Kad im je FBI uletio u kuću u Bostonu, ova dva klinca saznala su da su im mama i tata KGB-ovi špijuni. I da su zapravo Rusi

U međuvremenu, njihov život inspirirao je The Americans, zadnje tri godine jednu od najpopularnijih serija u SAD-u.

Prilično senzacionalna Guardianova priča

Bio je 27. lipnja 2010. godine, Tim Foley navršio je 20 godina. Za rođendan su njega i njegovog mlađeg brata Alexa roditelji izveli na ručak. Išli su u indijski restoran nedaleko njihove kuće u Cambridgeu u državi Massachusetts. Oba brata rođena su u Kanadi, no cijela obitelj je već deset godina živjela u SAD-u. Otac, Donald Heathfield, studirao je u Parizu i na Harvardu, da bi se na kraju zaposlio u konzultantskoj tvrtci u Bostonu. Majka, Tracey Foley, godinama je bila domaćica fokusirana na odgoj sinova. Nakon što su Tim i Alex porasli, prihvatila je posao agentice za nekretnine. Odavali su dojam obične američke obitelji, iako s kanadskim korijenima i sklonosti čestim putovanjima u inozemstvo.

Oba brata bila su fascinirana Azijom. Roditelji su ih poticali da putuju i sami pa se tada 16-godišnji Alex upravo bio vratio iz Singapura, sa šestomjesečne razmjene učenika. Nakon ručka svi četvero vratili su doma i otvorili bocu šampanjca kako bi nazdravili Timovom okruglom rođendanu. Oba dečka su bila malo umorna, noć prije organizirali su kućni tulum. Roditelji su otišli van, a oni su htjeli s prijateljima proslaviti Alexov povratak iz Singapura. Tim je imao planove za novi večernji izlazak. Nakon zdravice šampanjcem otišao je na kat i počeo slati poruke prijateljima. Planirao je svoj rođendanski izlazak. Kad je netko prilično glasno zakucao na vrata, mama ga je pozvala da siđe, uvjerena su prijatelji došli po njega.

No, nisu kucali Timovi prijatelji nego FBI. Uletjeli su u kuću i vikali da dignu ruke u zrak, a druga ekipa specijalaca ušla je na stražnji ulaz. Kad je Tim, koji je još uvijek bio na katu, čuo viku, pomislio je da je policija došla po njega. “Sigurno su saznali da smo jučer na tulumu pili”, prošlo mu je kroz glavu. Nitko od prijatelja nije imao 21 godinu, a bostonska policija vrlo ozbiljno shvaća zakon o točenju alkohola.

Prava imena roditelja

Kada se spustio na prizemlje postalo mu je jasno da je FBI došao zbog nečeg mnogo ozbiljnijeg. Dva brata su zaprepašteno gledala kako njihovim roditeljima stavljaju lisičine na ruke i odvoze ih u dva odvojena crna automobila. Tim i Alex ostali su s brojnim inspektorima koji su im rekli da moraju započeti forenzičku pretragu njihove kuće. “To će trajati 24 sata”. Dečkima su pripremili hotelsku sobu. Jedan od agenata je rekao kako su im roditelji uhićeni pod optužbom da su “nezakoniti agenti strane države”.

Alex je pretpostavio kako je došlo do neke pogreške – ušli su u krivu kuću ili su se zabunili zbog očeva konzultantskog posla. Tata je često putovao zbog posla, možda su to zabunom povezali sa špijunažom. U najgorem slučaju, prevario ga je neki strani klijent. Čak i kada su, nakon nekoliko dana, na radiju čuli kako je FBI razotkrio 10 ruskih špijuna širom SAD-a, ostali su bili čvrsto uvjereni kako je došlo do velike pogreške.
No, FBI nije pogriješio. Ne samo da su njihovi roditelji bili ruski špijuni, bili su Rusi. Odnosno, ljudi koje su Tim i Alex poznavali kao mamu i tatu uistinu jesu bili njihovi biološki roditelji, no nisu se zvali Donald Heathfield i Tracey Foley. To su bili neki poginuli Kanađani kojima su njihovi mama i tata ukrali identitete.

