„Rodio sam se u Trogiru, u prostoru koji je bio intaktan, ništa nije stršilo, sve je bilo na svom mjestu. Markantne točke u prostoru su bile crkve, a danas se izgubio osjećaj za sveto. Nekad je u Splitu vertikala bio zvonik svetog Duje, a sada je to nekakva zgrada za koju kažu da je najviša u državi”.

Gradovi pred infarktom

Sjedimo u atriju kafića u jednoj od čudesnih, čipkastih trogirskih ulica. Ispred šanka je plastični stup, a profesora Babića iritiraju suncobrani, reklame, plastika, silni kič koji ždere grad. “Pogledajte ove prekrcane trogirske ulice, njegove začepljene žile. Pa i grad može doživjeti infarkt. I grad je živi organizam.”

Vidljivo je da ga to smeta, i smeta mu što mu to smeta. Čini mu se da članci o devastaciji gradova i prirode nemaju smisla. „U urbanizmu bismo trebali sada imati neke karizmatične ličnosti poput svetog Franje koji će vikati na ljude i upozoravati. Treba ljudima dodirnuti neke tanje žice, dobro ih prestrašiti. Naši ljudi kažu dobar je strah kome ga je Bog dao!”.

Stanuje, veli, u staroj trogirskoj jezgri, okružen knjigama. Lunja ponekad gradom, najčešće kad grad nije pun. I zimi, najradije po buri. Bura je za arhitekte i kipare, kad se svi bridovi i crte vide jasno. Jasno se vidi kako izgledamo i što uništavamo.

Čudesna kaligrafija naše obale

“U našoj su baštini dvije najvrednije stvari koje smo dobili – prirodni okvir i povijesne jezgre naših gradova. Na toj čudesnoj kaligrafiji krajolika obale, na tim otocima i uvalama nastali su naši gradovi, fenomen izašao iz morfologije naše obale.

A danas ovdje miniraju stijene i grebene, jer grebeni nekome smetaju, pa se stavlja umjetno žalo, hrani se more. Ni to nije dosta, pa se mijenjaju nazivi, recimo toponim Krknjaši na Drveniku, sad se zove Plava laguna”.

Prostor između Splita i Trogira izniman je historijski prostor, govori s obožavanjem. “Tu imamo lagani kontinentalni proboj od obale prema zaleđu kroz Kliška vrata i imate začudno plodni pojas, o kojem svi putopisci pišu s oduševljenjem. Zato je tu Salona. Ovi su prostori dobili identitet zahvaljujući preživjelim gradovima Trogiru i Splitu, a sada to uništavamo”, govori.

Šuplje kulise za turiste

“Kad idem kroz Kaštelansko polje onda okrenem glavu, jer se želim sjećati samo najljepših uspomena, žuborenja potoka koji su sada postali kanalizacija. Prirodu smo načeli kao i povijesne jezgre. Čovjek je davno izabrao sretne lokacije, međutim grad u pravom smislu počinje tek s civilizacijom. Dalmacija, to su njezini gradovi. Nestaju kao živa tkiva, postaju šuplje kulise za povremene putnike. Grad mora imati općinu, crkvu, školu, mora se čuti graja djece.

Svojedobno je glavna maštarija trogirskih krčmara bila da se škola pretvori u hotel, naši su političari imali i ideju da se sud preseli iz Trogira, jer naši neobrazovani političari ne znaju da grad ima i simboličke funkcije. A kuća mora živjeti cijeli dan. Kad se škure ne otvaraju, pada krov u kući”.

Misli da smo u divljem kapitalizmu, da su naši političari i lijevi i desni istu mater sisali, da je riječ o istom kulturnom supstratu, da je njihovo poimanje nacionalizma kako spretnije pokrasti naciju.

Neuljuđeni, glasni, iracionalni

Mi smo, opisuje Hrvate, mala brdo-planinska populacija, pastiri smo jedva urbanizirani, a oni ne vole gradove. “Taj brdsko-planinski svijet kome i sam pripadam je neuljuđen, glasan, mentalitetom velikodušan, iracionalan i šarmantan. Ponašamo se predurbano i zato civilizacijske jezgre ne funkcioniraju. Previše je nas brđana ušlo s burom ovdje i civilizacijski smo nova generacija koja gleda tko će kome ukrasti više prostora.

