No najčešće to ipak nisu teške operacije, premda svaki zahvat nosi sa sobom stanoviti rizik. “Svaki je posao u medicini”, ističe profesor Pogorelić, “izazovan, a posebno kad se radi s djecom.” Pod dječju kirurgiju spadaju od novorođenčadi do dječaka i djevojčica do 17 godina. “A oni nikako nisu isti, svaka skupina svoje specifičnosti”, napominje. Posebno su zahtjevne operacije novorođenčadi na kojima se, unutar 12 do 24 sata kako su se rodili, mora napraviti zahvat.

Godinama na listama najomiljenijih

“To su najizazovnije operacije jer se novorođenčad od 900 grama ili malo više, mora podvrgnuti zahvatu. Susrećemo se s brojnim anomalijama, od kojih su neke nespojive sa životom. Ako se ne intervenira odmah po rođenju, primjerice, u situacijama u kojima postoji defekt trbušne stijenke, pa crijeva prolabiraju izvan trbušne šupljine, ako postoji diskontinuitet jednjaka, može biti ugrožen život bebe. Takve situacije ponekad mogu biti i stresne i za liječnike jer je takvu bebu teško anestezirati, a ponekad čak i uspostaviti venski put za primanje lijekova”, rekao je.

Djeca od nekoliko dana starosti, priča profesor Pogorelić, imaju brojne specifičnosti: “Patologija u prvim mjesecima vrlo je specifična i ona se najčešće javlja samo u to doba života. Novorođenčad ima potpuno drugačiju fiziologiju i anatomiju i operater se mora tome prilagoditi. Te su strukture jako male, nježne, fine, pa takav mora biti i zahvat. U protivnom može se napraviti šteta”.

Profesor Zenon Pogorelić, predstojnik je Klinike za dječju kirurgiju KBC-a Split, pročelnik katedre Kirurgije na Medicinskom fakultetu u Splitu, a prije nekoliko dana izabran je za zamjenika ravnatelja najveće dalmatinske zdravstvene ustanove. Od Splićana za profesora Pogorelića mogu se čuti brojne pohvale, kako zbog njegove susretljivosti i vrhunske stručnosti tako i zbog znanstvenih radova koji ga svrstavaju među najistaknutije znanstvenike u Hrvatskoj. Osim toga, već godinama je na vrhu liste najboljih i najomiljenijih liječnika.

Oko 30 posto operacija su traume

Nakon operacija novorođenčadi, po profesoru Pogoreliću najteže su operacije one koje se moraju napraviti na djeci koja imaju teške traume s obilnim krvarenjima. “Uvijek je stresno kad otvorite trbuh, a iz njega navire krv”, napominje te objašnjava da ponekad i tumorska patologija zna iznenaditi kada se pronađu golemi bizarni tumori koji se ne bi očekivali u djece.

Prošle godine profesor Pogorelić obavio je 400 operacija, značajno iznad prosjeka, a osim toga radi i u ambulanti, na odjelu, gdje je redovito dežuran. Godišnje se u prosjeku u Klinici za dječju kirurgiju liječi oko 2000 djece, od kojih je oko 1700 operirano. Na Klinici za dječju kirurgiju obavlja se široki dijapazon intervencija. Oko 30 posto operacija odnosi se na razne traume, zatim slijede akutna stanja u trbušnoj šupljini te upale crvuljka i žučnjaka i perforacije crijeva.

“Po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji adolescenti su djeca između 10 i 19 godina, premda su mnogi već sa 17 godina više odrasle osobe, nego djeca. Danas neka djeca i s 13 ili 14 godina imaju poprilično konstituciju odrasle osobe pa njih, u centrima gdje ne postoji dječja kirurgija, mogu operirati i opći kirurzi”, otkriva profesor Pogorelić.

Australci začuđeni cijenom operacije

Svojedobno je obavio laparoskopsku adrenalektomiju, minimalno invazivnu metodu odstranjivanja tumora nadbubrežne žlijezde. “Ta beba imala je samo 14 dana, a još u majčinoj utrobi, u 33. tjednu trudnoće, utvrđeno je ultrazvučnim pregledom da ima tumor desnog bubrega. Nakon poroda je potvrđena dijagnoza tumora desne nadbubrežne žlijezde”, kazao je.

