Priča kako je od djetinjstva obožavao vlakove. „ Kad bih kao dijete išao s roditeljima u posjetu stricu morali smo prijeći prugu. Bio sam najsretniji kad se spustila rampa pa sam mogao iz blizine promatrati prolazak vlakova. To je za mene bio najljepši događaj u djetinjstvu.“

Zabavljao goste na vjenčanjima i rođendanima

Malo je, inače, nedostajalo da ne realiziramo intervju. Naime, Sandra Milankov, iznimno ljubazna agentica Željka Lučića, inače magistrica teatrologije i začetnica Festivala Grada Kapetana u Orebiću, zakazala je intervju u hotelu Grand u Ljubljani.

Problem je, međutim, bio to što Ljubljana, premda relativno mali grad, ima čak dva hotela Grand, Union i Plaza. Sreća je da nisu jako udaljeni, pa smo iz Uniona, kad smo utvrdili da Lučić nije tamo odsjeo, ipak na vrijeme stigli u Grand Plazu, nov i raskošan hotel. Lučić nas je dočekao ispred hotela kako bi dovršio pušenje elektronske cigarete i to jedini njegov grijeh, kad je u pitanju čuvanje glasnica.

U slobodno vrijeme, kad nije radio kao otpravnik poslova, Lučić, koji je imao izniman lijep glas, zabavljao je prijatelje i goste na vjenčanjima i rođendanima. I zacijelo bi cijeli život proveo u željezničkoj odori da njegov sonorni bariton nije čuo profesor Slobodan Bursać koji ga je pozvao u svoj zbor Josif Marinković u Zrenjaninu. „Vječno sam mu zahvalan jer da nije bilo njega ne bi bilo ni moje operne karijere.“

Učiteljica kojoj duguje cijeli umjetnički život

Bursač ga je poticao da se posveti glazbi te ga je preporučio Dorotei Spasić, profesorici pjevanja u Glazbenoj školi Josip Slavenski. Zahvaljujući njoj Lučić je u samo četiri godine završio osnovnu i srednju glazbenu školu te se upisao na Fakultet Muzičke umetnosti u Beogradu. Tek tada počeo je razmišljati o pjevačkoj karijeri, ali ne opernog solista, već zborskog pjevača.

„Naprosto nisam mogao ni sanjati o profesiji u kojoj nema ni najmanje mjesta za pogrešku, gdje uvijek morate biti sto posto u formi, svjesni sebe te nastupati pred brojnom publikom.“ No profesorica Spasić bila je uvjerena da svojim glasom može postići puno više, pa je za mladog Lučića 1991. organizirala privatnu audiciju.

Njegovim glasom odmah se oduševila mezzosopranistica Biserka Cvejić, svojedobno velika operna zvijezda koja je nastupala na najvažnijim opernim pozornicama svijeta. „Pokojna Biserka Cvejić najzaslužnija je što sam usavršio pjevanje i što je ono ušlo u moje gene i krv.“ Također, priča, usadila mu je i pravi način razmišljanja o glazbi. „Imao sam neizmjernu sreću što sam imao takvu učiteljicu, njoj dugujem cijeli svoj umjetnički život, ona je ta koja me uvela u ovaj prekrasni svijet pjevanja.“

Prisjeća se kako mu je Cvejić uvijek govorila „Pjevaj svojim glasom, ne pokušavaj ga izmišljati ili imitirati bilo koga.“ Ističe kako ga je naučila svemu što zna. „Posebno u kontroli daha i lirskom pristupu pjevanju. Pomogla mi je savladati tehniku disanja, kako udahnuti zrak, kako ga čuvati i koristiti za određene vokale i kako kontrolirati količinu zraka koja će proći između naših dviju glasnica.“

Rigolleto ga lansirao u svjetski vrh baritona

I potom je, u predvorju Grand hotela Plaza, zorno demonstrirao znanje legata koji je, napomenuo je, osnova svega. Zapjevao je glasno prelazeći iz jednog tona u drugi, bez presijecanja fraze. „Pogledajte samo notni izvod i kad vidite dugačke linije koje ih povezuju, to je legato,“ objašnjavao je vrlo strastveno Lučić.

