Međutim, kroz pola sata primio sam poziv da je došla hitna i da je voze u bolnicu. Njezina kolegica nije vidjela što se točno dogodilo. Vozila je nekih pedesetak metara ispred nje i kad se okrenula, Tanja je već bila s glavom u šoderu. Nakon pada je podigla glavu i normalno s njom razgovarala, ali je u jednom trenutku samo počela tonuti. Izgubila je svijest prije dolaska hitne i od tog dana više nikada nismo razgovarali.

Vjerovali smo da će se probuditi nakon operacije

Kad sam došao u bolnicu, nisu me pustili k njoj. Smjestili su je na odjel intenzivne njege i pripremali je za operaciju. Rečeno mi je da je pukla kost lubanje koja je presjekla aortu zbog čega je došlo do jakog krvarenja. Trebala je na hitnu operaciju i već je iste večeri iz Zagreba došao neurokirurg. Operirao ju je četiri sata i nije bilo sigurno hoće li preživjeti noć.

Svima nam je to bio veliki šok. Ujutro je bila s nama za stolom, smijala se i razgovarala, a navečer je ležala u komi. Mlađi sin Jan tada je išao u peti razred, a stariji Fran imao je šesnaest godina. Nisu više bili mali klinci i hrabro su to primili, ali realno nismo bili svjesni koliko je njezino stanje ozbiljno. Čvrsto smo vjerovali da će nakon operacije sve biti OK. Nadali smo se iz dana u dan, a pomaka nije bilo. Tanja se probudila, ali je bila potpuno odsutna. Nismo uspjeli dobili nikakav znak, niti reakciju da je svjesna da smo s njom.

I dalje su krenule borbe. Prvih šest mjeseci ležala je u koprivničkoj bolnici. Čekalo se da se potpuno zaustavi krvarenje, a poslije je prebačena u zagrebačku Novu bolnicu. Radili su ispitivanja da se vidi je li kandidat za eksperimentalnu operaciju kojom se ugrađuje elektroda u mozak, da bi se postigla duboka mozgovna stimulacija i potaknuo oporavak. Vodio ju je poznati doktor Darko Chudy koji je nakon svih testova i analiza rekao da ima dobrih znakova, da se nešto događa u mozgu i da bi operacija mogla dati rezultata. Bili smo presretni kad smo to čuli.

Nova operacija odgođena zbog dekubitusa. To neću prežaliti

Međutim, nastao je problem i to nikako ne mogu prežaliti. U tih šest mjeseci ležanja u bolnici Tanja je dobila dekubitus na trtici i nisu je mogli operirati jer su se bojali sepse. Vratili su je u koprivničku bolnicu i krenuli smo u rješavanje tog problema. Tu smo izgubili još četiri, pet mjeseci jer je dekubitus teško izliječiti, a kad smo se vratili u Dubravu doktor Chudy je rekao da se boji da je mozak predugo spavao i da se stanje promijenilo. No, ipak ju je odlučio operirati.

Ugrađena joj je elektroda, ali se ništa nije dogodilo. Tanja je i dalje bila odsutna. Imao sam čak osjećaj da je prije operacije bila nešto življa; pratila je glavom i pogledom kada bismo je zazvali i češće je nešto mumljala, ali prema liječničkoj analizi predugo se čekalo i zapravo nas je taj dekubitus zeznuo. No, nismo gubili nadu.

U toplicama sam pored njezinog kreveta proveo šest mjeseci

Otišli smo na šest mjeseci u Krapinske toplice. Probali smo i tamo. Pokušavali su je stimulirati strujama, vježbama i raznim metodama, a ja sam bio ondje kao pomoć; pomagao sam je stavljati u kolica, hraniti na sondu i bio sam cijeli dan uz njezin krevet. Imali smo sreću da sam mogao izbivati s posla. Radim privatno i uspio sam si nekako organizirati posao, a za Frana i Jana brinuli su se baka i deda.

Subotom ujutro sam iz toplica odlazio doma da vidim klince i već bih se u nedjelju navečer vraćao nazad da budem pored Tanje. I u tom periodu su mi možda najviše pomogli ljudi koje sam upoznao u toplicama. Prolazili smo kroz slične situacije i jedni drugima bili podrška. Znao sam reći da se osjećam kao da u kinu gledam nekakav potresan film i samo čekam da se upale svjetla i da konačno krene odjavna špica, ali to nikako da se dogodi. Kino je i dalje trajalo.

Na utrci sam mu povikao ‘Stisni za mamu!’