Profesor Pogorelić prisjetio se i slučaja kada je jedan adolescent iz Australije pao s litice na Bolu te je dovezen helikopterom u bolnicu s višestrukim ozljedama. “Imao je prijelom bedrene kosti, potkoljenice i podlaktice, rupturu jetre i slezene. Na njemu smo gotovo istodobno izveli četiri različita zahvata i to je trajalo više od četiri, pet sati. Bilo je šokantno, ali sve je dobro završilo, pacijent je preživio i brzo se oporavio”, priča.

No nakon mjesec dana profesora Pogorelića nazvali su iz osiguravajućeg društva u Australiji. “Kada sam ih upitao je li nešto krenulo loše, oni su mi odgovorili da nije, da su operacije izvedene besprijekorno, ali da me zovu zbog naplate računa”, prisjeća se. Splitska bolnica im je, naime, ispostavila račun od 2500 eura, pa su oni pomislili da tu nedostaje nekoliko nula jer bi ti zahvati i postoperativna njega stajali oko 250.000 dolara. “Na kraju razgovora rekli su mi da bi njima bilo isplativije platiti pacijentima avionski prijevoz te ih slati u Hrvatsku, jer je kod nas liječenje neusporedivo jeftinije”, ispričao je.

Mogući nesporazumi s roditeljima

Tijekom razgovora, profesor Pogorelić više je puta ponovio kako je s djecom lijepo raditi jer su iskrena te da s njima u pravilu nema problema: “Najlakše je raditi s bebama, one ništa ne razumiju, jedu spavaju, plaču… Nešto je zahtjevnije s djecom od dvije godine na više jer su ona već upoznala roditelje i vanjski svijet, pa se teško prilagođavaju na novu okolinu. Starija djeca su u pravilu razumnija.”

Najteže je, očekivano, s djecom koja imaju neku tešku bolest, poput malignih oboljenja ili kad valja obaviti opsežnije zahvate, poput resekcije crijeva, odstranjenja slezene i slično. “Djeca se s takvim situacijama teško mire i to u njih izaziva stres. Tada se s njima puno razgovara, uključujemo u rad i psihologa, u takve djece bitna je njihova psihofizička pripremljenost za operaciju”, kazao je.

S djecom bi zasigurno bilo lakše raditi kad ne bi bilo zabrinutih i preplašenih roditelja i rodbine. Posebno je teško, ako je djetetu potrebna hitna operacija, na što roditelji nisu pripremljeni… Do mogućih nesporazuma s roditeljima i obitelji zna doći, kad, primjerice, nema dovoljno kapaciteta za smještaj roditelja uz djecu.

‘Liječnik mora biti iznimno pažljiv’

“Imamo puno razumijevanja za roditeljsku brigu, to je osjetljiva populacija, maksimalno im izlazimo u susret. Ljudi se teško mire sa spoznajom da im je dijete oboljelo, posebno na početku liječenja, No kasnije, kad vide da djeca imaju vrhunsku njegu i da sve ide dobro, napetosti i nervoza popuštaju”, kaže.

Posebno je teško kad se roditeljima mora priopćiti da je dijete oboljelo od neke teške bolesti. “Tada liječnik mora biti iznimno pažljiv, mora reći istinu, ali mora biti krajnje obziran. Nikada se ne može reći da netko ima neizlječivu bolest, jer uvijek ima nade. Zbog toga se mora poduzeti sve kako bi se pomoglo pacijentu. Nisam sudac da mogu nekome presuditi ili predviđati negativno jer uvijek se može dogoditi pozitivan ishod”, govori.

‘S iskustvom se nauči napraviti zid’

Takve situacije stresne su i za liječnike: “Nemoguće se odvojiti od nekog teškog slučaja, ne možete lako izbrisati slike koje vam se stalno vrte kroz glavu”. Dakako, napominje profesor Pogorelić, s vremenom se stekne iskustvo i rutina, nauči se kontrolirati i ne reagirati emotivno. “No neke vas stvari”, napominje, “ipak tako dodirnu da se ne možete praviti da se ništa ne događa. U takvim situacijama najviše pomaže spoznaja da ste dali sve od sebe, pogotovo kada su u pitanju maligne bolesti ili kad vam dovedu nekoga s teškim traumama, koji je poluživ.”

