Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama te filmskim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, Beču, Kasselu, Berlinu, Los Angelesu, New Yorku, Veneciji… Uz to Tadić je docent na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu te predaje na Novoj akademiji likovnih umjetnosti u Milanu.

Multidisciplinarni umjetnik

Tadićevo stvaralaštvo drži se jednim od najzanimljivijih u Hrvatskoj. Taj 44-godišnji multidisciplinarni umjetnik radi crteže, kolaže, fotografije, animirane filmove, instalacije, video. U svojim djelima obrađuje modernističko nasljeđe te reinterpretira povijest. Dio ideje gradi na poslijeratnoj utopijskoj arhitekturi i urbanizmu moderne, dok materijale za scenografske sadržaje pronalazi u starim fotografijama sa zagrebačkih buvljaka poput Hrelića ili Britanca.

Odbačenim fotografijama, starim razglednicama, arhivskom materijalu i objektima, udahnjuje svojim intervencijama novi život. Mijenja ih, reže, crta, nadograđuje, postavlja u novi kontekst te ih koristi za stvaranje novih istina i kadrova. U svojim radovima koristi zamalo sve tehnike i prakse: animaciju, slikarstvo, fotografiju, zvuk, pronađene objekte, video, kolaže, akvarele, praktički sve klasične tehnike.

Umalo mu je dodijeljen veći atelje

S obzirom na ograničeni radni prostor, Tadić se može baviti isključivo manjim formatima. „Prostor me svakako određuje i ograničava, ali to na sreću ne utječe na broj mojih ideja koji je neograničen“, tumači Tadić.

Dok pokušavam naći mjesto za sjesti pričam Tadiću da u isto vrijeme dok se on guši u ovom mini ambijentu, u kući na Jarunu gdje stanujem, od kraja 2020. zjapi prazan veliki atelje iz kojega su gradske vlasti deložirale ilustratora Danila Dučka. Dakle, već više od dvije i pol godine Zagreb plaća komunalije i čuvare koji ga obilaze, dok istodobno Tadić i brojni drugi umjetnici nemaju ni minimalne uvjete za rad. Kad sam mu rekao adresu Tadić je raširio ruke. “Pa taj mi je atelje bio dodijeljen, ali na dan kad sam ga obišao sa suprugom, dogodio se potres u Petrinji, i grad je obustavio dodjelu svojih prostora.”

Završio novu seriju radova

Tadić je upravo završio novu seriju radova koju je izložio na izložbi Nesvrstani u Laubi u Zagrebu, kući za umjetnost i ljude Tomislava Klička. „Te su stvari malo drugačije od moje dosadašnje prakse, one su zapravo radni materijal za novi animirani film. Radim s papirnatim lutkama, treniram u vizualnom smislu da bih dobio animirani film u duhu slavne Zagrebačke škole animiranog filma.”

Vidjevši moje iznenađenje što u ateljeu nema slikarske opreme, Tadić je objasnio kako je on u klasičnom smislu nominalno slikar, ali bez štafelaja i kista. “Interveniram u arhivske materijale s nekim crtežom, lijepljenjem papira, slaganjem kolaža. To je moje slikarstvo.“

Ističe kako u procesu stvaranja umjetničkog djela želi proći sve vizualne opcije. “Malo kombiniram od narativnog do kompozicije, po meni je proces stvaranja umjetničkog djela važniji od konačnog proizvoda. Zanimljivije mi je gledati dok se nešto gradi, nego kako će to izgledati na kraju.“

Kaže da nije autor nego interpret

Prisjetio sam se kako mi je jednom veliki slikar Edo Murtić pokazao desetine skica koje su prethodile jednoj njegovoj apstraktnoj slici. Na prvoj skici bilo je stablo, potom mu se počeo približavati, pa je slijedila grana, zatim su skice bile sve bliže listu da bi na kraju Murtić ušao u samu strukturu lista koja je, pretočena na platno, izrasla u apstraktnu sliku. „To je upravo moj sistem rada“, složio se Tadić te objasnio: „I ja moram iskustveno proći takav put, doživjeti i napraviti. Crteže i instalacije tretiram kao potencijalne skice koje bi se mogle predstaviti samostalno i na izložbi.“

Za sebe voli reći da nije autor nego interpret. “Radim s gotovim materijalima, pričam o općim temama i promišljam teme koje su univerzalne. Naprosto, ja sam samo jedan u nizu autora koji pričaju o istoj stvari.“ „Svijet ideja je tu“, objašnjava Tadić, „ali nisam napravio ništa novo, radim uglavnom reinterpretaciju da bih sam bolje razumio neke stvari. Da kroz vlastite radove potaknem ljude da o tomu razmišljaju.“

Na pitanje je li ga to što se bavi tolikim stvarima, crtežom, slikom, kolažima, videom, filmom, dekoncentrira pa se ne može do kraja usredotočiti na jednu aktivnost, Tadić odgovara da je situacija posve suprotna. „Svaka od tih stvari pomaže mi da budem bolji u onoj drugoj. Kad izrađujem makete ili instalacije, onda ih kroz proces crtanja vizualiziram na apstraktan način. Kad radim crteže, onda se koristim iskustvom izrade maketa.” Ističe da tako radi namjerno ne bi li stvorio neku unutarnju evoluciju vlastitog rada, napadajući iz raznih pozicija i medija.

