‘Ma čula si dobro’, hrabrila sam samu sebe. Znala sam da ne može biti drugačije, ali još nisam bila sigurna u ono što sam čula. U pozitivnom šoku nijemo sam se pitala kako nitko, pa ni ja, ne skače, ne viče od sreće”.

‘Lakše je bilo vjerovati u jednoroge nego u ovo’

Markova kćer Inga Grgić također je tog dana bila u sudnici. “To olakšanje koje je uslijedilo, nešto je neopisivo”, objašnjava što je osjećala kada je čula za oslobađajuću presudu. I dodaje: ”Čuti presudu bio je šok jer živjeti u Hrvatskoj i imati posla s pravnim sustavom znači uvijek strepiti od najgoreg; iako nisi kriv, nisi ništa napravio, ali, kako se ono kaže: život nije fer.

Neizmjerno sam zahvalna na hrabrosti i moralu sutkinje i sudskog vijeća koji su nam napokon omogućili da prodišemo. Sreća je u svemu da smo i roditelji i ja imali dovoljno snage i nade i vjere. Iako je bilo lakše vjerovati u zmajeve i jednoroge nego da će sve ovako završiti”.

Gotovo 25 godina pod teretom užasnog zločina

U njihovom besprijekorno urednom domu u Bjelovaru razgovaramo o teškim trenucima kroz koje su prolazili. Obitelj Grgić gotovo je 25 godina živjela pod teretom užasnog zločina koji se zbio u Kutini u noći s 8. na 9. listopada 1998. kada su ubijeni vlasnici tamošnje mjenjačnice, supružnici Renato Serdarušić i Ingrid Šipek-Serdarušić te njihov zaposlenik Goran Cvrtek.

To strašno ubojstvo iz koristoljublja i sve ono što se događalo sljedećih 25 godina više liči na filmsku priču, fikciju maštovitog pisca, nego stvaran događaj.

Toliko zapleta, toliko zamršenih događaja, nevjerojatnih obrata i jedan nadasve neobičan lik, čudan svjedok, Stevo Štula, čiju bi ulogu u filmu teško mogao odigrati i kakav Oscarom nagrađen glumac, možda će jednog dana biti predložak za kakav triler, film ili televizijsku seriju, ali obitelj Grgić osjećala ju je na svojim plećima. Četvrt stoljeća.

Bilo je nelagode kad bi hodao ulicom

Marko Grgić, gotovo polovicu tog vremena, više od deset godina, odležao je, što u istražnom zatvoru, što u Remetincu, a ponajviše u Lepoglavi. Kaže kako zatvor silno primijeni i na neki način izopači čovjeka. Postanete sami sebi dovoljni, a znadete da to nije normalno. Život bez trunke hedonizma.

Veli, nije se trudio dokazivati svakom od zatvorenika ili poznanika, u vrijeme dok je bio na slobodi i čekao nova suđenja, da je nevin i da nije skrivio ono za što ga se optužuje. ”Htio sam to dokazati na sudu, a ne pričajući uokolo”, veli.

Bilo je, kaže, i nelagode kad bi hodao ulicom: većina ljudi ga je prihvaćala, a oni koji su mislili da je kriv, nisu mu se ni obraćali. ”Tako se filtrirao krug ljudi koje sam poznavao”, priča.

‘Kada je pročitana presuda, Marko je bio posve nijem’

Kad se zločin dogodio, Grgića su okrivili za trostruko ubojstvo. Suđenje je čekao u pritvoru, ali ga je zbog pomanjkanja dokaza Županijski sud u Sisku oslobodio. Izlazi na slobodu. Nakon pet godina (!), kada Vrhovni sud poništava presudu, vraćaju ga u pritvor.

Ondje čeka ponovljeno suđenje. Sutkinja Županijskog suda u Sisku Melita Avedić odrezat će mu najtežu moguću kaznu, 40 godina zatvora.

