Odrastanje u centru Zagreba

Moji su stvarno bili super. Baka, mama i tete bile su vrlo otvorene i svako jutro kada bih se probudio, naletavao bih na susjede iz zgrade koji su kod nas redovito pili svoju jutarnju kavu. Kad sam malo stasao, negdje u sedmom razredu dovodio sam i ja svoje prijatelje iz škole, a družio sam se isključivo s Hrvatima jer smo živjeli u centru grada i nisam baš bio u doticaju s ostalim Romima.

Kasnije smo dobili pravo na još jednu sobu od trideset kvadrata u tom stanu, pa su u srednjoj školi nakon izlazaka i moji frendovi dolazili prespavati. Kod nas se uvijek kartalo, družilo i plesalo, a dolazile su i frendice mojih sestrični i moje sestre, tako da je kod nas uvijek bilo živahno i veselo. U vrijeme faksa radili smo i odlične tulume i nikada nije bilo problema sa susjedima jer su i oni bili dio naše svakodnevice u tom stanu.

U djetinjstvu nisam nikada doživio diskriminaciju jer sam Rom, no u nižim razredima osnovne škole susreo sam se s vršnjačkim nasiljem. Mama mi je uvijek govorila da se ne smijem tući i bio sam laka meta. Međutim u vrijeme rata otišao sam s obitelji na sedam mjeseci u Njemačku i tamo sam otkrio nogomet. Kada sam se vratio, nastavio sam trenirati i kroz nogomet sam postao faca među klincima jer sam dobro igrao.

Osjetio sam jaku bol u čelu…

I škola mi je uvijek išla solidno, a u sedmom i osmom razredu izabrali su me za predsjednika. Trčao sam i Baklju mira, a kako su se dečki skupljali oko sporta postao sam prihvaćen. Kad sam imao 14 godina otišli smo sa školom na Sljeme obilježiti svjetski dan pješačenja. Kad smo se vraćali prolazili smo kroz sljemenski tunel jer je nestalo struje i nije radila žičara.

Bilo je jako mračno i svi smo se međusobno držali i polako hodali prema naprijed. Odjednom sam osjetio jaku bol u čelu i bio sam uvjeren da me netko pogodio kamenom. Kada smo izašli iz tunela bio sam ljut i pokušao sam otkriti tko me pogodio. Ekipa oko mene me uvjeravala da nemam ništa na čelu i da me nitko nije gađao.

Kada sam se probudio drugo jutro, shvatio sam da mi oko viri iz duplje, a kapak mi je bio potpuno spušten. Mama je u panici sa mnom odjurila na Rebro i kada su liječnici to vidjeli, nisu mi vjerovali da se nisam tukao. Zadržali su me u bolnici i napravili pretrage. Pozvali su mamu na razgovor i danas se živo sjećam te scene. Stajao sam navečer u tom dugom bolničkom hodniku i liječnik je mojoj mami, nekoliko metara od mene, govorio da imam tumor na mozgu i da mu je žao.

Držao sam završni govor generacije

Bio sam u totalnom strahu da ću umrijeti. Bio sam klinac od 14 godina kojeg su pucali hormoni i sjećam se da mi je jedna od prvih misli koja mi je u tom trenutku pala na pamet, bila da ću umrijeti kao djevac. No, na stranu taj komični detalj, bio je to jedan užasan period pun neizvjesnosti i straha. Ostao sam još neko vrijeme u bolnici na daljnjim pretragama i na kraju su liječnici došli do zaključka da to ipak nije zloćudni tumor na mozgu, nego benigni u frontalnom sinusu, a ovo na oku je bila cista koja je pukla i izazvala oteklinu.

Kada sam došao na operaciju, skužili su da mi se tumor aktivirao nakon puknuća te ciste i da je toliko narastao u kratkom vremenu da mi je pojeo kost. Operirali su me profesor Melada i profesor Paladino na Rebru.

