Zamalo se nije bavio medicinom

Malo je, međutim, nedostajalo da se Ozren Kubat nikada ne bavi medicinom. “Kao mladić bio sam, iz meni nepoznatih razloga, fasciniran vojskom. Sviđala mi se ta ideja discipline, potrebe za vrhunskom tjelesnom spremom i, u mojoj glavi, idealizirana, zaštitnička funkcija.” Premda mu nitko u široj obitelji nije bio profesionalni vojnik, odlučio je upisati američku vojnu akademiju West Point. Unatoč roditeljskom protivljenju započeo je s pripremama za prijemni ispit, no njegova se želja izjalovila iz čisto hrvatskih razloga.

“Kad sam se planirao prijaviti na vrlo limitirani natječaj, West Point je primao dva polaznika iz naše zemlje. Nažalost, naša država nije podmirila troškove mog prethodnika, pa je baš tada prekinut upis kandidata iz Hrvatske.” Tada je, kaže, iz sjene izronila medicina, što nije čudno jer su mu oba roditelja liječnici. “Sada kad sam stariji, i moguće nešto malo mudriji, mogu reći kako na kraju nisam loše prošao. Daleko je ljepše pomagati i poboljšavati nego uništavati živote. Drago mi je da je tako ispalo.”

Uža specijalnost mu je liječenje skolioze

Kao dječjem ortopedu, njegova je uža specijalnost liječenje skolioze, deformacije kralježnice kod djece. Skolioza je, objašnjava, velik izazov za liječenje jer podrazumijeva dugotrajno praćenje bolesnika, od kojih se neki liječe konzervativno, a drugi završe i na operaciji. Navodi kako je prevalencija skolioze u zapadnom svijetu oko tri posto, što nije zanemariv broj.

Za specijalizacije dobio je “research fellowship” u Halifaxu u Kanadi gdje je radio pod mentorstvom doktora Rona El-Hawarya na projektu financiranom od najvećeg svjetskog udruženja za istraživanje skolioza, Scoliosis Research Society. Na temelju toga kasnije je napisao i obranio doktorat na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Također je kao dobitnik više stipendija europskih i američkih ortopedskih društava, odradio studijske boravke u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Školovao se i u Tel Avivu

S ozbiljnijim kliničkim aspektima skolioze susreo se odmah na specijalizaciji, učeći “zanat” od profesora Tomislava Đapića kojem je često asistirao na operacijama. Kao krunu edukacije navodi “clinical fellowship”, subspecijalizaciju za vrijeme koje je boravio u Tel Avivu u Izraelu. Tu je pod mentorstvom doktora Drora Ovadie širio svoje znanje i kirurške vještine potrebne u dječjoj ortopediji, posebice skoliozama. S obzirom na to da nije lako dobiti takvu stipendiju, zanimalo nas je kako mu je to pošlo za rukom.

“Na kongresu europskog društva za dječju ortopediju upoznao sam doktora Ovadiu na predstavljanju novih instrumenata za operacije kralježnice. Kako me to područje izrazito zanimalo, a bio sam prilično verziran u teorijskom znanju, zasuo sam ga pitanjima i prijedlozima. Kako nisam prestajao, doktor Ovadiu mi je rekao da moram doći kod njega kako bi mi pokazao sve što me zanima.”

Ali je mladom Kubatu dao jedan uvjet: ne smije ga ništa pitati da i drugi kolege mogu doći do riječi. Za Kubata je to bio izniman uspjeh, za koji je zaslužno, ističe, i vodstvo Klinike za ortopediju, i na tome je šefu profesoru Delimaru neizmjerno zahvalan.

Rad s djecom ga posebno veseli

Posebno ga, kaže, raduje interakcija i rad s djecom. “Ljepota u radu s djecom je ta da su neviđeno iskrena, u velikoj većini slučajeva nemaju plan – ako ih nešto boli kažu, ako ne – ne žale se. Djeca nemaju agendu, ona samo žele čim prije izaći iz ambulante, a na vama je da pokušate ne biti opasan, strog i dosadan doktor nego prijateljskim i blagim pristupom probate u tom relativno kratkom vremenu otkriti što im je te kako im pomoći.”