“Kad je sutkinja pročitala presudu zanijemila sam”, sjeća se Markova supruga. “Bila sam u potpunom šoku, sat vremena nije mi ni suza potekla, nisam mogla ni vikati. I Marko je šutio, bio je posve nijem. Tada sam shvatila što znači kada netko kaže: zanijemio je od šoka. Samo je Neđo Ajdarić, vikao, čak i zaplakao”.

Kako ga je u sve upetljao svjedok Stevo Štula

Kao i Marko Grgić i Ajdarić, građanin Bosne i Hercegovine, tog je 22. rujna 2006. u istom sudskom postupku, dobio 40 godina zatvora. U sve ga je upetljao onaj svjedok Stevo Štula.

Sva trojica, Grgić, Ajdarić i Štula stjecajem okolnosti našli su se potkraj 2005. u istoj ćeliji broj 206 Zatvorske bolnice u Svetošimunskoj.

Prije toga tri se čovjeka nikada nisu ni srela ni vidjela. Grgić je čekao početak novog suđenja, Štula je u Bjelovaru izdržavao sedmogodišnju kaznu zatvora jer je iz karabina pokušao ubiti suprugu, a Ajdarića su pritvorili zbog sumnje da je u Hrvatsku pokušao prošvercati automobil, što se kasnije pokazalo netočnim.

Iako nagluh, čuo je kako pričaju o ubojstvu

Ovdje u zatvorskoj sobi 206 počinje Štulina uloga. Nekoliko tjedana nakon što je prizdravio i vratio se u zatvor, odlazi šefu bjelovarske kaznionice Dragi Ivančiću, koji je u vrijeme onog trostrukog ubojstva kao šef lokalne krim-policije vodio istragu.

Štulina priča je uzbudljiva. Iako nagluh (s takvom je dijagnozom dobio vojnu mirovinu), taj bivši podoficir JNA čuo je kako su Grgić i Ajdarić u zatvorskoj sobi pričali o detaljima ubojstva koje su, kako je to Štula ispričao šefu zatvora, počinili u Kutini.

Bilo je to dovoljno da Državno odvjetništvo sada podeblja tanku optužnicu protiv Grgića, temeljem koje je na prvom suđenju bio oslobođen, pa se sada u njoj pojavljuje i Ajdarić, čovjek koji nikada u životu nije bio u Kutini.

Štula dobiva velike povlastice, Grgić ide u Lepoglavu

Ključni svjedok u novom postupku protiv Grgića, u kojem je sada i Ajdarić, bio je Stevo Štula. Sudsko vijeće i sutkinja Avedić povjerovali su u svaku njegovu riječ. Nakon presude, Grgić i Ajdarić odlaze u Lepoglavu, a Štula dobiva velike zatvorske povlastice i kad mu se prohtije odlazi na vikende u Grubišno Polje, mjesto u kojem je živjela njegova supruga i strahovala kad god bi ga vidjela.

“Kada je Marko ponovno završio u zatvoru, Inga je imala 16 godina, išla je u gimnaziju. Neki profesori su je šikanirali, imala je problema s vršnjacima. Užasno je bilo, sjećam se, došla je neka žena iz Centra za socijalnu skrb, ispitivala odakle nam kožna garnitura, namještaj, jesmo li podstanari, što je naše, što nije. Bojala sam se da će doći sutra i zaplijeniti nam imovinu. Poslije me pitala treba li mi psihološka pomoć.

Rekla sam da mi je strašno teško, ali da ću se boriti sama. Kad sam prvi put došla Marku u Lepoglavu, plakala sam a on me tješio i govorio da se moramo boriti: ‘Znam da odavde moram izaći ali ne znam kako’. Tješio me. Ni ja nisam znala kako, ali, okretala sam nebo i zemlju – sjeća se Đurđa tog strašnog vremena.

‘Bilo je jako teško, ali znala sam da on to nije napravio’

Marko, pak, govori kako se svaki susret s obitelji u zatvoru željno očekuje. Kaže da su mu supruga i kćer dolazili kad god je bilo moguće. “Mislim da ni jedna mogućnost susreta nije bila propuštena. Ti susret veliko su iščekivanje”, prisjeća se. “Željno ih iščekujete, a kada supruga i kći odu nije nimalo lako”. Na licu tog čovjeka, na kojem nije lako iščitati emocije, kliznula je suza.