I nosiš se s time kako znaš, ja sam se kroz sve te godine najviše ispucavao kroz sport. Nikada neću zaboraviti osjećaj sreće kada sam nakon šest mjeseci toplica prvi put pronašao malo vremena i sjeo na bicikl. Mi smo svi oduvijek bili u sportu. Fran je nakon kartinga otišao u plivanje pa triatlon, Jan se također bavio triatlonom, sada je posvećen biciklizmu, a Tanja se u mladosti bavila atletikom. Bila je odlična atletičarka i reprezentativka Hrvatske, tako da su klinci kroz nas živjeli sport. I kad nam je bilo najgore, dečki i ja bismo otišli svaki na svoj trening i tamo ispucavali emocije.

Sjećam se godine kada sam s Tanjom bio u toplicama. Jan je cijelo to vrijeme sam trenirao u Koprivnici i osvojio je šest naslova državnog prvaka; tri u triatlonu i tri u biciklizmu. Pratio sam ga u Split i u zadnjoj utrci na trčanju borio se za drugo mjesto. Bio je već iscrpljen i jedva je trčao. Pred zadnjih tristotinjak metara viknuo sam mu: ‘Stisni za mamu!’ i u tom je trenutku dobio snagu; dao je gas, proletio pored klinca ispred sebe i osvojio to drugo mjesto.

Čovjek koji je stajao pored mene u čudu je izgovorio: ‘Kaaaj je ovo bilo?’. Bila je to faza kada smo još živjeli u velikoj nadi da će sve biti OK i to su bili nevjerojatni trenuci. Čovjek ne zna kakvu snagu nosi u sebi. I možda je taj sportski duh kod njih napravio svoje. Preuzeli su odgovornost i borili se. Fran je upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, a Jan je sada u drugom razredu srednje i kreće u ostvarenje svojih snova da se u budućnosti profesionalno bavi biciklizmom. Sada vozi za Slovenski klub Perutninu Ptuj.

Ako se mama ikada probudi želimo da sve štima

Obitelj mi je u cijeloj ovoj situaciji bila presudna. Puno mi pomažu moji roditelji, kao i Tanjina pomajka i otac. Bake su preuzele kuhanje jer su Fran i Jan sportaši, pa jako pazimo na prehranu. Imamo tetu koja dolazi čistiti, a sve ostalo sam preuzeo ja. Kad sam ostao sam s klincima, nisam se najbolje snalazio u kućanskim poslovima. Nisam znao upaliti ni veš mašinu, ali sve naučiš s vremenom. Mi muškarci se nekada švercamo u kući, pa dijelimo poslove na muške i ženske, a onda vidiš koliko je dan jedne žene kompleksan.

Toliko puta sam se sjetio kako sam Tanji u jedanaest navečer znao govoriti: ‘Hajde, dođi sjedni malo pored mene, kaj sad spremaš kuhinju?’. U braku smo preko 20 godina i nisam vidio da je ta žena ikada sjela. Stalno je bila u pokretu i voljela je imati sve pod kontrolom. Davala je puno sebe u djecu, u našu kuću i sve je uvijek bilo tip top. Uz sve to radila je i stresan posao. Bila je menadžerica u jednoj farmaceutskoj firmi i sve je to uspješno hendlala.

Nekako mislim da ju je sve to možda pojelo. Stalno vrtim film što se dogodilo tog dana kada je pala. Bila je u odličnoj kondiciji, vozila je po ravnoj stazi i pretpostavljam da joj se dogodilo nešto s tlakom. Zbog stresa na poslu i te silne odgovornosti imala je problem s niskim tlakom i moguće da joj se zavrtjelo i da je zato pala.

Sve ovo vrijeme i ja se trudim nastaviti tamo gdje je ona stala. Rekao sam djeci ‘ako se mama jednog dana probudi, moramo nastaviti gdje smo stali, da sve štima i da sve bude onako kako bi bilo da je ona s nama’. I držimo se toga. Svaki dan se i dalje nadaš da će se nešto promijeniti, iako znaš da je za to potrebno čudo. No, medicina napreduje, a pojavili su se i neki novi liječnici koji su je spremni liječiti. Sve je to još u fazi dogovora i vidjet ćemo kako će se to dalje razvijati.

Najgore je pasti jer padanjem ne možeš nikome pomoći

Tanja je sada u privatnom domu u blizini naše kuće jer ja nemam mogućnosti biti s njom 24 sata dnevno. Ima ondje punu njegu, fizioterapeute koji rade na mišićima i njezinom općem stanju. Jako smo zadovoljni kako vode brigu o njoj, ali sada je zbog korone rijetko posjećujem i to mi užasno teško pada.