“S iskustvom se”, priča, “nauči napraviti neki zid, koji vas brani, a u privatnom životu morate pronaći ispušne ventile. Ako biste te silne emocije i negativnu energiju akumulirali u sebi, to bi ostavilo posljedice”. Protiv stresa, kaže, bori se druženjem s prijateljima, obitelji, odlascima na putovanja i izlete u prirodu te vježbanjem u teretani. “Na taj način najlakše izbacujem iz sebe negativnu energiju”, objašnjava profesor Pogorelić.

U Split dolaze iz cijele Dalmacije

Klinika za dječju kirurgiju KBC-a Split referentni je centar za minimalno invazivnu kirurgiju. Profesor Pogorelić objašnjava da je Ministarstvo zdravlja prepoznalo trud i rezultate koji su postignuti. “Nije lako zadovoljiti brojne kriterije i zahtjeve, od stručnosti osoblja do broja izdanih publikacija, broja operacija, tehničkih uvjeta. To ocjenjuje više recenzenata i tek kada su svi suglasni da su ispunjeni kriteriji može se dobiti ta počasna titula”, kaže.

Dječja kirurgija, objašnjava profesor Pogorelić, jako se razvila zahvaljujući napretku tehnologije. “Mi smo na Klinici te promjene pratili, slijedimo sva tehnološka postignuća i zbog toga smo prepoznati kao uspješna klinika”, priča. Bolnica je u postupku nabavke robota koji bi se mogao koristiti i u dječjoj kirurgiji: “Godinama se nabavljala najsuvremenija oprema, pomogle su i brojne humanitarne akcije, nije bilo lako, ali smo uspjeli tako da sada imamo gotovo sve što nam je potrebno.”

U Split dolaze pacijenti iz cijele Dalmacije. U Dubrovniku i na otocima nema dječje kirurgije, pa od tuda dolazi najviše pacijenata. Dolaze i iz Hercegovine, a ponekad i iz Zadra i Šibenika premda oni imaju dječju kirurgiju. “Kad se kod njih rodi dijete s problemima koje valja hitno sanirati, nije problem u dječjim kirurzima, nego u anesteziolozima koji nemaju dovoljno iskustva s anestezijom u novorođenčadi. Problem je i to što nemaju intenzivnu post-operacijsku skrb koja je jako bitna, pa zato dolaze k nama”, govori.

Revolucija u minimalno invazivnoj kirurgiji

Pravu revoluciju u posljednjih 30 godina doživjela je upravo minimalno invazivna kirurgija. Prvo su se stjecala iskustva na odraslima, a nakon toga počela se primjenjivati i u dječjoj kirurgiji jer je trebalo vremena da se proizvedu instrumenti prilagođeni djeci.

Minimalno invazivni kirurški zahvati izvode se bez rezanja i otvaranja tijela. “Kad tijekom velike laparotomije otvorite trbuh”, objašnjava profesor Pogorelić, “morate napraviti rez od 15 ili više centimetara, a minimalno invazivnom operacijom imate dva ili tri reza od pet do šest milimetara. Puno pomaže tehnologija koja napreduje, pa su, primjerice, kamere koje se unose u tijelo, tako visoke rezolucije da se pomoću nje vide i najmanje žilice.”

Jako dobri estetski rezultati

Na Klinici za dječju kirurgiju u Splitu izvode se praktički sve operacije minimalno invazivnim putem. Nakon takvih operacija, ističe profesor Pogorelić, značajno je manji broj komplikacija i infekcija vezanih za kiruršku ranu, pacijenti kraće borave u bolnici, brže se oporavljaju, a djeca imaju manje bolova. “Već sutradan”, priča profesor Pogorelić, “nakon operacije djeca ustanu iz kreveta i trče po sobi.”

Minimalno invazivnim putem izvode se operacije na bubrezima i plućima, na preponskoj kili koja se može riješiti laparoskopski, odstranjuju se tumori, ako nisu maligni te žučnjak i slezena kod hematoloških bolesti. Bebe se na taj način operira i kad imaju stenozu završnog dijela želuca. Klinika je poznata i po uspješnim operacijama ljevkastih prsa. “I što je najbitnije, takve operacije imaju jako dobre estetske rezultate”, tvrdi profesor Pogorelić.