Prava imena su im Andrej Bezrukov i Elena Vavilova. Oboje su rođeni u Sovjetskom Savezu, prošli su obuku u KGB-u. Nakon čega su poslani u inozemstvo u sklopu strogo čuvanog programa tajnih agenata, u Rusiji poznatog pod nazivom “ilegalci”. Nakon dugotrajnog stvaranja uvjerljivog identiteta običnih građana Sjeverne Amerike, par je krenuo s izvještavanjem za SVR. To je špijunska agencija moderne Rusije nasljednica je nekadašnjeg KGB-a. Njih dvoje i još osam agenata cinkao je bivši ruski špijun koji je prebjegao Amerikancima.

Novi život

FBI je prikupio mnoštvo dokaza koji su inkriminirali njihove roditelje. Slučaj je završio razmjenom. SAD je Rusiji izručio desetoro špijuna među kojima su bili Timovi i Alexovi roditelji. Rusija je za njih predala četvero Rusa koji su zatvoreni pod optužbom da špijuniraju za zapad. Za Alexa i Tima, geopolitička pozadina razmjene špijuna bila je najmanji problem. Dvojica tinejdžera odrasla su kao tipični Kanađani, da bi otkrili kako su zapravo djeca Rusa – špijuna. Pred njima je bio dug let za Moskvu i još duže emotivno i psihološko putovanje.

Danas, gotovo šest godina nakon FBI-eve premetačine, Alex ima 21 godinu, njegovo ime je Alexander Vavilov, a njegov brat je Timofei Vavilov. Iako mnogo njihovi prijatelji koriste njihovo staro prezime. Novinar The Guardiana Shaun Walker našao se s Alexom u Moskvi u kafiću blizu stanice metroa Kijevskaje. Blaga raspjevanost sjevernoameričkog engleskog i pažljivo naglašavanje posljednjih suglasnika odaje akcent koji nije lagano smjestiti. Tipičan za one ljude imaju internacionalno obrazovanje – u Parizu, Singapuru i SAD-u. Alex danas govori ruski govori dovoljno da može naručiti ručak, no daleko je od tečnog. Studira u jednom europskom gradu, a u Moskvu je došao posjetiti roditelje. Tim radi u financijskom sektoru u Aziji. Oba brata su zamolila da podaci o njihovom profesionalnom životu ostanu privatni.

Od 2010. su svjesno izbjegavali medije. Intervju za Guardian su prihvatili jer sudskim putem pokušavaju vratiti kanadsko državljanstvo koje im je oduzeto prije šest godina. Vjeruju kako nije pravedno niti legalno da oni moraju odgovarati za grijehe svojih roditelja. Zato su odlučili prvi puta ispričati svoju priču. Dok jede kačapuri, gruzijski kruh punjen rastopljenim sirom, Alex se prisjeća dana nakon pretresa.

Susret s mamom u zatvoru

On i brat Tim probdjeli su noć u hotelu koji im je osigurao FBI, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Nakon što su se idućeg dana vratili kući vidjeli su kako su agenti odnijeli svaki elektronički uređaj, svaku fotografiju i dokument. Na FBI-evom nalogu za pretres i zaplijenu naveden je 191 predmet koji su odnijeli iz njihova kućanstva. Uključujući računala, mobitele, fotografije i lijekove. Odnijeli su čak i Timov i Alexov PlayStation.

Novinarske ekipe utaborile su se ispred kuće, braća su navukla tamne zastore, njihovi telefoni i računala su bili zaplijenjeni. Idućeg jutra Tim se išuljao i otišao u gradsku knjižnicu kako bi došao do interneta. Pokušao je naći odvjetnika za svoje roditelje. Svi bankovni računi cijele obitelji su momentalno zamrznuti, a dečkima je ostao samo ono malo novca što su imali u džepovima i ono što su mogli posuditi od prijatelja. Agenti FBI-a odvezli su dječake na početno saslušanje pred sudom u Bostonu, gdje su njihovi roditelji suočeni s optužbama. Kratko su se susreli s majkom unutar zatvora. Alex tvrdi kako mamu niti u jednom trenu nije pitao za što su optuženi. Novinar Guardiana se začudio, pita Alexa zar nije umirao od želje da pita što se dogodilo.