“Moji pretpostavljeni, kolege na poslu vjerovali su da Marko nije kriv. Vjerovali su meni jer su znali su da sam osoba koja ne bi štitila ubojicu, znali su da ne bih bila sekunde s njim da je počinio taj strašan zločin. Da je to učinio, ne bih se borila za njega, ostavila bih ga, okrenula bih se, otišla.

Bilo je jako teško, ali znala sam da on to nije napravio. Da sam imalo posumnjala u Marka ne bih ostala s njim. Pa tko bi lud s takvim ubojicom ostao živjeti. Većina ljudi mi je vjerovala mada je bilo i onih koji su misli: ona ga brani, jer joj je suprug. Ali to je bila manjina. Svakome sam mogla pogledati u oči i reći: on to nije napravo, ja to znam”, opisuje Markova supruga vrijeme u kojem je ostala sama s kćerkom, gimnazijalkom.

‘Noćima nisam spavala, bila sam napola luda’

I dodaje kako joj se čini da je u toj silnoj borbi pomalo zapostavila Ingu: “Marko je bio u zatvoru, bolesna mati u Gudovcu, obilazila sam je, trčala na posao, sastajala se s odvjetnicima, nisam znala što bih, kako bih, kamo bih. Noću bih poslagala spise po podu, čitala iskaze svjedokâ, ostajala u šoku čitajući što je govorio Štula i pitala se: ‘Bože dragi tko mu može vjerovati, tko Štuli može vjerovati?’. A Inga se borila zajedno sa mnom”.

Kaže kako joj je najteže bilo kada se vratila iz Siska nakon presude Marku. Kćeri je dala telefonske brojeve prijatelja i rekla joj da im se javi ako i nju, Đurđu, odvedu u pritvor. Bojala se da bi se to moglo dogoditi, jer je Štula i nju upleo u zločin.

“Inga me izbezumljeno gledala. Pitala što to govorim. Nije vjerovala, mislila je da sam sišla s uma, nije razumjela o čemu govorim. Rekla je: ‘Mama zvat ću Hitnu, tebi nije dobro’. A ja noćima nisam spavala, bila sam napola luda, ali morala sam se boriti”.

‘Najteže je bilo gledati cijelu obitelj kako pati’

“Bila sam sretna da mogu vidjeti oca na 15 ili 30 minuta svakih nekoliko tjedana iako na tim susretima nismo imali nimalo privatnosti. Trpjela sam sve neugodnosti kao i psihološko maltretiranje zatvorskih službenika”, sjeća se Inga.

“No najteže je bilo gledati cijelu obitelj kako pati, suosjećati s ocem koji ne zna do kada će mu se život svoditi na zatvorsku ćeliju, biti u strahu da nikada nećete imati šansu za kvalitetan život jer je i tvoj i život tvoje obitelji u rukama – oprostite sto ću ovo reći – limitiranih i korumpiranih iskvarenih mozgova.

Ne znati kada će i hoće li agonija prestati i hoćeš li izgubiti zdravi razum… ne postoji način, isprika, novac, vrijeme… ništa sto može vratiti izgubljeno”, kaže.

Preokret na Europskom sudu za ljudska prava

A onda se dogodio preokret. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, nakon što je Ajdarić iscrpio sve pravne mogućnosti u Hrvatskoj, usvojio je njegovu tužbu, proglasivši Štulin iskaz posve nepouzdanim i nevjerodostojnim te naložio Hrvatskoj ponovno suđenje.

Presuda je postala pravomoćna 4. lipnja 2012. godine. Nakon gotovo osam godina, 3. veljače 2013., Ajdarić je pušten iz zatvora u Foči, gdje je na temelju međudržavnog sporazuma Hrvatske i BiH nastavio služiti zatvorsku kaznu. Dobio je pravo na obnovu postupka.