Nedostaje im medicinskih sestara

Nove generacije kirurga, upozorava, naučile su izvoditi minimalno invazivne operacije, ali kad valja poduzeti hitnu konverziju, odnosno otvorenu operaciju, tada može doći do problema. “Na sreću sve se komplikacije mogu riješiti minimalno invazivnom operacijom, ali bez obzira na to svaki kirurg mora proći dobru edukaciju iz otvorene kirurgije i tek nakon toga može raditi minimalno invazivne zahvate”, priča.

Klinika je, kaže, dobro ekipirana, ima liječnika, devet specijalista i dva specijalizanta, ali nedostaje medicinskih sestara. “EU je propisala koliko treba sestara po pacijentu, ali mi smo ispod tog standarda. No, naše medicinske sestre naučene su raditi u nemogućim uvjetima”, ističe profesor Pogorelić.

Pacijenata je i previše, a posebno je teško tijekom ljetnih mjeseci kad se broj bolesnika poveća za tri do četiri puta. “Zbog toga dnevno u hitnoj službi znamo imati i sedam, osam operacija. Ponekad je dežuran samo jedan kirurg, pa si pomažemo međusobno, dolazimo od kuće ako je potrebno, pomažu nam i opći kirurzi, uglavnom snalazimo se, ali nije lako”, govori.

Imamo puno pretile djece

Splitska dječja kirurgija razlikuje se od velikih bolnica i klinika jedino po tome što ima puno manje liječnika. “Na velikim klinikama gdje ima 50 ili više kirurga, oni se mogu usko specijalizirati. Stoga se mogu usmjeriti samo prema, primjerice, zahvatima pri raznim vrstama prijeloma, neonatologiji ili abdominalnoj kirurgiji. Kod nas je to teško, jer moramo raditi sve vrste operacija, no i mi se možemo dijelom specijalizirati, pa sam se ja, primjerice, usredotočio na dječju urologiju i abdominalnu kirurgiju”, govori nam.

Profesor Pogorelić priča kako se zbog načina života, adolescenti više ne igraju vani kao prije, premalo se bave fizičkom aktivnosti, sjede pred kompjutorima pa je posljedica puno pretile djece. “Zbog toga se povećao broj žučnih kamenaca i komplikacija pa se takva djeca moraju podvrgavati kolecistektomiji, što je prije bilo iznimno rijetko”, kaže. Sada na mjesečnoj bazi dolaze pretila djeca s kolesterolnim kamencem i velikim komplikacijama.

Povećana je također incidencija upalnih bolesti crijeva, kao što su Crohnova bolest ili ulcerozni kolitis. Ti pacijenti ponekad su otporni na bilo kakvu konzervativnu terapiju pa ih se mora operirati. I broj trauma je u porastu, jer se djeca bave ekstremnim aktivnostima pa dolazi do bizarnih ozljeda i patologija koje prije nisu bile svojstvene dječjoj dobi. “Raste broj onkoloških bolesti, ima dosta embrionalnih tumora, leukemija i limfoma, tumora kostiju. Bilo ih je i prije, ali imam dojam da je taj postotak sada veći, premda je teško je reći koji je uzrok tome”, kaže.

Operacije objavio na YouTubeu

Profesor Pogorelić stavio je neke svoje operacije i na YouTube. “Učinio sam to iz edukacijskih razloga. Ne možete staviti sve filmove u Power Point, preveliki su, pa se koristim YouTubeom, kako bi ih filmove mogao koristiti tijekom predavanja. Tako da svi, od studenata do liječnika, mogu vidjeti kako radim. Istodobno ja gledam zahvate koje izvode drugi kirurzi, to je moderan način edukacije i komunikacije”, priča.

Iako opterećen brojnim obvezama, profesor Pogorelić bavi se i znanstvenim radom pa je tako objavio oko 150 publikacija koje su citirane 1773 puta. “Budući da sam započeo karijeru kao znanstveni novak puno sam pisao te sam naučio da se uz klinički rad valja baviti i znanošću. Kasnije sam shvatio da je u medicini bitno publicirati ono što radite, predstaviti svoja postignuća, kako biste se mogli usporediti s drugima. Na taj način stječete nova znanja i pratite nove trendove. To je najnormalniji način funkcioniranja u modernoj medicini”, kaže.