S druge strane, priznaje doktor Kubat, s djecom je kompleksnije raditi zbog njihovih obitelji. “Posrijedi je potpuno drugačija dinamika, ne kaže se uzalud da onaj koji liječi djecu zapravo liječi cijelu obitelj. Dužni ste sve objasniti i zadovoljiti sve uključene stranke, a ne samo jednu kao što je to slučaj u radu s odraslima.”

Skolioza je trodimenzionalna deformacija kralježnice, koja se može javiti čak i dok je dijete još u majčinoj utrobi pa sve do poodmakle odrasle dobi. Kod djece i odraslih koji boluju od ove bolesti deformacija se može primijetiti u različitoj visini ramena, asimetričnom obliku leđa, rebrenoj grbi ili promjenama u simetriji struka. Najčešće se ova bolest javlja kod adolescenata, ali se još ne zna njen uzrok. “Znamo za više faktora koji doprinose njenom pojavljivanju, ali ne znamo zašto točno nastaje. Naprosto medicina još nije otkrila konačan i točan uzrok i početak bolesti. Bitno je, međutim, da relativno dobro razumijemo prirodni tijek bolesti te da ju možemo uspješno liječiti,” ističe doktor Kubat.

Najčešće zahvaća adolescente u najosjetljivijoj dobi

Skolioza najčešće zahvaća adolescente u najosjetljivijoj dobi, kad ih smeta i jedna akna na licu, a kamoli ne iskrivljena kralježnica. “Vrlo često su djeca s velikom skoliozom tiha i povučena, ne vole se isticati. Ako stanete, poslušate i pogledate ih, vidite da pate. Tek kada prođu postupak operacije i riješe se te deformacije, otvaraju se i vidite njihovu pravu osobnost.”

Doktor Kubat ispričao je slučaj djevojčice koja se jako trudila nositi korzet dok su pokušavali liječiti njenu skoliozu konzervativnim putem. No kako je deformacija progredirala, bila je potrebna operacija. “Kad je sve bilo gotovo, dobili smo jako lijepu korekciju i za nagradu mi je na jednom od kontrolnih pregleda pokazala svoju sliku s maturalne večeri na kojoj je nosila haljinu otvorenih leđa! Ožiljak joj nimalo nije smetao, dapače ponosno ga je pokazala svima i otvoreno pričala o svom iskustvu s operacijom.”

Dječak kojeg su doktor Kubat i kolega zahtjevnom operacijom u jednom aktu operirali i s prednje i sa stražnje strane, danas se bavi svim vodenim sportovima. “Vrlo je aktivan i uvijek dolazi sretan i zadovoljan u ambulantu. Ljepota je upravo u tomu da imam znanje i vještinu napraviti nešto što djeci i mladima može promijeniti život na bolje i izliječiti ih od bolesti. To je uistinu dobar osjećaj.”

Četvrti put izabran za jednog od najdoktora

Doktor Kubat priča kako je najveće zadovoljstvo pomoći djetetu, barem malo ga pogurnuti u nekom boljem smjeru. “To je jedna od ljepših stvari koju čovjek može učiniti za života. Pri tomu se, jer liječenje traje godinama, jako vežemo uz bolesnike i njihove obitelji. Dječji ortopedi vrlo često imaju bolesnike koje prate gotovo cijeli svoj radni vijek.”

Pa navodi primjere profesora Đapića i profesora Darka Antičevića kojima u ambulante dolaze djeca čije su roditelje liječili. “I to je ljepota dječje ortopedije: možete ‘s tribina’ pratiti kako djeca, koju ste nekoć liječili, odrastaju, normalno se razvijaju i grade svoje živote. I znati da ste i vi bar malo zaslužni za njihovu sreću.” Doktor Kubat već je četvrti put za redom izabran za jednog od “najdoktora” od strane bolesnika i njihovih obitelji.

Operativni zahvat najčešće zvuči zabrinjavajuće

Kad bolest uzme maha i skoliotični zavoj se poveća preko određenih granica, najčešće je potreban operativni zahvat koji je vrlo osjetljiv i zahtjevan. Doktor Kubat objašnjava da se u današnje vrijeme pri operaciji najviše koristi pristup kralježnici s leđne strane. “U kralješke, koji su dio skoliotične deformacije, ugrađujemo takozvana sidra – transpedikularne vijke, laminarne, pedikularne ili transverzalne kuke, ili čak titanske žice. Na sva ta sidrišta mogu se pričvrstiti za šipke kojima se potom manipulira kralježnica i postavlja u bolji položaj.”