Naravno, bilo je nemoguće ponovno suditi Ajdariću, a da se postupak ne ponovi i Grgiću. Ali, on će na slobodu, nakon odležanih deset godina, biti pušten 2. travnja 2014., jer ga je hrvatsko pravosuđe u istražnom zatvoru držalo koliko je maksimalno bilo moguće. Ponovljeni postupak na Županijskom sudu u Velikoj Gorici počeo je u srpnju 2015. a Grgić se branio sa slobode.

‘Nisam Štuli zamjerao na iskazu, smatrao sam da ga koriste’

“Život mi je tekao od ročišta do ročišta. U međuvremenu radio sam svakakve poslove, montirao namještaj po kućama, sastavljao kuhinje, snalazio se”, priča Marko Grgić, a na pitanje kako mu je bilo na ponovljenom suđenu suočiti se sa Štulom (koji je nedugo nakon svjedočenja u Velikoj Gorici umro), kaže:

“Štulu nikada nisam smatrao normalnim čovjekom, prije svega zbog onoga što je napravio: pucao je u svoju suprugu. Nisam mu ni zamjerio na iskazu, smatrao sam da je bolestan i da ga koriste pojedinci iz sustava. Ne sustava u cjelini, nego pojedinci iz sustava, da ga koriste kao svoj alat… Oni su ga i ‘ugradili’ u priču”.

Da će se optužba srušiti poput kule od igraćih karata postalo je jasno kada će u prosincu prošle godine zamjenica županijske državne odvjetnice u Velikoj Gorici, Ines Horvat Jelenić, zbog nedostatka dokaza odustati od kaznenog progona Neđe Ajdarića.

Nepravomoćno oslobođen 6. veljače ove godine

Na sljedećem ročištu, u siječnju ove godine, dvoje uglednih zagrebačkih odvjetnika Marijana Tomić i Čedo Prodanović (Ajdarića je branio Željko Olujić) iznijeli su briljantne završne govore, minuciozno secirajući brojne nelogičnosti iz optužnice.

U jednom trenutku, govoreći prije njih, zamjenica županijske državne odvjetnice u Velikoj Gorici, Ines Horvat Jelenić, priznala je kako u svojoj karijeri nije vidjela tako aljkavu istragu kakvu je policija provela nakon jezivog trostrukog ubojstva u Kutini.

Očito se lomila i sutkinja Bereleković, kao i sudsko vijeće. Prevladalo je ono što se pravničkim jezikom kaže In dubio pro reo – u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog. Marko Grgić nepravomoćno je oslobođen 6. veljače ove godine.

Nema tog novca koji može nadomjestiti sve ove godine

Dok u nedjeljno popodne šećemo parkićem u središtu Bjelovara, pitam ga o planovima i hoće li tužiti Republiku Hrvatsku što je više od 10 godina odležao u zatvoru (postane li presuda pravomoćna). Mirno kaže kako nekih velikih planova nema.

Prevalio je šezdesetu, a novac koji će eventualno dobiti, veli, ne zanima ga. Nema tog novca koji može nadomjestiti sve ono što su on i njegova obitelj prolazili tijekom gotovo 25 godina.

Obitelj ubijenih još čeka odgovore

Ali cijela ta jeziva priča, tih četvrt stoljeća mrcvarenja dvaju obitelji, Grgićeve i Ajdarićeve, u rukama hrvatskog pravosuđa, ima još jedan, podjednako užasan krak. Obitelji ubijenog bračnog para, dvoje mladih ljudi, vlasnika mjenjačnice i njihovog također mladog zaposlenika, ni nakon 25 godina ne znaju tko im je uništio živote ubivši njihove najmilije.

Nisu dočekali pravdu za nevine žrtve. To je najstrašnije što se moglo dogoditi tim obiteljima. Izgubili su najmilije, čekali 25 godina da bi ove veljače saznali kako ni policija tijekom istrage i prikupljanja dokaza, ni državno odvjetništvo koje je pisalo optužnice, ni sudovi koji su presuđivali i potvrđivali presude, pa potom, svjesni da nema dokaza, oslobodili osumnjičenike, nemaju odgovor na pitanje: tko je počinio jedan od najstrašnijih zločina u Hrvatskoj unatrag 25 godina.