Na zidu interpretacija slike Lovci u snijegu

Po zidu Tadićeva ateljea nalijepljene su brojne fotografije, razglednice, crteži… Među ostalim, digitalni kolaži Babilonske kule Pietera Brueghela, portret Maxa Ernstena, suosnivača dadizma i nadrealizma te njegovi kolaži i slike, fotografija filozofa i slikara Giorgia de Chirica, stare fotografije i velika slika Velesajma s Tadićevim intervencijama. Tu su još fotografije filozofa Bertranda Russella, slikara Albrechta Durera, te interpretacije slike Lovci u snijegu. „To mi je omiljena slika, znam sve o njoj. Kao klinac gledao sam emisiju o filmu kritičara Ante Peterlića, i od tog trenutka svaki puta kad vidim tu sliku imam osjećaj beskrajne fascinacije“, priča Tadić.

Na zidu su i fotografija Modre spilje na Biševu te plakat za film Maratonci trče počasni krug. Na stolu je pak serija radova na razglednicama te nova knjiga umjetnika Vlade Marteka kojega iznimno cijeni. Posebnu pozornost privukao je sjajan crtež urezan u drvo. „To je prototip za novu seriju“, objašnjava Tadić.

Na pitanje razmišlja li o potencijalnim kupcima ili gledateljima, Tadić odgovara: “Apsolutno razmišljam. Ne o ukusima, jer se o njima ne raspravlja, već o ljudima koji gledaju moje radove i konzumiraju moju umjetnost. Pokušavam da im doživljaj mog umjetničkog djela bude što čitljiviji i dostupniji. Najbolje se stvari razumijevaju kad su jednostavne, otvorene i razigrane.”

Autori nisu svete krave

Tadića također zanima interakcija posjetitelja i njegovih djela tako da oni, primjerice, mogu pomaknuti instalaciju ili da se zapitaju o čemu se radi. „Preferiram takozvani otvoreni pristup umjetničkom djelu. Sam princip se poklapa s procesom istraživanja, ne bih li nešto naučio, ne bih li pridonio malo sveukupnoj slici umjetnosti. Naglasak je na tomu da moje radove svatko interpretira na svoj način, kroz svoje iskustvo i znanje.“

Pobornik je ideje da autori nisu svete krave te da moraju dijeliti svoje znanje i radove. „To nas gura prema smišljanju različitih platformi djelovanja. U životu je sve proces, stvari se konstantno mijenjaju i potrebno je stalno prilagođavanje, neovisno o tome je li riječ o najboljim ili najgorim situacijama. Proces stalno ide i jedino je rješenje u promjeni“, objašnjava Tadić svoju umjetničku filozofiju.

Marko Tadić diplomirao je slikarstvo na Accademiji di Belle Arti u Firenci. „Već za studija sam eksperimentirao, bavio se crtežima, fotografijama, kolažima, polaroidima. Još tada sam otkrio da su mi film i fotografija jedni od glavnih gradivnih elemenata.“ Tadić priča kako ga je njegov mentor profesor Umberto Borelle odlično navodio kroz materijale i medije te sugerirao koja vrata valja otvoriti. Tadić je, napominje, shvatio da su svi oni iste vrijednosti pa ih sada koristi uz narativ za koji smatra da mu najbolje odgovara. „S godinama stvaranja filmova i raznih drugih radova izvedenih u drugim medijima, uspio sam iz svakog projekta naučiti nešto novo i to razvijati dalje.“

Rado priča i o arhitekturi

Tadić rado priča o arhitekturi, ljudskosti u gradu, o zelenilu, urbanizmu… „Arhitektura me zanima zbog svoje širine, ali polje djelovanja je moj vizualni jezik, kolaži, crteži, instalacije, animacije“, napominje. Nakon razgovora za Telegram Tadić je žurio na predavanje o studentima povijesti umjetnosti o paviljonima u kući muzeju arhitekta Vjenceslava Richtera. Ne krije fascinaciju njegovim radovima, kao i djelima splitsko-zagrebačkog arhitekta Vojtjeha Delfina. „Oni su se dubinski bavili društvom, pratio sam njihov rad te preuzeo njihovu metodu da medij nije bitan, već je bitna poruka. Oni su bili arhitekti utopisti, zamišljali su bolji svijet.“

Njihovi radovi spadaju u takozvanu papirnatu arhitekturu, dakle, onu koja se neće realizirati, već funkcionira kao utopijska vizija. „Richterov opus“, objašnjava Tadić, „ pridonio je evoluciji razmišljanja o gradu i čovjeku. Proučavam razdoblje u kojem su njih dvojica živjeli i njihove vizije budućnosti. Kroz reinterpretaciju njihovih radova donosim suptilnu kritiku sadašnjosti. Richterova vizija Zagreba na Savi, bila je znanstvena fantastika, no on je bio uvjeren da će uspjeti.