Potrudili su se da mi ožiljak ide preko glave kroz kosu, da ne bude vidljiv i ugradili su mi plastično čelo jer više nisam imao kost. Odradili su sve vrhunski, no oporavak je trajao skoro nekoliko mjeseci. Imao sam puno zaostataka u školi, no bio sam jako motiviran i osmi razred sam ipak završio s pet. Zadnji dan škole sam na dodjeli svjedodžbi u muzeju Mimara držao završni govor pred generacijom.

U srednjoj školi se pojavio novi tumor

Upisao sam srednju ekonomsku školu u Medulićevoj i razred mi je bio super.. Volio sam školu i sve je bilo okej do trenutka u trećem razredu kada sam ponovno morao na operaciju. Naime, u očnom režnju sam imao osteom, tumor koji je počeo rasti i stiskati oko. Htjeli su me hitno operirati. No, ideja je bila da mi rade rez iznad obrve, spuštaju kroz nos i ispod nosa. Bio sam u pubertetu i nisam želio da ožiljke na licu.

Mama je bila sva devastirana jer se pojavio novi tumor i htjela je da me odmah operiraju, no ja sam pobjegao iz bolnice. Na kraju sam otišao u tadašnju Vojnu bolnicu u Dubravi i primio me profesor Virag. Operirao me tako da nisam imao rez nasred lica i obavio je to odlično. Tijekom operacije su mi trebali micati oko, pa mi je u tom manevru uništen živac tako da otada pri krajnjem pogledu gore i dolje vidim duplo. No, naučio sam s time živjeti.

Nakon srednje škole imao sam želju upisati Američki menadžment u Dubrovniku, ali nismo imali novaca za taj fakultet. Tada mi je jedna bakina prijateljica, koja je imala novaca, dala tri tisuće dolara za dio školovanja. No, tada se dogodilo moje prvo razočaranje; moja obitelj je – bez da su mi rekli – taj novac potrošila za obnovu one treće sobe koju smo dobili. Trebalo je rušiti zid između stana i te sobe i sve urediti.

Kada su vidjeli koliko sam razočaran, dizali su kredite, ali nisu uspjeli namaknuti sav taj novac i ja sam odustao. Znao sam da bih od te svote ionako imao za prvu godinu, a s obzirom na moje zdravstveno stanje i operacije kroz koje sam prošao, nisam više bio u formi i nisam mogao računati na sportsku stipendiju za dalje. Odlučio sam se upisati malo poduzetništvo na Splitskom sveučilištu u Zagrebu.

S 23 godine vodio sam pet ureda

Tijekom prve godine odustao sam od studiranja jer sam shvatio da neću imati novaca platiti drugu godinu. Počeo sam raditi i u početku radio razne glupe poslove preko student servisa, a kasnije sam se zaposlio kao konobar i promotor, pa sam organizirao i partije u kafiću. Onda sam krenuo s kladionicama, išla mi je matematika i bio sam dobar u procijeni i pronalaženju grešaka u koeficijentima i počeo sam jako puno zarađivati. Mama je bila protiv toga, ali je s vremenom shvatila da mi to ide i nije više prigovarala. Danas mi je to smiješno i bedasto, ali bio sam jako dobar u tome. Na kraju sam s konobarenjem i tim kladionicama zarađivao četiri mamine plaće.

Dvije godine kasnije zarazio sam se bakterijom koja je uzrokovala meningitis. Jednog jutra sam se probudio s ogromnom kvrgom na čelu koju sam mogao pomicati. Kod liječnika sam saznao da se od upale stvorio gnoj između kože i plastike. Ponovno sam završio na Rebru, drenirali su mi čelo, maknuli mi plastiku, izrezali mi dio mišića s noge i prebacili ga na čelo da mi štiti mozak dok ne vrate plastiku. I tako sam s tom rupom na čelu bio šest mjeseci. Kad se riješila bakterija, vratili su mi plastiku, no tada sam shvatio da se moram uozbiljiti i pronaći ozbiljan posao.

