenje za majku, koja se brine za dijete. Odjel ima samo jednu sestru koja radi na šalteru i koja donosi što treba, a sve ostalo rade roditelji. Kod nas roditelji manje surađuju. Takav je naš mentalitet.”

Najmanji pacijenti dolaze u Klaićevu odmah nakon poroda, često zbog puknuća ključne kosti. Potom dolazi dojenčad koja je pala s previjalice ili majkama iz ruku.

„Mlade majke često ne razumiju da tako malu djecu ne smiju ni na sekundu ostaviti bez nadzora.” No nisu svi pacijenti koji stignu u Klaićevu u teškome stanju. „Roditelji znaju biti razmaženi pa jure u bolnicu u 3 sata ujutro ako dijete ima temperaturu. Nekada su majke znale da se djeca mogu zamotati u mokre plahte te da im se tako može sniziti temperatura.”