Misli da naš sustav nije održiv

Unatoč golemom angažmanu, profesor Pogorelić prihvatio je ovih dana ponudu ravnatelja bolnice profesora Julija Meštrovića da postane njegov zamjenik. “S obzirom na to da smo imali vrlo dobar odnos, prihvatio sam ponudu. Brzo smo se i lako dogovorili, dobio sam neke dodatne obveze, ali se to ne odražava na moj rad u klinici gdje sve normalno obavljam kao i prije”, kaže.

Profesor Pogorelić drži da naš zdravstveni sustav, u kojem je sve besplatno i u kojem Hrvatski zavod za socijalno osiguranje, HZZO, određuje cijene zdravstvenih usluga, nije održiv. „Niti jedna reforma neće uspjeti dok su zdravstvene usluge besplatne, jer takav je takav trošak nemoguće izdržati. Naši ljudi voljni su skupo plaćati kozmetičke usluge, primjerice, filere i botokse, troše golem novac na mobitele, ali očekuju da će pregled ultrazvukom ili magnetskom rezonancom biti besplatan”, kaže.

Problem cijena koje određuje HZZO

Drugi je problem po profesoru Pogoreliću to što HZZO određuje cijenu usluga. Dok bude tako, dotle će bolnice biti u dugovima. Primjera radi, za jednu njegovu operaciju HZZO plaća oko 1000 eura, a samo utrošeni materijal stoji 850 eura. “No, bolnice moraju plaćati hranu, komunalije, opremu, održavanje, struju, vodu, lijekove pa je logično da posluju s minusom. Možete raditi koliko hoćete, ali s takvim sustavom neće biti napretka. Mora se, dakako, biti socijalno osjetljiv, ali takva politika dovest će do kraha sustava”, predviđa profesor Pogorelić.

Izlaz iz takve situacije vidi u pojavi više osiguravajućih društava, da bolnice same određuju cijenu svojih usluga te da se razvije konkurencija između privatnih i javnih zdravstvenih institucija. “Neminovno je da raste broj privatnih klinika, zapadna Europa pa i Srbija imaju puno razvijeniju privatnu praksu. Privatne bolnice i poliklinike olakšavaju liječenje za one koji imaju novaca, jer nema lista čekanja i brzo mogu obaviti preglede. No, one to rade zbog profita, što je razumljivo, jer valja vratiti uloženi novac i kupovati najmoderniju opremu”, priča.

Privatna bi praksa, kad bi bilo više osiguravajućih društava te kad bi bolnice same određivale cijene, bila konkurencija javnim bolnicama koje bi bile prisiljene boriti se za pacijente te kvalitetnije i racionalnije poslovati.

Nove generacije liječnika

Profesor Pogorelić ističe kako bez javnog zdravstva nema znanstvenog rada i napretka u medicini. Također očekuje da se liječnici izjasne hoće li raditi privatno ili u državnoj ustanovi. “Svakako ih treba poticati da ostanu jer će tu imati više prilike za napredak”, priča. Pa ističe primjer KBC Split u kojem se ulaže puno novaca u obnovu bolnice te uvođenju novih tehnologija. “Dosta sredstava povlači se iz EU fondova, i mi smo tu među najuspješnijima u Hrvatskoj”, kaže.

Kao profesor na Medicinskom fakultetu profesor Pogorelić svjestan je da sve generacije studenata donose nešto svoje, da se sve mijenja, od glazbe pa do načina života, pa se tako mijenja i način učenja i studiranja. Međutim, po njegovu mišljenju, nove generacije previše se oslanjaju na tehnologiju, sve im je lako dostupno, pa su dovoljna tri klika da se dođu do nekog podatka do kojeg se prije dolazilo nakon što se danima kopalo po knjigama.

“Međutim to nije znanje, ono se ne stječe na taj način, pa se javljaju problemi u osvajanju znanja i vještina. No, nije to samo njihova krivica, kriv je i sustav”, zaključuje profesor Zenon Pogorelić.