Jedan savjet Biserke Cvejić ipak mu se posebno usjekao u pamćenje. „Genije to je strpljenje“, govorila je te upozoravala da ne prihvaća prerano uloge koje nisu podobne za njegov glas, za koje je potrebno iskustvo, zrelost, mentalni sklop. „Pričekajte trenutak kad ćete pjevati uloge koje su primjerene vašim godinama.“ Zbog toga je ulogu u Rigolettu Giuseppea Verdija, premda su mu je nudili prvi puta kad je navršio 32 godine, prihvatio tek kad je ušao u četrdesetu godinu. „Čekao sam dugih sedam godina, ali se isplatilo i pokazalo odličnom odlukom.“

Naime, upravo ga je uloga Rigolleta lansirala u sam vrh najboljih baritona na svijetu. Verdijevu dvorsku ludu pjevao je više od dvije stotine puta. „Uloga Rigoletta vrhunac je za svakog baritona. Ona donosi nevjerojatnu radost i to je priča koja nikad ne završava.“ Uz ulogu lude u Rigolettu Lučića su proslavile i uloge slikara Marcella u La Bohème, konta Lune u Travijati, Enrica u Lucia di Lammermoor, Scarpia u Tosci, kao i role u Aidi, Macbethu, Nabuccu, Cavalleriji Ruasticani….

‘Mi pjevači nismo ludi, ali moramo razgovarati sa sobom’

Zagrepčani će imati priliku u prosincu uživati u Lučićevoj interpretaciji Rigoletta. Naime, u sezoni 2023.-2024., Željko Lučić bit će poseban gost Hrvatskog narodnog kazališta, a njegova operna agentura Sandre Milankov, dogovorila je još nekoliko njegovih nastupa tijekom 2024. Lučić je u travnju 1993. debitirao u Novom Sadu u ulozi Silvija u operi Pagliacci Ruggera Leoncavalla.“ Bilo je to grozno. Nisam imao iskustvo pjevanja pred tolikom publikom, nisam znao kako se ponašati, a kad sam izašao na scenu nisam znao gdje sam, bio sam strašno uplašen.“

I ta trema pred nastup, priznaje, traje sve do danas. „To sada nije strah nego pozitivna trema koja me stimulira i prisiljava na maksimalnu koncentraciju. Pomaže mi da se dovedem u red i da počnem razmišljati kako ću pjevati. Nikad, srećom, nisam imao regresivnu tremu koja pjevače blokira.“

Sličan strah kao prije debitantskog nastupa osjetio je još samo jednom, 2006. kad je došao ispred Metropolitan opere. „To je muzički hram, a ja dijete iz radničke porodice ulazim u njega. Zaista mi nije bilo svejedno,“ prisjeća se Lučić. Kad je prošao prvi šok, priča, razgovarao je sam sa sobom. „Mi pjevači nismo ludi, ali moramo razgovarati sa sobom kako bismo raščistili stvari u glavi. Trebalo je vremena da shvatim gdje sam i što mi je zadatak.“ Od tada pa sve do danas, dakle, punih 18 godina, Lučić je zvijezda Metropolitan opere.

Lučića prati titula Verdijevog baritona

S jednakim entuzijazmom i ozbiljnošću priprema se za svaki nastup, bez obzira pjeva li u milanskoj Scali ili nekom manjem teatru. „ Nema predstave koju sam podcijenio. I tu trema ima važnu ulogu: bez nje bi se možda nehajno odnosio prema nekim manje važnim nastupima. Zbog toga na svim nastupima pjevam cijelim bićem, dajem 150 posto od sebe,“ objašnjava Lučić.