Tadić priča kako se Richter bavio najuniverzalnijim i najbitnijim temama pa se, primjerice, čudio zašto ljudi gube vrijeme provodeći u autu. „Zaključio je da bi bilo puno bolje da žive u jednoj zgradi jer bi to bilo za boljitak društva. Po njemu, u gradovima bi bilo samo nekoliko monumentalnih zgrada koje bi se okretale prema suncu. Zamišljao sam taj međuprostor koji bi bio ispunjen kulturnim sadržajem i onda sam se poigravao s raznim platformama“, priča Tadić.

O komercijalnoj vrijednosti njegovih djela

Pronašao je također odbačene serije fotografija arhitekta Vojtjeha Delfina koje govore o životima potrošenima na bavljenje arhitekturom i umjetnošću. „Bilo mi je umjetnički bitno pokazivati takve stvari i ukazivati na takve živote, koji mi se čine posve oprečnima današnjim životima.“

Tijekom razgovora dotaknuli smo se teme komercijalne vrijednosti njegovih animacija, filmova, video uradaka, budući da ljudi uglavnom ne skupljaju takvu umjetnost. No, Tadić je odmah opovrgnuo takve tvrdnje. „Nije točno da se video radovi ne mogu prodati. Primjerice, Maxi muzej suvremene umjetnosti u Rimu otkupio je jedan moj video te instalaciju za svoju kolekciju. Kad se to dogodi, onda je to ekstra poticaj, vjetar u leđa da se nastavite tim baviti, naprosto vas ohrabri i daje vam nadu. I Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu otkupio je jedan moj video rad.“

Osim što mu radove otkupljuju institucije, Tadić dobiva sredstva za izradu filmova kao i za izložbe, ali sve je to, dakako, vrlo skromno i nedovoljno. Uz to u suradnji s LHD studiom i Studiom Lissoni iz Milana ukrasio je svojim radovima luksuzni Grand Hotel Park u Rovinju. U skoro svim sobama nalaze se crteži i kolaži koje je napravio isključivo za taj hotel. Također, priprema samostalnu izložbu u galeriji Filodrammatica u Rijeci te će sudjelovati na skupnoj izložbi koju kurira kolektiv WHW u sklopu 9th International Degrowth Conference koja će se održati u Zagrebu krajem ljeta. U sklopu te konferencije sudjelovat će u kolaborativnom projektu s kolektivom CO2 Sergeja Pristaša, Nikoline Pristaš, Hrvoslave Brkušić i Hrvoja Nikšića.

‘Kritičkog pristupa umjetnosti ima jako malo’

Na konstataciju da bi možda mogao napraviti kompromis, budući da je sjajan slikar, napraviti ulja i crteže koje bi lako plasirao na tržištu te tako osigurao sredstva za eksperimente, Tadić je rezolutno odbacio takvu ideju. „Ne dolazi u obzir. Kad bih zbilja želio crtati, ja bih to radio, ali naprosto nemam izbora, uvijek ću raditi ovo što sada radim, pa i pod cijenu da ništa ne zaradim.“

Svjestan je da je umjetnicima teško funkcionirati na tržištu koje je malo, siromašno, na kojem nema puno kolekcionara i komercijalnih galerija. „Ni ja ne bih mogao živjeti od umjetnosti, zbog toga predajem na Akademiji kao docent i to mi je stalan izvor prihoda.“ U mikro potezima, priča, tržište se možda postupno formira, ali to je sve nedovoljno i slabo u odnosu na količinu i kvalitetu umjetnika u nas. „Naša je sredina vrlo plodno tlo za umjetnost što zbog povijesti što zbog puno talentiranih ljudi”, ističe Tadić.