Zaposlio sam se u Mikroplusu, štedo-kreditnoj zadruzi koja se bavila mikrofinanciranjem, a ja sam radio na individualnom kreditiranju u sklopu programa Europske banke za obnovu i razvoj. Vrlo brzo sam napredovao i s 23 godine sam vodio pet ureda u Hrvatskoj i imao dvadesetak ljudi ispod sebe. Radio sam na procijeni rizika kredita za malene firme, obrtnike i poljoprivredna gospodarstva. U to vrijeme sam se i oženio i bilo mi je super.

Novi tumor, ozbiljniji od ostalih

Upisao sam ponovno i faks. Ovoga puta smjer računovodstva i financija na Splitskom sveučilištu. ali kad se Štedo kreditna zadruga zatvorila ostao sam bez posla i zaposlio se u obiteljskoj firmi, uzeo sam roditeljski dopust i nastavio studriati. Pred kraj faksa dobio sam i posao i na jednom natječaju Zagrebačke županije. No, kada je čovjek diktirao rješenje vidio je moje srednje ime Senad i upitao je jesam li Musliman. Kad su mu odgovorili da sam Rom, rekao je da ne može zaposliti cigića. I tada sam se zapravo prvi put susreo s diskriminacijom.

Počeo sam volontirati u romskoj udruzi Madara i sve više sam se bavio romskim pitanjima. Zaposlio sam se u Romskom nacionalnom vijeću i 2014. postao zastupnik za Roma Education fond za Hrvatsku, a kasnije sam preuzeo Srbiju i Crnu Goru. Odlazio sam na razne seminare i radionice, puno sam učio i kasnije drugima držao predavanja. No, ponovno je sve stalo kada mi se pojavio novi tumor u sinusu. Ovoga puta situacija je bila ozbiljna jer je tumor počeo rasti prema mozgu.

Liječnici su mi rekli da je mogućnost za komplikacije nakon operacije 50 posto, te da postoji vjerojatnost teškog invaliditeta. Bio sam izvan sebe. Imao sam dvoje male djece, kredit za kuću i brak mi se raspadao. Odlučio sam da nikome neću reći za taj tumor i zapravo sam se sam s time nekako nosio.

Počeo sam snimati filmiće za svoje klince

Nakon što sam se suočio sa svojom dijagnozom otišao sam u dućan i kupio sam hard disk s ogromnom memorijom i provodio sam puno vremena snimajući videe za svoje kćeri Melani i Leonnu. Pričao sam im o životu i davao im savjete koje sam mislio da će im biti potrebni kroz život, a kada sam došao do dijela kada su već dobile svoje unuke saznao sam za eksperimentalno liječenje u Berlinu. Tu mi je pomogla Judith S. predsjednica Roma Education fonda, ispričala mi je za fosforne injekcije kojima se smanjuju tumori i na kraju sam završio tamo na terapiji.

Injekcije sam uzimao nekoliko puta godišnje i tumor smanjio. Obavili su u Zagrebu još jednu operaciju kojom su mi očistili krhotine kosti i trenutno je tumor u mirovanju. Zadnje injekcije sam uspio primiti prije lockdowna i korone, tako da nisam dobio zadnje dvije. One se uzimaju povremeno i određen broj jer izazivaju osteoporozu. Srećom, uspio sam zaustaviti rast tumora, ali to je kao tempirana bomba i zato idem na kontrole barem jednom godišnje.