I kad ne pjeva, kaže, razmišlja o svojim ulogama. „To je jedini način da se održi najviša razina i standard pjevanja,“ ističe. Lučić se 1995. pridružio ansamblu Narodnog pozorišta u Beogradu te je pobijedio na Međunarodnom glazbenom natjecanju u Bečeju. Potom je 1997. osvojio je prvo mjesto na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas u Barceloni.

Ohrabren tim priznanjima, prijavio se na audiciju za solistu u Frankfurtskoj operi. Kad ga je čuo direktor opere Udo Geffe odmah mu je kazao:“ Vi ste upravo onakav pjevač kakvog tražimo. Potreban nam je verdijanski bariton.’“ Tako je Lučić preko noći postao solist u Frankfurtskoj operi, a taj ugovor širom mu je otvorio vrata svjetskih pozornica. Od tada Lučića prati i titula Verdijevog baritona.

Problem s redateljima opera

Odmah su krenula i gostovanja u brojnim njemačkim opernim kućama, u Dresdenu, Bonnu, Hamburgu, Kölnu, Berlinu, Münchenu. Potom su slijedili nastupi u Nizozemskoj nacionalnoj operi, u Teatru Comunale u Firenci, u Bečkoj državnoj operi, u Metropolitan operi, londonskoj Kraljevskoj operi, Pariškoj operi, milanskoj Scali, Bečkoj državnoj operi… Od rujna Lučić će predavati na Fakultetu Muzičke umetnosti u Novom Sadu. „Savjetovat ću studentima da moraju tražiti svoj vlastiti izričaj i put, da ne imitiraju druge pjevače jer to ne vodi nikamo. Glavna poruka je: morate biti svoji.“

Željko Lučić s nastupima u operi ima samo jedan problem: to su redatelji. Oni su, kaže, proglasili kičem sve operne predstave s klasičnim kostimima i koreografijom. „Zbog toga izmišljaju nevjerojatne stvari, pa radnje opera smještaju u svemir, na Planet majmuna ili u suvremeno doba, što je najobičnija nebuloza.“

S jednakim zgražanjem govorio je o predstavama u kojima režiseru inzistiraju na scenama sa seksom, od koji su neke, ocjenjuje, već prešle granice perverzije. „Nažalost, vremena su se promijenila, ali na gore. Poremećene su sve vrijednosti: danas je bitno napraviti skandal, što je veći to je bolje. Redatelji su se nametnuli kao ključni faktor u operi: stoga se danas operne izvedbe zovu regietheater, redateljsko kazalište.„

‘Manje ih zanima kakav netko ima glas, a više kako izgleda’

To znači da se redateljima dopušta odstupanje od izvornih namjera dramaturga ili skladatelja, primjerice, promjenom geografskog i kronološkog okruženja ili prilagodbom djela kako bi se bavilo odnosima spolova. Mnogi stručnjaci, poput Lučića, drže da je to smrt za operu.

Logična je posljedica takvog pristupa da se na audicijama za operne pjevače sve više u prvi plan stavlja fizički izgled, posebice kod žena. „I za to su krivi redatelji,“ optužuje Lučić te objašnjava: „Njih manje zanima kakav netko ima glas, a više kako izgleda. Bitan im je vizualni efekt, je li netko dovoljno visok, vitak, tanak, to su danas kvalifikacije po kojima se biraju pjevači.“

Za razgovora više je puta ponovio kako je zlatno doba opere bilo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su pozornicama vladali glasovi kakvih danas više nema. Na primjedbu kako je razlog tomu možda i veća zainteresiranost za estetski izgled, nego za pjevačke kvalitete, Lučić je gotovo ljutito odgovorio: „Žao mi je današnjih generacija koje stalno moraju držati dijete i gladovati, prisiljene su po cijele dane vježbati i raditi sklekove jer žele izgledati kao manekeni i fotomodeli. Krvavo se muče, moraju se svega odricati da bi zadovoljili zahtjeve modernog doba.“

‘Više nemam nikakvih ciljeva, neostvarenih želja i ambicija’

Dio opernih pjevačica, poput, primjerice, Aide Garafuline, ruske dive tatarskog podrijetla, nemaju glasove za najzahtjevnije uloge u operama, ali zbog atraktivnog izgleda privlače tisuće gledatelja u koncertne dvorane. I zarađuju, dakako, golem novac.