“Ovako stoje stvari: znao sam da ako ću morati svjedočiti na sudu, bolje je da što manje znam. Nisam htio pitati pitanja, jer bilo je očito da nas slušaju”, kaže Alex. Povisio je glas kako bi nadglasao bučnu skupinu žena za susjednim stolom koje su slavile rođendan. “Odbio sam da me itko uvjeri u to kako su zapravo krivi, shvatio sam kako će se slučaj rastegnuti na dugi period. Prijetila im je doživotna kazna zatvora, a ako ću ja svjedočiti, moram vjerovati da su potpuno nedužni.”

Nepoznati rođaci i baka koju ne razumiju

Cijela obitelj trebala je ići na jednomjesečno ljetno putovanje u Europu: Pariz, Moskva i Turska. Majka im je savjetovala da izbjegnu medijski cirkus i otputuju u Msokvu. Nakon presjedanja u Parizu, Alex i Tim su se ukrcali na avion za Moskvu. Nisu znali što će ih tamo dočekati, nikada prije toga nisu bili u Rusiji. “Bio je to stvarno zastrašujući trenutak. Sjediš u avionu, imaš nekoliko sati vremena i nemaš pojma što te čeka. Samo sjediš i razmišljaš i razmišljaš”, prisjeća se Alex.

Kada su se dva brata iskrcala na vratima aviona ih je dočekala grupa ljudi. Predstavili su im se na engleskom, rekli su da su kolege njihovih roditelja. Rekli su dječacima da im mogu vjerovati i izveli su ih s putničkog terminala u kombi. “Pokazali su nam slike naših roditelja u njihovim 20-im godinama, bili su obučeni u uniforme, na sebi su imali medalje. To je trenutak u kojem sam si pomislio: ‘Ok, ovo je stvarno!’ Do tog trenutka odbijao sam vjerovati da je išta od toga istina”, kaže Alex. Njega i Tima odveli su u stan, rečeno im je da se osjećaju kao doma. Jedan od kolega njihovih roditelja idućih nekoliko dana ih je vodio u razgledavanje Moskve. Vodili su ih u muzeje, pa čak i na balet. Posjetili su ih stric i bratić, za koji dva brata nisu imali pojma i da postoje. Vidjeli su se i bakom, ali oni nije govorila engleski, a dječaci nisu znali niti jednu riječ ruskog.

Kroz nekoliko dana stigli su im i roditelji. Priznali su da su ruske nacionalnosti na saslušanju u New Yorku, 8. srpnja. Razmjena špijuna je već bila pokrenuta, a u Moskvu su – preko Beča – stigli već idućeg dana. Na sebi su još uvijek imali kričavo narančaste zatvorske kombinezone koje su im dali u Americi. Guardianov novinar opisuje kako u tom trenutku nije mogao suspregnuti čuđenje: “Kako jedan 16-godišnjak proživljava takav neobičan slijed događaja?”

Program ‘ilegalaca’ u KGB-u

Alex se ironično smješka. “Tipična srednjoškolska kriza identiteta, jelda?”
Alexov i Timov otac je rođen kao Andrej Olegović Bezrukov, u regiji Krasnojarsk u srcu Sibira. Alex kaže kako o regrutaciji zna malo, samo ono što su mu sami rekli. “Zajedno su se regrutirali, kao par. Bili su mladi, pametni, obećavajući ljudi. Pitali su ih žele li pomoći svojoj zemlji i pristali su. Prošli su godine treninga i priprema”, ispričao je.

Nitko od 10 deportiranih nije javno govorio o svojim misijama u SAD-u ili o obuci u SVR i KGB-u. Odjel S koji je vodio program “ilgalaca” u kojem su oni sudjelovali bio je najtajniji odjel KGB-a. Od jednog takvog operativca saznao je kako je obuka krajem 70-ih uključivala dvije godine u Moskvi sa svakodnevnim lekcijama iz engleskog. Davala ih je Amerikanka koja je prebjegla. Učili su i kodirano komuniciranje kao i provedbu nadzora. Takav program je bio jedinstven u svijetu. Mnoge obavještajne službe koriste agente bez diplomatskog pokrića, neki su regrutirali drugu generaciju imigranata koji već žive u inozemstvu. No Rusi su jedini koji treniraju svoje agente da glume kako su druge nacionalnosti.