Sad cjepkamo, privatiziramo i rasprodajemo i možda bi naša himna trebala biti Dvoržakova Prodana nevjesta. Prodajemo i otočiće, poput jednog u blizini koji je prodan jednoj stranoj državljanki. I zato imamo krizu zajedničkog i općeg, jer da bismo o tome imali svijest, trebali smo imati građanstvo 19. stoljeću, a toga nije bilo dovoljno i nije bilo dovoljno jako. Još uvijek smo u fazi seobe na more, jer svi ljudi sanjaju da će biti sretniji kada stignu na more”.

Urbanizam je povijest lupeštine

“Urbanizam i arhitektura su povijest lupeština. Nije Neron zapalio Rim jer je bio lud, nego da osigura novo građevinsko zemljište. Zatekli smo ljepotu koju bismo trebali poštovati. A sada vidim, gradi se usred Dalmacije krov bosanski na četiri vode nakošen kao da će ovdje snijeg padati.

Urbanizam je vizualizacija naše duše, arhitektura je maštarija, vizualizacija ambicije i kulture, arhitektura je projekcija naših ljudskih taština i područje dokazivanja. Imati bazen postao je maksimalni ideal naših ljudi”.

Pogledajte uzurpaciju punte Čiova, navodi primjer. A bujanje Čiova kroz posljednjih dvadesetak godina izgledalo je ovako:

“Turizam je postao naš realitet, govori se o turističkoj žetvi, broj općenja i noćenja. Nakon što se u Hrvatskoj izgubila industrija, nastupila je industrija zabave. Još je, kažu, Hitler namijenio Hrvatima da budu europski konobari. I onda ih varamo i potkradamo.

Nije to međutim novo, jer je u Rimu papa Siksto VI., koji je porijeklom navodno bio Dalmatinac, dao posjeći šume oko Rima i objesiti na stotine razbojnika koji su pljačkali hodočasnike, preteče turista. Ali monokultura je neprirodna, nje nema u prirodi. Mi nismo naučili da ne sadimo drvorede iste vrste, jer kad napadne bolest jednu biljku sve će stradati.”

Koliko otpada ostavi jedan turist dnevno

“Niti o smeću ne razmišljamo, zaboravljamo da nam svaki turist ostavlja jedan kubični decimetar fekalija i mokraće dnevno. Sve ima svoje raspone, pa tako i Jadran ima svoja ograničenja. Kruzeri koji imaju 3000 gostiju izbace dnevno 10 do 12,5 tona krupnog otpada, 1203 kilograma ugljičnog dioksida po jednom kilometru plovidbe, čak 490 kg opasnog otpada dnevno! A tko misli na plaže za kornjače, za pjumbine, helikone, vodomare…”, govori. Dok smo razgovarali s profesorom Babićem, kod Čiova je sada već slavna glavata želva baš počinjala svoju bitku s kupačima. Tko zna je li prethodnica koja je u ime svoje vrste već počela upozoravati?

Kletva ni za groba ti ne bilo dosta!

“Svi zaboravljaju kako da mi nismo fatalno povezani sa svima. Čovjek je rak kugle zemaljske. Nezasitni smo, stalno bismo više i bolje. Nikad dovoljno brzo, nikad dovoljno. Na pohlepu je naš narod govorio Ni za groba ti ne bilo dosta! Bilo je to opako prokletstvo istodobno izraz zavisti”, komentira.

Letio je helikopterom do Palagruže i s tugom gledao more poput masne huje, ljeskala se površina od nafte, ali tu more ispod mazuta ne diše. “Srdele su nam sve manje kržljave, žive sve kraće, a sve je predigra koja čeka one koji gore čekaju da siđu među nas dolje”, govori dr. Babić priznajući kako o prirodi još češće i s većom zabrinutošću razmišlja otkako ima unuke.

U škole republikanski i komunalni odgoj

Malo nade vidi u tome da se djecu u školi uči ekologiji, da ih se uči što je republikanski i komunalni moral, da nauče da trgovi pripadaju svima.

“Možda u ovoj krizi dođe do paroksizma: gdje raste kriza raste spasonosno. Kad dođu stvari do ekstrema, kriza ga stimulira i stvara ljude koji će biti dorasli problemima koje smo stvorili. Bude li preglasna muzika, možda će se potući krčmar i iznajmljivač, ali u drugoj fazi stvorit će se homeostaza, organizam će naučiti kako tako funkcionirati da se ne razboli. Kad se potuku i posvađaju, nakon toga će se dogovoriti, a onda će nakon svega doći zakon”.

---

* Sljedeći nastavak serijala Što smo učinili od obale objavit ćemo u nedjelju 27. kolovoza