„Sve se oko nas mijenja, život, ljudi, ukusi“, komentira Lučić, „i to je proces koji se ne može izmijeniti. Traže se nove stvari, a od vašeg mentalnog sklopa ovisi možete li to izdržati i pratiti.“
Na pitanje kako se on snalazi u takvim okolnostima budući da se mora podrediti zahtjevima novog vremena, Lučić rezolutno odgovara: „Ne moram se nikome podređivati, naprosto neću. Svoje sam odradio, postigao i više nego sam očekivao, pa sam zadovoljan. U situaciji sam da mogu raditi samo ono što hoću.“

Svjestan je, objašnjava, kako sve pa i njegova karijera, imaju svoj kraj. „Sa svojih 56 godina života, nakon 30 godina karijere, više nemam nikakvih ciljeva, neostvarenih želja i ambicija, više ničemu ne stremim. Sve sam postigao i uradio kako treba, pa sam sada zadovoljan, smiren, opušten čovjek. Stoga mirno prihvaćam činjenicu da dolaze nove generacije sjajnih pjevača, kojima valja dati šansu.“

‘Mi baritoni imamo dva puta ljepše arije nego tenori’

Kad je izgovorio brojku 30 Lučić se prenuo i glasno zapitao: „Bože, zar je već toliko prošlo?“ Onda se na trenutak zamislio: “Pjevao sam u 20 Verdijevih opera, samo u tri nisam. To je još jedino što nisam ostvario u životu, a razlog je što se te opere rijetko izvode pa nisam imao priliku pjevati u njima.“ Lučić ne žali što su tenori i soprani puno poznatiji i popularniji od baritona, altova ili basova.

„ To je zbog razlika u percepciji, zbog predrasuda ili zbog ugrađenog načina mišljenja. Tenorske arije su zbog visina atraktivne, ali, dragi gospodine, uvjeravam vas da mi baritoni imamo dva puta ljepše arije nego tenori. No one nisu toliko popularne ni uvjerljive. Kako neće biti kad cijeli svijet zna Verdijevu ariju La donna e mobile.“ Svijet operne umjetnosti prepun je glamura, slave i popularnosti, ali i taština, zavisti, ljubomore, podmetanja, borbe za prestiž. Zanimalo nas je stoga kako se introvertni, skromni i povučeni Lučić, snalazi u takvom društvu.

„Tako da se držim po strani, da se ne ponašam kao dio opernih zvijezda, da ne sudjelujem u prljavim igrama. Kad su te stvari u pitanju, ja ne pripadam takvom svijetu. Najviše uživam kad sam u obiteljskom krugu, nikakva slava i popularnost me ne zanimaju,“ ističe Lučić te objašnjava. „ Narcisoidnost i egoizam su sastavni dio moje profesije. Ili se uklopiš u to ili ne, izbor je tvoj. Za razliku od većine drugih, ja uživam u svojoj samoći.“

‘I najveći teatri zapadaju u sve veće financijske probleme’

Da doista ne pripada tom glamuroznom svijetu pokazuje njegova jednostavnost u ophođenju i skromnost u ponašanju. Ali i to da se nakon predstave, kad podijeli autograme i fotografira s publikom, Lučić povlači u hotelsku sobu ili u kuću. „ Analize pokazuju da pjevač tijekom predstave potroši energije kao da je pretrčao 12 kilometara. Tako da sam uvijek potpuno iscrpljen i ispražnjen pa samo želim biti sam. Ne zanimaju me svečane večere ili prijemi.“