Par je po naredbi KGB-a otišao u Kanadu u 80-im godinama. U lipnju 1990. Vavilova je pod preuzetim identitetom Tracey Foley rodila Tima, u Women’s College bolnici u Torontu. On svoja prva sjećanja veže uz školu na francuskom i posjete skladištu u firmi gdje je tata radio, Diapers Directu, servisu dostave pelena. Andrej Berukov imao je diplomu Sovjetskog sveučilišta, ali “Donald Heathfield” nije završio faks. Od 1992. do 1995. studirao je međunarodnu ekonomiju na Sveučilištu York u Torontu. Alex se rodio 1994., a godinu dana kasnije cijela obitelj seli u Pariz.

Prelazak u Sjedinjene države

Dok je tata studirao na École des Ponts, živjeli su u malenom stanu u blizini Eiffelova tornja. Braća su dijelila spavaću sobu, a roditelji su spavali na kauču. Dok su Bezrukov i Vavilova gradili svoj međunarodni identitet, zemlja za koju su radili prestala je postojati. Tek kada je na Kremljin došao Vladimir Putin, čovjek koji je i sam radio za KGB, špijuni su ponovno dobili na važnosti. Obitelj je 1999. planirala preseljenje iz Francuske u SAD. S identitetom obrazovanog i radišnog Kanađanina, Heathfield je upisao Harvard i počeo se, paralelno, razvijati kao agent SVR-a. Roditelji su dječake upisali u francusko-englesku školu u Bostonu, kako bi održali svoj francuski i ostali u doticaju s europskom kulturom.

Novinar Guardiana jedne nedjelje poslijepodne razgovarao je i s Timom, Alexovim bratom, koji mu je na Skype javio iz svoje kuhinje. Imao je slične crte lica i frizuru poput brata, no njegova kosa bila je svjetlija. Prisjećajući se djetinjstva govorio mu je kako je njihov otac mnogo radio i često odlazio na poslovna putovanja. Poticao je sinove na čitanje i učenje. “Bio nam je kao najbolji prijatelj”, komentirao je. Mama je razvozila dečke iz škole na razne sportove, a kada su došli u tinejdžerske godine počela je raditi kao agentica nekretninama.

‘Roditelji su nam bili prilično dosadni’

Tim je 2008. godine upisao George Washington University u Washington D.C.-u, smjer internacionalni odnosi. Fokusirao se na Aziju, učio je mandarinski i proveo semestar u Pekingu. Iste te godine cijela obitelj je uz kanadsko, dobila i američko državljanstvo. Iako više nikada nisu živjeli u Kanadi, Alex je imao godinu, a Tim pet godina kada su se odselili iz Toronta, obojica su se osjećali Kanađanima. Često su s obitelji išli na skijanje ili na školske izlete u Montreal. Tim svoju obitelj opisuje kao apsolutno normalnu, bliski su i sve vikende su provodili zajedno. Roditelji su imali mnogo prijatelja. Ne sjeća se da su ikad pričali o Rusiji ili Sovjetskom Savezu, nikada nisu jeli rusku hranu.

“Nikad mi ništa nije bilo sumnjivo oko mojih roditelja” kaže Alex, dapače, obojica su često s popirilčnim razočaranjem znala kometirati koliko su im roditelji obični. “Činilo se kao da roditelji svih mojih prijatelja vode mnogo uzbudljivije i uspješnije živote”, kaže Alex. No, Bezrukov i Vavilova komunicirali su sa SVR-om putem digitalne steganografije. Na internetu bi objavljivali fotografije koje bi sadržavale poruke sakrivene u pixelima. Bile su kodirane algoritmom koji je za njih napisao SVR. Jedna poruku koju im poslana iz sjedišta SRV-a 2007 godine glasi: “Primili smo vešu poruku i signal. Nema informacija u našim datotekama o E.F., BT, DK, RR. Slažemo se s prijedlogom da koristite “Farmera” kako bi počeli graditi mrežu sudenata u DC-u. Vaš odnos s “Papigom” izgleda vrlo obećavajuće kao vrijedan izvor informacija iz moćnih krugova SAD-a. Kako bi s njim počeo profesionalno raditi treba nam svaki mogući detalj o njegovom porijeklu, trenutnoj poziciji, navikama, kontaktima, prilikama, itd.”