Konačni cilj operativnog liječenja skolioze jest ukočenje kralježnice, što roditeljima, a i bolesnicima, najčešće zvuči vrlo zabrinjavajuće. “Onda im objašnjavam da je upravo ukočenje kralježnice u dijelu zahvaćenom skoliozom glavni cilj liječenja, a ispravljanje dolazi u fokus tek nakon toga. Također, moj zadatak je da djelujem na vrijeme, da ne dozvolim da se nekome zavoj znatno pogorša prije nego li ga pokušam liječiti. Velike zavoje je vrlo teško uspješno liječiti, ” upozorava doktor Kubat.

Favorizira MAGEC metodu liječenja kod male djece

Za boravka u Izraelu doktor Kubat se posebno educirao i za liječenje skolioze kod male djece. “Kod osoba koje su prošle veći dio rasta i razvoja moguće je ukočiti kralježnicu, no kod male djece to je praktično zabranjeno, jer bi se time zaustavio rast kralježnice, što može biti pogubno za njih.” Zbog toga je, objašnjava, osmišljeno više tipova operacija i instrumentacija koje se u njima koriste, a koje navode kralježnicu i omogućavaju joj rast. Jedan od tipova zahvata je i trenutni zlatni standard: MAGEC instrumentacija. “Ona se ugrađuje u kralježnicu minimalnim kirurškim pristupima, a produljuje se uz pomoć vanjskog daljinskog upravljača bez potrebe za anestezijom, sedacijom ili analgezijom.”

MAGEC je, tvrdi doktor Kubat, njegov favorit jer omogućava produljenje i navođenje rasta kralježnice bez potrebe za ponavljajućim anestezijama koje nisu dobre za dijete. “Djeluje tako da se vijci postave u gornji i donji dio kralježnice, a šipke koje na sebi nose magnetski aktiviran “motor”, potom se sprovedu ispod kože i mišića, uz kralježnicu.” Postoji i druga, nešto starija opcija, koja se još koristi u liječenju određenih tipova skolioza i bolesnika.

“Takozvana tradicionalna rastuća instrumentacija ugrađuje se na vrlo sličan način, ali za svako produljenje dijete mora biti primljeno u bolnicu, a operacija se obavlja u općoj anesteziji. Ovakva produljenja je zbog toga moguće raditi tek svakih šest mjeseci,” napominje doktor Kubat te dodaje da repetitivne anestezije u dobi djeteta prije treće godine života loše utječu na njegov kognitivni razvoj. “MAGEC je omogućio da se djeca produljuju svakih nekoliko mjeseci, u ambulanti, brzim, u svega nekoliko minuta bezbolnim postupkom. To je vrlo velik napredak u zbrinjavanju ove skupine malih bolesnika.”

Prisiljeni smo slati djecu na operacije u inozemstvo

U nas, međutim, takve operacije nije moguće obavljati, jer nemamo potrebnih instrumenata, pa se mali bolesnici šalju na liječenje u inozemstvo. To naravno košta neusporedivo više nego da se sve potrebno nabavi kako bi se takvi zahvati mogli raditi u Hrvatskoj. “Velika je šteta što smo djecu prisiljeni slati na liječenje u inozemstvo, jer imamo stručnjake koji te operacije mogu izvesti i imamo Kliniku za ortopediju na kojoj se to može obaviti. Potrebno je samo nešto dobre volje kako bi se nabavio potreban hardver te odobrila nova vrsta liječenja.”

Liječenje djeteta u inozemstvu košta više desetaka tisuća eura, a u Hrvatskoj to liječenje vjerojatno ne bi bilo skuplje od nekoliko desetaka tisuća kuna. “Šteta je da se već ionako limitirana sredstva nepotrebno rasipaju, a mi ne možemo upotrijebiti savladane vještine da pomognemo malim bolesnicima,” napominje doktor Kubat. Skolioza koje zahtijevaju operacijsko liječenje, a obavljaju se u Hrvatskoj, ima godišnje između 50 do 60, a onih koje je potrebno slati na liječenje u inozemstvo nekoliko desetaka. Doktor Kubat navodi kako trenutno ima listu od desetak djece koja čekaju na upućivanje na operaciju u inozemstvu.