Još je jedan razlog za takvo ponašanje: maksimalno čuva svoje glasnice pa ih nakon dvosatnog pjevanja ne želi dodatno iritirati.“ Često je takav način života zahtjevan, samotnjački, ali samo se tako može opstati u vrhu. Ja naprosto uživam u svojoj samoći.“ Zbog čestih nastupa Lučić posebnu pozornost posvećuje čuvanju glasa. „Više od 90 posto od svega što čujete na sceni je odmor. Glas uvijek mora biti odmoran. Dakako, ne pijem hladno pa i tako čuvam i odmaram glasnice.“

Nije baš siguran u budućnost opere. I najveći teatri, priča, zapadaju u sve veće financijske probleme jer je sve manje sponzora i gledatelja.“ Previše je skandaloznih produkcija, regietheater upropaštava operu. Osim toga postavlja se pitanje kako privući mladu publiku, koja odrasta uz posve različite zvukove i ritmove.“ Svjestan je da je to teško ili čak nemoguće, ali prvo bi mlade trebalo upoznati sa zlatnim dobom opere, a tek onda uvesti ih u novo doba. „Da bismo zadržali gledatelje, moramo ponuditi puno veću kvalitetu nego danas,“ zaključuje Lučić.

‘Fan sam Deep Purplea, Led Zeppelina, Hendrixa’

Nemalo nas je iznenadio priznanjem da u trenucima odmora i opuštanja vrlo rijetko sluša klasičnu glazbu, a opere tek s vremena na vrijeme. „Obožavam dobar rock and roll. Fan sam Deep Purplea, Led Zeppelina, Jimmyja Hendrixa… To je bila prava glazba, to je bilo vrijeme kad je čovjek proizvodio zvuk i melodiju. Sve ovo novo je strašno, tu nema ničega osim ritma i bubnjeva.“

Priča kako je radio s najvećim dirigentima svijeta, od Riccarda Mutija do Zubina Mehte. „Svi su oni enciklopedije, geniji, s njima je milina raditi jer znaju što hoće. Treba ih samo pažljivo slušati, jer se od njih mnogo toga može naučiti. Oni naprosto obogaćuju umjetnike s kojima rade.“

Na primjedbu da se za mnoge od njih govori kako su teške naravi i pravi diktatori, Lučić odgovara da je to zbog toga što su vrlo zahtjevni. „Muti je, primjerice, toliko poštovao notne zapise Giuseppea Verdija da nije dozvoljavao ni najvećim opernim imenima da promijene i jednu njegovu notu.

‘Politika se uplela u umjetnost. A tu joj nije mjesto’

Postoje, naime, mjesta u operama koje je netko nekada izmislio ili dopisao, ali to kod Mutija, kao ni kod velikog Artura Toscaninija, nikada nije prolazilo.“ Dodaje kako tim dirigentima ne trebaju note dok dirigiraju. „Drže u glavi svaku notu za svaki instrument i glas, a to mogu samo genijalni glazbenici.“

Ovo ljeto Lučić pjevao je na koncertima u Beogradu i na Ljubljanskom festivalu kao gost slavne ruske sopranistice Anne Netrebko i njenog supruga Yusifa Eyvazova. „S njima već dugo nastupam u raznim operama, i ponosan sam na suradnju s njima. Bili su to prekrasni koncerti, publika je bila divna, a to je najvažnije,“ ističe Lučić.

I na kraju razgovora Lučić se prisjetio još jednog razloga zašto nije optimističan kad je riječ o budućnosti opere. „Politika se uplela u umjetnost. A tu joj nije mjesto. Zamislite samo što je sve prošla Anna Netrebko i drugi ruski umjetnici kojima su se zbog rata u Ukrajini zatvorila sva vrata opernih kuća i koncertnih dvorana. Nitko ne može podržavati rat, a najmanje umjetnici. Ni Anna ga nije podržala, ali ipak se našla na udaru, što je velika nepravda,“ zaključio je Lučić.