Dobili nagradu Hrvatskog glumišta

Pitate me kako sam sve to psihički podnio? Nemam odgovor na to. Jednim dijelom pomogla mi je i predstava u kojoj glumim zadnjih sedam godina. Upoznao sam se s glumcem Romanom Nikolićem koji je tada tražio romske glumce za predstavu Pogledaj me. Našli smo se na kavi, ponudio sam mu pomoć i u sve to sam uključio Sindirelu Bobanić. Nisam imao u planu glumiti jer se time nikada nisam bavio, ali nekako sam spontano krenuo u taj projekt

Nalazili smo se, pričali o svojim životima, Romano je sve to snimao i u pomoć s dramaturginje Mile Pavičević sve je to pretočio u scene. Imali smo nekoliko mjeseci probe u prostoru Inicijative za ljudska prava u Hatzovoj, a kasnije smo tamo i izvodili predstavu. Romano je režirao, a Sindirela i ja smo glumili. I to je navodno ispalo odlično. Publika je plakala, smijala se i gromoglasno pljeskala, a jednog jutra nazvao me Romano s informacijom da je predstava nominirana za nagradu Hrvatskoga glumišta.

Otišli smo na dodjelu u HNK i na kraju smo zaista dobili nagradu. Kasnije smo s tom predstavom nastupali u Poljskoj, Novom Sadu, Rijeci, Dubrovniku i po brojnim beogradskim festivalima i nekako je sve to zaživjelo. Sinderela se u jednom trenutku preselila u Njemačku, pa ju je zamijenila Melanija Mešić, no kasnije je oboljela od leukemije i nažalost preminula, pa ju je zamijenila Severina Lajtman. S njom i danas igram tu predstavu.

Igramo predstavu i u Kazalištu potlačenih

Glumio sam i u profesionalnoj predstavi s Igorom Baksom iz Malog Teatra. Javio mi se i s idejom da napravimo predstavu. Imao je on već gotovi scenarij i razrađene likove, ali smo mojim dolaskom na taj projekt spojili moje ideje i njegovu postojeću predstavu i tako je nastala Prva romska monodrama. U predstavi smo glumili nas dvojica, a Romkinja Marina Horvat se pojavljuje na harmonici.

Sudjelujem i u predstavi koju osmislile cure iz udruge ROM.hr koju vodim, a nakon što se u nju uključila i Josipa Lulić iz Kazališta potlačenih pretvorila se u takozvani forum teatar i počeli smo je igrati po školama i pred socijalnim radnicima diljem Hrvatske i Slovenije. To nije profesionalna, već amaterska i društveno angažirana predstava kojom pokazujemo određene situacije u društvu i pozivamo publiku na akciju kako bi promijenili situacije i pronašli rješenja.

Sada malo mijenjamo tu predstavu jer se promijenilo i stanje u zajednici. Do sada smo prokazivali roditelje kao osobe koje potiču rani brak među Romima, a sada se više bavimo djevojkama i mladim dečkima koji zapravo sami ulaze u raniji brak, iako im roditelji sve više govore da najprije završe školu i da pričekaju s osnivanjem obitelji.

I danas se bavim romskim pitanjima

Prije sedam godina sam kroz današnju romsku udrugu ROM.hr pokrenuo i StartUp RoUm, prvo romsko društveno poduzeće u Hrvatskoj. Inače, naziv je skraćenica od Romi i umjetnici jer potiče mlade Rome i umjetnike da odbačene stvari i otpad pretvaraju u unikatne dizajnerske komade. Originalna ideja za pokretanje tvrtke krenula je od Tamare Puhovski, a kasnije su smo je razradili s članovima Romske organizacije mladih od kojih bih posebno izdvojio Milana Mitrovića, Jagodu Novak i mnoge druge umjetnike. Za taj smo projekt dobili mnoge nagrade, a jedna od njih je i nagrada Žuti okvir National Geographica.

Danas i dalje radim za romsku udrugu rom.hr, bavim se glumom, te radim za europsku komisiju alternativne izvještaje civilnog društva i provođenje nacionalnih strategija za Hrvatsku i Sloveniju. Puno vremena provodim i obilazeći romska naselja. I kada sam shvatio koliko djece ondje nemaju priliku za školovanjem, počeo sam se i time aktivno baviti. I to mi je zapravo najvažnija misija, a udruge i fondacije za koje sam vezan su mi samo alati u tome.