Nada se da ćemo u Hrvatskoj imati napredne tehnologije

Postoji, kaže doktor Kubat, još primjera tehnologija koje nemamo na raspolaganju i za koje se nada da ćemo jednog dana nabaviti. “Tako postoji MAGEC magnetski elongirajući intermodularni čavao koji se koristi za produljivanje dugih kostiju, uglavnom nogu. Taj se čavao relativno malim zahvatom ugrađuje u kost, napravi se osteotomija, odnosno poprečno presijecanje kosti te se onda na isti način kao i na kralježnici, produljuje kost. A to je znatno lakše za bolesnika.”

U nas se, međutim, za produljivanje kosti donjih ekstremiteta koriste vanjski fiksatori koji su vrlo zahtjevni za zbrinjavanje i bolesnici, osobito djeca, teško ih podnose.” Dječja ortopedija, priča doktor Kubat, pokriva vrlo širok raspon patologija i terapijskih postupaka. “Pokrivamo zapravo, čitavo tijelo od vrata na niže, sve zglobove, mišiće, kosti, ligamente i tetive. S obzirom na to liječnicima nikada nije dosadno, pred njih se svaki dan postavljaju novi izazovi. “I nikada,” kaže doktor Kubat, “doslovce nikada ne znate tko će vam, i s kakvom pritužbom, sljedeći ući u ambulantu. To moji kolege koji se bave, primjerice, zamjenom zglobova u odraslih bolesnika nikako ne mogu reći.”

Zahtjevan posao doktora za djecu

Doktor Kubat u ambulanti malo stavlja gips na deformirana stopala u malih beba, malo propisuje ortozu za kralježnicu kod djeteta sa skoliozom, potom dogovara i objašnjava obitelji operacijski zahvat koji je potreban njihovom djetetu. Druge pak roditelje uvjerava da njihovo dijete nije bolesno jer “hoda sa stopalima prema unutra,” već je samo u fazi normalnog razvoja.

Doktor Kubat ističe dobru suradnju sa specijalistima školske medicine i pedijatrima. “Oni su najčešće onaj prvi filter koji u vrlo opterećenim ambulantama procjenjuje kome je potreban pregled i koga valja poslati nama na daljnju evaluaciju.”

Posao doktora, osobito onog koji radi s djecom, vrlo je zahtjevan. Liječnicima je nerijetko posebno teško kad moraju bolesnicima i njihovim obiteljima prenijeti loše vijesti. “Nikad se ne zna kako će tko reagirati, pa na najnježniji mogući način pokušavamo objasniti situaciju, ali ne izostaviti ništa bitno. Ljudima se ne smije lagati niti im davati lažne nade, treba se držati činjenica,” ističe doktor Kubat te dodaje da se time što se nekoga liječi ne može jamčiti uspjeh. “Možemo jedino obećati da ćemo dati sve od sebe, no komplikacije su uvijek moguće. Do njih može doći i kad skidate madež, a kamoli kad izvodite kompleksnije operacije. Stoga se bolesnike mora upoznati i sa svim rizicima, ali i obećati da ćemo uvijek biti uz njih i njihove obitelji.”

Značajna pomoć psihologinje

Na Klinici za ortopediju već niz godina djeluje psihologinja, profesorica Marina Stilinović. “Ona nam značajno pomaže u psihološkoj pripremi djece za operaciju kralježnice i nekih drugih velikih zahvata u našoj Klinici. Česte rasprave o pristupu bolesniku koje vodimo međusobno, omogućuju i nama koji nismo educirani u psihologiji da poboljšamo svoj pristup obiteljima i djeci.”

Zbog potresa Klinika za ortopediju KBC-a Zagreb radi u otežanim uvjetima. Do potresa, Klinika je ima više od 100 kreveta, dječjih je bilo između 15 do 20. Sada čitava Klinika ima četrdesetak kreveta što je ozbiljan problem za obavljanje svakodnevnog posla. Zbog toga su sve ambulante pune bolesnika, a svakog dana se operira doslovce od jutra do mraka u dvije smjene, u dvije operacijske sale. Dok su bili na Šalati, ortopedija je imala četiri operacijske sale koje su radile svakodnevno, a po potrebi bi se ponekada uključila još jedna. Dodatno su opterećenje i bolesnici koji dolaze iz cijele Hrvatske, pa i nerijetko iz susjednih nam država. Na sreću, kaže, najavljena je rekonstrukcija bolnice te izgradnja nove Klinike za ortopediju što bi trebalo uvelike poboljšati uvjete rada i mogućnosti zbrinjavanja bolesnika.