Žao mu je također što jedva da postoji stručna kritika koja bi pomogla valorizirati umjetnička djela. „Najviše se o umjetnosti piše na Facebooku. No, kritičkog pristupa ili analiza ima jako malo, pa nema ni odjeka ni dijaloga. To što se piše pretvorilo se u marketing ili PR kako bi se nešto promoviralo.“

Nepostojanje tržišta veliki je problem

Priznaje da nije bio svjestan koliko je teško živjeti od umjetnosti. „Bio sam kao i svi studenti idealist, fokusiran na studiranje, uživao sam u savršenom ambijentu u Firenci. Naprosto, imao sam potrebu baviti se umjetnošću, nije bilo druge opcije, a imao sam dovoljno ambicija završiti Akademiju.“ Premda je, objašnjava, nepostojanje tržišta problem za sve likovne umjetnike, olakotna je okolnost da sve što radi nitko nije tražio od njega, da mu nije nametnut ritam rada, da nema rokova…

Tadić je proveo neko vrijeme u umjetničkim rezidencijama širom svijeta gdje su jako dobri uvjeti za rad, gdje se dobije atelje, novac za produkciju i za život. Po tri mjeseca boravio je u New Yorku, Los Angelesu, Beču, Helsinkiju, Frankfurtu. „Bio je užitak raditi u uvjetima u kojima nemate brige s financijama, kad ste potpuno slobodni. Imate mogućnost umrežavanja s ljudima i institucijama, tu sam naučio sam puno stvari, od interakcije s ljudima do toga kako se rade izložbe.“ Sve što ste naučili na Akademiji, priča, tek je jedan mikron od onoga što postoji u svijetu. Uvijek su baza svega umjetničke rezidencije, izložbe, institucije, grupne i samostalne izložbe, zaključuje Tadić.

Nakon završene Akademije Tadić se kao umjetnik brzo razvijao. „U tehničkom smislu nisam puno bolji, ali u promišljanju rada i izložbi jako sam puno naučio.“ Pa tako, kaže, više primjerice ne gleda na nekog umjetnika kroz pojedinačne radove nego ga promatra kroz ukupnu prezentaciju. „Cijelu izložbu doživljavam kao jedno umjetničko djelo, svi izlošci pričaju istu priču pa gledam kako publika reagira na to.“

‘Reagiranje publike mi je važno’

Ističe kako je s vremenom puno naučio kako se odnositi prema publici i kako komunicirati s njom. „Reagiranje publike mi je važno jer djeluje pozitivno, čak i ako je loše. Nisam isključiv, svjestan sam da ne znam sve i da nisam najbolji. Lijepo mi je čuti ako se nekom sviđa moje stvaralaštvo, drago mi je, a negativna kritika, ako nije neargumentirana, mi pomogne. Za mene je to poticaj da budem bolji.“

Svi umjetnici, priznaje Tadić, prolaze krize kad se pitaju ima li smisla to što rade. „Rano sam shvatio, barem što se mene tiče, da su to trenuci kad pripremam neke nove stvari. Tada se moram pomiriti s tim da trenutno nisam u stanju nešto fizički napraviti. Pa onda gledam oko sebe, slušam, čitam, bavim se drugim aktivnostima koje će mi pomoći da krenem u realizaciju svoje nove ideje.“ Kad je prolazio kroz te faze, Tadić nije dramio, uživao je odlazeći na Hrelić gdje je skupljao odbačene stvari, puno je čitao, pregledavao arhive, trudio se dok ne bi nešto našao napipkao ili eksperimentirao. „I uvijek bi nešto iz toga izronilo“, napominje.

Studenti često budu razočarani nakon Akademije

Žao mu je što se nakon završetka Akademije jako malo studenata nastavi baviti umjetnošću. „Kad upisuju studij oni, kao ni ja svojedobno, nisu svjesni surove stvarnosti. I to je dobro jer bi odmah bili razočarani i deprimirani. Manji dio nastavi se baviti umjetnošću, dok veći dio vremenom otpada. Ili izgube volju ili se ne mogu nositi s nedostatkom novca. Razočarani su što nema tržišta, galerija ni interesa za njihove radove.“

Zbog toga je, priča, na profesorima da studentima daju više opcija i alata kako bi se mogli na razne načine baviti umjetnošću. „Valja ih ohrabrivati da ne odustaju nego da se bave umjetnošću na sve moguće načine, kroz umjetničke suradnje u kazalištu i na filmu, tamo gdje mogu iskoristiti svoju kreativnost. Studente guram da surađuju s piscima i studentima povijesti umjetnosti jer je to prirodna veza.“

Važan čimbenik u Tadićevu životu je njegova obitelj. „Supruga Silvija ima beskrajno razumijevanje za moj posao, njoj najviše vjerujem, ona mi je prvi i glavni kritičar. Skupa smo 20 godina, nije iz branše, što je bolje.“ Djeca su mu pak dala vremensku strukturu. „Prije, dok ih nije bilo, znao bih otići na kavu, zadržati se s prijateljima, a kad mi se nije radilo ne bih išao u atelje. Sada mi je sve određeno: ujutro vozim djecu u školu, prošećem psa, odem na Akademiju, dolazim u atelje, pa odlazim po klince u školu. Nema praznog hoda“, zaključuje Marko Tadić.