U Rusiji su heroji

Kada su se špijuni 2010. vratili u Rusiju dočekani su kao heroji. Nakon kratkog posjeta sjedištu SRV-a, primio ih je tadašnji predsjednik Dimitrij Medvedev kako bi im podijelio medalje za njihove uslufe. Kasnije su se susreli i s Putinom. Vlasti su za njih i njihove obitelji organizirali putovanje. Išli su u Sankt Peterburg, Bajkalsko jezero u Sibiru i u Soči na Crnom moru. Ideja je bila da im se pokaže moderna Rusija i da im se pruži prilika kako bi se zbližili. “S vremena na vrijeme se još nalazimo s ostalim obiteljima”, kaže Alex. On i Tim bili su jedini tinejdžeri. Ostali parovi imaju malenu djecu, a jedan par ima odraslog sina. Unatoč tome, druge obitelji su vjerojatno jedini ljudi na svijetu koji mogu shvatiti njihovu nadrealnu situaciju. Alex kaže kako se njegovi roditelji jedva sjećaju ruskog jezika.

Špijuni povratnici više nisu zaposleni u tajnoj službi, no država im je našla druge poslove. Poznata Anna Chapman dobila je svoju televizijsku emisiju, a sada je vlasnica modne linije. Bezrukov je dobio posao na prestižnom moskovskom sveučilištu, a napisao je i knjigu o geopolitičkim izazovima koji stoje pred Rusijom. Tim i Alex dobili su ruske putovnice krajem 2010. godine i odjednom su postali Timofei i Alexander Vavilov. “Imena su nam bila potpuno nova, strana i teško izgovorljiva. Prava kriza identiteta”, priča Tim. Pošto se nije mogao vratiti na svoj studij zadnju godinu je završio u Rusiji, a magisterij je kasnije upisao u Londonu.

Borba za kanadsko državljanstvo

Alex je imao manje sreće. Gimnaziju je završio u Britanskoj internacionalnoj školi u Moskvi, no nije želio ostati u Rusiji. Aplicirao je na jedno sveučilište u Kanadi, no rečeno mu je kako mora zatražiti novi rodni list kako bi opet dobio državljanstvo. Primljen je na Sveučilište u Torontu 2012. godine, nakon što je zatražio četverogodišnju studentsku vizu, sa svojom ruskom putovnicom. Četiri dana prije polaska dobio je poziv kanadske ambasade u Moskvi. Poništili su mu vizu. Od tada su mu vizu odbili i u Francuskoj i u Velikoj Britaniji. Na poslijetku je dobio vizu u jednoj od europskih zemalja. Tim uglavnom putuje u azijske zemlje, gdje ruskim građanima ne treba viza.

Braća se bore za povratak kanadskog državljanstva. Ne samo zbog lakšeg putovanja. Moskva nije grad koji prihvaća pridošlice, a ni jedan od njih ne se osjeća Rusom. “Osjećam se kao da je netko strgnuo moj identitet, zbog nečega s čim nemam nikakve veze”, kaže Alex. Obojica žele raditi s Azijom, za sada, no htjeli bi se preseliti u Kanadu kada dođe vrijeme da zasnuju obitelji. “Nemam nikakvih veza s Rusijom, ne pričam jezik, nemam mnogo prijatelja tamo. Nisam u Moskvi živi neki dulji period. Ni ne želim”, priča Tim.

Težak odnos s roditeljima

Ostali su prijatelji s mnogim ljudima iz svog prijašnjeg života u Bostonu. Iako su neki prekinuli kontakt s njima, uglavnom oni prijatelji čiji su se roditelji družili s njihovima. Pa su se osjetili izdano. Iako ne žive u Rusiji, oba brata svakih nekoliko mjeseci dođu u Moskvu kako bi posjetili roditelje. Novinar Guardiana ih pita kako im je nakon svega održavati odnos s njima. Je li bilo sukoba? Dečki pažljivo biraju riječi, žele ostaviti pragmatičan i racionalan dojam. “Naravno, bilo je vrlo teških perioda. No ljutnja ne može dovesti ni do kakvog pozitivnog ishoda”, kaže Tim.

Njegov brat Alex se ponekad pita zašto su roditelji uopće odlučili imati djecu. “Živjeli su život kao i svi drugi, donosili su odluke u hodu. Drago mi je da su imali stvar u koju su tako jako vjerovali, no njihovi izbori znače da ne osjećam nikakvu povezanost sa zemljom za koju su riskirali živote”, kaže Alex i dodaje kako bi htio da ga svijet ne kažnjava zbog odluka i načina života njegovih roditelja.