Prije smo je izvodili van u kolicima. Isprobavaš sve; dovedeš je na nekoliko sati doma, pričaš joj i nadaš se da će te čuti, pokušavaš je stimulirati na sve načine i čekaš da se dogodi neki klik. Događalo se i da nam stisne ruku, ali ti onda liječnici kažu da je to vjerojatno samo spazam. Rijetko dobiješ neki znak, pa još uvijek ne znamo čuje li nas. To je jedan kamen u cipeli koji je tu i s kojim ne možeš ništa.

Vrijeme prolazi i moraš nastaviti sa životom. Živimo dan po dan, iako znamo da više nikada neće biti isto. Kad netko ode s ovog svijeta odboluješ ga i kreneš dalje, a ovako stalno imaš nadu. Najgori je i taj osjećaj nemoći; sve bi napravio, prodao sve što imaš da je vratiš nazad u život, ali to nije dovoljno. I na kraju isprobavaš sve i ako ne ide, legneš u krevet i barem znaš da si pokušao.

Prije nesreće smo živjeli sretan i posloženi obiteljski život

Najveći problem je kad se ujutro probudiš, a nje nema u kući. To je jedna strašna praznina. Prije nesreće smo živjeli sretan i posložen obiteljski život, puno smo se bavili djecom, odlazili na ljetovanja i skijanja, a za blagdane smo svi uvijek bili na okupu. I to nam još uvijek jako nedostaje, ali nakon toliko godina ipak uspiješ uključiti razum koji kao da poravna tu emociju jer bi inače izgorio.

Kroz sve ovo vrijeme naučio sam živjeti u trenutku. U glavi sam si složio da sutra ne postoji i tako mi je lakše. Bilo je tu, naravno, uspona i padova, no pomagao sam si čitajući, glazbom, sportom i razgovarajući s ljudima koji su prošli slične situacije jer se nađeš u svijetu u kojem te netko tko to nije prošao ne može razumjeti. Naravno da su mi i prijatelji uletjeli kada nam je bilo najteže. Bili su mi velika podrška, pomagali su i financijski, a bilo je i ljudi koji su nam otišli iz života. I to je tako. Ljudi dolaze i odlaze i nikome ne možeš to zamjeriti. Svatko se s tom situacijom nosi kako najbolje može.

U početku sam s Franom i Janom odlazio kod obiteljskog psihologa, no mislim da im je ipak najviše pomogao sport. Sjećam se da u školi, nažalost, nitko nije pitao kako su djeca i kako se nose s cijelom situacijom, a tih dana nakon nesreće, kada nam je bilo najteže, tražilo se od njih da uče i rade kao da se ništa nije dogodilo. Društvo takve situacije ne prepoznaje, ali mi smo imali sreću da smo se izvukli. Nemaš što; prepušten si sam sebi, držiš glavu izvan vode i plivaš.

Sada mi je najbitnije podići svoje sinove na noge

Pomoglo nam je i to što su djeca bila vezana za mene i prije Tanjine nesreće. Oduvijek sam imao privatni biznis i puno sam radio, ali su vikendi uvijek bili rezervirani za naše zajedničke aktivnosti. Nas troje smo, primjerice, vozili karting utrke kada su Fran i Jan još bili totalni klinci i već smo tada bili dobra ekipa. Odlazili bismo na natjecanja po Italiji, Sloveniji i tu u Hrvatskoj, a osvojili smo i nekoliko titula.

Unazad nekoliko godina pomažem oko Janovih treninga u biciklizmu, a radio sam i s Franom. On je svojevremeno bio kadetski prvak u triatlonu i reprezentativac, a Jan je do sada osvojio šest naslova u triatlonu i bio je četiri puta državni prvak u biciklizmu. Skupio si je dobru ekipu, uživa u tom sportu i nadam se da će uspjeti.

Sada mi je najvažnije podići sinove na noge i zato ponekad moram potegnuti za dvoje kako bi im sve osigurao, a jednog dana kada se osamostale malo ću stati na kočnicu. Prošao sam u životu svašta i nisam više željan materijalnog stvaranja. Puno sam ovih godina čitao, istraživao i spojio se s mnogo ljudi koji su prošli slične sudbine kao i mi. Zato sam odlučio s ovom pričom izaći u javnost. Možda mogu nekome, tko je tek na početku, dati nadu ili se povezati s nekim tko prolazi isto što i mi. Ljudi se spoje i međusobno dijele nova saznanja i to je jedini način jer ne postoji udruga ili državna institucija koja bi nam pružila moralnu podršku kao samohranim očevima .