Doktor Kubat i kolege dolaze u bolnicu prije 7 ujutro kad se održava jutarnji sastanak Klinike, a nakon toga odlaze u ambulante, operacijsku salu ili rade sa studentima, kako već raspored tog dana nalaže. U ambulanti je sve dok ima bolesnika koje treba pregledati. Dan prije razgovora doktor Kubat izveo je zahvat na odrasloj pacijentici oboljeloj od skolioze čija je deformacija zbog veličine zavoja nastavila progredirati i dalje. Operacija je trajala punih sedam sati.

Snažno podupire mlade liječnike

Napominje da snažno podupire mlade liječnike koji su nezadovoljni svojim statusom i mogućnostima. “Mladim kolegama, a volim misliti da sam i sam još mlad, nije lako. Sustav je iznimno trom, treba mu mnogo promjena i logično je da su mladi ljudi nestrpljivi te da žele potaknuti reforme.” Tvrdi da su rijetki liječnici koji odlaze u inozemstvo zbog novca. “Iz razgovora s kolegama koji su napustili Hrvatsku shvatio sam da odlaze upravo zbog inertnosti sustava koji često kao da je slijep na probleme s kojima se svakodnevno nose, zbog ograničenih mogućnosti napredovanja i zbog nemogućnosti da im se pruži sve što im je potrebno da bi se usavršavali i napredovali.”

Priznaje da je i on ranije intenzivno razmatrao mogućnost odlaska u inozemstvo, no više o tomu ne razmišlja. Za to je najzaslužnija njegova supruga Katja Dumić Kubat koja je također liječnica, i koja je također boravila i doktorirala u SAD. “Ona je uvijek rezolutno odbijala ideju o odlasku, govorila je da nema šanse da odemo van. A suprugu se sluša. I tako sam ostao.”

Kad je svog šefa u Izraelu upitao što misli o njegovom eventualnom odlasku iz Hrvatske, on mu je odgovorio da bi to bio lakši izbor, linija manjeg otpora. “Kazao je da je teže i izazovnije ostati u svojoj zemlji i pridonijeti razvoju njene medicine, nego otići u inozemstvo gdje je sve bolje sređeno i gdje se može lagodno živjeti bez da smo išta pokušali promijeniti. Nadam se da ću za svog radnog vijeka uspjeti pomoći poboljšati bar nešto u svom najbližem okruženju”, zaključio je doktor Ozren Kubat.

Znanje iz inozemstva donio je u Hrvatsku

I njegovi roditelji, otac prof. Milovan Kubat, naš najugledniji sudski patolog, i majka Goranka Šimac-Kubat, radiologinja, te punac prof. Miroslav Dumić, poznati pedijatar i endokrinolog, govorili su mu isto: “Idi u inozemstvo učiti, vrati se kući, donesi i prenesi znanja koja si stekao.” Sada Ozren Kubat priznaje da su bili u pravu.

“Kako vrijeme odmiče tako se uvjeravam da je daleko najljepše živjeti okružen svojom obitelji i prijateljima, pa postoji možda samo jedan posto šansi da odem van. Osobito nakon rođenja kćeri Maše. Zahvaljujući potpori naših obitelji, mi se možemo posvetiti poslu i dobro funkcionirati u svakodnevnom životu, unatoč tome što puno vremena provodimo na poslu, dežurstvima, edukacijama. S ovom odlukom pomogao mi je, među ostalim, i prijatelj iz Kanade koji mi je svojim primjerom otvorio oči upitavši se: tko sam ja da odvedem svoju djecu daleko od njihovih baka i djedova zbog suštinski sebičnih razloga? Naravno, ne mislim da su ljudi koji su napustili Hrvatsku sebični, ali smatram kako prije tako velike odluke svakako treba razmisliti o svima na koje ona utječe.”